Sjaj Oriona
26.11.2010., petak
BOŽE, OSLUHNI …
|
Ivanu Vidoviću Bože, kojih krila i kojega leta! Kada džilit hitne svemiru u ralje; kad zagrmi gromko buntovni poeta, umah zbuni redom vladare i kralje … Bože, kojeg zova i kojeg odziva! Kada krv prokulja iz obje mu klijetke, kada vihor grune snagom mitskog diva, eho tad probudi i mrtve mu pretke. Bože, kojeg gnjeva i koje jarosti! Kada, pravdom nošen, tvrdi kamen grize i kad, mrava žaleć, u ime radosti, on domaju sniva bez mržnje i krize … Bože, zato i Ti s nebeskog svog stana osluhni poetu Vidović Ivana! Zadar, 26. 11. 2010. |
- 03:22 - Komentari (5) - Isprintaj - #
23.11.2010., utorak
SONET RADOSTI
|
Unuku Tonu za devetnaesti rođendan U vrijeme kad si ugledao svijet, nebo bje puno oblaka tmurnih; u tvom se žiću nazirao cvijet, koji će svih onih dana burnih u nama nadom buditi zore, tvojim gugutom galebe zvati; osmijehom tvojim snatriti more, nemirnom srcu sigurnost dati … Uvijek su bili s tobom u stopu, obnoć i obdan, otac i mati, pa dok si na konju u galopu alejom jurio, želeć znati čuda i varke na stazi života, iz čeg zamamna niče ljepota, ćutio sam radost što te prati! Zadar, 22. 11. 2010. |
- 13:46 - Komentari (9) - Isprintaj - #
15.11.2010., ponedjeljak
EONI DOK TEKU ...
|
Ljiljani Dobra Divno je doznati kad si iskrsnula s preplavljenom dušom dragocjena lijeka i kada si pred noć, radosna, usnula u sjeni borova, a brizi daleka, snivajući cvijeće svojih proplanaka, gdjeno su ljiljani čednost tvoga lika; gdjeno su makovi zov ti uranaka i gdjeno su ruže tvoja cvjetna slika. Pa, neka te ruke razdraganih vila, usred vinograda, već kad život zdraviš, uspnu do radosti! Čujem: šušti svíla na vjetru planinskom dok ljepotu slaviš. Eoni dok teku, nek' te sunce prati; pusti pjev svog srca da i k meni svrati! (Žirje, 5. 11. 2009.) |
- 18:05 - Komentari (3) - Isprintaj - #
13.11.2010., subota
ZAŠTO, GOSPODO ...
|
Zašto, gospodo, napuštate brod kojeg ste srcem i dušom zvali? Zar nije stamen, kao i naš rod, kada na nj silnik zlo uma svali? Zašto, gospodo, napuštate brod u kojem uljez biva samo škart? Zar nije radost kad se takne svod ili kad bljesne ljupki l'art pour l'art? Zašto, gospodo, napuštate brod što galaksijom već dugo brodi? Zar su nam preci loš namrli kôd kada nam se cilj u dim izrodi? Zašto, gospodo, napuštate brod, a môre nudi svoj biserni plod?! (Zadar, 21. ožujka 2009.) |
- 01:28 - Komentari (2) - Isprintaj - #
12.11.2010., petak
MILKA
|
Evo još jedne moje kratke proze s tematikom, u ona siva vremena, aktualnom, dakle, iz partizanskog ratovanja! Napisao sam ju u dvadeset i petoj godini života; ni preveć mlad, ni preveć star, ali to nije smetalo značajnog, već tada, hrvatskog pjesnika Slavka Mihalića da mi novelu objavi u svojim "Novinama mladih" (1953.) i da mi preporuči kako bih trebao pisati - prozu! Ali, neka čitatelji, nakon što pročitaju ove mi dvije proze, odgovore jesam li promašio što pjesnika i urednika spomenute novine nisam poslušao? Dugo, dugo je pješačila. Onda je sjela na kamen i nastojala se nečega sjetiti. Misli su pristizale jedna drugu. Ispočetka polako pa sve brže i brže, da bi odjednom nahrupile u tolikoj