Sjaj Oriona
03.11.2010., srijeda
ČUĐENJE
|
Zaglédala se u zalazeće sunce. Ono je bilo nalik na zakrvavljenu loptu koja je, činilo joj se, dolazila ususret, pa je bila u nedoumici: da li bi se nasmijala ili nehajno odmahnula rukom, ostavši čekati sunce? – Uh, kakova san ja jepet luda! Ča mi sve neće pasti napamet? Baš san luda! – naruga se svojoj uobrazilji i skoči sa stijene na kojoj je, samo tren prije, stajala kao da je ukipljena ... Potrči za malim bijelim jagnjetom, a ono je, preplašeno, bježalo i nije joj se dalo uhvatiti. Najzad je posustala, gotovo uvrijeđena. – Vidi, vidi, blesonje jednoga! Kaj da san ja vuk ...; kaj da ja koljen! Blesooo! O, blesooo! – Tako, odsad ću te zvati Bleso. I, da znaš, jesi bleso! ... Nakon što se na nedužno jagnje izvikala, malko se smirila, no ipak nije mogla odoljeti želji da se ponovno upilji u sunce. Sada joj se pak učinilo da silazi i da će ga za koji tren zagristi more. I, gle! baš ga je zagrizlo; zapravo, počelo ga je gristi. I zato postaje sve krvavije. Jest, guta ga, eno, i uskoro će ga, bogme, sveg progutati ..., hoće ..., hoće ... Neka tiha tuga prožimala je njeno srce zbog sunca koje je upravo nestajalo u utrobi proždrljiva mora ... Sjeti se, tako, onog jednog bradatog mornara iz djetinjstva, koji je, upirući rukom u ovako tonuće sunce, radoznaloj djeci govorio: – Pogljedajte, moja djeco, more je veliki proždrljivac ... Veliki! Ždere i brode i mornare; i sunce, eno! Ali, ne bojte se, imamo sriću da nan ga jutrun čudo Božje vraća – kajno ono kit proroka Jonu ... Pogleda u suprotnom pravcu, na istok, jer tamo je onda gledao i bradati mornar. Mahinalno ispruži ruku put zamišljenog sunca na obzorju i pogled joj se zaustavi na pocinčanom prstenu, a na kojega se već odavno nije obazirala. Tä, prošlo je već podosta vremena otkako ga nije, napljunjena, krhotinom cigle izglancala! Međutim, ovaj put neuobičajeno dugo ga je razgledala. Ali, od glancanja nije bilo ništa. Jedino se zapita: – Bože moj, zar je ovo prsten?! Od obične žice! Trebala bi imati zlatni prsten sa zelenim okom. I to da joj ga kupi ... kupi ... Ma, što joj je, zaboga, tko, tko bi njoj trebao kupiti prsten, i to od zlata i sa zelenim okom?! Sedamnaest joj je o Božiću, a nima još pravog momka! Pif, i to mi je nika cura! A njena se mati već u njenim godinama bila udala, dok joj se pokojna baba Šimica vinčala kad je krenila u šesnajestu, a u njenim je godinama imala starijeg brata i nju, Ružicu! Pa, kad joj ta njena mati počne što prigovarati! Te ovo, te ono! Te ovako, te onako! A čiji je ona savjet slijedila, i koga je ona slušala?! ... Ej, što bi joj sve ona ...! Bude li joj ikada što rekla protiv Andrije, čut će je! I te kako će je čuti, iako još uvijek na nj, onako stisnutog i smotanog, ne može računati ... Doduše, zna ona da Andrija nije onaj pravi i da je mali vjetropir; da je možda više želi nego voli, i da bi on s njom tek onako – u škurić! No, vidjet će još. Zašto joj to onda nije sinoć rekao? Zašto joj nije barem dao naslutiti da mu je stalo do nje i da je voli? Nego što, dobro je pretpostavio da će ona doći u sam zalaz sunca pomusti ovce, prefriganac jedan! Zato ju je i čekao. Ugledala ga je netom je ušla sa zdjelicom za mlijeko. Nije htjela vrisnuti. Samo je zastala na tren pomislivši: što bi lajavi i opaki jezici okolo prosuli kad bi se za sve ovo saznalo? A, osim toga, tko bi mogao živjeti od njene matere koja bi sasvim sigurno rekla: – Znam, znam ja tebe, sama si ga zvala! A podrugljivi bi joj Grmalj, nema sumnje, onako po svoju, zasigurno dobacio: – Ha, ha! Ti si ona, je li, što umije i mladiće musti ... I, začudo, prvi se oglasio Andrija: – Pssst! Ne viči, molim te, Ružice, ne viči ...Ništa