Evo još jedne moje kratke proze s tematikom, u ona
siva vremena, aktualnom, dakle, iz partizanskog
ratovanja! Napisao sam ju u dvadeset i petoj godini
života; ni preveć mlad, ni preveć star, ali to nije smetalo
značajnog, već tada, hrvatskog pjesnika Slavka Mihalića
da mi novelu objavi u svojim "Novinama mladih" (1953.)
i da mi preporuči kako bih trebao pisati - prozu!
Ali, neka čitatelji, nakon što pročitaju ove mi dvije proze,
odgovore jesam li promašio što pjesnika i urednika spomenute
novine nisam poslušao?
Dugo, dugo je pješačila.
Onda je sjela na kamen i nastojala se nečega sjetiti. Misli su pristizale jedna drugu. Ispočetka polako pa sve brže i brže, da bi odjednom nahrupile u tolikoj mjeri da više nije razabirala ništa: zujalo je i zvonilo u otežaloj glavi ...
– Ah ... ah ... ah ... – uzrujano i brzo su se nadimale grudi ispod sive vojničke bluze. Bila je bolesna. Upala pluća? Tifus? Nije htjela razmišljati o tome. Ako je kada i pomislila na bolest, onda je to bilo davno, davno kad bi se našla u onoj bijeloj sobi male provincijske bolnice gdje je njena majka Barica ležala bolesna od angine pectoris ... Da, soba je bila sasvim bijela; osim bijelih zidova, i kreveti, i plahte, i – sve, sve je u njoj bilo bijelo. Netom bi se pojavila na vratima one bijele sobe, zapahnuo bi iznutra nekakav neugodan miris. Miris koji nije bio samo po lijekovima. Jednom je pitala medicinsku sestru: „I vama je, sestro, neugodan ovaj miris, zar ne?“ Na to se sestra osmjehnula, jer joj se pitanje učinilo naivno, djetinjasto. Na njenim, Milkinim obrazima nije se pojavila rumen, jer je doista još uvijek bila dijete i nije razumjela. Imala je jedva devet godina. Jedno, samo jedno je znala – znala je da bi bilo lijepo kada bi mama bila zdrava, sasvim zdrava i kada ona ne bi morala udisati onaj kužni zadah bolničke sobe. Otišle bi na selo kod bake. Mama ne bi trebala ribati tuđe podove, prati tuđe prljavo rublje ... tamo bi one živjele bolje, mnogo bolje negoli ovdje, u gradu ... E, da je, onako, još tata živ! Tada bi doista bilo divno, predivno: mama bi onda bila zdrava, a nju nitko u susjedstvu ne bi smio udariti. Ali, tate nema. „Ostao je u jednom belgijskom rudniku uglja“, rekla joj je mama još dok je bila puno mlađa ...
Legla je na zemlju naslonivši glavu na naprtnjaču. Nastojala je sklopiti oči i usnuti, pa da se sasvim svježa i zdrava probudi. Tă, glupost! Ona nije bolesna, ne, nije! ... Čemu onda buncanja o bolesti? Ona je zdrava, ništa joj nije ... ništa. Malo je umorna, doduše, ali ...
– ... a ...aa ... aaa ... – stezalo ju je nešto u prsima, jako, nemilo – ... u ... uu ... uuu ... Mama je govorila da će svisnuti, poludjeti od bolova. No, ona neće! Ne, neće! Mama je bolovala od srca, a to je teška, veoma teška bolest. „Ni psu je, Bože, ne daj!“ rekla je mama i odmah zatim, grčevito se uhvativši za prsa, sklopila dva svoja umorna oka. Pa, da, mama je već bila stara, oronula žena i sva joj je kosa već bila sijeda, dok je ona mlada, tek joj je o Božiću devetnaest ..., pa i – lijepa je, da, lijepa „kao vila planinkinja“ – tako joj je rekao Branko nekoliko dana prije no što su otišli u partizane. Onda joj je još rekao: „Ne, neću te ostaviti samu ovdje, u ovoj neizvjesnosti ... Ti ćeš sa mnom, zar ne?“ „Hoću, Branko, hoću i nakraj svijeta s tobom!“ ushićeno je prihvatila njegov prijedlog. Poslije nekoliko dana, uhvativši zgodnu priliku, oni su zagazili u noć punu zvijezda. Jedna se zvijezda sa sjevera isticala među svim zvijezdama, a koju je ona zapamtila za svagda. Dok su zaobilazili nekakvu kamenu ogradu, usmjeri pogled naspram onoj zvijezdi, kao da im je pokazivala smjer kojim treba ići, ali se spotakne o kamen i padne, udarivši se u prsa. „Zaboga, jesi li se jako udarila, ljubavi?! – sav u strahu pitao ju je Branko, podižući ju sa zemlje. Nije mu ništa rekla, jer nije mogla doći do daha. Podigao ju je i ponio na rukama dolje, u dubinu šume ...
Milka se previjala od bolova, ovog puta na zemlji, mokroj i prohladnoj zemlji, i bilo joj je teško, puno teže no onda kada se je previjala u Brankovu naručju ...
Ali ...ne!
Morala je ipak, makar i teška srca, priznati da je bolesna: „Da, da, bolesna sam ...“ – govorila je kao u bunilu.
A zadatak? Tko će zadatak izvršiti ako ona ne može? Tko će u odred ponijeti izvještaj o kretanju neprijateljskih jedinica, tko?
