Sjaj Oriona
29.05.2011., nedjelja
KAD BIH ZNAO
|
Kad bih znao da si zrnce bisera, sišao bih na dno mora. Kad bih znao da si napadnuta košuta, banuo bih među lavove. Kad bih znao da si lastavica, dozvao bih proljeće. Kad bih znao da si snježna pahuljica, ugasio bih sunce. Kad bih znao da mi dolaziš smrznuta, zapalio bih vatre na dlanovima. |
- 07:15 - Komentari (4) - Isprintaj - #
26.05.2011., četvrtak
TRI BOJE DJETINJSTVA
|
Treba dozvati plava jutra djetinjstva, treba dozvati plave čežnje sanjara, treba dozvati plave igre bezbrižnosti. Jer bio je jedan dječak, jedan nedužni dječak, rođen za voljenje. Volio je sunce u svojoj uvali, volio je šumor mora u škrapama, volio je kikot vjetra u masliniku, volio je let galebova iznad krša i gudura i volio je lunjati po šljunčanim žalima, tražeći plave školjke radosti. Bilo je to doba plave ushićenosti kad je siva i crna boja iza obzorja; ali je ubrzo saznao za sivu boju, jer slutnje su sive, jer oblaci su sivi jer oluje su sive. Onda je saznao i za crnu boju, jer gavrani strave su crni, jer noći besane su crne, jer smrt bratova je crna ... Otac je plovio morima, dalekim, dalekim morima, odakle se nikad više nije vratio, a mati bi rekla: »Jadna moja djeco!« jer bilo ih je još troje, jer bilo mu je devet godina; i dječak je spoznao sive sutone tjeskobe, i dječak je spoznao crne noći očaja. Vratite mu plava jutra djetinjstva, vratite mu plave čežnje sanjara, vratite mu plave igre bezbrižnosti, jer on je rođen za voljenje, jer on je ustvari nedužan! |
- 03:31 - Komentari (9) - Isprintaj - #
25.05.2011., srijeda
ŠKRAPE DJETINJSTVA
|
Jednom ću potražiti oči snene u kadulji izgubljene i pjesmu djetinjstva u škrapama ostavljenu. Ali, da li ću što naći od svega toga? Ili ću krikom zaklati tišinu u škrapama? (Oči snene i pjesmu djetinjstva, i još mnogo toga, ostavih u ovim škrapama, u ovim škrapama uspomena.) A tako bih htio biti dječak, što je izgubio oči u modrini kadulje i što je škrapama poklonio djetinjstvo! |
- 09:32 - Komentari (3) - Isprintaj - #
24.05.2011., utorak
PORUKA MAJCI
|
Ako me uistinu voliš, majko, smiluj se zalutalom sinu, te pođi u Lalinu vrhovinu i potraži moju Crnooku. Pođi, pođi, majko, već prije svanuća. a kada čuješ tužni blek, neka tvoj zov prozbori jekom: "Crnooka!“ I ona će doći, doći će ti mirisati dlan, a ti joj tada, majko, ponudi mrvice kruha (ah, kako ih je samo voljela Crnooka!) . i obdari je toplinom svojih zagrljaja, i umotaj u skute svoje dobrote. A zatim još jednom pogledaj Crnooku, pogledaj, majko, u oči njene crne – vidjet ćeš i moju tugu u njima. |
- 02:48 - Komentari (5) - Isprintaj - #
22.05.2011., nedjelja
SJEĆANJE
|
Majko, upitah te nekad: . ''Tko se je to nagnuo nad kolijevku moju? A ti mi spomenu oca? Ali, ne mogoh ti vjerovati, jer on za dijete tvoje bijaše stranac, majko. Onda si pohrlila da me uvjeriš u istinitost čudne priče, ali – uzaman: dugo, dugo ti stiskah ruke oko vrata. A kad je nekamo nestao onaj stranac, majko, oči tvoje, majko, suzama prozboriše ... Jer, tebe poznavah, jedino tebe, nesretna majko moja! |
- 23:53 - Komentari (5) - Isprintaj - #
21.05.2011., subota
POSRĆEM NA RASKRŠĆIMA
|
Dozrijeva umor na cestama ... (Oprosti što htjedoh se napiti svježine večernjih tišina iz rumenog kaleža tvojih usana.) A posustalog skitnicu čekaju sjene procvalih maslinika ... (Oprosti što mišljah u njihovu krilu osjetiti toplinu tvojih dlanova) Vijugaju ceste u nedogled i ja – posrćem na raskršćima ... |
