smjehotvorine

nedjelja

rujan

2018

Hanky panky

Naime, novine su pune vrlo korisnih savjeta za žene, tak da ne služe samo za ložit vatru i glancat prozore ( ak to više uopće itko radi novinama ). Imam divan primjer članka pod nazivom "Stvari koje muškarci primjećuju kod žena za vrijeme seksa". Dakle, žene, evo što oni ( navodno ) primjećuju:
1. oči
navodno bi trebale stalno gledat u to mitsko biće koje se nadvija nad vas; to zna bit dosta naporno, posebno ako se sjetite da nemate doma kave za ujutro ili da ste ostavile uštekanu jebenu peglu još popodne, stoga zamračite sobu ko da je opća opasnost, jer time izbjegavate svaku mogućnost da vidi kako kolutate očima ( čisto da ne pomisli da zbog njega kolutate očima, jer on pojma nema da ste bez kave ujutro ko muha bez glave i da pegla guta struju )
2. inicijativu
znači, ni za boga nemojte čekat da on kao direktor vašeg svemira počne pipkat; čim se legnete, odmah tuta forca napad svim raspoloživim oružjem, jer oni to navodno vole ( to ne važi za slučajeve kad ste skroz premorene, pa onda mora proć ona najpoznatija teza - boli me glava a nemam više tableta, daj mi mira, šta rezultira demonstrativnim okretanjem leđa s njegove strane i zahvalnošću cijelom katoličkom kalendaru s vaše strane )
3. pokrete
ako ne ide milom, ide silom; gledajte kako to rade recimo Sharon Stone i Halle Berry, pa kad ga sastavite kretnjama koje trebaju biti spoj umirućeg labuda i porno dive, ima da obnevidi ( oprez sa naglim pokretima, da ne završite na ortopediji; isto tako nastojte da ti veličanstveni pokreti ne rezultiraju spektakularnim padom s kreveta, šta opet vodi u smjeru ortopedije )
4. izazovno donje rublje
navodno ga mora vidjet, a kak to izvest ako je u šlafcimeru na snazi zamračenje zbog smanjene vidljivosti, a uslijed spoznaja spomenutih u prvoj točki; ima rješenje i za to - stojte kraj prozora pa dižite i spuštajte roletu, uz malo sreće popizdiće i otići gledati teve, a onda s mirom možete spavat, sa ili bez rublja

Sva sreća da postoje ovakvi dubokoumni novinski tekstovi koje možeš dopunit nekim svojim viđenjima, pa imat rješenja za sve nepredviđene situacije. Ništa te nemre iznenadit.

komentiraj (27) * ispiši * #

subota

rujan

2018

Day after D-day

Sve je dobro dok traje dan D, oću reć svatovski dan.

Urediš se - znači puna ratna sprema, frizura, mejkap, brijanje nogu, fina haljina i cipele na petu. Obaviš zajedno s mladencima protokol u sakralnom objektu, dovezeš se do sale, pa kresneš aperitiv - dva dobrodošlice. Gledaš one koji sjede jer im se ne da plesat, a ti prvih par plesova obaviš u već spomenutim cipelama na petu, i onda poučena dugogodišnjim iskustvom vadiš iz torbe starke ( crvene su pa štosno izgledaju uz crnu haljinicu ) i daješ oduška tome šta su te pozvali u svatove. Pa plešeš i plešeš. Kad krene večera moraš sjest i jest ko sav normalan svijet ( a i dobra je klopa, juha, pa meseko i prilozi i salata ). Čim vidiš da se bend priprema za svirku, odma niski start i maži dalje. Pa tako do odojka i janjetine. Tu već lagano mrljaš s jelom, jer još uvijek variš večeru. Pa opet maži dok traje svirka, hešteg samo jako. Prođe i darivanje, al i dalje se pleše. Dođe i gulaš, kojeg ni ne pogledaš iako fenomenalno miriši, jer treba još možda malo plesat, a ak se pretrpaš ko zna oćeš više moć pravilno postupat na dens floru. Pa još kad ti bend negdje u pol četri zapraši Proud Mary...e tu se rastaviš na atome od plesa. Pa dođeš kući oko pet ujutro i zaspiš još dok se izuvaš u hodniku.
E onda nakon buđenja kreću možda malo problemi. Glava se raspada ko da bubnjar još uvijek odrađuje gažu, prvi korak je nać Kafetine i promptno popit dva nebil i bubnjar lego spavat. Dok čekaš da zakipi voda za kavu brže otapaj kalcij i poloči jer skužiš da su i glasnice u rasulu ( povremeno te ponijelo pa si i pjevala tijekom koreografije ). Kafetini nabrzo otjeraju bubnjara kući, al kreće kiselina iza kave. Traži sodu bikarbonu po visećoj i brže smiješaj i tubekni, da razgrize demone koji nadiru iz želuca ko da si izjela nešta živo a ne ono malo pretrpala želudac s večerom i par kolača i tortom i par čaša pive i dvije litre soka od narandže. Hod je neznatno otežan bolovima u koljenima ( s godinama se podmazivanje zglobova smanji, pa se ispostavlja da bi bilo bolje da si sjedila i ošla kući odma poslije darivanja, al ti nisi ta; ko bi divljo, i čemu si ponijela starke ak ih nećeš razlijepit plešuć ). Zaključuješ da već za iduće svatove treba poradit na tome da starke nećeš nosit sa sobom, jer to onemogućuje ples širih razmjera, pa ćeš lijepo samo sjedit za stolom i jest i varit ko anakonda, zalijevajuć pojedeno mineralnom vodom.

