Ponovo ih srećem na istom mjestu grada
promrzle i smalaksale gdje se ponizno mole
za milost užurbanim prolaznicima
u kojih ne kuca srce dobrih kerubina
sakatih udova i usahlih tjelesa vuku se
uz raskošne izloge i ne misle na smak svijeta
mada su im nebo zjenica odavno napustile
gorde ptice neumornih tragača
što se to zbilo s njima i kada su se
izgubili na zvjezdanoj stazi za Kaanan
da bi se zaustavili baš ispred Woodwardsa
s popudbinom od tisuću svojih križeva
u ovo kasno popodne samo drhte i šute
kao da su sve već ranije u vjetar rekli
pa im umjesto glasova slušam jecaje lišća
ispod ogoljelih grana izmučene duše
zagledan na dno im praha skončanih iluzija
motrim ih kako se poštapaju golim nagonima
dok bauljaju u susret još tamnijoj noći
i počinjem se sve više plašiti sebe.
(Vancouver, 3. 12. 1988.)
Post je objavljen 22.01.2011. u 10:38 sati.