mjeri da više nije razabirala ništa: zujalo je i zvonilo u otežaloj glavi ... – Ah ... ah ... ah ... – uzrujano i brzo su se nadimale grudi ispod sive vojničke bluze. Bila je bolesna. Upala pluća? Tifus? Nije htjela razmišljati o tome. Ako je kada i pomislila na bolest, onda je to bilo davno, davno kad bi se našla u onoj bijeloj sobi male provincijske bolnice gdje je njena majka Barica ležala bolesna od angine pectoris ... Da, soba je bila sasvim bijela; osim bijelih zidova, i kreveti, i plahte, i – sve, sve je u njoj bilo bijelo. Netom bi se pojavila na vratima one bijele sobe, zapahnuo bi iznutra nekakav neugodan miris. Miris koji nije bio samo po lijekovima. Jednom je pitala medicinsku sestru: „I vama je, sestro, neugodan ovaj miris, zar ne?“ Na to se sestra osmjehnula, jer joj se pitanje učinilo naivno, djetinjasto. Na njenim, Milkinim obrazima nije se pojavila rumen, jer je doista još uvijek bila dijete i nije razumjela. Imala je jedva devet godina. Jedno, samo jedno je znala – znala je da bi bilo lijepo kada bi mama bila zdrava, sasvim zdrava i kada ona ne bi morala udisati onaj kužni zadah bolničke sobe. Otišle bi na selo kod bake. Mama ne bi trebala ribati tuđe podove, prati tuđe prljavo rublje ... tamo bi one živjele bolje, mnogo bolje negoli ovdje, u gradu ... E, da je, onako, još tata živ! Tada bi doista bilo divno, predivno: mama bi onda bila zdrava, a nju nitko u susjedstvu ne bi smio udariti. Ali, tate nema. „Ostao je u jednom belgijskom rudniku uglja“, rekla joj je mama još dok je bila puno mlađa ... Legla je na zemlju naslonivši glavu na naprtnjaču. Nastojala je sklopiti oči i usnuti, pa da se sasvim svježa i zdrava probudi. Tă, glupost! Ona nije bolesna, ne, nije! ... Čemu onda buncanja o bolesti? Ona je zdrava, ništa joj nije ... ništa. Malo je umorna, doduše, ali ... – ... a ...aa ... aaa ... – stezalo ju je nešto u prsima, jako, nemilo – ... u ... uu ... uuu ... Mama je govorila da će svisnuti, poludjeti od bolova. No, ona neće! Ne, neće! Mama je bolovala od srca, a to je teška, veoma teška bolest. „Ni psu je, Bože, ne daj!“ rekla je mama i odmah zatim, grčevito se uhvativši za prsa, sklopila dva svoja umorna oka. Pa, da, mama je već bila stara, oronula žena i sva joj je kosa već bila sijeda, dok je ona mlada, tek joj je o Božiću devetnaest ..., pa i – lijepa je, da, lijepa „kao vila planinkinja“ – tako joj je rekao Branko nekoliko dana prije no što su otišli u partizane. Onda joj je još rekao: „Ne, neću te ostaviti samu ovdje, u ovoj neizvjesnosti ... Ti ćeš sa mnom, zar ne?“ „Hoću, Branko, hoću i nakraj svijeta s tobom!“ ushićeno je prihvatila njegov prijedlog. Poslije nekoliko dana, uhvativši zgodnu priliku, oni su zagazili u noć punu zvijezda. Jedna se zvijezda sa sjevera isticala među svim zvijezdama, a koju je ona zapamtila za svagda. Dok su zaobilazili nekakvu kamenu ogradu, usmjeri pogled naspram onoj zvijezdi, kao da im je pokazivala smjer kojim treba ići, ali se spotakne o kamen i padne, udarivši se u prsa. „Zaboga, jesi li se jako udarila, ljubavi?! – sav u strahu pitao ju je Branko, podižući ju sa zemlje. Nije mu ništa rekla, jer nije mogla doći do daha. Podigao ju je i ponio na rukama dolje, u dubinu šume ... Milka se previjala od bolova, ovog puta na zemlji, mokroj i prohladnoj zemlji, i bilo joj je teško, puno teže no onda kada se je previjala u Brankovu naručju ... Ali ...ne! Morala je ipak, makar i teška srca, priznati da je bolesna: „Da, da, bolesna sam ...