Na jednoj svečanosti, priređenoj u čast pjesnika nadrealističkog
usmjerenja Radovana Ivšića u Parizu, u kojemu je živio od svoje
mladosti do nedavne mu smrti, netko ga je, u razgovoru, upitao:
„Gospodine Ivšiću, kako to da su Vam pjesme jednako sjajne i
one koje ste pisali u ranoj mladosti, i one koje ste pisali u svojim
najzrelijim godinama?“ – odgovorio je bez imalo krzmanja:
Treba odmah pisati za vječnost
Radovan Ivšić
Zbog čeg se, Bože, ovo putovanje,
predugo, ne da danu razdaniti?
A snage za plov pakleno je manje,
mada već davno počeh zvijezde sniti?!
Nebo se čudi što more još skriva
biser duboko; pa me rűgom kiti.
Netko zar treći sazviježđa otkriva,
mada već davno počeh zvijezde sniti?
Oblaci tamni što iznad nas kruže,
zastiru pogled u bijeli cvijet ruže,
nikle u mašti onog tko će biti
pronicljiv lađar na pučini duha.
Netko zar stoti stiže iznebuha,
mada već davno počeh zvijezde sniti?
(Zadar, na Silvestrovo 2009.)
Post je objavljen 09.11.2010. u 00:24 sati.