- 13:37 - Komentari (2) - Isprintaj - #
20.05.2011., petak
KADA JE UMRO MOJ BRAT
|
Kada je umro moj brat, moj dobri brat, onda su ljudi izdubli raku u pijesku, onda su ljudi u nju položili čitavo nebo sa zvijezdama, s oblacima i s pticama; onda su ljudi sahranili čitavo more s lađama, s otocima i s galebovima; onda su ljudi pokopali tugu i radost svijeta ... Kada je umro moj brat, moj dobri brat, onda san ja prestao imati brata, svoga jedinog brata. |
- 00:46 - Komentari (3) - Isprintaj - #
19.05.2011., četvrtak
BIJAŠE TO KALVARIJA
|
„Bijaše to bijedno životarenje u iščekivanju pokreta i daha“ Jules Supervielle Međutim, ja bih rekao: bijaše to kalvarija na putu za Kanaan. (Prijatelju, ne slijedi moje korake i ne poštapaj se iluzijama.) Netko nekad reče: Sizif je prkosio bogovima, a ja, vidiš, ne mogoh prkositi ni onoj jednoj jedinoj zvijezdi što nad raskršćem bijaše slijepa meta mojih snatrenja. O, ruke, ruke, što vas pružah prema toj jedinoj zvijezdi, umorne ruke moje, kako ste uzaman vapile ljepotu u noćima nabujalih strasti! (Prijatelju, nemoj oklijevati na raskršćima i nemoj polagano hodati po pijesku.) Zato bih još jednom rekao: bijaše to kalvarija na putu za Kanaan! |
- 01:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #
18.05.2011., srijeda
PRKOS
|
Zašto si konje osedlala, crne konje odlaska kad su im kopita negdje na cestama ostala? Zašto se junačiš na izmaku srpanjskih večeri kad zeleni proplanci ne čeznu više tvoje korake? Reci, zar nije smiješno ako kloneš na prvom raskršću? Jer nema staze na kojoj nisu procvale krizanteme ponoćnih krikova. Reci, zar nije smiješno ako se ne odrekneš jalova prkosa? Jer nema školjke na žalu mjesečine koja bi isplakala tvoju tugu golemu. Uzaman snatriš o Babilonu sreće što jezivo strši pod zvijezdama. i uzaman slijediš blijedu voštanicu strasti što se svakog časa sprema prozboriti tamom. O, ne skači, ludo jedna, u sedlo bijesna paripa! Ja ću te, vjeruj, ponijeti na rukama u vječitu sjenu čempresa na groblju! |
- 03:44 - Komentari (2) - Isprintaj - #
17.05.2011., utorak
PJESMA O MOJOJ MARIJI
|
Neka se nitko ne čudi što, evo, i ja pjevam o Mariji. Jer moja se Marija uistinu zove Marija i moja je Marija samo moja Marija. Je li, Marijo, da je sve ovo istina? Tä, tko bi se usudio reći da ja nemam svoju Mariju? Zamisli, moja Marijo, toliki pjevaju o Mariji, a nitko, vjeruj, nema takvu Mariju! Ti nisi sazdana od snova i uzdaha, niti si od mramora, niti si od papira. Ti si, zar ne, prava, živa Marija? Marija s procvalim poljupcima na usnama; Marija s razlivenom mjesečinom na grudima; Marija s nemirnim vjetrom u kosama, Marija s imenom Marija – Ti si moja, samo moja Marija! |
- 02:13 - Komentari (4) - Isprintaj - #
16.05.2011., ponedjeljak
MOJE PJESME
|
Prva se je moja zbirka pjesama zvala "Zvijezde nad raskršćem! Naslovnicu joj je bio izradio Saša Ljahnicky, uredio i popratni tekst napisao: Juraj Baldani, a Izišla je 1955. godine u Biblioteci „Koraci“ Društva radnika pisaca NRH sa sjedištem u Bulićevoj 14 u Zagrebu. Naime, nakon toliko soneta koje sam i na netu objavio, evo me i s mojim ranim pjesmama slobodnog stiha iz netom spomenute mi zbirke, a koje je pjesme izabrao za moju iduću knjigu sabranih pjesama "Put do mora" Cvjetko Milanja, inače danas jedan od najpoznatijih književnih analitičara u Hrvata (mada je za nj, nedavno, akademik Ante Stamać, pišući o pjesmama Igora Zidića u književnom časopisu "Republika" rekao da je, ustvari, "najboljli književni analitičar" u recentnoj hrvatskoj književnoj kritici).: Moje su pjesme skamenjeni krikovi u prerezanom grlu lastavice. l moje pjesme često krvare ko cvjetovi krhki u naručju kupina. Moje su pjesme – ja sâm, jer u njih ubrizgavam svoju krv, jer u njih pretačem svoju bol ... Zato su moje pjesme skamenjeni krikovi u prerezanom grlu lastavice. |
