Sjaj Oriona
09.05.2011., ponedjeljak
PJESNIŠTVO BOLA I PRKOSA
|
Evo sada i još jedne moje kolumne koju uvrstih u svoju iduću knjigu "Epistole", a koja se kolumna odnosi na epistolu mi o pjesničkoj zbirci "Pjesme" sjajnog pjesnika i dobrog mi prijatelja Ivana Vidovića, objavljenoj u tjedniku "Zadarski Regional" 2003., dok mu je pak sama zbirka bila objavljena godinu dana ranije, to jest, 2002. godine. Dragi Ivane, pjesniče moj vrli, ni jedan ni drugi ne možemo se pohvaliti brojnošću objavljenih nam knjiga poezije. U mene ih je šest, a sedma će uskoro, nadam se, ugledati svjetlost danju. Bit će to knjiga mojih sabranih soneta koju nazvah «Zatočenik mora», Dok ih je u tebe – sedam! U prednosti si za jednu zbirku, i s godinama si u prednosti, jer si za onu famoznu trinaesticu mlađi. Da ih ipak barem naslovom spomenem: «Glasovi mladih» (Dubrovnik, skupna zbirka), «Lirske varijacije» (Šibenik), «Osamljeni svirač» (Umag), «Osmijesi i suze» (Umag), «Čempresi uz cestu» (Zadar), «Kameno podneblje» (Zagreb) i, najnovija tvoja zbirka, jednostavno - «Pjesme» (Zadar). No, nikada nisam vjerovao da je, bilo iz kojega ugla gledano, imalo važan kvantum produktivnosti pjesnikove; o tome sam već u jednom svom pismu, na ovom mjestu nedavno tiskanom, izrekao svoj jasan stav, naravno u korist kvalitete poetskih ostvarenja …, pa se ne bih više htio ponavljati. Vjerojatno ni oblik ni forma pjesme nisu uvijek toliko bitni i presudni za dobru pjesmu, ali su ipak, po meni, vrlo značajan faktor, ako ni u čemu drugom a ono u pristupu, u discipliniranosti duha, u odabiru prozodije, metra, rime, pogotovo kada je riječ o tako zatvorenoj formi kao što je sonet! Jer, forma te naprosto obvezuje. Kao što je obvezivala i velikane koji su, uz ostala djela, svoju pjesničku slavu sticali i stekli i sa svojim sonetima (Petrarca, Shakespeare, Michelangelo, Baudelaire, Prešeren, naši Matoš, Tin, Vesna Parun, Luko Paljetak i dr.) Pravo reci, vjeruješ li ti u slikara koji, bez obzira na stil mu i opredjeljenje (mislim na pravac!), nije u stanju nacrtati anatomiju ruke, recimo? Pa i Picasso je, isprva u modroj fazi i kasnije, bio figuratist! Stoga ti moram reći i ovo: koliko god držim do tvoga slobodnog stiha (a držim sigurno puno, često i do ushita!) kojega ti, inače, favoriziraš, njegujući ga s puno pomnje i ljubavi, kao najdražu ti lozu u vinogradu, ja tvojim sonetima prilazim ipak s onom «mrvom»« interesa više. To sam činio davne 1985. godine kada su ti «Školske novine» iz Zagreba bile objavile već spomenutu tvoju zbirku pjesama «Kameno podneblje» (u svojoj «Biblioteci prosvjetni radnici pisci»), u kojoj ti je zbirci bilo objavljeno i devet tvojih vrlo uspjelih soneta, a to isto, evo, radim i sada, nakon što si mi poklonio ovu svoju nadahnutu i raspjevanu knjigu poezije! U njoj si objavio jedan sonet manje – osam soneta, od kojih su neki gotovo bez mane, no u nekima, doduše, tu i tamo «zaškripi» aritmičnost; to samo onda kada nema cezure u stihu na pravom mjestu iza određenoga broja slogova ili kada je riječ o nejednakoj dužini stihova. To se lako dade doraditi. Kao i kod mnogih soneta, naročito u onoj «školsko-novinskoj» zbirci, trebalo