“ – govorila je kao u bunilu. A zadatak? Tko će zadatak izvršiti ako ona ne može? Tko će u odred ponijeti izvještaj o kretanju neprijateljskih jedinica, tko? Ona! Dakako, ona će ga ponijeti! I to još ovog časa. Mora požuriti, jer je neprijatelj sasvim blizu ... Htjela je zakoračiti, ali – klone i nađe se ponovo na zemlji, sada nešto niže od prijašnjeg mjesta, uza sam grm bodljikave smreke, tako da je lice prislonila na sasušene bodljikave iglice. Učini joj se da joj je lice užareno, kao da je netko po njemu prošao užarenim žaračem. S mukom izvuče ruku ispod sebe i stane polako skidati bodljikave iglice s lica. Potom je, prošavši dlanom po čitavom licu, neko vrijeme promatrala svoju desnu ruku: bila je išarana nekim crnim mrljama koje su se dobro ocrtavale na mjesečini ... Krv! ... Krv! – shvati, pa se zapita: koliko je samo noćas krvi priliveno? Rijeke! Čitave rijeke krvi ... ljudske krvi ... noćas ... Eno, krv, poput zmije, vijuga niz padinu i, polako, zaobilazeći svaki kamen, grm i humak; susreće se s jednom drugom, još većom zmijom koja, nabrekla od krvi, proždire i guta plutajuće leševe kojih je čitavo jedno mnoštvo ... Ugleda i Branka među tim lešinama, gdje sav, obliven krvlju, pruža ruke prema njoj koja mu trči u susret usprkos mecima koji zvižde kraj njenih ušiju. Branko! Brankooo! – vikala je trčeći. Fiu ... fiuuu ... fiuuu – ispreplitao se zvižduk metaka s njenim očajničkim dozivanjem. A kad je stigla sasvim blizu Branka, samo da mu se baci u naručaj, oblije ju neki vrući znoj po cijelom tijelu, zamrači joj se pred očima i ona ... Probudi se. U prvi mah nije vidjela ništa, da bi tek nešto kasnije, kroz gustu i crnu maglu noći primijetila kako je izletio mjesec iz niskog crnog oblaka jureći ponovno prema slijedećem, daleko većem i crnjem oblaku. Neka tiha, prigušena radost prostruji njenim bolnim grudima; ipak je to samo sanjala ... „Znaš, Milka, kad oslobodimo zemlju, onda ćemo se vjenčati.“ – rekao bi joj Branko prinoseći svoje usne njenim uzdrhtalim usnama, a koje su sada bile suhe, žedne, bez poljubaca. Promrzla i bolesna. dugo u noć nije mogla zaspati; mislila je na njega, na Branka. On je čeka i zacijelo se nada da će, još ove noći, stići u odred s izvršenim zadatkom, a ona, evo, ne može ... ne može ... ne ... mooo .... žee ... Bila je sredina jeseni i kišu nije trebalo, kao za sparnih, ljetnih dana priželjkivati: prve su je kapi probudile ... Nekako se uspjela podići sa zemlje i oteturati do hrpe slabo naslagana kamenja; tu se je prislonila i stala pogledom motriti oko sebe ne bi li gdje u blizini spazila kakvo sklonište gdje bi se sklonila od kiše koja je bivala sve jača i jača da je ona, sada šćućurena uza zid, u tren oka sva pokisla, kao da ju je tko zalio kablom vode. Svitalo je. Naslonjena o kamenu ogradu, začula je korake u daljini. U početku je