Al kak to objasnit onom nečem unutra, šta te tjera da preplešeš cijelu noć ko da ti je dvadeset ? Kak, kad je to tak dobar osjećaj, bez obzira na ono šta slijedi idući dan ?

komentiraj (25) * ispiši * #

petak

rujan

2018

Svatovska tematika

Danas se ide u svatove, pa ćemo opet malo o veselim temama.

Ja kad se sjetim priprema za svatove mog juniora...pa to je bilo za nebilivit. Naime, ja sam bila dovoljno pametna da se eto prekreči hodnik i malo strop u kupaoni i kuhinja tjedan dana prije svatova. I sve je bilo donekle normalno dok se nije primilo krečit kuhinju; povučeš valjkom - otpadne cijela krpa farbe, pa sam na kraju morala zvat čovjeka da dođe pogulit pa pregletat pa tek onda krečit. Pa se ubila peruć sve iza krečenja, jebalo me krečenje. Pa okrči terasu. Pa pokosi dvorište. Pa operi prozore i peglaj ( naravno ) zavjese. Pa radovi ko za krunidbu švedskog kralja.
Pa dan uoči dana D završno glancanje stambenog objekta, kuvanje graha za salatu, trpanje pića u frižider. Pa pedikerski dio osobne artiljerijske pripreme, nezgodno je da dođu gosti a ja s nogama u lavoru, namačem kurje oči. Naravno i depilacija, jer znam da ću na dan D blejat pa da ne iskasapim noge britvicom, kak ću kostim obuć jebote a noge ko da sam se iskrcavala na Normandiju.
Pa na dan D prvi plač kad je frendica došla okitit ogradu i šator i uredit stolove. Pa slaganje ovala s mesom i pravljenje salata. Pa drugi plač kad se kreno slikavat, znate kak to sad ide - fotošuting traje dulje neg svatovi. Pa slaganje stolova ( napravila sam sigurno brat bratu petnajst kilometara po štingama - te tanjurići, te beštek, te čaše i salvete, te pepelljare. Pa kod frizerke, e to je bio spektakl jer sam još uvijek imala kosu ko Matovilka; pa pundža sa stosedamdesetdevet špangi kineskog porijekla, koje su komotno mogle poslužit i ko gromobran ( da je kojim slučajem bilo grmljavinskog nevremena ubilo bi me ko zeca nasred parka ). Brže kući, pa treći plač kad se vratio sa fotkanja jer do tad nisam vidjela vjenčani buket. Oblačenje i nervoziranje s moje strane, jer sam se preznojila pet puta dok sam se obukla ( bilo je tridesetosam stupnjeva taj dan ). Pa pristigli gosti, pa oko njih; pa nervoziranje jer kasne tamburaši ( navodno su se izgubili na ulazu u grad, ko da su ulazili u Njujork a ne u Petrinju ). Pa četvrti plač, iz ko zna kojeg razloga, pa popravljenje maskare jer se počela otapat od soli iz suznih kanala.
Odma je uslijedio i peti plač kad smo krenuli od kuće, koji se ubrzo pretvorio u šesti plač kad smo stigli po mladenku i sedmi plač kad sam je vidjela. O osmom plaču u crkvi sad ne smijem ni pisat jer ću se opet rasplakat. I još je jedan bio, deveti po redu, kad sam prišla čestitat novopečenim supružnicima. Iza toga je sve bilo lako, samo sport i glazba. Jedino su me oči pekle ko da sam varila bez maske u brodogradilištu i ne izgledam baš najbolje na fotkama ( srećom ih nema puno ).

I nemoj da me sad neko pita zašto sam toliko plakala. Vrlo je dirljivo gledat svoje dijete kako kreće u život koji je tek pred njim. Drugi je par cipela što tak zaradiš tešku očobolju idućih tjedan dana; kapci ko sarme i ne vidiš na dalje od jednog metra. Ali vrijedi.

komentiraj (23) * ispiši * #

četvrtak

rujan

2018

Glazbena gradacija boli

Obzirom da često koristim kojekakve riječi, pomalo nerazumljive nekima koji ih čitaju il čuju, danas ću se pozabavit sa dvije takve moje ( i ne samo moje ) izvedenice.

Kad se čovjek zatelebači, onda pronalazi svaštanešta da si olakša duševnu bol. Pa da se izbjegne zamka alkoholizma, bolje je razvrnut glazbu. Zavisno od trenutnog duševnog stanja, glazba može možda donekle ublažit simptome, a bome ih može i pojačat. Sve ovisi koji je stupanj zatelebačenosti u pitanju.
Cvilojeb je definitivno prva kategorija glazbenog odabira. Ko šta samo ime govori ( ako pažljivije čitate, naravno ) riječ je o songovima koji djeluju kod blažeg stupnja izmijenjenog stanja svijesti i razmišljanja. Pa će cvilojeb recimo djelovat ako se radi o nekoj početnoj fazi upoznavanja, dok još postoji nekakva šansa da izvučeš živu glavu iz pakla zatelebačenosti. Tu se još uvijek gleda kroz ružičaste naočale i sanjari se o tom tamo nekom ( il nekoj ), i cvilojeb dođe ko melem na ranu, Jekoderm na opekotinu, antibiotik širokog spektra na gnojnu anginu. Cvilojeb bi recimo bio "She" Elvisa Costella il "Woman in Love" Barbre Streisand. Tu još uvijek ne dolazi do trajnih oštećenja.