ti neću, vjeruj mi, ništa ... – Auu, što si me prestrašio, vraže! – odgovorila je tobože iznenađena. Prisjećajući se živo tog sinoćnjeg događaja u toru s Andrijom, umah osjeti da joj je ispod proljetne bluze počelo nešto rasti, bujati. Gotovo sva uzdršće, a bluza joj postane pretijesna i kao da ju sapinje, guši. Stoga je grčevitim pokretom ruke raskopča ... Uradila je to, reklo bi se, sasvim nesvjesno, ne zapitavši se: što se sve to s njom zbiva? ... Ali joj pred očima, kao u zrcalu, iskrsne lik Andrije koji se iz zamračenog ugla približavao rasteći do samih crvljivih i paučinom okićenih greda. A grudi joj, onako uzbibane, pratile su ono što mu je tada rekla: – Ajme, koliko si visok, Andrija! Pazi, pazi na gredu! Bila je više nego sigurna da će joj Andrija prići i da će joj, premda na svoj način zbunjen, potražiti ono najljepše što ona za nj čuva. Međutim, nespretni se i stidljivi Andrija, umjesto u djevojčinu naručju, ubrzo našao u jedino osvijetljenu okviru prostorije, ispunjene dobro joj znanim mirisima svježe balege i ustajalošću ovčjih runa, u okviru vrata, u kojemu je njegova, Andrijina, silueta, nakratko, zastala ..., da bi, nakon što je provjerio je li sve čisto vani, nestala. A iza čega je sve stalo i sve utihnulo; zapravo, sve je bilo podređeno posvemašnjem muku: više nije ni mlijeko zujalo u zdjelicu; ni daleka se graja dječurlije nije više čula; umjesto strasnih poljubaca, bubnjali su otkucaji Ružičina uznemirena srca ... Potom je, užasnuta, krenuvši prema stadu koje je, instinktom vođeno, bilo podosta odmaklo na putu ka svom odredištu, pomislila na ono što mu je još namjeravala reći: – Je li, Andrija, zar mi nećeš pomoći pomusti ovce? Uostalom, vjerojatno je za onaj njegov, Andrijin, nagli odlazak, bio kriv iznenadni blek rudaste Rogulje, od koje se, u onom času, bilo negdje udaljilo njeno jagnje ... Ružica je još dosta toga željela srediti u svojim mislima, pitajući se: zašto? i kako? No nije dospjela jer se oglasila, naglo i prodorno, ona prava bleka ovaca što su se, u podnožju padine Borovice, kretale prema selu, a u isto vrijeme večernji maestral vibrirao je zvonjavom Ave Mariju u njenim ušnim školjkama s tornja nedaleke crkve. Trgne se i žustrije krene prema već podosta odmaklom stadu. Zabacivši naglim pokretom ruke nekoliko pramenova crne kose preko ovlažena čela, podigne se na vrškove svojih poprilično dotrajalih sandala i potrči. Bluzu nije uspjela zakopčati; ili pak nije htjela ... Pa, bližeći se stadu, zapjeva: „O, moj dragi, more mi te pralo, više mi te čekat dodijalo!“ Tek kad je izbila na put, opazi da su joj grudi gole. Brže-bolje zakopča bluzu, ali gornju dugmad ostavi nezakopčanu. Iz daljine je dopirala pjesma čobanica. Požuri se da ih stigne. Polaganim trkom učini svega desetak koračaja, pa zastane. Obazre se oko sebe i, osvjedočivši se da nema nikoga, podvrne gornji, nezakopčani dio bluze i tako napravi dekolte. Dekolte! Čudne li riječi, Bože! Ima već dugo otkako je čula da se to zove tim čudnim imenom. Bilo je tada ljeto i bilo joj je valjda dvanaest ili trinaest godina. Toga su ljeta došle na Otok, na ljetovanje, dvije kćerke starog Antuna, seoskog bogatuna koji je lako mogao svoju djecu školovati u Gradu. Mlađa sestra Antula koju su zvali Ana, bila je u četvrtomu, završnom razredu kad je ona, Ružica, tek bila počela pohađati prvi osnovne u mjestu .... I jedne večeri toga sparnog ljeta, vraćajući se, isto ovako sa stadom iz paše, Ružica opazi Antulu u čudesnoj haljini. Zelene poput trave boje, s ljubičastim i modrim perlama oko rukava i struka, i s puno, puno dubokim otvorom na prsima, obrubljenim raskošnom čipkom, uistinu je bila čudesna ... – Pa, sve ti se vidi, Antulo! – začudi