semper contra
srijeda, 23.04.2008.
Listajuće novine (JL 23.04.2008.)
Preuzvišeni kardinal Bozanić opet se raspištoljio. Crkvu napadaju komunisti, kaže On. Kaj god! Gospodin Bozanić bi već jednom morao shvatiti da su komunisti, ne ću namjerno upotrijebiti pridjev „pravi“ jer komunisti su samo komunisti; izginuli do 1943. godine. I gle čuda ili slučajnosti, upravo je te godine preuzvišeni kardinal Stepinac shvatio da ustaški režim baš i ne služi na ugled i slavu hrvatskog naroda, pa je smogao hrabrosti da iskaže stanovite rezerve glede njihovih (ne)djela. Da li to ima ikakve s činjenicom da je te godine kapitulirala fašistička Italija, prepuštam da procjeni veleučeni g. Bozanić.
Ako se mene pita, ali mene se ne pita, zašto je Stepinac tek 1943. godine izjasnio protiv ustaša, a zašto gospodin Bozanić danas galami protiv komunista kad ih i onako nigdje više nema, moj odgovor je jasan: jedan se bojao, a drugi se boji komunizma kao takvog više nego samog Vraga (Đavla, Sotone, Nečastivog da ne bi bilo zabune o kome se radi).
Oni bi radije podržali i to rogato stvorenje s dugim repom i lažljivim jezikom prije nego komuniste. Pri tome zaboravljaju da u naučavanju Isusa Krista i, da ovaj puta upotrijebim taj pridjev, istinskih komunista nema nikakve bitne razlike. Samo to naši vrli kardinali ne shvaćaju. Točnije ne žele shvatiti. Zašto? Zato što bi im i istinski sljedbenici Krista i istinski komunisti srezali njihove beneficije, njihove ničim zaslužene plaće i sveli bi ih na ono što im je osnovna misija: briga za ljudsku dušu i ljudski moral. A za to učenje ne trebaju im ni crkveni objekti, ni halje izvezene zlatom, ni zgrade, ni veleučilišta a nadasve ne politički utjecaj. Za to im treba samo njihova savjest, njihovo poštenje, njihov moral i etika. Trebaju biti, kako s to često govori, „moralne vertikale“!
Gospodo svećenici, okrenite se svom stadu i naučite ih da je najveća vrijednost čovjeka njegovo djelo u službi dobrobiti čovjeka i čovječanstva, a ne Boga. Jer učeći da treba služiti i bojati se Boga učite ih da treba služiti i slušati Vlast. A je li to ono što je propovijedao Isusu Krist? Ne vjerujem! A služeći Čovjeku služit će i Bogu. Ta On je čovjeka stvorio na svoju sliku i priliku. I uvjeravam Vas da će On, ako postoji, to vrlo dobro i shvatiti i razumjeti!!!
Uostalom zar nisu i pravi kršćani nestali jednu ili dvije generacije nakon što je umro (uskrsnuo) Isus Krist? Sve poslije toga bila je borba za vlast, privilegije i materijalna dobra!. Učite povijest i ako ste pošteni i sami će te doći do takvog zaključka.
Semper contra
subota, 19.04.2008.
Listajući novine
„Jutarnji list“ 19.04.2008.
Trideset godina i nešto mjeseci radim kao projektant elektroinstalacija i svega onoga što danas spada pod pojam „elektroinstalacija“. Tijekom rada po prirodi posla uvijek sam trebao surađivati s arhitektima i projektantima strojarskih instalacija. S ovim potonjim uglavnom nisam imao nikada problema. Uvijek smo manje više nalazili rješenja koja su udovoljavala osnovnim zahtjevima koje neka građevina treba udovoljavati: funkcionalnost, ekonomičnost i estetika. I upravo tim redoslijedom. Uvijek bi na prvom mjestu trebala biti funkcionalnost, zatim ekonomičnost i na kraju ako je objekt još i lijep za oko, što bi narod rekao, „puna šaka brade“.
Nažalost općenito kod arhitekata taj redoslijed se ne prihvaća. Poneki od njih (a nije ih malo) na prvo mjesto stavljaju estetiku, potom funkcionalnost i tek na kraju ekonomičnost. Pod pojmom ekonomičnosti podrazumijevam izvodljivost objekta u danim tehničko-tehnološkim okolnostima građenja, cijenu same gradnje, troškove otklanjanja propusta u gradnji tijekom garantnog roka i troškove održavanja tijekom eksploatacije.
U svjetlu toga, a to moji kolege s posla znaju vrlo dobro, dijelim pripadnike arhitektonske struke u dvije grupe: arhitekte i inženjere arhitekture.