E kad se prijeđe na žiloreze, situacija izmiče kontroli. Uglavnom je il zatelebačenost neuzvraćena il se takvom čini. U tim situacijama cvilojeb djeluje ko već spomenuti Jekoderm na već spomenutu gnojnu anginu, znači nula bodova. Dolazi do diskofrazmičnih grčeva i teških poremećaja stanja svijesti i razmišljanja. Tu se poseže za žilorezima, koji djeluju još gore - ko sol na ranu, vrućina na opekotinu il čips na gnojnu anginu ( ovo zadnje stvara nesnosnu bol ko da jedeš žilete, pa zato spominjem, ne bi inače ). Žilorez dovodi do potpunog pomračenja ono malo svijesti šta je preostalo. Al sluša se i dalje, jer drugog rješenja nema osim već spomenutog alkoholizma koji u krajnjem slučaju dovodi i do narušavanja financijske konstrukcije, ako zanemarimo djelovanje na zdravlje. U kategoriju žiloreza svakako idu "You" Ten Sharpa i "I will always love you" Whitney Houston.

Postoji i glazbeni žanr koji bi se mogo nazvat boli me ona stvar, saću baš razvrnut nešta od čega ispadaju cigle iz zida pa nek ide sve u vražju mater. Koristi se u fazama donekle normalnog stanja svijesti, reklo bi se u povremenim pauzama ko za ručak il večeru. E tu ide AC/DC ( kompletan repertoar ) il recimo "Lady Marmalade", verzija koju izvode one četri vještice obučene ko za Moulin Rouge. Kad to svira, dozvoljeno je i drugima da se obrate žrtvi zatelebačenosti. Inače je to najstrože zabranjeno dok se sluša cvilojebe il žiloreze, a može bit i pogubno po život.

( Šta sluša autorica ovog grafita...e to je dobro pitanje ).

komentiraj (51) * ispiši * #

srijeda

rujan

2018

O tepihu i lampi

Nešta se mislim, kak je Aladin čistio onaj svoj leteći tepih ? Pa moro ga je čistit barem tu i tamo.

Jer izudarat kloferom ono na čem letiš nije baš bezazleno. Šta ak u zavoju naglo smota pa te istrpa s neke veće visine ? Šta ak otkaže poslušnost pa zabremza baš kad ne treba ? Šta ak te istrese sa sebe nad Nilom, a krokodili odozdola navijaju - daj ga vamo da se igramo ? Pa zdimi u vidu magle čim vidi Aladina da ide s kloferom, e da bi isklajbo van svu prašinu dok tepih dušu ne pusti od udaranja ? Ruku na srce, moralo je bit prašine u njemu kolko voliš, pa letio je s njim i kroz pustinju i kojekuda, to je bilo i pijeska i devinih dlaka i boktepitaj čega sve ne. E onda kad ga dobro izudara - od čega je radio pjenu za pranje ? Opal paste il šampona za tepihe nije bilo, bar nisu nigdje evidentirali da je tak nešta postojalo u Aladinovo doba. Nije bilo ni vreća za krumpire da s njom pere tepikac ( nije bilo ni krumpira, kamoli vreća za krumpir ). Eventualno neka krpica i zeru vode, da s većeg skine flekove od onih koji su se bojali vožnje na tepihu bez ograde i pojasa. Ja sam više neg sigurna da je imo silnih problema sa održavanjem čistoće svog letećeg sredstva. Usisavač neću ni spominjat, ne znam u šta bi ga ušteko.

S lampom je sigurno isto imo problema. Ko šta znate, trljanje lampe aktiviralo je izlazak duha na friški zrak. Pa kad krene očistit lampu, trljne - mrljne dvatriput, eto duha.
Jel me neko tražio ?
Nije, vraćaj se nazad, čistim lampu. Kud letiš van ko da se bomboni dijele.
Pa trljo si, reko možda me trebaš.
Trebam te ak ćeš možda isklofat tepih, eno klofera u ćošku. Al pazi da te ne skuži, zadnji put je odletio da smo ga četri dana tražili.

Pa dok se duh bori s tepihom i klofa ga pod prisilom, Aladin glanca lampu, jer je to jedina moguća opcija da duh ne izlazi nonstop van i ne pita šesnajst puta jel me neko tražio. Ko će mu stalno objašnjavat da ga ne treba i da se samo čisti lampa ( odnosno njegova nastamba ).

Pa kad još malo bolje razmislim, šteta šta nema tih čarobnih lampi za kupit i danas. Malo protrljaš, eto duha, dobar dan - dobar dan. Šta trebaš, trebam sve, od kuvanja preko pospremanja do klofanja. Pa dok duh operira po stambenom objektu stigneš se posvetit svačemnečem korisnom. Ja recimo pisanju svojih nazovi pričica, neko drugi naprimjer kuvanju ajvara ( jer duh svaki put strga flajšmašinu, prejak je u rukama, pa onda nek radi sve drugo kad već nemre mljet da ne napravi više štete neg koristi ).

komentiraj (29) * ispiši * #

utorak

rujan

2018

Kad ja zalegnem radi tijesta...

Jel ima baš jako puno vas koje same mijesite tijesto za štrudl ? Čuj mijesite, bitnije je razvlačenje.

