Sjaj Oriona
28.09.2010., utorak
ZADARSKA OGRLICA
|
(sonetni vijenac) I sad ti srce ptica otkucava vrijeme na suncu Donata cvrčak troši strune žuriš doseć podne kad uzavri tjeme i kada znoj kaplje pod težinom krune znamo tvoje hladne jeseni i zime naš udes si živi u svakome dahu znamo műk usana kad krv vrišti ime grada u pepelu grada u uzdahu evo opet vene nabrekle ko vali nose te i ziblju u snu i na javi za bonace tihe i bure što svali kamenje tjeskobe u umornoj glavi u ritmu su skladnom i stvari i ljudi sad te ljubav naša neprestano budi |
- 04:23 - Komentari (3) - Isprintaj - #
|
II sad te ljubav naša neprestano budi a ustaješ čedan s pitomošću buke u prostranstvu leta ptica strasno žudi vrhove jablana na obzorju muke Krševana svetog u čudesnoj priči što vjekove njiše u okrilju puka i utjehom što se svemogućom diči da znamenje spasa znade tvoja luka tä tako si nalik na još svježe rane na licu ti vidim utisnute bore ali možda zdravlje već ujutro grane u susret ti hrli razdragano more noseć lađu zlatnu i njezino breme a sunce prosiplje svoje jedro sjeme |
- 04:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #
|
III a sunce prosiplje svoje jedro sjeme na ledine straha u korijenje mraka gdje su trpjet znale duše tvoje nijeme nad zgarištem smrću okužena zraka posustali nismo u odlučnom hodu mada smo morali preko oštre žice goloruki ići ka sretnom ishodu među rajska stabla među Božje ptice i s tobom smo Grade daleko već stigli Vekenegin plamsaj molitve u tami grijao nas vjerom otkad su se digli anđeli hrabreć nas niste više sami u svjetlu što pljušti (blaženi svi trudi!) na tlo ti hrvatsko i na tvoje grudi |
- 04:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #
|
IV na tlo ti hrvatsko i na tvoje grudi mjesto crna jada bijel će leptir pasti ali će mu krila kad zora zarudi rumen-bojom dana iz cvijeta izrasti a glas što ti pade u utrobu mora s ukrasom ratnog il nedužnog broda jekom će se vinut nad vrhove gora sve do svjetla krvi u biću tvog roda i više ti neće utvare plamena piti usne žedne jesti meso gladno nit će zubi jeze grlo tvog kamena na nož dočekati bezumno i hladno čut je vapaj križa kog ispusti Čika i sad evo rasteš do bijelih zvonika |
- 04:04 - Komentari (3) - Isprintaj - #
|
V i sad evo rasteš do bijelih zvonika iz kraja pošasti i sablasti sjena nemilih osama i stravičnih slika jasno sluteć da će doletjet iz pjena pobješnjelih vala neke vrele ptice a čiji će lepet i raskoš arija u suzvučju s vjetrom raspršiti tmice suncem Te Deuma i Ave Maria jer zrcalost čela i duše bez mana zlotvor ne potamni ni prijetnjom edikta da se nađu ključi zdanja Kolomana al ne zgriješe sestre starca Benedikta pa visoko hitaš međ kliktava jata sav obasjan sjajem i srebra i zlata |
- 04:01 - Komentari (3) - Isprintaj - #
|
VI sav obasjan sjajem i srebra i zlata na obzorju grimiz pretačeš u ruže laste dvorce grade od suza i blata nad smaragdnom sikom galebovi kruže biserje se moru sad više ne vraća i ruka ti zlatna kaležom od srebra gorčinu ne nudi jer za bol je kraća ne pucaju kosti ne krvare rebra na besmrtnom pijesku u bjelini inja koraci ti lome prepreke ka moru kao sunce blista Šimunova škrinja jednako u suton jednako u zoru stog presretan toneš u snove bez krika dišuć dušom gordom svog ponosnog lika |
- 04:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
|
