Pjesnici su od iskona tugaljivi bili i tražili oslonac u cjelovitosti ljubavi, tom najosnovnijem, najljudskijem i najbožanskijem osjećaju. Kako i ne bi kad na ljubavi počivaju vrijednosti ljudskoga života!
Pjesnici, u izražavanju tog najplemenitijeg osjećaja, nisu zaobilazili nijednu pjesničku formu: misao-riječ, izreku. haiku, lirsku pjesmu slobodnog ili vezanog stiha, poemu, lirsku crticu, elegiju...sonet. Svaki pjesnik tražio je najprikladniji oblik za svoj najdublji osjećaj.
Naš Orion voli sonet, oblik koji traži istančan i izbrušen pjesnički izraz, sažet i uokviren dužinom stiha, rimom, cezurom, ritmom, melodioznošću, slikovitošću, misaonošću, osjećajnošću...
Analizirajući ostale sonete (o mnogima sam i progovorio), pa tako i ovaj, mogu izreći svoje divljenje, pače ushite glede te prekrasne pjesničke građevine koja iz duše Oriona pjeva i zvoni šireći i umilne i tužne zvuke nadaleko.
Pjesnik silazi u sebe i tu traži sreću i potvrdu svoga koračanja i postojanja-tu su talozi i sreće i tuge! U ono vrijeme, kad je pjesnik bio mlad (a i pisac ovih besjeda), do ljubavi se držalo, ljubav je bila čvršća od litice mramorne, oslonac i hrana za ranjeno i neranjeno srce i nesigurnu nadu.
Izgubiti povjerenje svoje drage ili, ne daj, Bože, izgubiti zauvijek svoju dragu (koju će sresti tek na onom svijetu-ucviljenom srcu slaba utjeha), značilo je za zaljubljenog pjesnika kraj smisla života i slomljena krila ptice na obzorju nade.
Kontrasti u ovom prvom sonetu govore o snazi ljubavi i katastrofi nakon smrti ljubavi.
Ovdje imamo, zapravo, gusto jato tugaljivih slika naspram jednoj pjevici crvenperki (pupur obzorja): Evo toga jata najmračnije tuge: umirale ptice, srce gorčine, lament, omča tišine, gaslo je sunce, trnule vatre, prijetnja jablanu, dan nestaje, rasprslo staklo, noć crnja od slutnje, bliži paklu, pjesma-glas napukle lutnje, nada oklijeva, usahle grane bez pjeva... I u tom jatu imamo i epitete, i usporedbe, i kontraste, i asonance, i aliteracije,i gradacije... Cijelo jedno bogatstvo umjetnika, bogatoga stvaralačkoga kista na paleti riječi i boja... Katastrofa, srušenost života bez drage. Pjesma je pranapučena slikama koje ubijaju, strijeljaju srce, oči, usta... Čitatelj ostaje bez daha i uočava koliko smrt ljubavi može uništiti čovjeka-jablana i pretvoriti ga u smrknutog diva koji nekada življaše...
Ovaj elizabetanski oblik soneta ima naglašenu misao kako je ljubav temelj plemenitog i smislenog ljudskog života, a nabijen je osjećajem pjesnikove gorčine i besmisla života bez drage. Engleski oblik soneta zahtijeva bogatu rimu, u svakoj strofi novu, a od pjesnika inventivnost i rječničku širinu. Ritam, određen i cezurom iza četvrtog sloga, naizgled djeluje ukalupljeno, no, to je samo privid. Ritam je u skladu s glavnim osjećajima, spor i otegnut...
I na kraju: Ako u pjesmi nema sklada između osjećaja, misli slikovitosti...s jedne strane i ritma, s druge strane, kažemo da se pjesnik trudio, ali nije uspio. No, za Orionove sonete (pa tako i za ovaj u žarištu pažnje) s ponosom i s radošću ističemo tu skladnost svih sastavnica pjesničkog izričaja. Zahvaljujući toj vrhunskoj skladnosti, Orionovi soneti zvone i zovu nas na ponovno čitanje i novo doživljavanje.
Vrli pjesniče, Sjajni Orione, čestitam!
09.01.2011. (19:42)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Sjaj Oriona
Hvala, Plave Oči, uvažavam primjedbu, odnosno protest Vam!