Moje obje bake znale su razvuć tijesto prek cijelog stola, tanko ko paus papir, i nikad im nije pucalo kod razvlačenja. Umrle su dok sam bila premala da bi od njih spoznala tajnu. Sve ostale žene koje sam pitala imale su identičan odgovor – ma to odokativno zamijesiš brašno, ulje, sol i mlaku vodu i ostaviš da odleži neko vrijeme, pokriveno krpom, i onda se rasteže odavde do vječnosti. Na upit kakvo mora bit tijesto pod rukom odgovor je bio svakakav – ni pretvrdo ni premekano, onak malo elastično, kompaktno...velika mi korist od tih odgovora, tak su mi mogle odgovorit i na japanskom jebote. Otkud mogu znat šta njoj znači ni pretvrdo ni premekano ? Kak da znam ?
Pa ja pokušavala po raznoraznim receptima koje sam pronalazila kojekuda. Sastojci su uglavnom identični, tu nema velike filozofije. Pa zamijesim i ostavim da odleži neko vrijeme pokriveno krpom ( probavala sam i razne mustre na krpama, sve u nadi da je možda i do mustre na krpi; štajaznam, možda karirana krpa recimo bolje pokrije tijesto od one na kojoj je naslikana patka s cvijećem ). I sve je dobro dok ne smaknem krpu, bez obzira s kojom mustrom, i ne uvatim razvlačit tijesto. Jesam krenula razvlačit, jel puca ko da je grom u njega opalio pa ubio ni pretvrdo ni premekano, elastično i kompaktno. Pa se onda malo zlopatim, pa skupim sve na hrpu pa opet probam. Ništa od toga osim hrpe tijesta sa tu i tamo nekom rupom, koja isto ubija ni pretvrdo ni premekano, elastično i kompaktno. Pa onda podivljam, poberem sve sa stola i kresnem u kantu za smeće i očistim stol. Ak nisam prebijesna odem u dućan po kupovne kore pa sfafuljam štrudl, da ne bacim i filu kad je već tijesto završilo tamo gdje nije trebalo.
I tek sam nedavno naletila na priloženu fotku i otvorile mi se rajske dveri. To šta piše – ostaviti da odleži barem pol sata, pa to kuvarica treba odležat, a ne tijesto. Znači, zamijesit jebeno tijesto i ostavit ga bilo gdje, pod bilo kakvom krpom, i poleć se u vodoravan položaj ( pregača može ostat na tebi a ne mora ) i odrapit jednu rundu hrkanja. Moguće je da šta dulje ostaviš kuvaricu da odmara tijesto konačno bude ni pretvrdo ni premekano, elastično i kompaktno. Ako kuvarica ubije oko skroz preko noći, moralo bi se dat razvuć sve do Bosiljeva il Plitvica recimo.

Kad se ja sad ovih dana primim pa zamijesim tijesto pa legnem pa odmorim ko zna dokad...pa kad se probudim razvuću tijesto za štrudl za Ginisovu knjigu rekorda. Jerbo konačno znam šta treba radit pa ću napravit šesteroduplu masu, za sve ono šta nisam znala kak trebam postupat po receptu. ( Jedino moram pripremit čistu pregaču, da budem ljepša dok spavam; ujedno obavim i bjutislip ).

( fotka by Matrix World )

komentiraj (27) * ispiši * #

ponedjeljak

rujan

2018

Oj krevete, divna spravo...

Ja sam u svojoj djevojačkoj sobi imala krevet – most. Jel se sjećate vi tih skalamerija ?