bi (ako se jednog dana odlučiš da ih ponovo objaviš, možda i u samostalnoj zbirci soneta?) promijeniti raspored strofa i stihova u njima., pošto ti soneti nisu pisani u petrarkističkoj nego u elizabetinskoj maniri, i to: s tri katrena i jednim distihom. Ovako su raspoređeni: dva katrena i dvije tercine, što ne odgovara s obzirom na način kojim su posložene rime. U svakom slučaju, poput i ranije objavljenih tvojih pjesama, kojima si uvelike uspio doseći visoki nivo kreativnog poetskog čina, posebno, tvrdim, u vezanom stihu, također si i ovdje, u ovoj novoj knjizi nadasve uspješan, mada ne bi bilo zgorega da si nešto više vodio računa o tematskim cjelinama i njihovu izdvajanju u cikluse, otprilike kao što si to bio uradio u prethodnoj zbirci. Pomiješano mi je ovdje podosta toga različita sadržaja i nije mi se učinilo da je s te strane, baš uvijek, sve u najboljem redu. A moglo se je i drukčije: objaviti pjesme kronološki, onako kako su nastajale, tim prije jer je ispod svake pjesme označen datum njezina nastanka. To bi onda bila jedna sugestivna kronologija svega onoga što si tijekom svih tih godina proživljavao, noseći u svojoj senzibilnoj i ljudskoj nutrini kao bol, tjeskobu, patnju:kao bunt, pobunu, prkos; kao život sa svim svojim datostima, krcatim debela zla i mršave radosti! Kad kažem Bol, kojega je u izobilju u ovoj ti knjizi, da bi svoje krunište dosegao u istoimenoj ti gotovo antologijskoj pjesmi, mislim i na već spomenutog Charlesa Baudelairea koji reče da je «bol plemstvo jedino», i mislim na našega pokojnog zadarskog kolegu i pjesnika Stojana Vučićevića, koji je napisao i ovakav stih: «što me više boli sve to veći bivam». Dok oni tako, svaki sa svoga aspekta, mada im je ishodište isto: u boli si ipak nešto više, nešto iznad (kod jednog plemstvo s natruhama mazohizma, kod drugog – uzletište ka priznanju, ka slavi!), dotle ti, prebolna dušo poetska, poistovjećuješ sebe sa svojim bolom, jer «sve što imaš u sebi tvoja je / bol prije svega», te kažeš kako se ni s kim podijeliti ne može», jer «bol nije jabuka čiji ćeš dio dati nekome», dakle, bol je samo tvoja i ona, «bol ostaje u tebi nedjeljiva»! No, još si ti napisao jednu pjesmu istoga naslova («Bol»), i to četiri godine nakon već spomenute (1997.), sa sličnim varijacijama i slikama, ali ovdje si dublji, refleksivniji – kad kažeš da bol nije «ni noga za daljine i uspinjanja», a što je u suprotnosti s tvojim spomenutim prethodnicima koji se ipak uzdaju u bol. Bol im biva sredstvom. Tebi – ne. A to znači upravo ono što si izrekao u jednom izuzetno efektnom stihu: «ona buši rupe za crna stabla tuge» i ona razgrađuje «i ne gradi u čovjeku jezero radosti». Ali, čega se god dotakneš pretvara se u pjesmu, koja je mekana poput svile, popu baršuna, posebno je to naglašeno kada pjevaš o voljenoj ženi, o zaljubljenosti u zemlju, u vinograd svoj u kojemu «zri sunce u grozdovlju žutom»; prepuna ti je ova zbirka pjesama takva i slična raspoloženja, a njih je, tih tečnih i pitkih tvojih kantilena, podosta među stotinjak ovdje objavljenih ti naslova. Naravno, među njima ima i posve drukčije intoniranih stihova i cjelina, pa i čitavih pjesama koje im, po