II
sad te ljubav naša neprestano budi
a ustaješ čedan s pitomošću buke
u prostranstvu leta ptica strasno žudi
vrhove jablana na obzorju muke
Krševana svetog u čudesnoj priči
što vjekove njiše u okrilju puka
i utjehom što se svemogućom diči
da znamenje spasa znade tvoja luka
tä tako si nalik na još svježe rane
na licu ti vidim utisnute bore
ali možda zdravlje već ujutro grane
u susret ti hrli razdragano more
noseć lađu zlatnu i njezino breme
a sunce prosiplje svoje jedro sjeme
Post je objavljen 28.09.2010. u 04:20 sati.