- 05:04 - Komentari (3) - Isprintaj - #
09.05.2011., ponedjeljak
PJESNIŠTVO BOLA I PRKOSA
|
Evo sada i još jedne moje kolumne koju uvrstih u svoju iduću knjigu "Epistole", a koja se kolumna odnosi na epistolu mi o pjesničkoj zbirci "Pjesme" sjajnog pjesnika i dobrog mi prijatelja Ivana Vidovića, objavljenoj u tjedniku "Zadarski Regional" 2003., dok mu je pak sama zbirka bila objavljena godinu dana ranije, to jest, 2002. godine. Dragi Ivane, pjesniče moj vrli, ni jedan ni drugi ne možemo se pohvaliti brojnošću objavljenih nam knjiga poezije. U mene ih je šest, a sedma će uskoro, nadam se, ugledati svjetlost danju. Bit će to knjiga mojih sabranih soneta koju nazvah «Zatočenik mora», Dok ih je u tebe – sedam! U prednosti si za jednu zbirku, i s godinama si u prednosti, jer si za onu famoznu trinaesticu mlađi. Da ih ipak barem naslovom spomenem: «Glasovi mladih» (Dubrovnik, skupna zbirka), «Lirske varijacije» (Šibenik), «Osamljeni svirač» (Umag), «Osmijesi i suze» (Umag), «Čempresi uz cestu» (Zadar), «Kameno podneblje» (Zagreb) i, najnovija tvoja zbirka, jednostavno - «Pjesme» (Zadar). No, nikada nisam vjerovao da je, bilo iz kojega ugla gledano, imalo važan kvantum produktivnosti pjesnikove; o tome sam već u jednom svom pismu, na ovom mjestu nedavno tiskanom, izrekao svoj jasan stav, naravno u korist kvalitete poetskih ostvarenja …, pa se ne bih više htio ponavljati. Vjerojatno ni oblik ni forma pjesme nisu uvijek toliko bitni i presudni za dobru pjesmu, ali su ipak, po meni, vrlo značajan faktor, ako ni u čemu drugom a ono u pristupu, u discipliniranosti duha, u odabiru prozodije, metra, rime, pogotovo kada je riječ o tako zatvorenoj formi kao što je sonet! Jer, forma te naprosto obvezuje. Kao što je obvezivala i velikane koji su, uz ostala djela, svoju pjesničku slavu sticali i stekli i sa svojim sonetima (Petrarca, Shakespeare, Michelangelo, Baudelaire, Prešeren, naši Matoš, Tin, Vesna Parun, Luko Paljetak i dr.) Pravo reci, vjeruješ li ti u slikara koji, bez obzira na stil mu i opredjeljenje (mislim na pravac!), nije u stanju nacrtati anatomiju ruke, recimo? Pa i Picasso je, isprva u modroj fazi i kasnije, bio figuratist! Stoga ti moram reći i ovo: koliko god držim do tvoga slobodnog stiha (a držim sigurno puno, često i do ushita!) kojega ti, inače, favoriziraš, njegujući ga s puno pomnje i ljubavi, kao najdražu ti lozu u vinogradu, ja tvojim sonetima prilazim ipak s onom «mrvom»« interesa više. To sam činio davne 1985. godine kada su ti «Školske novine» iz Zagreba bile objavile već spomenutu tvoju zbirku pjesama «Kameno podneblje» (u svojoj «Biblioteci prosvjetni radnici pisci»), u kojoj ti je zbirci bilo objavljeno i devet tvojih vrlo uspjelih soneta, a to isto, evo, radim i sada, nakon što si mi poklonio ovu svoju nadahnutu i raspjevanu knjigu poezije! U njoj si objavio jedan sonet manje – osam soneta, od kojih su neki gotovo bez mane, no u nekima, doduše, tu i tamo «zaškripi» aritmičnost; to samo onda kada nema cezure u stihu na pravom mjestu iza određenoga broja slogova ili kada je riječ o nejednakoj dužini stihova. To se lako dade doraditi. Kao