mislila da joj se pričinja; da je to samo posljedica nekog šuma i neke daleke potmule zvonjave u njenoj glavi, ali su koraci bivali sve jasniji, bliži ... Na šljemovima desetorice do zuba naoružanih vojnika koji su išli seoskim drumom, lomile su se prve zrake jutarnjeg sunca koje se pomaljalo iznad sure planine. ... Pred njima su više teturala no što su koračala dvojica u uniformama, ali bez oružja i gologlavi. Shvati: to je talijanska patrola iz busije iznenadila dvojicu drugova koji su zasigurno odaslani od komande odreda da je potraže, jer je još sinoć u devet sati morala biti u odredištu. Jedva se došuljala do drumskog zida. Izvadila je iz futrole revolver i potražila mali otvor u pukotini zida, te je, pritajena daha, stala čekati. Revolver zadršće u njenoj ruci: Tras! Tras! – odjeknuše hici. Nastane strka, povici, borba na drumu. Malo zatim odjeknulo je još nekoliko hitaca, ali o ovog puta s druma: ona dvojica, do maločas nenaoružanih i gologlavih mladih ratnika, dohvatili su karabin od dvojice ubijenih talijanskih vojnika i zapucali za ostalima koji su se dali u bijeg, a čulo se i ono uspaničeno „Mama mia! Mama mia!“ – Pogledaj, dvojica su još naša!“ – rekao je jedan. – Na drumu su, eno! – Dakle, četvero palikuća manje! – oglasio se drugi sa zrnom ironije i olakšanja u glasu. – Nego, tko je pucao sa strane? – upitao je onaj prvi. – Idem pogledati, a ti pripazi! – reče drugi i popne se na zid. Ugledavši drago, najdraže stvorenje na svijetu koje mu sada nije potrčalo u zagrljaj, jer je ležalo, nepomično, uza zid, gledajući ga ukočenim, staklenim očima, on; Branko, padne na koljena i bolno izusti ime – Milka! ("Novine mladih“, Zagreb, 5. 12. 1953.) |
- 00:04 - Komentari (5) - Isprintaj - #
10.11.2010., srijeda
OPROSTI, KOLEGA
|
Naime, moglo bi mi se lako zamjeriti što sam se drznuo uzeti naslov ovom svom sonetu „Čovjek koji hoda“ koji naslov nosi i onaj čuveni kip švicarskog slikara i kipara Alberta Giacomettija (1901. – 1966.), a koji je kip, pred izvjesno vrijeme, na aukciji kuće Sotheby's u Londonu prodan za astronomski iznos. Zapravo, naslov se ovaj naslanja na moju raniju pjesmu „Upornost hodanja“, koja je bila objavljena u istoimenoj mi zbirci 1984. godine u izdanju „Školskih novina“ iz Zagreba – uglavnom poradi metafore neposustalosti na putu do cilja. Čovjek koji hoda i sagnuta tijela, Od kojega usud, baš nakon mu svega, Voljom nekih sila, ne prihvaća djela, Junaštvom prkosi, oprosti, kolega! Eno eho krika, kog gluhi ne čuju, Ka zvijezdama hrleć, baš nakon mu svega, Kozmosom već plovi; iako ga psuju, On svejedno kroči, oprosti, kolega! Jednom će mu ljubav sa ovog planeta Iznjedriti stablo, baš nakon mu svega; Harmonijom grana i ljepotom cvijeta Ozarit će vječnost, oprosti, kolega! Da će biti tako, baš nakon mu svega, Amenovat Bog će, oprosti, kolega! |
- 23:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #
09.11.2010., utorak
MADA VEĆ DAVNO
|