VII dišuć dušom gordom svog ponosnog lika još se u snu jave jezdeće feluke* s bičevima vjetra i strašna urlika krijumčari kad su opsjedali luke i još teška mora u sanjivu plavet ponekad ubaci mukli lavež pasa iz jazbine mračne gdjeno vreba avet premda ptice zbore obećanjem spasa al pravedan snivaš i takav se budiš ispod svoga neba s golubom na dlanu teret noći bacaš kristal jutra žudiš što ozari zjene kada ushit planu na licu ti dana ljepotom ornata jer bedemi tvoji ne znaju za vrata ______________________________________ Feluka (filjuga); od arap. fulk, fulkan brodić - trgovački jedrenjak s dva jarbola i s dva latinska jedra na dugim lantinama. rasprostranjen u 17, 18. i 19. st.u Srcdozemlju, pa tako i u Jadranu. |
- 02:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #
|
VIII jer bedemi tvoji ne znaju za vrata nakon što su tobom protutnjale vojne luciferski podle poput zlih pirata ostavivši pustoš i grobove brojne iznikli iz nesna novi ključi zrače svu toplinu srca što smrznute grije kad se jutra bude i večeri mrače kad slobodom zoveš kao nikad prije i kad živjet želiš pod kulama bdjenja iza mrkle noći u svjetlosti zbilje odanošću prožet i radošću htijenja da i dalek putnik sanja ti okrilje Zoranića slavnog blistava umijeća te si stoga prepun ne zgažena cvijeća |
- 02:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #
|
IX te si stoga prepun ne zgažena cvijeća u blagdane svjetla sred vedrine lica i s nadama žarkim u osvit proljeća kad se sunce smije nabreklošću klica nad pučinom srebra sad se mjesec bijeli okrutno ne igra sa sjenama vrana što su mučki često u tvoj život cijeli unosile otrov prekomorskih strana ulice i Forum snagom vreve gore iz kamena niču pleteri i biljke unoseći melem u sve tvoje pore da što brže smogneš zaliječit ožiljke jer ne želiš kasnit dok je noga hroma i ne želiš čuti bat koraka troma |
- 02:48 - Komentari (0) - Isprintaj - #
|
X i ne želiš čuti bat koraka troma samo čudo može uskrsnut Feniksa a prigušen jecaj sa zgarišta doma ne sagradi grada na obali Stiksa gromovima patnje ne možeš do budnje skamenjena daha na usnama smrti raskoš cilja bljesne i na pragu žudnje treba uvijek dalje jer ražanj se vrti mada vatre nisu darežljive dimom al svejedno šutnja novi grcaj sluti dozivlje nas more osekom i plimom ne pitajuć jesmo l spokojni il ljuti spi Slovinka vila pokraj zgaslih svijeća dok se ova mladost tvoga praha sjeća |
- 02:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #
|
XI dok se ova mladost tvoga praha sjeća lijepe će ti ptice sletjeti na njedra da ti složnim pjevom rasterete pleća a lađe će dignut visoko sva jedra u plovidbi žustroj na bespuću snova tamo gdje se alge na srebrnu tragu sa zvijezdama sreću i gdje žig vjekova ne ostavi mrlje na sunčevu pragu uzavrele usne bljedoću ne ljube jer nemoćni gmižu a smioni kroče posustaju oni koji oštre zube na Stošiji svjetla i sjene se roče pa se kriliš nakon košmara i loma ne plašeć se više ni munje ni groma |
- 02:46 - Komentari (0) - Isprintaj - #
|
XII ne plašeć se više ni munje ni groma eto ognjem goriš neugasle strasti nesavitljiv bivaš poput sjajna kroma i takav sad možeš nesmetano rasti s varnicama smijeha što ti život zlate do modrina krošnji maslina na jugu i do zeba što se u zjenama jate razdragane djece dok ti grle dúgu iza teška dažda iza gorka plača ne mrze se stvari i ne slijeću vrane ne haraju dušom ni pelin ni drača Stomorica gviri svjedočeći rane gle ni bič se smrtni ne ruga nad Jobom da će drski silnik posegnut za tobom |
- 02:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #
|
XIII da će drski silnik posegnut za tobom i plava ti jutra premazat u tamno crnom tintom pakla pritajenom zlobom ta bilo bi zbilja preko uma sramno i pomislit samo uza sve što jesi i što smjelim srcem namjeravaš biti dobro su ti znani toliki udesi Rim Bizant i Mleci i svi ini zbiti u hordama vučjim što režahu na te al pobjede eho kod Oštroga rata bijes Dandolov i mir s Ludovikom svrate u sadašnjost tvoju otvorenih vrata porukama vjere nad svakim ti grobom svoj gospodar bit ćeš a nikada robom |