U prvu grupu spadaju arhitekti kojima je prevashodno bitan izgled građevine i donekle njezina funkcionalnost. To su za mene uvjetno rečeno „umjetnici“, i ja se na to nadovezujem, pola u šali pola u zbilji: svakom umjetniku „fali daska u glavi“.
U drugu grupu spadaju arhitekti koji imaju sluha za funkcionalnost objekta, njegovu izvodljivost u svjetlu tehničko-tehnoloških mogućnosti građevinske operative u nekom društvu, uvažavaju financijske mogućnosti društva (ne pojedinca, njemu neka projektiraju oni iz prve kategorije) koje će taj objekt koristiti, vode računa o energetskim resursima koji su potrebni za funkcioniranje projektiranog objekta (pri tome mislim na energetske resurse vezane za objekt, a ne za tehnologiju procesa koji se u objektu odvija), o troškovima održavanja objekta kroz vremenski period trajanja objekta koji je očekivan za tu vrstu objekta itd, itd. I onda na kraju, potruditi se da objekt izgleda i lijepo, da se uklapa što je više moguće u okoliš u kojem je izgrađen i da bude prihvaćen od većine domaćeg pučanstva kao nešto njihovo, a ne neko strano tijelo, silom nametnuto. Ili ukratko: neka objekt bude i lijep kako bi „oplemenio“ prostor u kojem je izgrađen.
S druge strane nažalost kod nas u građevinarstvu (svih vrsta) caruje dogma „brzo, kvalitetno i jeftino“. Nju diktiraju prvenstveno političari jer je u Hrvatskoj još uvijek država najveći investitor (sic ?), Imajući to na umu ne mogu se projektirati objekti, pa ma kako oni lijepo izgledali a njihovi autori dobivali nagrade, koje bi naša operativa, uz takvu dogmu, mogla uspješno izgraditi.
Našim političarima, od onih s vrha do onih do dna očigledno nije jasno kako dogma „brzo, kvalitetno i jeftino“ ne „drži vodu“! Ona jednostavno nije moguća. Navedena tri pojma brzo-kvalitetno-jeftino nisu međusobno neovisna. Naime u tom „trisu“ ako definiramo dva pojma treći proizlazi automatski i na njega ne možemo više utjecati. Evo zašto:
Ako želimo brzo i kvalitetno morat ćemo angažirati mnoge resurse (ljude, strojeve, skupe materijale) i sve to dobro platiti. A onda gradnja ne može biti jeftina. Dapače, bit će papreno skupa!
Ako želimo jeftino (nemamo novaca), a tražimo kvalitetu, gradit ćemo dugo, jer će izvođači raditi samo onda kada drugog, isplativijeg posla, nemaju i čekati dok određeni skupi materijali eventualno ne pojeftine.
Ako želimo jeftino i brzo, dobit ćemo lošu kvalitetu. To je valjda svima jasno, osim naravno našim političarima. No za njih i ne mislim da su previše pametni. Da jesu ne bi se bavili politikom nego bi radili ono za što su školovani. To pak je već druga tema!
Na ovo razmišljanje potakao me članak u „Jutarnjem listu“ od 19.04.2008. pod naslovom: „“Crna udovica“ zbog curenja vode postala opasna po život“.
Ne želim prepričavati članak niti ocjenjivati točnost svega napisanog. Naše tiskovine ionako, zarade i profita radi, vole pisati o mišu kao da se radi o slonu. Zainteresiranog čitatelja upućujem na internetske stranice spomenutog lista gdje će vjerojatno naći i taj članak.
Radi razumijevanja navodim samo osnovne činjenice: U Vukovaru je izgrađena stambena zgrada za stradalnike Domovinskog rata, koja je dobila naziv „Crna udovica“ (neznam u kojem je to kontekstu, da li zbog stradalnika u ratu ili pak stradalnika koji je koriste). Od prvog dana počeli su problemi. Nakon pet godina „muka“ stanari su odlučili tužiti izvođača! Tako piše u novinama.
Projekt je poznatih projektanta mlađe generacije, često nagrađivanih, Rogina i Penezić i za njega su dobili godišnju nagradu „Vladimir Nazor“. Sami kažu: „kuća je projektirana kao vrhunsko rješenje. Iako krov izgleda ravno, ima malu kosinu na kojoj su se očito zbog korištenja lošeg materijala pojavile rupe pa prokišnjava“.