Moj je bio smeđi, od lakiranog drveta; iznad je imao police za knjige i dva ormarića u koje sam eventualno mogla sakrit nekakve povjerljive stvari, naprimjer pisma koja sam tu i tamo znala primit, sve dok nije puko ključ usljed nepravilnog rukovanja, pa više nisam mogla podić krevet a pisma sam preselila na lokaciju ispod najdebljih vesti, da mami ne padne na pamet čitat dubokoumne stvari koje su u njima bile napisane.
Koliko sam samo puta opalila glavom ustajuć ujutro za školu. Sat zazvoni, ja naglo prema gore i dernem u jebeni drveni dio da mi se zacrni pred očima. Naime, za moju visinu taj je krevetac bio možda trunku prenizak, al mamu to nije previše zlopatilo iz više razloga. Za početak, nije ona morala spavat u toj škatulji; nadalje, cjenovno je bio vrlo prihvatljiv pa je moja visina bila u drugom planu. A još nadalje, na moje prosvjede imala je tek jedan odgovor – kupiću ti kacigu pa spavaj oklopljena. Ko žuri ti se ustat pa se lupiš. I nikak joj objasnit da se ne udaram zbog žurbe neg zato šta je jedina druga izvediva opcija da izbjegnem šus u glavu skotrljat se na pod.
Krevet se pokazo vrlo korisnim kad sam počela pušit, jer je do zida bilo dovoljno prostora da ćušnem pepeljaru i cigarete. Naravno, izbjegavala sam maksimalno pušenje u sobi dok mama još nije znala da sam postala nikotinski ovisnik. Šta mi vrijedi šta ne vidi pepeljaru i cigarete ak slučajno grune u sobu a u sobi ima dima ko na Hejselu. Pa sam recimo u ljetno doba znala zapalit na prozoru, glava kroz prozor iza izbačene rolete, a i to jedino ak je ispaćena roditeljica već naveliko hrkala. Kasnije kad je skužila nije od toga stvarala problem, više ju je mučilo kak da me natjera da hodam u cipelama na petu ( o čemu sam više pisala u pričici o nastupu za Dan žena ).
U fazi čitanja Gričke vještice i Gordane znala sam bit budna do koji komad noći. Kud ću pustit knjigu a ne saznat jel kapetan Siniša potrošio još litru krvi za pismo i jel konačno došlo vrijeme da jedno drugom izjave svoju ljubav. I čitam ja, čitam, kad eto nje. Krenula na vece pa vidjela svjetlo pa ušla.
Da šta ja ne spavam.
Reko čitam, pusti me napeto je jako.
Da jel znam ja kolko ima sati.
Znam, evo saću još malo ić spavat.
Da jel znam ja da su svi s tatine strane bolesni na oči.
Znam, nije im to od čitanja.
E pa sad da ti ja pokažem kak ćeš čitat u pola dva ujutro.
Ugasi ona lampicu i stoji u mraku. Reko pa šta sad čekaš.
Da šta čekam, da se oladi žarulja da je izvadim iz lampice. I krene kroz mrakaču, i dekne se u palac na nozi u krevet ( koji je cjenovno bio prihvatljiv ) da je mene zabolilo. Tu se spominje meni majka, i Zagorki se spominje majka, i Gričkoj vještici. I da će već kolko sutra nasred dvorišta bit organiziran krijes na kojem će izgorit knjige i krevet. Uzela lampicu i šepajuć je odnijela je sobe, nije čekala da se oladi žarulja. Bilo je valjda strah da se ne opeče kad je krene vadit.
Šepala je još dva dana, pocrnio joj i nokat, i naravno ja za sve kriva jer da nije krenula u mraku vadit žarulju iz lampice ne bi se ni udarila. Dobro da me nije zadavila kad sam rekla da se ne bi ni udarila da imam normalan krevet na nekakvim nogama i pitala kad će se spaljivat postojeći ko šta je rekla. Samo je dobacila – nedo ti Bog više da ja vidim u sobi svjetlo poslije jedanajst. Onda gori sve, al u sobi.

Uglavnom ne pamtim taj krevet ni po čemu dobrom. Kad sam ga se konačno riješila, bila sam u dugotrajnom stanju euforije. Znate vi šta je udarat glavom svako jutro, za dobro jutro? Ak ne znate, toplo preporučam nabavit krevet – most, vrlo nizak i cjenovno prihvatljiv.

( ovo na fotki nije ni približno onome, al tek za ilustraciju...)

komentiraj (25) * ispiši * #

nedjelja

rujan

2018

Ne nasilju, jednom i zauvijek

Najteže je bol okovati šutnjom i nositi ga sama, u tišini, bez glasa. Ne dopustiti mu da izađe iz zidova i tijela i misli poput krika. Ne dopustiti da drugi ljudi znaju za njega. Okovati ga mrtvačkom tišinom, u nadi da će nekim čudom nestati sa novim jutrom.

Nije to samo stravična bol pretučenog tijela i modrica. Mnogo je vrlo ružnih načina za nanošenje boli. Ponekad riječi mogu zaboliti gore od najtežih udaraca. Većina žena žrtava nasilja ne progovara o tome što proživljavaju; neke iz srama, neke iz straha. Razlozi šutnje nisu ni bitni, bitne su njene posljedice, koje mogu dovesti do najekstremnijih i najjezivijih poteza zlostavljača.
Jedan od takvih desio se nažalost baš u Petrinji u ožujku 2005. Tri su žene ubijene jer je zlostavljač čuo glasove koji su mu govorili da je to jedini način da riješi svoj problem. Tri su obitelji zauvijek zavijene u crno jer se nije iznašao način da ga se zaustavi na vrijeme.
Zato vi hrabre, izubijane i premlaćivane, vrijeđane i ponižavane, izložene bilo kakvom obliku nasilja rastvorite okove svog bola. Progovorite o njemu. Potražite pomoć i zaštitu. Druga je tema koliko i kako će vam pomoć i zaštita biti pružene, ali nemojte šutjeti. Šutnja je znak da ste spremne i voljne nositi svoj bol sve dok ne dođe trenutak da se bol pretvori u užasan kraj. Dok god šutite, nikakva je vjerojatnost da će vaš hod po mukama prestati.

Kada smognete hrabrosti i pustite glas, ipak postoji kakva - takva vjerojatnost da će zlo biti zaustavljeno i da će ožiljci vrlo polagano početi nestajati, sve dok se potpuno ne povuku.

22. rujna nacionalni je dan borbe protiv nasilja nad ženama. Pomozimo onima koje prolaze taj pakao, pa makar to bilo i lijepom riječju i utjehom ako ne možemo učiniti više.

( photo by Jutarnji list)

komentiraj (34) * ispiši * #

subota

rujan

2018

Oće da izgine ?

Sjedimo frendica i ja na kavi, kad eto k nama Romkinje; kosa sfafuljana u đinđirinđi pundžu nekom plastičnom šnalom, šarena košulja na cveće i duga suknja. Nosi poveću torbu na ramenu, s obligatnom cigarom u ruci.