se Ružica ne skidajući pogled s Antuline haljine. – Nije važno! – reče omalovažavajuće Antula, pa, naglo okrenuvši Ružici leđa, povuče zablenutu prijateljicu i - krene ... – Što ti veli ta mala, Ana, je li? – upita Antulu njena prijateljica iz Grada koja je te večeri s njom šetala uz vinograde. – Čudi se mom dekolteu. Mani je, primitivnu! Idi, moramo pronaći Miru i tatu. To ju je, tada, veoma uvrijedilo, te je stala razmišljati kako bi se osvetila umišljenoj Antuli. Hm, zar bi ta gospođica Ana bila ljepša i pametnija od nje kad bi ona, Ružica, bila iz lopovske kuće i kad bi se ona, Ružica, samo dotjerala ... Ej, kad bi ... Poslije toga često je sanjarila o dekoltiranoj haljini, o skraćenoj kosi, o kolajni oko vrata i još o koječemu drugom, no ubrzo bi postajala svjesna svih svojih uzaludnih snova. Zbog toga je i ovog puta zakopčala i ona dva nezakopčana dugmeta na bluzi, srušivši taj kurvanjski dekolte a kojega je čas prije tako brižno napravljala. – Daleko je to od mene! – bolno uzdahne. Onda je opet, nekim unutarnjim prkosom ohrabrena, stala promatrati dugmad na bluzi: odozgo nadolje, pa, opet, odozdo nagore sve do samog vrata iz kojega se sada nije mogla izviti pjesma čobanska i umilna, nego samo sav užas toga prkosa: – I, evo, na! – nagli trzaj ruku i bluza je bila raskopčana. Grudi joj bljesnuše pod koprenom sutona. Sama se sebi stala diviti: – Ja mogu, evo, ja ... mo .. Netko je iznenada na nju sasuo šaku kamičaka. Vrisnula je poput kakve zvijeri, ulovljene u zamku. Uzdrhtalih od straha i s rukama na grudima naprosto zanijemi; skameni se na tren ... Andrija joj je prišao smiješeći se. Nije se makla, niti je, zatečena njegovom iznenadnom pojavom, stigla zakopčati bluzu. A kad joj je prišao sasvim blizu, njene ruke, uhvaćene u mreže njegove prisutnosti, stadoše polagano kliziti niz njeno uzdrhtalo tijelo. Ugledavši je onako nagu, Andrija se – postidi. I više od toga - zaprepasti se! Nije više bio u stanju ni smijati se, ni plakati; čak, reklo bi se, ni disati ... – kao da mu je neka nevidljiva i snažna ruka stisnula grkljan. Pomislio je: Ružica je poludjela! A zatim je, iako obuzet strahom, nekako uspio promucati: – Zaboga, Ružice, što ti je?! Ružica ne reče ništa. Na brzinu zakopča bluzu, okrene se i stade trčati, ludo trčati prema selu. Andrija je još dugo, dugo stajao, nijem i postiđen od čuđenja. |
- 01:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Studeni 2014 (2) Listopad 2014 (3) Rujan 2014 (2) Svibanj 2014 (1) Studeni 2013 (1) Kolovoz 2013 (1) Srpanj 2013 (1) Svibanj 2013 (1) Travanj 2013 (2) Ožujak 2013 (4) Prosinac 2012 (3) Studeni 2012 (5) Listopad 2012 (3) Rujan 2012 (1) Kolovoz 2012 (4) Srpanj 2012 (1) Lipanj 2012 (2) Svibanj 2012 (1) Travanj 2012 (2) Ožujak 2012 (2) Veljača 2012 (1) Siječanj 2012 (2) Prosinac 2011 (2) Studeni 2011 (1) Listopad 2011 (1) Kolovoz 2011 (2) Srpanj 2011 (2) Lipanj 2011 (4) Svibanj 2011 (13) Travanj 2011 (14) Siječanj 2011 (25) Prosinac 2010 (11) Studeni 2010 (9) Listopad 2010 (19) Rujan 2010 (17) Kolovoz 2010 (27) Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
U ovom blogu, kojega nazvah "Sjaj Oriona", želja mi je, prije svega, prezentirati svoje pjesme koje sam već ranije napisao ili ću ih u tijeku trajanja ovog mi bloga, napisati. Prevladavat će ipak moji davnašnji, sadašnji i budući soneti. Uz njih, ponekad ću posegnuti i za kakvom svojom poetskom prozom. Dakako, zamolio bih sve one koji su pjesnički nastrojeni, da uzmu učešća na stranicama ovog mi bloga. Svaki je dobronamjerni suputnik itekako poželjan, jer bez njih, više ili manje darovitih, napor bi ovaj moj bio gotovo uzaludan. Sjaj Oriona |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||