i kod mnogih soneta, naročito u onoj «školsko-novinskoj» zbirci, trebalo bi (ako se jednog dana odlučiš da ih ponovo objaviš, možda i u samostalnoj zbirci soneta?) promijeniti raspored strofa i stihova u njima., pošto ti soneti nisu pisani u petrarkističkoj nego u elizabetinskoj maniri, i to: s tri katrena i jednim distihom. Ovako su raspoređeni: dva katrena i dvije tercine, što ne odgovara s obzirom na način kojim su posložene rime. U svakom slučaju, poput i ranije objavljenih tvojih pjesama, kojima si uvelike uspio doseći visoki nivo kreativnog poetskog čina, posebno, tvrdim, u vezanom stihu, također si i ovdje, u ovoj novoj knjizi nadasve uspješan, mada ne bi bilo zgorega da si nešto više vodio računa o tematskim cjelinama i njihovu izdvajanju u cikluse, otprilike kao što si to bio uradio u prethodnoj zbirci. Pomiješano mi je ovdje podosta toga različita sadržaja i nije mi se učinilo da je s te strane, baš uvijek, sve u najboljem redu. A moglo se je i drukčije: objaviti pjesme kronološki, onako kako su nastajale, tim prije jer je ispod svake pjesme označen datum njezina nastanka. To bi onda bila jedna sugestivna kronologija svega onoga što si tijekom svih tih godina proživljavao, noseći u svojoj senzibilnoj i ljudskoj nutrini kao bol, tjeskobu, patnju:kao bunt, pobunu, prkos; kao život sa svim svojim datostima, krcatim debela zla i mršave radosti! Kad kažem Bol, kojega je u izobilju u ovoj ti knjizi, da bi svoje krunište dosegao u istoimenoj ti gotovo antologijskoj pjesmi, mislim i na već spomenutog Charlesa Baudelairea koji reče da je «bol plemstvo jedino», i mislim na našega pokojnog zadarskog kolegu i pjesnika Stojana Vučićevića, koji je napisao i ovakav stih: «što me više boli sve to veći bivam». Dok oni tako, svaki sa svoga aspekta, mada im je ishodište isto: u boli si ipak nešto više, nešto iznad (kod jednog plemstvo s natruhama mazohizma, kod drugog – uzletište ka priznanju, ka slavi!), dotle ti, prebolna dušo poetska, poistovjećuješ sebe sa svojim bolom, jer «sve što imaš u sebi tvoja je / bol prije svega», te kažeš kako se ni s kim podijeliti ne može», jer «bol nije jabuka čiji ćeš dio dati nekome», dakle, bol je samo tvoja i ona, «bol ostaje u tebi nedjeljiva»! No, još si ti napisao jednu pjesmu istoga naslova («Bol»), i to četiri godine nakon već spomenute (1997.), sa sličnim varijacijama i slikama, ali ovdje si dublji, refleksivniji – kad kažeš da bol nije «ni noga za daljine i uspinjanja», a što je u suprotnosti s tvojim spomenutim prethodnicima koji se ipak uzdaju u bol. Bol im biva sredstvom. Tebi – ne. A to znači upravo ono što si izrekao u jednom izuzetno efektnom stihu: «ona buši rupe za crna stabla tuge» i ona razgrađuje «i ne gradi u čovjeku jezero radosti». Ali, čega se god dotakneš pretvara se u pjesmu, koja je mekana poput svile, popu baršuna, posebno je to naglašeno kada pjevaš o voljenoj ženi, o zaljubljenosti u zemlju, u vinograd svoj u kojemu «zri sunce u grozdovlju žutom»; prepuna ti je ova zbirka pjesama takva i slična raspoloženja, a njih je, tih tečnih i pitkih tvojih kantilena, podosta među stotinjak ovdje objavljenih ti naslova. Naravno, među njima ima i posve drukčije intoniranih stihova i cjelina, pa i čitavih pjesama koje im, po izričaju i načinu istupa, nisu u srodstvu, nisu im nalik, kao da su iz neke druge zbirke, ili su, pak, za neku drugu knjigu gdje bi mogle biti ukoričene, jer su donesene na vršcima oštrica tvojih suprostavljanja i tvojih