U „Glasniku Samobora i Svete Nedjelje“, dvotjedniku tih dvaju gradova Robert Škiljan piše svoje crtice.pod naslovom „Po glavi stanovnika“. Te sam novine otkrio slučajno prilikom jednog boravka u Samoboru. U ovom posljednjem osvrće se na neke aktualne događaje u članku pod naslovom „Zašto>opet volimo Tita>?“ s nadnaslovom „Churchill oprostio ono >oba su pala<“, (vjerujem da se cijenjeni autor neće ljutiti što se koristim njegovim tekstom kao uvodom za neka svoja razmišljanja na sličnu temu, uostalom vrijedi da ga pročitaju i oni koji dotičnu tiskovinu ne kupuju ili je nisu u prilici kupiti) pa piše:
Neki dan su nas u HTV-ovoj emisiji TV kalendar podsjetili na jedan davni posjet Josipa Broza Tita Velikoj Britaniji. Bilo je to negdje poslije onog rata, a mrski nam diktator je iz zrakoplova (ondašnjeg aviona) sišao u maršalskoj uniformi i pao u zagrljaj ondašnjem britanskom premijeru Winstonu Churchillu. „Opet volimo Tita“, rekao je tih dana sir Winston za britanske medije, A HTV nas u nedjeljno jutro na to podsjeća.
Zašto opet?
Naime nakon idile i uspješnog privođenja rata kraju (znate one priče o Churchillovom sinu, četnicima, pa pećina na Visu i te stvari), Tito kao da je podivljao. Usprkos upozorenjima da to ne čini, njegove su trupe ušle u Trst i tek su nakon mukotrpnih pregovora pristale na djelomično povlačenje, zahvaljujući čemu nismo dobili Trst, ali su Slovenci dobili more. Situacija se tih mjeseci toliko zaoštrila da su nad Zadrom srušena dva britanska zrakoplova. Toga se Churchill sjetio, ali vijeme liječi sve rane, pa i one tipa „oba su pala“.
Kasnije je Josip Broz vježbao strpljenje i s Rusima, koji su nakon 1948. na mađarsku granicu doveli nekih 15.000 tenkova. No, deset godina kasnije, kad je Tito, opet u maršalskoj uniformi (možda onoj istoj iz Londona), sletio u Moskvu, Hruščov mu je nevoljko stisnuo ruku i ispričao se za prekomjeno živciranje.
U rubrici Pisma na portalu glasnik-snn.net možete pronaći interesantan zapis Frana Višnara o tome kako su se islandski ribari desetljećima opirali velikim silama u pokušajima „zapasavanja“ njihovog mora i na kraju uspjeli.
No, to su bili neki drugi ljudi i neki drgi narodi, a nas sada, i ovdje do ludila dovode, bez vrijeđanja, čak i – Slovenci.
Ili Grci.
Ova vlast nije u stanju čak ni nevinog pomorca izvući iz grčkog zatvora.
U ozbiljnim državama i za takve slučajeve postoje službe i metode. S prvog se grčkog broda skine deset pomoraca, kod njih se pronađe heoin i stavi ih se pod odgovarajući tretman.
I kapetan Laptalo je za pet dana doma u Dubrovniku.
Ali, velim, tako rade u državama koje drže do sebe, tako rade lideri koji drže do sebe i do naroda kojem su, stjecajem okolnosti, na čelu.
Ako u kontekstu ovog članka sagledam događanja za vrijeme, kako to uporno ponavljaju svi naši mediji i elektronski i tiskovni, dvodnevnog boravka Velikog Klauna (od 14.30 u petak do 13.40 u subotu koliko je stvarno trajao njegov boravak u Zagrebu doduše nisu dva dana, ali tko se zamara matematikom u tako veličanstvenim trenutcima koji će ući u povijest Hrvatske), onda se razgolićuje sva bijeda i poltronstvo hrvatskih političara. Gospodin Premijer je oponašao čak i nesuvislo smijuljenje Velikog Klauna prilikom slušanja njegovog „nadahnutog“ govora na Trgu Svetog Marka pred 5000 razdraganih građana sa specijalnim pozivnicama, koji su imali čast da se na tom trgu okupe usprkos i unatoč zabrani javnog okupljanja na njemu. Ali ta zabrana vrijedi samo za one bez pozivnice koji umjesto hrvatskih i američkih papirnatih zastavica (ah ti divni običaji iz mračnih vremena) u rukama drže prosvjedne transparente.
No vrhunac je bio drugog dana na konferenciji (ili što je već bilo) zagrebačkog ogranka HDZ gdje je u „nastupnoj besedi“ pred delegatima-podanicima g. Premijer doslovno, i tonom i gestom i krivim naglaskom, oponašao Klaunov pozdrav: „Dobro jutro!“ i pri tome se nesuvislo cerekao. Takav „lider“ sigurno neće doživjeti da mu njegove postupke opraštaju ili zaboravljaju lideri velikih sila, pa makar poneki od njih bili i Veliki Klaunovi.
P.S.
Dobili smo pozivnicu za članstvo u NATO, i po svemu sudeći prije ćemo NA-TO nego u EU. Ne znam kako je bilo s ostalim novoprimljenim članicama, ali pretpostavljam da je i kod njih bio sličan redoslijed. E sada se postavlja pitanje zašto se u NATO ulazi lakše nego u EU? Jedan od mogućih odgovora mogao bi biti: mi mali nismo im zanimljivi kao potencijalno tržište za njihove multinacionalne kompanije, opasnim smo im kao potencijalna jeftina radna snaga na njihovom tržištu rada, ali zato smo vrlo korisni kao zamjena za njihovu topovsku hranu na bojištima diljem planete. A na njima, tim bojištima, i onako nitko ne poštuje ljudska prava, pravnu državu, nitko se ne bori protiv korupcije, činiti zločine u ime borbe protiv zločina-terorizma je najnormalnija stvar, pa nije toliko važno na kojem smo mi stupnju razvoja po tim kriterijima. Ili se možda varam?
Post je objavljen 07.04.2008. u 21:43 sati.