Na jednoj svečanosti, priređenoj u čast pjesnika nadrealističkog usmjerenja Radovana Ivšića u Parizu, u kojemu je živio od svoje mladosti do nedavne mu smrti, netko ga je, u razgovoru, upitao: „Gospodine Ivšiću, kako to da su Vam pjesme jednako sjajne i one koje ste pisali u ranoj mladosti, i one koje ste pisali u svojim najzrelijim godinama?“ – odgovorio je bez imalo krzmanja: Treba odmah pisati za vječnost Radovan Ivšić Zbog čeg se, Bože, ovo putovanje, predugo, ne da danu razdaniti? A snage za plov pakleno je manje, mada već davno počeh zvijezde sniti?! Nebo se čudi što more još skriva biser duboko; pa me rűgom kiti. Netko zar treći sazviježđa otkriva, mada već davno počeh zvijezde sniti? Oblaci tamni što iznad nas kruže, zastiru pogled u bijeli cvijet ruže, nikle u mašti onog tko će biti pronicljiv lađar na pučini duha. Netko zar stoti stiže iznebuha, mada već davno počeh zvijezde sniti? (Zadar, na Silvestrovo 2009.) |
- 00:24 - Komentari (4) - Isprintaj - #
03.11.2010., srijeda
ČUĐENJE
|
Zaglédala se u zalazeće sunce. Ono je bilo nalik na zakrvavljenu loptu koja je, činilo joj se, dolazila ususret, pa je bila u nedoumici: da li bi se nasmijala ili nehajno odmahnula rukom, ostavši čekati sunce? – Uh, kakova san ja jepet luda! Ča mi sve neće pasti napamet? Baš san luda! – naruga se svojoj uobrazilji i skoči sa stijene na kojoj je, samo tren prije, stajala kao da je ukipljena ... Potrči za malim bijelim jagnjetom, a ono je, preplašeno, bježalo i nije joj se dalo uhvatiti. Najzad je posustala, gotovo uvrijeđena. – Vidi, vidi, blesonje jednoga! Kaj da san ja vuk ...; kaj da ja koljen! Blesooo! O, blesooo! – Tako, odsad ću te zvati Bleso. I, da znaš, jesi bleso! ... Nakon što se na nedužno jagnje izvikala, malko se smirila, no ipak nije mogla odoljeti želji da se ponovno upilji u sunce. Sada joj se pak učinilo da silazi i da će ga za koji tren zagristi more. I, gle! baš ga je zagrizlo; zapravo, počelo ga je gristi. I zato postaje sve krvavije. Jest, guta ga, eno, i uskoro će ga, bogme, sveg progutati ..., hoće ..., hoće ... Neka tiha tuga prožimala je njeno srce zbog sunca koje je upravo nestajalo u utrobi proždrljiva mora ... Sjeti se, tako, onog jednog bradatog mornara iz djetinjstva, koji je, upirući rukom u ovako tonuće sunce, radoznaloj djeci govorio: – Pogljedajte, moja djeco, more je veliki proždrljivac ... Veliki! Ždere i brode i mornare; i sunce, eno! Ali, ne bojte se, imamo sriću da nan ga jutrun čudo Božje vraća – kajno ono kit proroka Jonu ... Pogleda u suprotnom pravcu, na istok, jer tamo je onda gledao i bradati mornar. Mahinalno ispruži ruku put zamišljenog sunca na obzorju i pogled joj se zaustavi na pocinčanom prstenu, a na kojega se već odavno nije obazirala. Tä, prošlo je već podosta vremena otkako ga nije, napljunjena, krhotinom cigle izglancala! Međutim, ovaj put neuobičajeno dugo ga je razgledala. Ali, od glancanja nije bilo ništa. Jedino se zapita: – Bože moj, zar je ovo prsten?! Od obične žice! Trebala bi imati zlatni prsten sa zelenim okom. I to da joj ga kupi ... kupi ... Ma, što joj je, zaboga, tko, tko bi njoj trebao kupiti prsten, i to od zlata i sa zelenim okom?! Sedamnaest joj je o Božiću, a nima još pravog momka! Pif, i to mi je nika cura! A njena se mati već u njenim godinama bila udala, dok joj se pokojna baba Šimica vinčala kad je krenila u šesnajestu, a u njenim je godinama