- Bi li gospoje da kupe možda neki fini komad robe, doneo muž iz Italiju frišku kolekciju?
Kažemo da nećemo, ne treba nam. Kad će ona frendici ( ima rendgenski vid, štaš):
- Ajde onda tebi da rešim tvoj problem, da ne izgineš? Vidim da si mnogo nesretna, pa da ti pomognem. Žao mi je da budeš nesretna.
Pita frendica - kako nesretna, sestro slatka, šta je?
- Sve ja vidim. Ti će da izgineš za tim čovekom, mnogo ga voliš. Al je i daleko, pa ti još teže.
Pita frendica - pa gdje daleko, kak to misliš.
- E pa to da platiš. Pa sve da ti kažem i da sredim. Treba i moja deca da jedu, majkudaimjebeš. Daj stopedest kuna i sve da ti objasnim i da ti taj čovek iz ruke jede. Viđen je i ima pare i gine i on za tobom, al neće da ti prizna. Ajde da ti rešim to.
Frendica kaže - nemam pare, a i da imam kak da budem sigurna da ćeš riješit.
- Pa nismo deca, s tim se ne šali. Ja sve vidim i sve mogu da sredim, al za pare, rekla sam ti.
Neće ova, kaže nemam. Ja pitam jel može meni šta da sredi; pogleda me, kaže - ti si skroz u redu, nemaš briga. Al ova će da izgine. A ne da pare da joj rešim problem.
Mi se smijemo, ona se smješka ko Mona Liza; dajemo joj za cugu, ona sprema pare i kaže:
- Eto da si dala još para mogla si da budeš sretna do kraja života. Da budeš kraj čoveka za kojim će da izgineš. Ovako ne mogu da garantiram.

Uzima torbu i odlazi do idućeg stola, da ponudi frišku talijansku kolekciju i pomoć da se ne izgine. Sve mi bilo žao šta nemam briga, da joj platim pa sve da mi reši.
Da ne izginem.

komentiraj (22) * ispiši * #

petak

rujan

2018

Čudna neka šuma, plus klipe

Danas ćemo se malo pozabavit uvijek aktualnom temom, kak ljubav i dobro uvijek pobijede zlo. Pa ćemo uzet za primjer krem de la krem hrvatskih priča, "Šumu Striborovu".

Dakle, mladac zašo u šumu ( ne znajuć da je šuma začarana, neg kakva bi trebala bit u priči ) i na panju u šumi vidio šljašteću zmiju. Blesav kakav je već bio, pomislio kak bi je bilo dobro odnest kući ( motivi su nepoznati, šta bi sa zmijom po kući, vježbo čvorove vezat al ajde ) i op - pretvori se zmija u prekrasnu ljepojku, takozvanu Poskokhanumu ( sve prešlo u ljudski oblik osim jezika, osto rašljast ko u zmije; vidiš ti, već su onda snahe bile na zlu glasu, ja ne znam jel to baš tak moralo bit al ajde nek i to bude, neko mora bit i zločest u priči ). I on s njom kući, gle mama išo po drva a našo curu za oženit se. Jelde da je prekrasna.
Mama ko mama, sve za sreću svog sina jedinca. Al uspjela je vidjet u Poskokhanume pogani zmijski jezik. I kaže blesanu - slušaj, tako i tako, ona ima zmijjski jezik i zločesta je. Džabe blesanu govorit kad ne vidi dalje od nosa. I tak se zlopatila sa tom zločestoćom sve dok nije naišla neka sirotica sa poderanim rukavom ( eto ni ta nije volila šivat, izgleda da su sve koje ne barataju ručnim radom dobrice ) i mama od blesana joj pokrpala rukav, a sirotica joj zauzvrat dala klipa za potpalu ( tak je onda bilo, robna razmjena ). Pa kad je mama zapalila klipe, eto Domaćih iz vatre pa udri skakat po sobi. Mama im se izjada, i oni je napute da podmetne svračja jaja pod kvočku pa će se Poskokhanuma polakomit i pružit jezičinu, da blesan vidi s kim ima posla.
Izlegli se svračići, izašli ispod kvočke, Poskokhanuma pružila jezičinu, a blesan na mater - ti vaka ti naka, šta ti imaš nasađivat svračiće pod kvočku, ajde pjetlaj van iz kuće. Ode mater plačuć, snježina vani, i zapali one klipe da se ne smrzne, pa dođu Domaći i odluče je odvest Striboru da je posavjetuje ( Stribor je inače bio gazda od začarane šume ). Ispriča ona svoj zmijski problem, kaže Stribor - ajde vratiću te u mladost i sve će bit u redu, jedino blesana više neće bit. I mater ko mater, zahvali se Striboru, kaže - da je najgori moj je, radije ću umrijet nesretna.
Kad je to izrekla nestade i Stribora i Domaćih, al nestade i Poskokhanume ( oću reć, vratila se u puzajući oblik ). I sin se na kraju oženi onom šta joj se krpo rukav i šta je dala klipe mami.

I sad da vas pitam šta je pouka priče ? Ne ić uopće u šumu, a ponajpače izbjegavat panjeve sa šljaštećim zmijama ? Ne vodit kući krasotice jer imaju pogan jezik ? Krpat poderane rukave curama i uzimat klipe za potpalu od istih, jer klipe uvijek dobro dođu ? Il naprosto se držat onog starog pravila da dobro i ljubav uvijek pobijede ? Odaberite sami; ja jedino znam da bi najebala skroz jer šivat ne znam, pa ne bi dobila klipe, pa ne bi došli Domaći.

( in memoriam Ivana Brlić Mažuranić, koja je preminula 21. rujna 1938. )

komentiraj (36) * ispiši * #

četvrtak

rujan

2018

Jel se sad mogu oblačit ?

