III
nebo je u sivo tad bojilo lice
u odrazu zjena ravnodušna mora
svodeći sav prostor na bljedoću skice
a na puki uzdah raskoš razgovora
progonjen osamom želio sam samo
stići sebe davna u odbjeglim snima
s ciljem il bez cilja? no kako poć tamo
kraj tereta pusta kog u meni ima
preteška mi stijena na grud bolnu pala:
kob vjernosti tvoje rijeci zaborava
i odluci strašnoj da si me prestala
slijediti na putu obećanih trava
gdje me sustizahu utvare ognjeva
kad su me tješili arhanđeli gnjeva
Post je objavljen 05.01.2011. u 05:49 sati.