09.01.2011. (02:52) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
maslinapjesmaloza
Pjesnici su od iskona tugaljivi bili i tražili oslonac u cjelovitosti ljubavi, tom najosnovnijem,
najljudskijem i najbožanskijem osjećaju. Kako i ne bi kad na ljubavi počivaju vrijednosti ljudskoga života!
Pjesnici, u izražavanju tog najplemenitijeg osjećaja, nisu zaobilazili nijednu pjesničku formu:
misao-riječ, izreku. haiku, lirsku pjesmu slobodnog ili vezanog stiha, poemu, lirsku crticu, elegiju...sonet.
Svaki pjesnik tražio je najprikladniji oblik za svoj najdublji osjećaj.
Naš Orion voli sonet, oblik koji traži istančan i izbrušen pjesnički izraz, sažet i uokviren dužinom
stiha, rimom, cezurom, ritmom, melodioznošću, slikovitošću, misaonošću, osjećajnošću...
Analizirajući ostale sonete (o mnogima sam i progovorio), pa tako i ovaj, mogu izreći svoje divljenje, pače ushite glede te prekrasne pjesničke građevine koja iz duše Oriona pjeva i zvoni šireći i umilne i tužne zvuke nadaleko.
Pjesnik silazi u sebe i tu traži sreću i potvrdu svoga koračanja i postojanja-tu su talozi i
sreće i tuge!
U ono vrijeme, kad je pjesnik bio mlad (a i pisac ovih besjeda), do ljubavi se držalo, ljubav je bila čvršća od litice mramorne, oslonac i hrana za ranjeno i neranjeno srce i nesigurnu nadu.
Izgubiti povjerenje svoje drage ili, ne daj, Bože, izgubiti zauvijek svoju dragu (koju će sresti tek na onom svijetu-ucviljenom srcu slaba utjeha), značilo je za zaljubljenog pjesnika kraj smisla života i slomljena krila ptice na obzorju nade.
Kontrasti u ovom prvom sonetu govore o snazi ljubavi i katastrofi nakon smrti ljubavi.
Ovdje imamo, zapravo, gusto jato tugaljivih slika naspram jednoj pjevici crvenperki (pupur
obzorja):
Evo toga jata najmračnije tuge: umirale ptice, srce gorčine, lament, omča tišine, gaslo je sunce, trnule vatre, prijetnja jablanu, dan nestaje, rasprslo staklo, noć crnja od slutnje, bliži paklu, pjesma-glas napukle lutnje, nada oklijeva, usahle grane bez pjeva...
I u tom jatu imamo i epitete, i usporedbe, i kontraste, i asonance, i aliteracije,i gradacije...
Cijelo jedno bogatstvo umjetnika, bogatoga stvaralačkoga kista na paleti riječi i boja...
Katastrofa, srušenost života bez drage.
Pjesma je pranapučena slikama koje ubijaju, strijeljaju srce, oči, usta...
Čitatelj ostaje bez daha i uočava koliko smrt ljubavi može uništiti čovjeka-jablana i pretvoriti ga u smrknutog diva koji nekada življaše...
Ovaj elizabetanski oblik soneta ima naglašenu misao kako je ljubav temelj plemenitog i smislenog ljudskog života, a nabijen je osjećajem pjesnikove gorčine i besmisla života bez drage.
Engleski oblik soneta zahtijeva bogatu rimu, u svakoj strofi novu, a od pjesnika inventivnost i rječničku širinu.
Ritam, određen i cezurom iza četvrtog sloga, naizgled djeluje ukalupljeno, no, to je samo privid. Ritam je u skladu s glavnim osjećajima, spor i otegnut...
I na kraju: Ako u pjesmi nema sklada između osjećaja, misli slikovitosti...s jedne strane i
ritma, s druge strane, kažemo da se pjesnik trudio, ali nije uspio.
No, za Orionove sonete (pa tako i za ovaj u žarištu pažnje) s ponosom i s radošću ističemo tu skladnost svih sastavnica pjesničkog izričaja. Zahvaljujući toj vrhunskoj
skladnosti, Orionovi soneti zvone i zovu nas na ponovno čitanje i novo doživljavanje.
Vrli pjesniče, Sjajni Orione, čestitam!
09.01.2011. (19:42) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...