Naravno, ovo nije jedina zgrada u Hrvatskoj kod koje se pojavljuju problemi nakon useljenja prevarenih i razočaranih stanara. Nije ni jedina zgrada autori koje su dobili neke od nagrada, a koja se tijekom eksploatacije pokazala puna nedostataka kao švicarski sir rupa (mislim da su slični problemi i s jednom zgradom da li u Krapini ili pak u Krapinskim toplicama). I ovim osvrtom uopće mi nije namjera da omalovažavam rad cijenjenih autora ovog objekta.
Ovaj primjer navodim samo kao ilustraciju mojih spoznaja do kojih sam došao tijekom mog projektantskog staža. I sami autori spominju da krov „ima malu kosinu“ i da „su se zbog korištenja lošeg materijala pojavile rupe“. To je direktna potvrda moje teze o arhitektima-umjetnicima.
Gospodo, Vi ste očigledno projektirali objekt koji naša operativa uz zadanu dogmu „brzo, kvalitetni i jeftino“ nije u stanju izvesti. Ako projektirate mali nagib krova ispod svih standarda, za izradu takvog krova treba više vremena nego za krov sa standardnim minimalnim nagibom. Ako je projektom određen materijal koji neće propuštati s tako malim nagibom i propisana tehnologija izrade, a Vi znate da je upitno da će izvođač to tako i izraditi obzirom na uobičajene uvjete ugovaranja radova, dužni ste i s moralnog i s stručnog stajališta inzistirati kod investitora na poštivanju odabranog materijala i kontrolirati izvođača da radove izvede prema pravilima struke bez obzira kako ih pogodili. Ako to niste uradili i Vi snosite dio krivice za nastalo stanje. Ako niste spremni snositi odgovornost postanite inženjeri arhitekture, projektirajte ono što se u danim uvjetima uz zadane „dogme“ može korektno izraditi i prestanite sanjati o nagradama.
Dobit će te tada nagradu o kojoj se vjerojatno neće pisati u medijima ni govoriti na dalekovidnici, ali koja vrijedi više od bilo kakvih službenih diploma, priznanja itd, itd: zadovoljstvo korisnika objekta kojeg ste Vi projektirali i koji je izgrađen uz Vaš nadzor! Samo da li će to zadovoljiti Vaš ego?
Kratki osvrti na članke iz istog broja:
„Nodilu 6,5 godina zatvora“
Knjiga afere Riječke banke svela se na jedno slovo. Kriv je samo Nodilo, broker koji je operušio Riječku banku za 97 miliona dolara. Ivan Sokić, bivši predsjednik Uprave banke, Borislav Perožić, nekadašnji član Uprave, Milojko Tankosić, bivši Direktor deviznih sredstava, Snježana Podobnik bivša voditeljica Odjela deviznih poslova, svi su oni bili nadređeni Nodilu i svi su oslobođeni optužaba. Zašto? Zato što tužiteljstvo nije svoj posao odradilo kao treba: nije sastavilo optužnicu za sve aktere sa svim relevantnim dokazima, temeljem kojih bi onda sutkinja Ika Šarić mogla i ostalima „odrezati“ zaslužene kazne. I sama sutkinja je otvoreno rekla da nije zadovoljna presudom, ali da temeljem podastrtih podataka drugačiju presudu nije mogla donijeti.
Pitanje: ako je sve to točno, ako je sasvim logično da jedini osuđeni nije mogao sam izvoditi godinama „marifetluke“ i da ga pri tome nitko od nadređenih ni u jednom slučaju nije kontrolirao, kako je onda moguće da ni jedan od nadređenih nije kriv? Moguće je jer tužiteljstvo nije sastavilo kvalitetnu optužbu! A zašto nije? E s time neka se pozabavi USKOK! Netko uz Nodila bi ipak trebao odgovarati, ako ne za financijski onda za pravni kriminal!
Ili ne?
