Sjaj Oriona
16.09.2010., četvrtak
OŽILJCI
|
I zakašnjele ptice zatekoše nas u sjeni zelenih maslin gdje nam je otpalo lišće bilo prostrlo ležaj za počinak jer bili smo tako sami i tako umorni od hodanja a dug dug je bio naš put sav obrastao u trnje no mi smo svejedno išli tiho i puni opreza da nas ne zaskoče izgladnjeli vukovi što žeđahu našu krv i vrebahu naša izmorena tjelesa sjekire bijasmo zakopali duboko u nekoj tamo davnoj i teškoj zemlji u kojoj su nikla i rasla svijetla stabla do plavih bespuća stigosmo čisti i neokaljani potamnjelim kostima predaka tada smo još vjerovali u plod jedrog sjemenja kojeg su raznosile i prosipale ptice na sve četiri strane dok smo koračajući u pravcima naših miljokaza slutili blizinu čudesnoga mora II stupovi korintski sazdani od stakla ocrtavahu naše hramove lažne cezarske kopljanici i kopljonoše u oklopima i sa štitovima od papira sretahu nas na križopućima dok je daleki odsjaj zviježđa uzalud probadao zjene mrtve ptice jedino smo sebe pokušavali izdići na uzvišice na kojima zaslijepljeni suncem nismo namjeravali pamtiti jer smo pomišljali da je most između nas premostiv i da nismo izvan moći dobrih kerubina ali je pobješnjeli šum mora drukčije zborio pošto bijasmo krhka i otužna trupla nakon brodoloma i sada smo zasigurno znali da nam ne mogu pomoći ni dobri kralj Eduard ni njegova preblaga kraljica ostasmo tako osamljeni i napušteni na paučinastu tlu bez mosta III zatim je naša plovidba promijenila smjer jer su se nabujali valovi stali propinjati do samog grla silazeći do dna utrobe okrutnošću Lucifera koji je pogasio voštanice u predjelima tvoga i moga sna ipak smo se pitali odakle sada krenuti i kako izvan svoje biti tek sluteći putanju prerasti u jedro u pticu i još smo se pitali kako s tolikim gromadama kamenja dočekati osuđena Sizifa onda smo konačno spoznali da smo se ulovili u paučinu razapetu na vrhu jauka IV nismo se uspjeli snaći iako smo znali da se mora ići s mržnjom spram raskošnoj odori pritajenih farizeja koji nas nastojahu zavarati ispraznim i nemogućim obećanjima more nas je kao naplavinu hitnulo na žalo a krvoločne ribe prestadoše nas obilaziti u strahu zaboravismo cvijeće u vazi na stolu i eno sada trune u ugaslim zjenama to cvijeće to zviježđe koje nisi nazirao i koje nisi ni pokušao doseći u meni sumnjičavi stari Diogen izgubio se u labirintu traženja s utrnutom svjetiljkom izgubio se iznenada kada se tome nije nitko nadao i danas je još proklet traženjem samoga sebe V to ponajbolje zna More kojemu smo tepali i kojemu smo neumorno mahali s Mosta s našega Mosta no nije nas htjelo čuti i kad smo raskriljenih ruku pokušavali oponašati galebove a u hladnim mrklinama sa zgrčenim prstima duboko u pijesku uzalud smo srcem tražili spasonosne svjetionike tko bi za boga znao koliko je trajala ta naša agonija u pijesku što je šumeć u pakao dozrijevala jer bijah tada pijan od Mora i od straha pred njegovom neumitnošću ali mi smo ga svejedno vapili pitajući se kamo o kamo nakon Mora VI najprije se činilo da je bljedoliki kraljević tvrdo usnuo na toplim njedrima šuštava maslinova lišća dok su jutra svojim ozračjem milovala njegov tužni lik a rumena predvečerja skidala mu masku s lica govorilo se da ga u suton spopada ludilo i da tada silazi natrulim stepeništem s kule svojih slavnih predaka zaogrnut pohabanim crnim plaštem žureći se u Dolinu ćupova no nije silazio s vrancima koji žeđahu prostranstva u to sušno doba godine samo je vjerovao u svoju žeđ i pri tom je za čudo zaboravljao na živi duh svoga oca i na osvetu to su bili svijetli trenuci jedini svijetli trenuci u prostorima njegova mutna uma VII u to sam vrijeme dozivao More tu svoju glasnu ljubav moleći ga da me razapne na valu i nastojao sam u to vrijeme proniknuti u njegovu dušu pitajući se uvijek iznova gdje su te moje krivice koje mi pripisuješ svjesno a tisuću puta te preklinjah da ne otkopavamo zakopane sjekire u nekoj tamo davnoj i teškoj zemlji i da ih ne podižemo toliko visoko kako ne bismo zaklali procvali cvrkut u maslinama i kako ne bismo izredali ožiljke na licu im nebeske modrine |
- 04:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Studeni 2014 (2) Listopad 2014 (3) Rujan 2014 (2) Svibanj 2014 (1) Studeni 2013 (1) Kolovoz 2013 (1) Srpanj 2013 (1) Svibanj 2013 (1) Travanj 2013 (2) Ožujak 2013 (4) Prosinac 2012 (3) Studeni 2012 (5) Listopad 2012 (3) Rujan 2012 (1) Kolovoz 2012 (4) Srpanj 2012 (1) Lipanj 2012 (2) Svibanj 2012 (1) Travanj 2012 (2) Ožujak 2012 (2) Veljača 2012 (1) Siječanj 2012 (2) Prosinac 2011 (2) Studeni 2011 (1) Listopad 2011 (1) Kolovoz 2011 (2) Srpanj 2011 (2) Lipanj 2011 (4) Svibanj 2011 (13) Travanj 2011 (14) Siječanj 2011 (25) Prosinac 2010 (11) Studeni 2010 (9) Listopad 2010 (19) Rujan 2010 (17) Kolovoz 2010 (27) Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
U ovom blogu, kojega nazvah "Sjaj Oriona", želja mi je, prije svega, prezentirati svoje pjesme koje sam već ranije napisao ili ću ih u tijeku trajanja ovog mi bloga, napisati. Prevladavat će ipak moji davnašnji, sadašnji i budući soneti. Uz njih, ponekad ću posegnuti i za kakvom svojom poetskom prozom. Dakako, zamolio bih sve one koji su pjesnički nastrojeni, da uzmu učešća na stranicama ovog mi bloga. Svaki je dobronamjerni suputnik itekako poželjan, jer bez njih, više ili manje darovitih, napor bi ovaj moj bio gotovo uzaludan. Sjaj Oriona |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||