(sonetni vijenac)
I
sad ti srce ptica otkucava vrijeme
na suncu Donata cvrčak troši strune
žuriš doseć podne kad uzavri tjeme
i kada znoj kaplje pod težinom krune
znamo tvoje hladne jeseni i zime
naš udes si živi u svakome dahu
znamo műk usana kad krv vrišti ime
grada u pepelu grada u uzdahu
evo opet vene nabrekle ko vali
nose te i ziblju u snu i na javi
za bonace tihe i bure što svali
kamenje tjeskobe u umornoj glavi
u ritmu su skladnom i stvari i ljudi
sad te ljubav naša neprestano budi
Post je objavljen 28.09.2010. u 04:23 sati.