imala starijeg brata i nju, Ružicu! Pa, kad joj ta njena mati počne što prigovarati! Te ovo, te ono! Te ovako, te onako! A čiji je ona savjet slijedila, i koga je ona slušala?! ... Ej, što bi joj sve ona ...! Bude li joj ikada što rekla protiv Andrije, čut će je! I te kako će je čuti, iako još uvijek na nj, onako stisnutog i smotanog, ne može računati ... Doduše, zna ona da Andrija nije onaj pravi i da je mali vjetropir; da je možda više želi nego voli, i da bi on s njom tek onako – u škurić! No, vidjet će još. Zašto joj to onda nije sinoć rekao? Zašto joj nije barem dao naslutiti da mu je stalo do nje i da je voli? Nego što, dobro je pretpostavio da će ona doći u sam zalaz sunca pomusti ovce, prefriganac jedan! Zato ju je i čekao. Ugledala ga je netom je ušla sa zdjelicom za mlijeko. Nije htjela vrisnuti. Samo je zastala na tren pomislivši: što bi lajavi i opaki jezici okolo prosuli kad bi se za sve ovo saznalo? A, osim toga, tko bi mogao živjeti od njene matere koja bi sasvim sigurno rekla: – Znam, znam ja tebe, sama si ga zvala! A podrugljivi bi joj Grmalj, nema sumnje, onako po svoju, zasigurno dobacio: – Ha, ha! Ti si ona, je li, što umije i mladiće musti ... I, začudo, prvi se oglasio Andrija: – Pssst! Ne viči, molim te, Ružice, ne viči ...Ništa ti neću, vjeruj mi, ništa ... – Auu, što si me prestrašio, vraže! – odgovorila je tobože iznenađena. Prisjećajući se živo tog sinoćnjeg događaja u toru s Andrijom, umah osjeti da joj je ispod proljetne bluze počelo nešto rasti, bujati. Gotovo sva uzdršće, a bluza joj postane pretijesna i kao da ju sapinje, guši. Stoga je grčevitim pokretom ruke raskopča ... Uradila je to, reklo bi se, sasvim nesvjesno, ne zapitavši se: što se sve to s njom zbiva? ... Ali joj pred očima, kao u zrcalu, iskrsne lik Andrije koji se iz zamračenog ugla približavao rasteći do samih crvljivih i paučinom okićenih greda. A grudi joj, onako uzbibane, pratile su ono što mu je tada rekla: – Ajme, koliko si visok, Andrija! Pazi, pazi na gredu! Bila je više nego sigurna da će joj Andrija prići i da će joj, premda na svoj način zbunjen, potražiti ono najljepše što ona za nj čuva. Međutim, nespretni se i stidljivi Andrija, umjesto u djevojčinu naručju, ubrzo našao u jedino osvijetljenu okviru prostorije, ispunjene dobro joj znanim mirisima svježe balege i ustajalošću ovčjih runa, u okviru vrata, u kojemu je njegova, Andrijina, silueta, nakratko, zastala ..., da bi, nakon što je provjerio je li sve čisto vani, nestala. A iza čega je sve stalo i sve utihnulo; zapravo, sve je bilo podređeno posvemašnjem muku: više nije ni mlijeko zujalo u zdjelicu; ni daleka se graja dječurlije nije više čula; umjesto strasnih poljubaca, bubnjali su otkucaji Ružičina uznemirena srca ... Potom je, užasnuta, krenuvši prema stadu koje je, instinktom vođeno, bilo podosta odmaklo na putu ka svom odredištu, pomislila na ono što mu je još namjeravala reći: – Je li, Andrija, zar mi nećeš pomoći pomusti ovce? Uostalom, vjerojatno je za onaj njegov, Andrijin, nagli odlazak, bio kriv iznenadni blek rudaste Rogulje, od koje se, u onom času, bilo negdje udaljilo njeno jagnje ... Ružica je još dosta