Treba dozvati plava jutra djetinjstva,
treba dozvati plave čežnje sanjara,
treba dozvati plave igre bezbrižnosti.
Jer bio je jedan dječak,
jedan nedužni dječak,
rođen za voljenje.
Volio je sunce u svojoj uvali,
volio je šumor mora u škrapama,
volio je kikot vjetra u masliniku,
volio je let galebova iznad krša i gudura
i volio je lunjati po šljunčanim žalima,
tražeći plave školjke radosti.
Bilo je to doba plave ushićenosti
kad je siva i crna boja iza obzorja;
ali je ubrzo saznao za sivu boju,
jer slutnje su sive,
jer oblaci su sivi
jer oluje su sive.
Onda je saznao i za crnu boju,
jer gavrani strave su crni,
jer noći besane su crne,
jer smrt bratova je crna ...
Otac je plovio morima,
dalekim, dalekim morima,
odakle se nikad više nije vratio,
a mati bi rekla: »Jadna moja djeco!«
jer bilo ih je još troje,
jer bilo mu je devet godina;
i dječak je spoznao
sive sutone tjeskobe,
i dječak je spoznao crne noći očaja.
Vratite mu plava jutra djetinjstva,
vratite mu plave čežnje sanjara,
vratite mu plave igre bezbrižnosti,
jer on je rođen za voljenje,
jer on je ustvari nedužan!
Post je objavljen 26.05.2011. u 03:31 sati.