„Jutarnji list“ 19.04.2008.
Trideset godina i nešto mjeseci radim kao projektant elektroinstalacija i svega onoga što danas spada pod pojam „elektroinstalacija“. Tijekom rada po prirodi posla uvijek sam trebao surađivati s arhitektima i projektantima strojarskih instalacija. S ovim potonjim uglavnom nisam imao nikada problema. Uvijek smo manje više nalazili rješenja koja su udovoljavala osnovnim zahtjevima koje neka građevina treba udovoljavati: funkcionalnost, ekonomičnost i estetika. I upravo tim redoslijedom. Uvijek bi na prvom mjestu trebala biti funkcionalnost, zatim ekonomičnost i na kraju ako je objekt još i lijep za oko, što bi narod rekao, „puna šaka brade“.
Nažalost općenito kod arhitekata taj redoslijed se ne prihvaća. Poneki od njih (a nije ih malo) na prvo mjesto stavljaju estetiku, potom funkcionalnost i tek na kraju ekonomičnost. Pod pojmom ekonomičnosti podrazumijevam izvodljivost objekta u danim tehničko-tehnološkim okolnostima građenja, cijenu same gradnje, troškove otklanjanja propusta u gradnji tijekom garantnog roka i troškove održavanja tijekom eksploatacije.
U svjetlu toga, a to moji kolege s posla znaju vrlo dobro, dijelim pripadnike arhitektonske struke u dvije grupe: arhitekte i inženjere arhitekture.
U prvu grupu spadaju arhitekti kojima je prevashodno bitan izgled građevine i donekle njezina funkcionalnost. To su za mene uvjetno rečeno „umjetnici“, i ja se na to nadovezujem, pola u šali pola u zbilji: svakom umjetniku „fali daska u glavi“.
U drugu grupu spadaju arhitekti koji imaju sluha za funkcionalnost objekta, njegovu izvodljivost u svjetlu tehničko-tehnoloških mogućnosti građevinske operative u nekom društvu, uvažavaju financijske mogućnosti društva (ne pojedinca, njemu neka projektiraju oni iz prve kategorije) koje će taj objekt koristiti, vode računa o energetskim resursima koji su potrebni za funkcioniranje projektiranog objekta (pri tome mislim na energetske resurse vezane za objekt, a ne za tehnologiju procesa koji se u objektu odvija), o troškovima održavanja objekta kroz vremenski period trajanja objekta koji je očekivan za tu vrstu objekta itd, itd. I onda na kraju, potruditi se da objekt izgleda i lijepo, da se uklapa što je više moguće u okoliš u kojem je izgrađen i da bude prihvaćen od većine domaćeg pučanstva kao nešto njihovo, a ne neko strano tijelo, silom nametnuto. Ili ukratko: neka objekt bude i lijep kako bi „oplemenio“ prostor u kojem je izgrađen.
S druge strane nažalost kod nas u građevinarstvu (svih vrsta) caruje dogma „brzo, kvalitetno i jeftino“. Nju diktiraju prvenstveno političari jer je u Hrvatskoj još uvijek država najveći investitor (sic ?), Imajući to na umu ne mogu se projektirati objekti, pa ma kako oni lijepo izgledali a njihovi autori dobivali nagrade, koje bi naša operativa, uz takvu dogmu, mogla uspješno izgraditi.
Našim političarima, od onih s vrha do onih do dna očigledno nije jasno kako dogma „brzo, kvalitetno i jeftino“ ne „drži vodu“! Ona jednostavno nije moguća. Navedena tri pojma brzo-kvalitetno-jeftino nisu međusobno neovisna. Naime u tom „trisu“ ako definiramo dva pojma treći proizlazi automatski i na njega ne možemo više utjecati. Evo zašto:
Ako želimo brzo i kvalitetno morat ćemo angažirati mnoge resurse (ljude, strojeve, skupe materijale) i sve to dobro platiti. A onda gradnja ne može biti jeftina. Dapače, bit će papreno skupa!
Ako želimo jeftino (nemamo novaca), a tražimo kvalitetu, gradit ćemo dugo, jer će izvođači raditi samo onda kada drugog, isplativijeg posla, nemaju i čekati dok određeni skupi materijali eventualno ne pojeftine.
Ako želimo jeftino i brzo, dobit ćemo lošu kvalitetu. To je valjda svima jasno, osim naravno našim političarima. No za njih i ne mislim da su previše pametni. Da jesu ne bi se bavili politikom nego bi radili ono za što su školovani. To pak je već druga tema!
