I
zakašnjele ptice zatekoše nas
u sjeni zelenih maslin
gdje nam je otpalo lišće
bilo prostrlo ležaj za počinak
jer bili smo tako sami
i tako umorni od hodanja
a dug dug je bio naš put
sav obrastao u trnje
no mi smo svejedno išli
tiho i puni opreza
da nas ne zaskoče izgladnjeli vukovi
što žeđahu našu krv
i vrebahu naša izmorena tjelesa
sjekire bijasmo zakopali duboko
u nekoj tamo davnoj i teškoj zemlji
u kojoj su nikla i rasla svijetla stabla
do plavih bespuća
stigosmo čisti i neokaljani
potamnjelim kostima predaka
tada smo još vjerovali u plod jedrog sjemenja
kojeg su raznosile i prosipale ptice
na sve četiri strane dok smo koračajući
u pravcima naših miljokaza
slutili blizinu čudesnoga mora
II
stupovi korintski sazdani od stakla
ocrtavahu naše hramove lažne cezarske
kopljanici i kopljonoše
u oklopima i sa štitovima od papira
sretahu nas na križopućima
dok je daleki odsjaj zviježđa
uzalud probadao zjene mrtve ptice
jedino smo sebe pokušavali izdići na uzvišice
na kojima zaslijepljeni suncem
nismo namjeravali pamtiti
jer smo pomišljali da je most
između nas premostiv
i da nismo izvan moći dobrih kerubina
ali je pobješnjeli šum mora drukčije zborio
pošto bijasmo krhka i otužna
trupla nakon brodoloma
i sada smo zasigurno znali
da nam ne mogu pomoći
ni dobri kralj Eduard
ni njegova preblaga kraljica
ostasmo tako osamljeni i napušteni
na paučinastu tlu
bez mosta
III
zatim je naša plovidba
promijenila smjer
jer su se nabujali valovi
stali propinjati do samog grla
silazeći do dna utrobe
okrutnošću Lucifera
koji je pogasio voštanice
u predjelima tvoga i moga sna
ipak smo se pitali
odakle sada krenuti
i kako izvan svoje biti
tek sluteći putanju
prerasti u jedro u pticu
i još smo se pitali
kako s tolikim gromadama kamenja
dočekati osuđena Sizifa
onda smo konačno spoznali
da smo se ulovili u paučinu
razapetu na vrhu jauka
IV
nismo se uspjeli snaći
iako smo znali da se mora ići s mržnjom
spram raskošnoj odori pritajenih farizeja
koji nas nastojahu zavarati
ispraznim i nemogućim obećanjima
more nas je kao naplavinu hitnulo na žalo
a krvoločne ribe prestadoše nas obilaziti
u strahu
zaboravismo cvijeće u vazi na stolu
i eno sada trune u ugaslim zjenama
to cvijeće to zviježđe
koje nisi nazirao
i koje nisi ni pokušao doseći u meni
sumnjičavi stari Diogen
izgubio se u labirintu traženja
s utrnutom svjetiljkom
izgubio se iznenada
kada se tome nije nitko nadao
i danas je još proklet traženjem
samoga sebe
V
to ponajbolje zna More
kojemu smo tepali
i kojemu smo neumorno mahali s Mosta
s našega Mosta
no nije nas htjelo čuti
i kad smo raskriljenih ruku
pokušavali oponašati galebove
a u hladnim mrklinama
sa zgrčenim prstima duboko u pijesku
uzalud smo srcem tražili
spasonosne svjetionike
tko bi za boga znao koliko je trajala
ta naša agonija u pijesku
što je šumeć u pakao dozrijevala
jer bijah tada pijan od Mora
i od straha pred njegovom neumitnošću
ali mi smo ga svejedno vapili
pitajući se kamo
o kamo nakon Mora
VI
najprije se činilo
da je bljedoliki kraljević
tvrdo usnuo na toplim njedrima
šuštava maslinova lišća
dok su jutra svojim ozračjem
milovala njegov tužni lik
a rumena predvečerja skidala mu
masku s lica
govorilo se da ga u suton spopada ludilo
i da tada silazi natrulim stepeništem
s kule svojih slavnih predaka
zaogrnut pohabanim crnim plaštem
žureći se u Dolinu ćupova
no nije silazio s vrancima
koji žeđahu prostranstva
u to sušno doba godine
samo je vjerovao u svoju žeđ
i pri tom je za čudo zaboravljao
na živi duh svoga oca i na osvetu
to su bili svijetli trenuci
jedini svijetli trenuci
u prostorima njegova mutna uma
VII
u to sam vrijeme dozivao More
tu svoju glasnu ljubav
moleći ga da me razapne na valu
i nastojao sam u to vrijeme
proniknuti u njegovu dušu
pitajući se uvijek iznova
gdje su te moje krivice
koje mi pripisuješ svjesno
a tisuću puta te preklinjah
da ne otkopavamo zakopane sjekire
u nekoj tamo davnoj i teškoj zemlji
i da ih ne podižemo toliko visoko
kako ne bismo zaklali
procvali cvrkut u maslinama
i kako ne bismo izredali ožiljke
na licu im nebeske modrine
Post je objavljen 16.09.2010. u 04:30 sati.