„Ne dolaze u obzir veće cijene kruha“
reče Božidar Pankretić, trenutačni nam ministar poljoprivrede na najavu pekara da će poskupjeti kruh. Između ostalog i zbog poskupljenja umjetnih gnojiva i s tim u svezi i pšenice. Doduše one koja će se žnjeti iduće godine. Reče Božo i ostade živ nakon što je prodao, on ili već netko od njegovih tajnika, referenata, suradnika i što ti ja znam koliko ih ima, našu pšenicu po 100€, a sada je kupuje po 250€ (nije li to utjecaj lobija uvozno-izvoznih tvrtki potkrijepljen s nešto šuštavaca?). Reče Božo i zaprijeti pekarima kao da on kupuje pšenicu od seljaka, mijesi i peče kruh, distribuira ga po prodavaonicama i prodaje za pultom. Ajte najte! Gospodine Pankretiću manite se socijalističkih/komunističkih manira. Ne možete u kapitalizmu ni Vi ni Vaši pajdaši diktirati pošto će biti kruh. To određuje ponuda i potražnja. Ako ne znate prijavite se na tečaj elementarnog kapitalističkog poslovanja. Najtragičnije je od svega toga da ste Vi svjesni da manje više ne možete spriječiti poskupljenje kruha (za koliko to nije bitno), kao što Vlada nije mogla spriječiti povećanje Eurosupera 95 iznad 8 kn, ali se služite demagogijom u pokušaju da zavarate građane. I još nas pravite budalama misleći da mi ne znamo da ste Vi svjesni kako ništa ne možete riješiti na dulji rok. Hrana i energija su strateške sirovine 21. stoljeća i Vlada, a s njom i Vi to morate shvatiti i djelovati u tom duhu.
Ali sve ima svoje granice. Valjda će građanima jednom iz guzice doći u glavu tko ih vodi (ne kaže se uzalud da je udaljenost od guzice do glave najveća), tko mu prodaje muda pod bubrege pa će Vas i Vama slične, ako već ne poslati na robiju, baciti u ropotarnicu povijesti.
Vrč ide na vodu dok se ne razbije!
„Sanader: HSLS nas nije smio kritizirati“
Čim mu je netko skrenuo pozornost na činjenicu da ne idemo petom, već trećom (a on mislio čak šestom) brzinom prema EU, gospodin Sanader, puzavac pred velikima i gazitelj malih, se pobunio. Pa On je očitao bukvicu Milanoviću na zasjedanju EU jer ga je, zamislite bezobrazluka, on, Milanović, predsjednik glavne oporbene stranke, htio srušiti zbog ZERP-a. Na stranu što to Milanoviću nije bilo ni na kraj pameti. No normalno je da opozicija koristi SVA sredstva da sruši trenutačnu vlast i dođe na njezino mjesto. Pa zbog toga i postoji. Barem u tzv zapadnoj demokraciji. I sada molim Vas, On očita bukvicu oporbenom lideru i to u srcu Europe, a da Njega kritizira tamo neka koalicijska stranka s dva (da li dva?) zastupnika! Ma dajte molim Vas! Mene, koji sve radim najbolje (ne što se može bolje, nego se ne može bolje) da kritizira tamo neki HSLS! Naravno vlasti željni HSLS-ovi zastupnici će tu pljusku mirno podnijeti, kao što je HSS i njihov šef koji se bori za programe, principe i stavove otrpio zvonku šamarčinu nakon povlačenja ZERP-a, iako se na njegovo provođenje kleo i dragim Bogom („Vjera u Boga i seljačka sloga“) samo da mu guzica ne napusti toplinu fotelje.
Bandićeva oklada
I na kraju samo kratko. Što kratko, super kratki komentar: Bandić uveo novi način primanja mita a da mu nitko ništa ne može. Sve je po zakonu. Živjeli zakonodavci!
Semper contra
ponedjeljak, 07.04.2008.
Veliki i mali
U „Glasniku Samobora i Svete Nedjelje“, dvotjedniku tih dvaju gradova Robert Škiljan piše svoje crtice.pod naslovom „Po glavi stanovnika“. Te sam novine otkrio slučajno prilikom jednog boravka u Samoboru. U ovom posljednjem osvrće se na neke aktualne događaje u članku pod naslovom „Zašto>opet volimo Tita>?“ s nadnaslovom „Churchill oprostio ono >oba su pala<“, (vjerujem da se cijenjeni autor neće ljutiti što se koristim njegovim tekstom kao uvodom za neka svoja razmišljanja na sličnu temu, uostalom vrijedi da ga pročitaju i oni koji dotičnu tiskovinu ne kupuju ili je nisu u prilici kupiti) pa piše:
Neki dan su nas u HTV-ovoj emisiji TV kalendar podsjetili na jedan davni posjet Josipa Broza Tita Velikoj Britaniji. Bilo je to negdje poslije onog rata, a mrski nam diktator je iz zrakoplova (ondašnjeg aviona) sišao u maršalskoj uniformi i pao u zagrljaj ondašnjem britanskom premijeru Winstonu Churchillu. „Opet volimo Tita“, rekao je tih dana sir Winston za britanske medije, A HTV nas u nedjeljno jutro na to podsjeća.
Zašto opet?