- 02:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #
|
XIV svoj gospodar bit ćeš a nikada robom baš pod ovim nebom baš na ovom moru gdje te čvrste niti vežu sa utrobom domovine hrabrih što gaziše goru vrletnu i lednu i što snagom hridi dušmanu ne daše da ti dušu skrši makar još i danas teška rana bridi no i golem val se ubrzo rasprši i doplovi lađa do konačna cilja s istrgnutim cvijetom iz njedara majke donoseć ti Zadre blagoslov obilja u radost istine i ljepotu bajke o davno ti ruke u zagrljaj streme sad ti srce ptica otkucava vrijeme |
- 02:42 - Komentari (0) - Isprintaj - #
MAGISTRALE
|
sad ti srce ptica otkucava vrijeme sad te ljubav naša neprestano budi a sunce prosiplje svoje jedro sjeme na tlo ti hrvatsko i na tvoje grudi i sad evo rasteš do bijelih zvonika sav obasjan sjajem i srebra i zlata dišuć dušom gordom svog ponosnog lika jer bedemi tvoji ne znaju za vrata te si stoga prepun ne zgažena cvijeća i ne želiš čuti bat koraka troma dok se ova mladost tvoga praha sjeća ne plašeć se više ni munje ni groma da će drski silnik posegnut za tobom svoj gospodar bit ćeš a nikada robom |
- 02:39 - Komentari (1) - Isprintaj - #
16.09.2010., četvrtak
OŽILJCI
|
I zakašnjele ptice zatekoše nas u sjeni zelenih maslin gdje nam je otpalo lišće bilo prostrlo ležaj za počinak jer bili smo tako sami i tako umorni od hodanja a dug dug je bio naš put sav obrastao u trnje no mi smo svejedno išli tiho i puni opreza da nas ne zaskoče izgladnjeli vukovi što žeđahu našu krv i vrebahu naša izmorena tjelesa sjekire bijasmo zakopali duboko u nekoj tamo davnoj i teškoj zemlji u kojoj su nikla i rasla svijetla stabla do plavih bespuća stigosmo čisti i neokaljani potamnjelim kostima predaka tada smo još vjerovali u plod jedrog sjemenja kojeg su raznosile i prosipale ptice na sve četiri strane dok smo koračajući u pravcima naših miljokaza slutili blizinu čudesnoga mora II stupovi korintski sazdani od stakla ocrtavahu naše hramove lažne cezarske kopljanici i kopljonoše u oklopima i sa štitovima od papira sretahu nas na križopućima dok je daleki odsjaj zviježđa uzalud probadao zjene mrtve ptice jedino smo sebe pokušavali izdići na uzvišice na kojima zaslijepljeni suncem nismo namjeravali pamtiti jer smo pomišljali da je most između nas premostiv i da nismo izvan moći dobrih kerubina ali je pobješnjeli šum mora drukčije zborio pošto bijasmo krhka i otužna trupla nakon brodoloma i sada smo zasigurno znali da nam ne mogu pomoći ni dobri kralj Eduard ni njegova preblaga kraljica ostasmo tako osamljeni i napušteni na paučinastu tlu bez mosta III zatim je naša plovidba promijenila smjer jer su se nabujali valovi stali propinjati do samog grla silazeći do dna utrobe okrutnošću Lucifera koji je pogasio voštanice u predjelima tvoga i moga sna ipak smo se pitali odakle sada krenuti i kako izvan svoje biti tek sluteći putanju prerasti u jedro u pticu i još smo se pitali kako s tolikim gromadama kamenja dočekati osuđena Sizifa onda smo konačno spoznali da smo se ulovili u paučinu razapetu na vrhu jauka IV nismo se uspjeli snaći iako smo znali da se mora ići s mržnjom spram raskošnoj odori pritajenih farizeja koji nas nastojahu zavarati ispraznim i nemogućim obećanjima more nas je kao naplavinu hitnulo na žalo a krvoločne ribe prestadoše nas obilaziti u strahu zaboravismo cvijeće u vazi na stolu i eno sada trune u ugaslim zjenama to cvijeće to zviježđe koje nisi nazirao i koje nisi ni pokušao doseći u meni sumnjičavi stari Diogen izgubio se u labirintu traženja s utrnutom svjetiljkom izgubio se iznenada kada se tome nije nitko nadao i danas je još proklet traženjem