prkosa, bilo da je riječ o kojekakvim krletkama u kojima je čovjek ponižen, osakaćen, okovan; ili da je riječ o tvojoj indignaciji naspram ružnoći stepeništa, naspram ženama hodnika, s očima punih mulja i trnja, te si spreman, kako kažeš u naslovu jedne pjesme, «donijet ću i vrijeska i znoja i zemlje u interijer» da raskužiš okuženo, a neke bi svjetove najrađe u zemlju zakopao; i sve tako do još žešćega inata koji je, u isto vrijeme, i revolt i sama pobuna zbog svih onih koji su, umjesto da su ostali na svojoj zemlji i posadili «novu višnju i smokvu», i da su se odlučili biti poskokom, oni su, mekušci i kukavice jedne, završili «na plastičnoj sjedalici kraj mora» čudeći se «zašto more ne zna blejati ni mukati». Jer, onda je, u Domovinskom ratu, kako kažeš na jednom mjestu, «junaštvo je biti u hrvatskoj» da bi se, vještinom i lukavošću poskoka («jer poskok neće ujesti sunce / poskok kažnjava uhode»), jednog dana doživjelo vrijeme «kada će avion imati dušu miroljubivog hrvata». Ovu bih ti epistolu na kraju završio citatom jednoga kraćeg ulomka izuzetno umno i znalački napisanog pogovora ovoj tvojoj zbirci pjesama pod naslovom «Pozitivni (geo)tropizam» iz pera Jurja Gracina: «Nerijetko i neuglađena pjesma Vidoviću služi za očitovanje onoga što otkriva njegov učestao opor zavir u vlastito bivstvovanje oslonjeno na one i ono što čisto i jasno ljubi u obranu života od posve suprotnih sila koje napada i najgrubljim riječima.» Toliko za ovaj put. Srdačno do idućeg susreta. Uvijek ti odani poklonik tvojega iskrenog i osebujnog pjesništva, tvoj Roko („Zadarski Regional“, 26. 3. 2003.) |
- 03:40 - Komentari (5) - Isprintaj - #
ZAPITAŠ LI SE …
|
Zapitaš li se: za dobrobit čiju smo se lomili kad bje vraški gusto? Uvijek je lakše čak i žalo pusto gledat u zoru negol' Be-čaršiju. Zapitaš li se: zašto sagnut šiju za Ideale i za Grudu rodnu? Uvijek je lakše čak i neugodnu trpjet kloaku negol' Be-čaršiju. Zapitaš li se: čemu napor sviju da san stoljetni silnim plamom plane? Uvijek je lakše čak i stare rane nosit do groba negol' Be-čaršiju! Zapitaš li se: što kraj svega mogu? Nakon Oluje – godit, hvala Bogu! |
- 03:02 - Komentari (3) - Isprintaj - #
Studeni 2014 (2) Listopad 2014 (3) Rujan 2014 (2) Svibanj 2014 (1) Studeni 2013 (1) Kolovoz 2013 (1) Srpanj 2013 (1) Svibanj 2013 (1) Travanj 2013 (2) Ožujak 2013 (4) Prosinac 2012 (3) Studeni 2012 (5) Listopad 2012 (3) Rujan 2012 (1) Kolovoz 2012 (4) Srpanj 2012 (1) Lipanj 2012 (2) Svibanj 2012 (1) Travanj 2012 (2) Ožujak 2012 (2) Veljača 2012 (1) Siječanj 2012 (2) Prosinac 2011 (2) Studeni 2011 (1) Listopad 2011 (1) Kolovoz 2011 (2) Srpanj 2011 (2) Lipanj 2011 (4) Svibanj 2011 (13) Travanj 2011 (14) Siječanj 2011 (25) Prosinac 2010 (11) Studeni 2010 (9) Listopad 2010 (19) Rujan 2010 (17) Kolovoz 2010 (27) Dnevnik.hr |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
U ovom blogu, kojega nazvah "Sjaj Oriona", želja mi je, prije svega, prezentirati svoje pjesme koje sam već ranije napisao ili ću ih u tijeku trajanja ovog mi bloga, napisati. Prevladavat će ipak moji davnašnji, sadašnji i budući soneti. Uz njih, ponekad ću posegnuti i za kakvom svojom poetskom prozom. Dakako, zamolio bih sve one koji su pjesnički nastrojeni, da uzmu učešća na stranicama ovog mi bloga. Svaki je dobronamjerni suputnik itekako poželjan, jer bez njih, više ili manje darovitih, napor bi ovaj moj bio gotovo uzaludan. Sjaj Oriona |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||