Ona! Dakako, ona će ga ponijeti! I to još ovog časa. Mora požuriti, jer je neprijatelj sasvim blizu ...
Htjela je zakoračiti, ali – klone i nađe se ponovo na zemlji, sada nešto niže od prijašnjeg mjesta, uza sam grm bodljikave smreke, tako da je lice prislonila na sasušene bodljikave iglice. Učini joj se da joj je lice užareno, kao da je netko po njemu prošao užarenim žaračem. S mukom izvuče ruku ispod sebe i stane polako skidati bodljikave iglice s lica. Potom je, prošavši dlanom po čitavom licu, neko vrijeme promatrala svoju desnu ruku: bila je išarana nekim crnim mrljama koje su se dobro ocrtavale na mjesečini ... Krv! ... Krv! – shvati, pa se zapita: koliko je samo noćas krvi priliveno? Rijeke! Čitave rijeke krvi ... ljudske krvi ... noćas ... Eno, krv, poput zmije, vijuga niz padinu i, polako, zaobilazeći svaki kamen, grm i humak; susreće se s jednom drugom, još većom zmijom koja, nabrekla od krvi, proždire i guta plutajuće leševe kojih je čitavo jedno mnoštvo ... Ugleda i Branka među tim lešinama, gdje sav, obliven krvlju, pruža ruke prema njoj koja mu trči u susret usprkos mecima koji zvižde kraj njenih ušiju.
Branko! Brankooo! – vikala je trčeći.
Fiu ... fiuuu ... fiuuu – ispreplitao se zvižduk metaka s njenim očajničkim dozivanjem. A kad je stigla sasvim blizu Branka, samo da mu se baci u naručaj, oblije ju neki vrući znoj po cijelom tijelu, zamrači joj se pred očima i ona ...
Probudi se. U prvi mah nije vidjela ništa, da bi tek nešto kasnije, kroz gustu i crnu maglu noći primijetila kako je izletio mjesec iz niskog crnog oblaka jureći ponovno prema slijedećem, daleko većem i crnjem oblaku.
Neka tiha, prigušena radost prostruji njenim bolnim grudima; ipak je to samo sanjala ... „Znaš, Milka, kad oslobodimo zemlju, onda ćemo se vjenčati.“ – rekao bi joj Branko prinoseći svoje usne njenim uzdrhtalim usnama, a koje su sada bile suhe, žedne, bez poljubaca.
Promrzla i bolesna. dugo u noć nije mogla zaspati; mislila je na njega, na Branka. On je čeka i zacijelo se nada da će, još ove noći, stići u odred s izvršenim zadatkom, a ona, evo, ne može ... ne može ... ne ... mooo .... žee ...
Bila je sredina jeseni i kišu nije trebalo, kao za sparnih, ljetnih dana priželjkivati: prve su je kapi probudile ...
Nekako se uspjela podići sa zemlje i oteturati do hrpe slabo naslagana kamenja; tu se je prislonila i stala pogledom motriti oko sebe ne bi li gdje u blizini spazila kakvo sklonište gdje bi se sklonila od kiše koja je bivala sve jača i jača da je ona, sada šćućurena uza zid, u tren oka sva pokisla, kao da ju je tko zalio kablom vode.
Svitalo je.
Naslonjena o kamenu ogradu, začula je korake u daljini. U početku je mislila da joj se pričinja; da je to samo posljedica nekog šuma i neke daleke potmule zvonjave u njenoj glavi, ali su koraci bivali sve jasniji, bliži ... Na šljemovima desetorice do zuba naoružanih vojnika koji su išli seoskim drumom, lomile su se prve zrake jutarnjeg sunca koje se pomaljalo iznad sure planine.
... Pred njima su više teturala no što su koračala dvojica u uniformama, ali bez oružja i gologlavi. Shvati: to je talijanska patrola iz busije iznenadila dvojicu drugova koji su zasigurno odaslani od komande odreda da je potraže, jer je još sinoć u devet sati morala biti u odredištu.
Jedva se došuljala do drumskog zida. Izvadila je iz futrole revolver i potražila mali otvor u pukotini zida, te je, pritajena daha, stala čekati.
Revolver zadršće u njenoj ruci:
Tras! Tras! – odjeknuše hici.
Nastane strka, povici, borba na drumu.
Malo zatim odjeknulo je još nekoliko hitaca, ali o ovog puta s druma: ona dvojica, do maločas nenaoružanih i gologlavih mladih ratnika, dohvatili su karabin od dvojice ubijenih talijanskih vojnika i zapucali za ostalima koji su se dali u bijeg, a čulo se i ono uspaničeno „Mama mia! Mama mia!“
– Pogledaj, dvojica su još naša!“ – rekao je jedan. – Na drumu su, eno!
– Dakle, četvero palikuća manje! – oglasio se drugi sa zrnom ironije i olakšanja u glasu.
– Nego, tko je pucao sa strane? – upitao je onaj prvi.
– Idem pogledati, a ti pripazi! – reče drugi i popne se na zid.
Ugledavši drago, najdraže stvorenje na svijetu koje mu sada nije potrčalo u zagrljaj, jer je ležalo, nepomično, uza zid, gledajući ga ukočenim, staklenim očima, on; Branko, padne na koljena i bolno izusti ime
– Milka!
("Novine mladih“, Zagreb, 5. 12. 1953.)
Post je objavljen 12.11.2010. u 00:04 sati.