semper contra
srijeda, 13.08.2014.
Sezona 'kiselih krastavaca'
Složio bih se sa Feliksom. 'Kiselih krastavaca' ovog ljeta koliko ti srce želi. I domaćih i inozemnih.
Primjerice tegla na kojoj piše „Zviždanje“. Otvorim teglu i gle!
Sjedi vrli nam, neovisni sudac u raspravnoj dvorani. U dvoranu uvode osobu s lisicama na rukama koja neodoljivo podsjeća na trenutačnog nam Premijera. Ugledavši ju sudija započe bjesomučno zviždati. Pita ga njegov pobočnik:
„Čemu zviždite gospon sudac!“
„Pa zar ne vidite da su nam doveli Premijera. Nisam išao u Knin da mu ne bi morao zviždati, a sad u mojem reviru mogu!“ reče sudac i nastavi zviždati.
Privedeni se malo zbuni, a onda shvati u čemu je stvar pa kaže:
„Pa kako mi mislite objektivno suditi ako mi zviždite a da me još niste ni saslušali?“
„Nemate pravo govoriti dok vas ne pitam“, oštro će sudija prekinuvši na trenutak zviždanje da bi odmah potom nastavio još žešće.
Zatvorio sam poklopac tegle pa ne znam kako se dalje odigravala zviždukajuća rasprava, ali se bojim da privedeni i nije baš dobro prošao. Kako stvari na političkoj sceni trenutačno stoje moglo bi se desiti da na vlast dođe ZNA SE pa je red da se, nakon osude izrečene nekadašnjem predsjedniku te stranke i bivšem Premijeru, gospon malo 'prišmajhla' potencijalnom novom Premijeru. Zlu ne trebalo.
Dohvatih drugu teglu. Na njoj stoji „Ustavni sud i referendum o ćirilici“. Pomislih, zanimljivo bi bilo vidjeti kakvog su okusa ti kiseli krastavci pa skinuh poklopac.
„I onda gospodo suci, je li referendum u skladu s Ustavom ili nije?“ pita predsjednica suda.
„Pa“, odgovara jedan od sudaca, „ovisi iz kojeg se ugla gleda.“
„Kako to mislite, uvaženi suče?“
„Pa ako gledamo iz ugla hrvatskih branitelja onda je referendum potpuno u skladu s Ustavom, ako pak gledate iz ugla EU birokracije onda je, bojim se, neustavan.“
„A sa stajališta onih kojih se to najviše tiče?“
„Mislite na nacionalnu manjinu? Pa oni u ovom slučaju nisu bitni. Mi ipak moramo voditi računa o našim dečkima i pri tomu uvažavati mišljenje naših gospodara, pardon europske komisije ili tako nekako.“
„I što ćemo onda?“ pita sad već pomalo zabrinuta predsjednica.
Zavlada muk. U međuvremenu je u salu ušao konobar i donio naručene kave čekajući da završi veleumna diskusija. Iskoristivši pauzu počne dijeliti šalice i onako sebi u bradu kaže:
„Kako bi bilo da EU predložite da se na njezinom teritoriju zabrani uporaba ćiriličnog pisma?“
„O to nije loša ideja“, pripomene jedan od sudaca. „Samo trebat će vremena da se to provede kroz sve institucije u EU.“
Opet je zavladao muk. Konobar izlazeći kaže: „A da privremeno odgodite uvođenje ćirilice na području Vukovara.“
Svi suci zajedno s predsjednicom pogledaše prema konobaru sa zahvalnošću i donesoše odluku: moratorij na dvojezične ploče godinu dana.
Treća tegla mi je nešto sumnjiva, tekućina u njoj kao da je mutna a i krastavci baš ne izgledaju očaravajuće. Pogledam etiketu: „MOL-INA“. Iz jedva čitljivog datuma proizvodnje naslućujem da je tegla stara preko deset godina. Otvorivši teglu osupne me miris truleži. Ipak znatiželja me ne napušta pa osluhnuh:
„Dok sam ja živ borit ću se da se INA vrati u ruke naše države!“
„………“, odgovor na nekom stranom jeziku nisam razumio.