Moj najdraži frajer opčinjen je nogometom, do te mjere da je zaozbiljno krenuo s treninzima.

Jučer je iz vrtića došao kod mene, pa se treba krenut na trening u šest i petnaest. Ručamo, jede se sladoled, vodi se borba da se ne ide nabijat loptom po dvorištu prije treninga.
- Preznojićeš se i bićeš preumoran pa nećeš moć trčat na treningu, Šta misliš o tome da ti upalim RTL Kockicu pa malo gledaš crtiće ?
Gleda me ko da sam pala s neba.
- Pa ne mogu bit preumoran, sad sam jeo. Pipni mi mišiće, strašno sam jak. Samo da par puta puknem na gol.
- E pa baš zato šta si jeo nemoj ić pucat. Da te ne bi bolio trbuh, pa nećeš moć ići na trening.
Na sam spomen neodlaska na trening bržebolje sjeda na trosjed i gleda crtiće.
Svake dvije minute pita:
- Jel se sad mogu oblačit ?
- Prerano je, imamo još vremena.
- Koliko imamo vremena ?
- Puno.
Za dvije minute ponavlja se identičan dijalog. Pa za dvije minute opet. Pa tako ne znam koliko puta. Uzimam njegovu bocu da mu natočim vodu.
- Jel se sad mogu oblačit ?
- Prerano je, idem samo natočit vodu.
- Ja ti vodu moram nosit na teren, to znaš ? Da ne budem žedan od treninga. Natoči mi punu bocu. Jel se sad mogu oblačit ?
- Prerano je. Daj mi reci šta si jeo u vrtiću, i jeste se igrali ?
Malo razmišlja, pa odgovara:
- Jeo sam juhu i krumpir i meso. Jel se sad mogu oblačit ?
- A šta si radio u vrtiću ?
- Pa igrali smo se. ( Pa za dvije minute opet pitanje - jel se sad mogu oblačit ? )
Odustajem. Vadim dres iz crvenog ruksaka, a najdraži frajer poskakuje ko mali vilenjak jer konačno se ide oblačit.
- Zašto ne treniraš u majici od pamuka ?
- Što je majica od pamuka ?
- Pa to je majica u kojoj bi se manje znojio. U ovom dresu se jako znojiš.
- Pa ti ne znaš ništa. Pa ovo ti je dres hrvatske reprezentacije. U tome moram trenirat.
Oblačim mu dres i štucne, kopačke se obuvaju na terenu.
- Jel mogu samo dvaput opalit na dvorištu ?
Odustajem. Ajde nek opali dvaput, pa šta bude. Slavodobitno istrčava na dvorište ko da istrčava na Vembli i manirima najboljeg strijelca nabija loptu u plot tak jako da me sve strah pogledat jel plot cijel.
- Jako si mi zgodan u dresu, da znaš.
- Znam. Ovo mi je najdraži dres, oni drugi se peru.
Popravlja ručicama majicu i poskakuje oko mene dok ga vodim prema vratima. Dajem mu parsto pusa dok hodamo, a on ne može dočekat da krene na trening i konačno odlazi u avanturu treninga, uzbuđen i sretan.

( Mlađi najdraži frajer još uvijek nije dovoljno spretan s loptom, zasad tek izbjegava topovske projektile koje ispaljuje njegov stariji brat, i to sa obje noge koliko sam uspjela primijetiti. Ali nisam ja baš ni stručna; znam tek natočit vodu u bocu za na teren i obuć dres strašnom napadaču, za kojeg će svijet tek čuti ).

komentiraj (36) * ispiši * #

srijeda

rujan

2018

Dunja plus ginko, zaljubljeni par

Ovo će bit, nazovimo to tako, kombinatorika od priče. Jer će spojit svaštanešta. I jesen i pamćenje i kulinarstvo i ostale vrlo bitne teme.

Čekala ja kod doktora, pa mi dosadno pa kopam po mobitelu, a prek puta sjedi žena svojih šezdesetak godina i melje ko mlin čekićar o:
- Todoriću ( lopov, jebamupasmater, ja bi ga natjerala da travu pase )
- Trampu ( kakvo je to muško koje se farba i kaka mu je kosa dabožeoslobodi, sve bu nas pobio )
- reumi ( to bi meni bilo bolje grijat crep pa u krpu pa da vidiš kak bi prešlo, a ne ovak šta tu sjedim i štentam )
- vremenskoj prognozi ( ma kak bi oni to znali, otkud, to oni onak od oka vele pa ak pogode - dobro je )
- Sisvetama ( kaj vi mislite kolko ljudi sam za lampinjone daju peneza, a za onekaksezovu klizanteme tek, a sve se zmrzne i baci za par dana )...
Uglavnom melje o svemu - od dolaska Hrvata na more pa do danas. I za vraga spomene dunje i nemre se sjetit kak se zove sir od dunja.
- Joj kak ono, znam da je na k, ma nije to žele, kak ono, kitekat, kat, ket...
I ja se za vraga ubacim i velim kitnkez. Ona sva hepi.
- Ajme viš kak je to dobro kad neko zna za kitnkez, ja se ne bi sjetila do Božića. A volim kitnkez jako jest. Imala sam i recept al sam ga zametla, ne bi ga našla ni za lijek da mi treba.
- Pijte Ginko forte - velim ja.
- Kaki su to praški, za šta?
- Pa da bolje pamtite.
- A od čega se delaju?
- Pa ne znam, valjda od drveta, ima i u našem parku ginko biloba.
- Milo pa ne treba meni klupa da sjedim, a ni lišće ne bum žvegljala da morem pamtiti, i ko to more zapamtiti kak se zove i drvo i prašak.
I opet govor u vidu ekspozea od petnajst minuta. A sve krenulo s kitnkezom.