izričaju i načinu istupa, nisu u srodstvu, nisu im nalik, kao da su iz neke druge zbirke, ili su, pak, za neku drugu knjigu gdje bi mogle biti ukoričene, jer su donesene na vršcima oštrica tvojih suprostavljanja i tvojih prkosa, bilo da je riječ o kojekakvim krletkama u kojima je čovjek ponižen, osakaćen, okovan; ili da je riječ o tvojoj indignaciji naspram ružnoći stepeništa, naspram ženama hodnika, s očima punih mulja i trnja, te si spreman, kako kažeš u naslovu jedne pjesme, «donijet ću i vrijeska i znoja i zemlje u interijer» da raskužiš okuženo, a neke bi svjetove najrađe u zemlju zakopao; i sve tako do još žešćega inata koji je, u isto vrijeme, i revolt i sama pobuna zbog svih onih koji su, umjesto da su ostali na svojoj zemlji i posadili «novu višnju i smokvu», i da su se odlučili biti poskokom, oni su, mekušci i kukavice jedne, završili «na plastičnoj sjedalici kraj mora» čudeći se «zašto more ne zna blejati ni mukati». Jer, onda je, u Domovinskom ratu, kako kažeš na jednom mjestu, «junaštvo je biti u hrvatskoj» da bi se, vještinom i lukavošću poskoka («jer poskok neće ujesti sunce / poskok kažnjava uhode»), jednog dana doživjelo vrijeme «kada će avion imati dušu miroljubivog hrvata». Ovu bih ti epistolu na kraju završio citatom jednoga kraćeg ulomka izuzetno umno i znalački napisanog pogovora ovoj tvojoj zbirci pjesama pod naslovom «Pozitivni (geo)tropizam» iz pera Jurja Gracina: «Nerijetko i neuglađena pjesma Vidoviću služi za očitovanje onoga što otkriva njegov učestao opor zavir u vlastito bivstvovanje oslonjeno na one i ono što čisto i jasno ljubi u obranu života od posve suprotnih sila koje napada i najgrubljim riječima.» Toliko za ovaj put. Srdačno do idućeg susreta. Uvijek ti odani poklonik tvojega iskrenog i osebujnog pjesništva, tvoj Roko („Zadarski Regional“, 26. 3. 2003.) |
- 03:40 - Komentari (5) - Isprintaj - #
Studeni 2014 (2) Listopad 2014 (3) Rujan 2014 (2) Svibanj 2014 (1) Studeni 2013 (1) Kolovoz 2013 (1) Srpanj 2013 (1) Svibanj 2013 (1) Travanj 2013 (2) Ožujak 2013 (4) Prosinac 2012 (3) Studeni 2012 (5) Listopad 2012 (3) Rujan 2012 (1) Kolovoz 2012 (4) Srpanj 2012 (1) Lipanj 2012 (2) Svibanj 2012 (1) Travanj 2012 (2) Ožujak 2012 (2) Veljača 2012 (1) Siječanj 2012 (2) Prosinac 2011 (2) Studeni 2011 (1) Listopad 2011 (1) Kolovoz 2011 (2) Srpanj 2011 (2) Lipanj 2011 (4) Svibanj 2011 (13) Travanj 2011 (14) Siječanj 2011 (25) Prosinac 2010 (11) Studeni 2010 (9) Listopad 2010 (19) Rujan 2010 (17) Kolovoz 2010 (27) Dnevnik.hr |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
U ovom blogu, kojega nazvah "Sjaj Oriona", želja mi je, prije svega, prezentirati svoje pjesme koje sam već ranije napisao ili ću ih u tijeku trajanja ovog mi bloga, napisati. Prevladavat će ipak moji davnašnji, sadašnji i budući soneti. Uz njih, ponekad ću posegnuti i za kakvom svojom poetskom prozom. Dakako, zamolio bih sve one koji su pjesnički nastrojeni, da uzmu učešća na stranicama ovog mi bloga. Svaki je dobronamjerni suputnik itekako poželjan, jer bez njih, više ili manje darovitih, napor bi ovaj moj bio gotovo uzaludan. Sjaj Oriona |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||