Zašto si konje osedlala, crne konje odlaska
kad su im kopita negdje na cestama ostala?
Zašto se junačiš na izmaku srpanjskih večeri
kad zeleni proplanci ne čeznu više tvoje korake?
Reci, zar nije smiješno
ako kloneš na prvom raskršću?
Jer nema staze na kojoj nisu procvale
krizanteme ponoćnih krikova.
Reci, zar nije smiješno
ako se ne odrekneš jalova prkosa?
Jer nema školjke na žalu mjesečine
koja bi isplakala tvoju tugu golemu.
Uzaman snatriš o Babilonu sreće
što jezivo strši pod zvijezdama.
i uzaman slijediš blijedu voštanicu strasti
što se svakog časa sprema prozboriti tamom.
O, ne skači, ludo jedna, u sedlo bijesna paripa!
Ja ću te, vjeruj, ponijeti na rukama
u vječitu sjenu čempresa na groblju!
Post je objavljen 18.05.2011. u 03:44 sati.