XII
vjerujući da je duša opijena
mirisima voća što ti resi grane
ne znah da si došla svilom ovijena
uzburkati moje i noći i dane
bijah glupa riba u mreži tvog hira
što uzaman vabi daleka prostranstva
za me ovdje nema spokoja ni mira
zatočenik sad sam opustjela carstva
a jedino k meni anđeo moj smije
mada ga uporno Erinije prate
jer radosti nema gdje i patnje nije
kao ni proljeća gdje laste ne svrate
ali tebi znadem svejedno je za to
i med i žuč bje mi! što još reći na to?
Post je objavljen 08.10.2010. u 07:15 sati.