Na ovo razmišljanje potakao me članak u „Jutarnjem listu“ od 19.04.2008. pod naslovom: „“Crna udovica“ zbog curenja vode postala opasna po život“.
Ne želim prepričavati članak niti ocjenjivati točnost svega napisanog. Naše tiskovine ionako, zarade i profita radi, vole pisati o mišu kao da se radi o slonu. Zainteresiranog čitatelja upućujem na internetske stranice spomenutog lista gdje će vjerojatno naći i taj članak.
Radi razumijevanja navodim samo osnovne činjenice: U Vukovaru je izgrađena stambena zgrada za stradalnike Domovinskog rata, koja je dobila naziv „Crna udovica“ (neznam u kojem je to kontekstu, da li zbog stradalnika u ratu ili pak stradalnika koji je koriste). Od prvog dana počeli su problemi. Nakon pet godina „muka“ stanari su odlučili tužiti izvođača! Tako piše u novinama.
Projekt je poznatih projektanta mlađe generacije, često nagrađivanih, Rogina i Penezić i za njega su dobili godišnju nagradu „Vladimir Nazor“. Sami kažu: „kuća je projektirana kao vrhunsko rješenje. Iako krov izgleda ravno, ima malu kosinu na kojoj su se očito zbog korištenja lošeg materijala pojavile rupe pa prokišnjava“.
Naravno, ovo nije jedina zgrada u Hrvatskoj kod koje se pojavljuju problemi nakon useljenja prevarenih i razočaranih stanara. Nije ni jedina zgrada autori koje su dobili neke od nagrada, a koja se tijekom eksploatacije pokazala puna nedostataka kao švicarski sir rupa (mislim da su slični problemi i s jednom zgradom da li u Krapini ili pak u Krapinskim toplicama). I ovim osvrtom uopće mi nije namjera da omalovažavam rad cijenjenih autora ovog objekta.
Ovaj primjer navodim samo kao ilustraciju mojih spoznaja do kojih sam došao tijekom mog projektantskog staža. I sami autori spominju da krov „ima malu kosinu“ i da „su se zbog korištenja lošeg materijala pojavile rupe“. To je direktna potvrda moje teze o arhitektima-umjetnicima.
Gospodo, Vi ste očigledno projektirali objekt koji naša operativa uz zadanu dogmu „brzo, kvalitetni i jeftino“ nije u stanju izvesti. Ako projektirate mali nagib krova ispod svih standarda, za izradu takvog krova treba više vremena nego za krov sa standardnim minimalnim nagibom. Ako je projektom određen materijal koji neće propuštati s tako malim nagibom i propisana tehnologija izrade, a Vi znate da je upitno da će izvođač to tako i izraditi obzirom na uobičajene uvjete ugovaranja radova, dužni ste i s moralnog i s stručnog stajališta inzistirati kod investitora na poštivanju odabranog materijala i kontrolirati izvođača da radove izvede prema pravilima struke bez obzira kako ih pogodili. Ako to niste uradili i Vi snosite dio krivice za nastalo stanje. Ako niste spremni snositi odgovornost postanite inženjeri arhitekture, projektirajte ono što se u danim uvjetima uz zadane „dogme“ može korektno izraditi i prestanite sanjati o nagradama.
Dobit će te tada nagradu o kojoj se vjerojatno neće pisati u medijima ni govoriti na dalekovidnici, ali koja vrijedi više od bilo kakvih službenih diploma, priznanja itd, itd: zadovoljstvo korisnika objekta kojeg ste Vi projektirali i koji je izgrađen uz Vaš nadzor! Samo da li će to zadovoljiti Vaš ego?
Kratki osvrti na članke iz istog broja:
„Nodilu 6,5 godina zatvora“
Knjiga afere Riječke banke svela se na jedno slovo. Kriv je samo Nodilo, broker koji je operušio Riječku banku za 97 miliona dolara. Ivan Sokić, bivši predsjednik Uprave banke, Borislav Perožić, nekadašnji član Uprave, Milojko Tankosić, bivši Direktor deviznih sredstava, Snježana Podobnik bivša voditeljica Odjela deviznih poslova, svi su oni bili nadređeni Nodilu i svi su oslobođeni optužaba. Zašto? Zato što tužiteljstvo nije svoj posao odradilo kao treba: nije sastavilo optužnicu za sve aktere sa svim relevantnim dokazima, temeljem kojih bi onda sutkinja Ika Šarić mogla i ostalima „odrezati“ zaslužene kazne. I sama sutkinja je otvoreno rekla da nije zadovoljna presudom, ali da temeljem podastrtih podataka drugačiju presudu nije mogla donijeti.
