Naime, moglo bi mi se lako zamjeriti što sam se drznuo
uzeti naslov ovom svom sonetu „Čovjek koji hoda“
koji naslov nosi i onaj čuveni kip švicarskog slikara i
kipara Alberta Giacomettija (1901. – 1966.), a koji je kip,
pred izvjesno vrijeme, na aukciji kuće Sotheby's u
Londonu prodan za astronomski iznos. Zapravo, naslov
se ovaj naslanja na moju raniju pjesmu „Upornost
hodanja“, koja je bila objavljena u istoimenoj mi zbirci
1984. godine u izdanju „Školskih novina“ iz Zagreba
– uglavnom poradi metafore neposustalosti na putu do cilja.
Čovjek koji hoda i sagnuta tijela,
Od kojega usud, baš nakon mu svega,
Voljom nekih sila, ne prihvaća djela,
Junaštvom prkosi, oprosti, kolega!
Eno eho krika, kog gluhi ne čuju,
Ka zvijezdama hrleć, baš nakon mu svega,
Kozmosom već plovi; iako ga psuju,
On svejedno kroči, oprosti, kolega!
Jednom će mu ljubav sa ovog planeta
Iznjedriti stablo, baš nakon mu svega;
Harmonijom grana i ljepotom cvijeta
Ozarit će vječnost, oprosti, kolega!
Da će biti tako, baš nakon mu svega,
Amenovat Bog će, oprosti, kolega!
Post je objavljen 10.11.2010. u 23:25 sati.