samoga sebe V to ponajbolje zna More kojemu smo tepali i kojemu smo neumorno mahali s Mosta s našega Mosta no nije nas htjelo čuti i kad smo raskriljenih ruku pokušavali oponašati galebove a u hladnim mrklinama sa zgrčenim prstima duboko u pijesku uzalud smo srcem tražili spasonosne svjetionike tko bi za boga znao koliko je trajala ta naša agonija u pijesku što je šumeć u pakao dozrijevala jer bijah tada pijan od Mora i od straha pred njegovom neumitnošću ali mi smo ga svejedno vapili pitajući se kamo o kamo nakon Mora VI najprije se činilo da je bljedoliki kraljević tvrdo usnuo na toplim njedrima šuštava maslinova lišća dok su jutra svojim ozračjem milovala njegov tužni lik a rumena predvečerja skidala mu masku s lica govorilo se da ga u suton spopada ludilo i da tada silazi natrulim stepeništem s kule svojih slavnih predaka zaogrnut pohabanim crnim plaštem žureći se u Dolinu ćupova no nije silazio s vrancima koji žeđahu prostranstva u to sušno doba godine samo je vjerovao u svoju žeđ i pri tom je za čudo zaboravljao na živi duh svoga oca i na osvetu to su bili svijetli trenuci jedini svijetli trenuci u prostorima njegova mutna uma VII u to sam vrijeme dozivao More tu svoju glasnu ljubav moleći ga da me razapne na valu i nastojao sam u to vrijeme proniknuti u njegovu dušu pitajući se uvijek iznova gdje su te moje krivice koje mi pripisuješ svjesno a tisuću puta te preklinjah da ne otkopavamo zakopane sjekire u nekoj tamo davnoj i teškoj zemlji i da ih ne podižemo toliko visoko kako ne bismo zaklali procvali cvrkut u maslinama i kako ne bismo izredali ožiljke na licu im nebeske modrine |
- 04:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #
01.09.2010., srijeda
VJEČNOST LJUBAVI
|
Karmeli otkad si rođena sva blistaš i sunce se prepuno stida pogurilo pred tvojim čestitim licem toliko opravdanja prebiva u korijenju tvojih uzvišenih i nesagledivo visokih stabala s krcatim krošnjama božanskog pjeva ptica i sve ti je poznato u krajobrazu moga malog života kao moru njegov put do obala zelenih tamarisa neumorna si kada se dokazuješ pravednošću ljubavi iako u tvoje cvijeće znaju svratiti i razjarene zvijeri koje ne štede toplo srce drevnih gradova u predjelima našega sna podno plavih bregova gdje smo se pupkovinom vezali kao bršljanom zidovi prolaze evo vjekovi ali sjaj tvog carstva ne blijedi nikada |
- 13:31 - Komentari (3) - Isprintaj - #
Studeni 2014 (2) Listopad 2014 (3) Rujan 2014 (2) Svibanj 2014 (1) Studeni 2013 (1) Kolovoz 2013 (1) Srpanj 2013 (1) Svibanj 2013 (1) Travanj 2013 (2) Ožujak 2013 (4) Prosinac 2012 (3) Studeni 2012 (5) Listopad 2012 (3) Rujan 2012 (1) Kolovoz 2012 (4) Srpanj 2012 (1) Lipanj 2012 (2) Svibanj 2012 (1) Travanj 2012 (2) Ožujak 2012 (2) Veljača 2012 (1) Siječanj 2012 (2) Prosinac 2011 (2) Studeni 2011 (1) Listopad 2011 (1) Kolovoz 2011 (2) Srpanj 2011 (2) Lipanj 2011 (4) Svibanj 2011 (13) Travanj 2011 (14) Siječanj 2011 (25) Prosinac 2010 (11) Studeni 2010 (9) Listopad 2010 (19) Rujan 2010 (17) Kolovoz 2010 (27) Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
U ovom blogu, kojega nazvah "Sjaj Oriona", želja mi je, prije svega, prezentirati svoje pjesme koje sam već ranije napisao ili ću ih u tijeku trajanja ovog mi bloga, napisati. Prevladavat će ipak moji davnašnji, sadašnji i budući soneti. Uz njih, ponekad ću posegnuti i za kakvom svojom poetskom prozom. Dakako, zamolio bih sve one koji su pjesnički nastrojeni, da uzmu učešća na stranicama ovog mi bloga. Svaki je dobronamjerni suputnik itekako poželjan, jer bez njih, više ili manje darovitih, napor bi ovaj moj bio gotovo uzaludan. Sjaj Oriona |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||