Pitanje: ako je sve to točno, ako je sasvim logično da jedini osuđeni nije mogao sam izvoditi godinama „marifetluke“ i da ga pri tome nitko od nadređenih ni u jednom slučaju nije kontrolirao, kako je onda moguće da ni jedan od nadređenih nije kriv? Moguće je jer tužiteljstvo nije sastavilo kvalitetnu optužbu! A zašto nije? E s time neka se pozabavi USKOK! Netko uz Nodila bi ipak trebao odgovarati, ako ne za financijski onda za pravni kriminal!
Ili ne?
„Ne dolaze u obzir veće cijene kruha“
reče Božidar Pankretić, trenutačni nam ministar poljoprivrede na najavu pekara da će poskupjeti kruh. Između ostalog i zbog poskupljenja umjetnih gnojiva i s tim u svezi i pšenice. Doduše one koja će se žnjeti iduće godine. Reče Božo i ostade živ nakon što je prodao, on ili već netko od njegovih tajnika, referenata, suradnika i što ti ja znam koliko ih ima, našu pšenicu po 100€, a sada je kupuje po 250€ (nije li to utjecaj lobija uvozno-izvoznih tvrtki potkrijepljen s nešto šuštavaca?). Reče Božo i zaprijeti pekarima kao da on kupuje pšenicu od seljaka, mijesi i peče kruh, distribuira ga po prodavaonicama i prodaje za pultom. Ajte najte! Gospodine Pankretiću manite se socijalističkih/komunističkih manira. Ne možete u kapitalizmu ni Vi ni Vaši pajdaši diktirati pošto će biti kruh. To određuje ponuda i potražnja. Ako ne znate prijavite se na tečaj elementarnog kapitalističkog poslovanja. Najtragičnije je od svega toga da ste Vi svjesni da manje više ne možete spriječiti poskupljenje kruha (za koliko to nije bitno), kao što Vlada nije mogla spriječiti povećanje Eurosupera 95 iznad 8 kn, ali se služite demagogijom u pokušaju da zavarate građane. I još nas pravite budalama misleći da mi ne znamo da ste Vi svjesni kako ništa ne možete riješiti na dulji rok. Hrana i energija su strateške sirovine 21. stoljeća i Vlada, a s njom i Vi to morate shvatiti i djelovati u tom duhu.
Ali sve ima svoje granice. Valjda će građanima jednom iz guzice doći u glavu tko ih vodi (ne kaže se uzalud da je udaljenost od guzice do glave najveća), tko mu prodaje muda pod bubrege pa će Vas i Vama slične, ako već ne poslati na robiju, baciti u ropotarnicu povijesti.
Vrč ide na vodu dok se ne razbije!
„Sanader: HSLS nas nije smio kritizirati“
Čim mu je netko skrenuo pozornost na činjenicu da ne idemo petom, već trećom (a on mislio čak šestom) brzinom prema EU, gospodin Sanader, puzavac pred velikima i gazitelj malih, se pobunio. Pa On je očitao bukvicu Milanoviću na zasjedanju EU jer ga je, zamislite bezobrazluka, on, Milanović, predsjednik glavne oporbene stranke, htio srušiti zbog ZERP-a. Na stranu što to Milanoviću nije bilo ni na kraj pameti. No normalno je da opozicija koristi SVA sredstva da sruši trenutačnu vlast i dođe na njezino mjesto. Pa zbog toga i postoji. Barem u tzv zapadnoj demokraciji. I sada molim Vas, On očita bukvicu oporbenom lideru i to u srcu Europe, a da Njega kritizira tamo neka koalicijska stranka s dva (da li dva?) zastupnika! Ma dajte molim Vas! Mene, koji sve radim najbolje (ne što se može bolje, nego se ne može bolje) da kritizira tamo neki HSLS! Naravno vlasti željni HSLS-ovi zastupnici će tu pljusku mirno podnijeti, kao što je HSS i njihov šef koji se bori za programe, principe i stavove otrpio zvonku šamarčinu nakon povlačenja ZERP-a, iako se na njegovo provođenje kleo i dragim Bogom („Vjera u Boga i seljačka sloga“) samo da mu guzica ne napusti toplinu fotelje.
Bandićeva oklada
I na kraju samo kratko. Što kratko, super kratki komentar: Bandić uveo novi način primanja mita a da mu nitko ništa ne može. Sve je po zakonu. Živjeli zakonodavci!
Semper contra
Post je objavljen 19.04.2008. u 18:29 sati.