toga željela srediti u svojim mislima, pitajući se: zašto? i kako? No nije dospjela jer se oglasila, naglo i prodorno, ona prava bleka ovaca što su se, u podnožju padine Borovice, kretale prema selu, a u isto vrijeme večernji maestral vibrirao je zvonjavom Ave Mariju u njenim ušnim školjkama s tornja nedaleke crkve. Trgne se i žustrije krene prema već podosta odmaklom stadu. Zabacivši naglim pokretom ruke nekoliko pramenova crne kose preko ovlažena čela, podigne se na vrškove svojih poprilično dotrajalih sandala i potrči. Bluzu nije uspjela zakopčati; ili pak nije htjela ... Pa, bližeći se stadu, zapjeva: „O, moj dragi, more mi te pralo, više mi te čekat dodijalo!“ Tek kad je izbila na put, opazi da su joj grudi gole. Brže-bolje zakopča bluzu, ali gornju dugmad ostavi nezakopčanu. Iz daljine je dopirala pjesma čobanica. Požuri se da ih stigne. Polaganim trkom učini svega desetak koračaja, pa zastane. Obazre se oko sebe i, osvjedočivši se da nema nikoga, podvrne gornji, nezakopčani dio bluze i tako napravi dekolte. Dekolte! Čudne li riječi, Bože! Ima već dugo otkako je čula da se to zove tim čudnim imenom. Bilo je tada ljeto i bilo joj je valjda dvanaest ili trinaest godina. Toga su ljeta došle na Otok, na ljetovanje, dvije kćerke starog Antuna, seoskog bogatuna koji je lako mogao svoju djecu školovati u Gradu. Mlađa sestra Antula koju su zvali Ana, bila je u četvrtomu, završnom razredu kad je ona, Ružica, tek bila počela pohađati prvi osnovne u mjestu .... I jedne večeri toga sparnog ljeta, vraćajući se, isto ovako sa stadom iz paše, Ružica opazi Antulu u čudesnoj haljini. Zelene poput trave boje, s ljubičastim i modrim perlama oko rukava i struka, i s puno, puno dubokim otvorom na prsima, obrubljenim raskošnom čipkom, uistinu je bila čudesna ... – Pa, sve ti se vidi, Antulo! – začudi se Ružica ne skidajući pogled s Antuline haljine. – Nije važno! – reče omalovažavajuće Antula, pa, naglo okrenuvši Ružici leđa, povuče zablenutu prijateljicu i - krene ... – Što ti veli ta mala, Ana, je li? – upita Antulu njena prijateljica iz Grada koja je te večeri s njom šetala uz vinograde. – Čudi se mom dekolteu. Mani je, primitivnu! Idi, moramo pronaći Miru i tatu. To ju je, tada, veoma uvrijedilo, te je stala razmišljati kako bi se osvetila umišljenoj Antuli. Hm, zar bi ta gospođica Ana bila ljepša i pametnija od nje kad bi ona, Ružica, bila iz lopovske kuće i kad bi se ona, Ružica, samo dotjerala ... Ej, kad bi ... Poslije toga često je sanjarila o dekoltiranoj haljini, o skraćenoj kosi, o kolajni oko vrata i još o koječemu drugom, no ubrzo bi postajala svjesna svih svojih uzaludnih snova. Zbog toga je i ovog puta zakopčala i ona dva nezakopčana dugmeta na bluzi, srušivši taj kurvanjski dekolte a kojega je čas prije tako brižno napravljala. – Daleko je to od mene! – bolno uzdahne. Onda je opet, nekim unutarnjim prkosom ohrabrena, stala promatrati dugmad na bluzi: odozgo nadolje, pa, opet, odozdo nagore sve do samog vrata iz kojega se sada nije mogla izviti pjesma čobanska i umilna, nego samo sav užas toga prkosa: – I, evo, na! – nagli trzaj ruku i bluza je bila raskopčana. Grudi joj bljesnuše