Naime nakon idile i uspješnog privođenja rata kraju (znate one priče o Churchillovom sinu, četnicima, pa pećina na Visu i te stvari), Tito kao da je podivljao. Usprkos upozorenjima da to ne čini, njegove su trupe ušle u Trst i tek su nakon mukotrpnih pregovora pristale na djelomično povlačenje, zahvaljujući čemu nismo dobili Trst, ali su Slovenci dobili more. Situacija se tih mjeseci toliko zaoštrila da su nad Zadrom srušena dva britanska zrakoplova. Toga se Churchill sjetio, ali vijeme liječi sve rane, pa i one tipa „oba su pala“.
Kasnije je Josip Broz vježbao strpljenje i s Rusima, koji su nakon 1948. na mađarsku granicu doveli nekih 15.000 tenkova. No, deset godina kasnije, kad je Tito, opet u maršalskoj uniformi (možda onoj istoj iz Londona), sletio u Moskvu, Hruščov mu je nevoljko stisnuo ruku i ispričao se za prekomjeno živciranje.
U rubrici Pisma na portalu glasnik-snn.net možete pronaći interesantan zapis Frana Višnara o tome kako su se islandski ribari desetljećima opirali velikim silama u pokušajima „zapasavanja“ njihovog mora i na kraju uspjeli.
No, to su bili neki drugi ljudi i neki drgi narodi, a nas sada, i ovdje do ludila dovode, bez vrijeđanja, čak i – Slovenci.
Ili Grci.
Ova vlast nije u stanju čak ni nevinog pomorca izvući iz grčkog zatvora.
U ozbiljnim državama i za takve slučajeve postoje službe i metode. S prvog se grčkog broda skine deset pomoraca, kod njih se pronađe heoin i stavi ih se pod odgovarajući tretman.
I kapetan Laptalo je za pet dana doma u Dubrovniku.
Ali, velim, tako rade u državama koje drže do sebe, tako rade lideri koji drže do sebe i do naroda kojem su, stjecajem okolnosti, na čelu.
Ako u kontekstu ovog članka sagledam događanja za vrijeme, kako to uporno ponavljaju svi naši mediji i elektronski i tiskovni, dvodnevnog boravka Velikog Klauna (od 14.30 u petak do 13.40 u subotu koliko je stvarno trajao njegov boravak u Zagrebu doduše nisu dva dana, ali tko se zamara matematikom u tako veličanstvenim trenutcima koji će ući u povijest Hrvatske), onda se razgolićuje sva bijeda i poltronstvo hrvatskih političara. Gospodin Premijer je oponašao čak i nesuvislo smijuljenje Velikog Klauna prilikom slušanja njegovog „nadahnutog“ govora na Trgu Svetog Marka pred 5000 razdraganih građana sa specijalnim pozivnicama, koji su imali čast da se na tom trgu okupe usprkos i unatoč zabrani javnog okupljanja na njemu. Ali ta zabrana vrijedi samo za one bez pozivnice koji umjesto hrvatskih i američkih papirnatih zastavica (ah ti divni običaji iz mračnih vremena) u rukama drže prosvjedne transparente.
No vrhunac je bio drugog dana na konferenciji (ili što je već bilo) zagrebačkog ogranka HDZ gdje je u „nastupnoj besedi“ pred delegatima-podanicima g. Premijer doslovno, i tonom i gestom i krivim naglaskom, oponašao Klaunov pozdrav: „Dobro jutro!“ i pri tome se nesuvislo cerekao. Takav „lider“ sigurno neće doživjeti da mu njegove postupke opraštaju ili zaboravljaju lideri velikih sila, pa makar poneki od njih bili i Veliki Klaunovi.
P.S.
Dobili smo pozivnicu za članstvo u NATO, i po svemu sudeći prije ćemo NA-TO nego u EU. Ne znam kako je bilo s ostalim novoprimljenim članicama, ali pretpostavljam da je i kod njih bio sličan redoslijed. E sada se postavlja pitanje zašto se u NATO ulazi lakše nego u EU? Jedan od mogućih odgovora mogao bi biti: mi mali nismo im zanimljivi kao potencijalno tržište za njihove multinacionalne kompanije, opasnim smo im kao potencijalna jeftina radna snaga na njihovom tržištu rada, ali zato smo vrlo korisni kao zamjena za njihovu topovsku hranu na bojištima diljem planete. A na njima, tim bojištima, i onako nitko ne poštuje ljudska prava, pravnu državu, nitko se ne bori protiv korupcije, činiti zločine u ime borbe protiv zločina-terorizma je najnormalnija stvar, pa nije toliko važno na kojem smo mi stupnju razvoja po tim kriterijima. Ili se možda varam?
