Ivi Raku
I
zbog svoga srodstva sa ludilom ptica
bivam sve jači mada zemlji bliži
no kako rasti? kako se u žiži
duha pretočit u slavlje krtica
kad rasap prijeti na domaku muka
i kad me neman na pučini vreba
stog srce bacam u pandže jastreba
tonuć u pustoš bez boje bez zvuka
moje su bitke tek sanjale krunu
kumiri mrtvi u pepelu trunu
samo još urlam da me strava mine
u noć zagledan ne znam gdje ću stići
al nekud ipak moram vječno ići
silazim s pjesmom u prostore tmine
___________________________________________________
* – Zamišljen pod ovim naslovom,"Na domaku muka", još u vrijeme naših studentskih godina – davnih šezdesetih minulog stoljeća, kada su napisane magistrale i prva dva soneta, ovaj sonetni vijenac nikada više nije nastavljen, iako sam i sebi i prijatelju (Ivi Raku) toliko puta obećao da ću ga, ipak, kad-tad dovršiti.. .Ali, evo, nisam, jer sam se plašio da više neću uzmoći doseći onaj započeti žar pjevanja ...
II
silazim s pjesmom u prostore tmine
satiru nalik u pejzažu tuge
gdje strasno tražih čaroliju duge
i put njenu meku ljiljan mjesečine
al sva su stabla kao narikače
u crnu ruhu pognuta u plaču
jer moć je dana samo vjetru klaču
što i leptire u lišću rastače
a zemlja dahće pod teretom rana
noć mučki kolje krhko grlo dana
vranci su žedni sišli u nizine
i žeđaju trave dok u meni zvijer
mahnita divlja htjela bi piti jer
ognjem se javljam nad grotlom dubine
III
(MAGISTRALE)
zbog svoga srodstva sa ludilom ptica
silazim s pjesmom u prostore tmine
ognjem se javljam nad grotlom dubine
sluteći sunce u korijenju klica
utapam ruke u konačnost strasti
sav u bezumlju izvan ropstva uma
hajdučki hrlim u prostranstvo šuma
i ne bojim se da ću dublje pasti
jer nosim bunu svjetlost u ranama
trujem se čudom u dobrim zjenama
zato sam proklet tijelom punim snage
i slijep od bljeska munja svoje krvi
ko da sam more što lako sve mrvi
il sjaj zvijezda što su pale nage
Post je objavljen 01.10.2010. u 01:35 sati.