pod koprenom sutona. Sama se sebi stala diviti: – Ja mogu, evo, ja ... mo .. Netko je iznenada na nju sasuo šaku kamičaka. Vrisnula je poput kakve zvijeri, ulovljene u zamku. Uzdrhtalih od straha i s rukama na grudima naprosto zanijemi; skameni se na tren ... Andrija joj je prišao smiješeći se. Nije se makla, niti je, zatečena njegovom iznenadnom pojavom, stigla zakopčati bluzu. A kad joj je prišao sasvim blizu, njene ruke, uhvaćene u mreže njegove prisutnosti, stadoše polagano kliziti niz njeno uzdrhtalo tijelo. Ugledavši je onako nagu, Andrija se – postidi. I više od toga - zaprepasti se! Nije više bio u stanju ni smijati se, ni plakati; čak, reklo bi se, ni disati ... – kao da mu je neka nevidljiva i snažna ruka stisnula grkljan. Pomislio je: Ružica je poludjela! A zatim je, iako obuzet strahom, nekako uspio promucati: – Zaboga, Ružice, što ti je?! Ružica ne reče ništa. Na brzinu zakopča bluzu, okrene se i stade trčati, ludo trčati prema selu. Andrija je još dugo, dugo stajao, nijem i postiđen od čuđenja. |
- 01:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #
01.11.2010., ponedjeljak
PJESMA U SONETU
|
U međuvremenu ovaj je sonet, dorađivanjen, doživio neke preinake, te ga, evo, dorađenog, ponovno postavljam: Neumrloj Vesni Parun VRIJEME ĆE, u hodu, zna se zasigurno, SUDITI i stvoru, pojavi i cvijetu; VIJENCIMA učinit nebo posve tmurno, BUKETI ĆE laske i suza u svijetu OMRZNUTI i zbog sedam onih tuga … ZIMA ĆE, izroniv iz dubina mraka, SMRZNUTI u dolu cvrkut tvojih vuga; LOVOR će podsjećat na bit tužnih râka. POD ZEMLJOM, prepunoj posvemašna műka, NEĆE OSTAT (sve dok bude šumit more) NIŠTA, osim što će moćna Božja ruka NAD KOROVOM driješit „Zore i vihore“; ZVONIK ĆE MIRNO dahom šoltanskog puka OTKUCAVATI sat za nebeske dvore … Igor Šipić (velikim slovima) Roko Dobra (malim slovima) |
- 15:22 - Komentari (1) - Isprintaj - #
Studeni 2014 (2) Listopad 2014 (3) Rujan 2014 (2) Svibanj 2014 (1) Studeni 2013 (1) Kolovoz 2013 (1) Srpanj 2013 (1) Svibanj 2013 (1) Travanj 2013 (2) Ožujak 2013 (4) Prosinac 2012 (3) Studeni 2012 (5) Listopad 2012 (3) Rujan 2012 (1) Kolovoz 2012 (4) Srpanj 2012 (1) Lipanj 2012 (2) Svibanj 2012 (1) Travanj 2012 (2) Ožujak 2012 (2) Veljača 2012 (1) Siječanj 2012 (2) Prosinac 2011 (2) Studeni 2011 (1) Listopad 2011 (1) Kolovoz 2011 (2) Srpanj 2011 (2) Lipanj 2011 (4) Svibanj 2011 (13) Travanj 2011 (14) Siječanj 2011 (25) Prosinac 2010 (11) Studeni 2010 (9) Listopad 2010 (19) Rujan 2010 (17) Kolovoz 2010 (27) Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
U ovom blogu, kojega nazvah "Sjaj Oriona", želja mi je, prije svega, prezentirati svoje pjesme koje sam već ranije napisao ili ću ih u tijeku trajanja ovog mi bloga, napisati. Prevladavat će ipak moji davnašnji, sadašnji i budući soneti. Uz njih, ponekad ću posegnuti i za kakvom svojom poetskom prozom. Dakako, zamolio bih sve one koji su pjesnički nastrojeni, da uzmu učešća na stranicama ovog mi bloga. Svaki je dobronamjerni suputnik itekako poželjan, jer bez njih, više ili manje darovitih, napor bi ovaj moj bio gotovo uzaludan. Sjaj Oriona |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||