„Da, ali vi ste sva prava dobili temeljem kriminalnih radnji.“
„…….“
„Kako se ne zna!? Zna se! Naš sud ga je proglasio krivim i ponavljam, dok sam ja ministar borit ću se za povrat našeg nacionalnog blaga!“
„…….“
„Zašto smo je uopće prodavali? Pa vi se pravite glupim. Onda je na vlasti bila zločinačka organizacija kojoj je trebao novac za pobjedu na izborima a ne nacionalna naftna kompanija!“
„…….“
„Da točno, tada je ona poslovala s gubitcima, ali onda nisu bili otkrivena naftna i plinska nalazišta u Jadranu, a sad znamo da ih ima i mi ćemo postati energetski gigant. Zato nam treba nacionalna kompanija.
„…….“
„Priznajem, imate pravo. Već su i INA-inina istraživanja pokazivala da u Jadranu ima nafte i plina ali mi ipak više vjerujemo stranim istraživačima koji su potvrdili ta istraživanja.“
„…….“
„Jesmo, točno, platili smo ta naknadna istraživanja. Znam da bi vi sada rado koristili nalazišta za svoje rafinerije i zato vam po stoti put ponavljam: dok sam ja ministar INA neće ostati u vašem vlasništvu.“
„…….“
Zatvorih teglu. Nastavak ću saslušati druge godine.
* * *
Nema samo u našim smočnicama tegli sa kiselim krastavcima. Ima ih i u kuhinjama velikih 'kuhara'!
Salate od kiselih krastavaca su nešto što se ponavlja desetljećima, ma što još od kraja Drugog svjetskog rata. Otada dva najveća sakupljača tegli prave od njih (ne)ukusna jela zvana „Pax Americana“ i „Pax Rosija“.
Evo primjerice tegla s natpisom „Ukrajina“.
Otvoriš li teglu iz nje se jave ruski medo i američki slon (magarac). Kako ne razumijem ni jedan od njihovih jezika ne mogu vam ni u fragmentima prepričati ni dio razgovora, no kad ta dva glavna kuhara, jedan uz pomoć kuhara iz EU, pripremaju jela možete i sami zaključiti o čemu se govori. Naime, gdje god se oni pojave kao 'kuhari' počinje proces urušavanja država i stvaranja novih. Od sjeverne Afrike, preko BiH i bliskog istoka, do Ukrajine. Kao posljedicu imamo vjerske, međunacionalne, militarističke pobune kojima je glavni cilj stvaranje novih država u skladu s svjetonazorima onih koji pobunu (revoluciju) dižu, nesvjesni da će na kraju vrhnje za svoje 'krastavac-čušpajze' pokupiti glavni kuhari. I to se ponavlja desetljećima. Ovoljetne vijesti na tu temu također spadaju u neku vrst 'sezone kiselih krastavaca'.
Naletio sam na tim inozemnim policama na jednu teglu izuzetno staru. Mislim da je proizvedena tamo negdje krajem pedesetih godina prošlog stoljeća. Na 'abšisanoj' naljepnici jedva nazirem ime „P…stin. i Iz…l“. Nekako se bojim otvoriti. Em ne znam jezik ni jedne od zemalja čija se imena, pretpostavljam, nalaze na naljepnici, em se bojim da bi iz te tegle mogao izaći ne samo smrad nego i nešto mnogo gore. Pa zato odustajem i vraćam teglu na svoje staro mjesto, neka na miru sačeka nekog drugog naivca ('Žutića') pa neka je on otvara.
I tako bi, hodajući po bijelom svijetu i zalazeći u podrume i tunele, vjerojatno našao sijaset tegli s kiselim krastavcima koje naši vrli novinari 'žutog' tiska pronalaze i otvaraju svakog ljeta. Možebitno bi im bilo mnogo bolje, a za nas korisnije, da uberu svježe voće i povrće i od njega naprave ukusnu, a nadasve probavljivu hranu. No izgleda da na tržištu ipak bolje prolaze tegle iz kojih, kad se otvore, lete ubojite rakete, grme topovi, padaju putnički avioni iz nepoznatih ili „nepoznatih“ razloga, nadzvučni bombarderi ruše kuće ubijajući pri tome i one koji za sve to nisu ni najmanje krivi.
A možda neki i jesu. Naime sve te tegle pune sadržajem i spremaju demokratski izabrane vlade koje onda, u ime onih koji su ih izabrali, lupaju po glavama ljudi koji su jednako tako na demokratski način izabrali svoje vlade kako bi u njihovo ime vratile „milo za drago“ oliti „šilo za ognjilo“.
A glavni kuhari peru ruke i mudruju: ništa nije važno, glavno je da su provedeni demo(n)kratski izbori.