Znači, poveznica je skoro nikakva, al šta da radim, tim je tijekom išo dijalog. Ako nekog zanima, na fotkama je dunja ( od nje se radi kitnkez ) pa odma ide ginko biloba, iz petrinjskog parka, fotkan prošle godine u jesenskom kaputu ( nije za pravit klupe i ne znam jel se lišće može jest za bolje pamćenje, rađe kupite praške u ljekarni ).

I za kraj malo romantike - dunja je simbol ljubavi, sreće, plodnosti, pameti, ljepote, postojanosti i neprolaznosti ( izvor Wikipedija) ; pa ako vam neko pokloni dunju nemojte mu je bacit u glavu, pitajte da vam nabere jednu najlonkesu za kitnkez.

( kraljica jeseni, ujedno materijal za kitnkez)

( kralj jeseni, od kojeg se popravlja pamćenje)

komentiraj (27) * ispiši * #

utorak

rujan

2018

Pakleni vozači

Ja sam pješak po vokaciji. To znači da šibam pješice do prijevoza na posao, na plac, kod doktora, ma svud šibam pješice.

I onda ne mogu bit a da ne primijetim svašta zanimljivo ( mislim zanimljivo, upadne u oko oćeš - nećeš ). Naime, nekad su vozači kamiona imali kabine oblijepljene slikama Plejbojevih zečica il onih koje to tek planiraju postat pa im objavljivalo slike u ondašnjem Startu na duplerici. Pa ko god nije bio upućen u žensku fizionomiju, a bilo ga sram kupit Start na kiosku, mogo je brate mili u kabini kamiona u prolazu vidjet sve šta ga je zanimalo - abdominalni dio, međunožni i sunožni dio sa manje ili više krpica, al uglavnom bez krpica. U to doba nije bilo klimatiziranih kabina, pa se najčešće vozilo sa obligatnim ručnikom oko vrata, u potkošulji il bez nje; ko će vozit u majici a vani gori nebo i zemlja. Pa raspizdi malo i neke mjuze, nije da se čuo Bah iznutra al sviralo je svaštanešta, ovisno o glazbenom ukusu dotičnog.
Sad su druga vremena. Sve je klimatizirano, nema potrebe za otvorenim prozorima na prometalima, pa ak neki i ima neku zečicu iza leđa ne vidi se najjasnije zainteresiranom prolazniku. Nema potrebe ni za ručnikom oko vrata, šta će mu kad je u kabini temperatura ko u kištri za zamrzavanje; trebo bi mu prije šal i kapa. Al zato imaju šaljive tablice, koje stoje na vidnom mjestu u šoferšajbi, da se zna ko je za upravljačem. Pa recimo često vidim tablice na kojima piše "Sex instructor". Ajde ti reci; imat tak profitabilno zvanje a vozit kamion. Znači ako je vjerovat onom šta piše na tablici, mogo bi recimo držat i teoretsku i praktičnu nastavu neznalicama, početnicima il onim naprednima. Šta fali, utanači neki brzinski kurs; trajanje ovisi isključivo o tome jel ima posla s neznalicama, početnicima il naprednima. Tome je sve prilagođeno. I lakše mu je to neg sjedit za volanom i pičit od nemila do nedraga, vamotamo, i spavat u kabini i jest suvo par dana u tjednu.
Pa onda recimo vidjela sam i tablicu s natpisom "Zvijer za volanom". To me pomalo i plaši. Šta to uopće treba značit ? Da vozi ko da je ukro kamion, znate ono - ulazi u krivine sa stodevetnajst na sat ? Da je dlakav ? Da ima nokte na nogama ko suri orao ? Kak znat šta hoće on s tom tablicom ?
Čak sam vidjela i jednu s natpisom "Nisam ginekolog al mogu pogledat". Dobro, to sam viđala i na majicama. To mu ga dođe valjda ak ti treba brzinski papa test il pregled, mahneš rukom, majstor stane i brzinski obavi to šta ti već treba ( mislim, jasno piše da nije stručan al jebiga ak je hića pa se ne stigneš naručit kod specijaliste, šta ćeš - daj šta daš ). Pretpostavljam da porode ne obavljaju, to traje satima pa ne bi stigo na utovar il istovar.

Uglavnom, nekak mi se čini da je bilo i bezbolnije i sigurnije dok su se borili sa selotejpom da polijepe sve te zečice. S ovim tablicama ne znaš na čemu si i šta uopće možeš očekivat da će izać iz kabine kad konačno stane.

komentiraj (27) * ispiši * #

ponedjeljak

rujan

2018

Ne može se ubiti Grad

Ja ne volim teške teme. Vjerujem u čaroliju i snagu smijeha; vjerujem da može nadvladati svaku teškoću.
Ovo što ću objaviti jest tugom obojeno sjećanje na strašni rujan 1991. godine, in memoriam 598 Petrinjaca, koji su izgubili živote u vihoru rata. Neka bude mir njihovim dušama.

Ne može se ubiti Grad.

Mogu se slomiti lukovi Njegovih mostova koje sam toliko voljela. Mogu se srušiti tornjevi Njegovih crkvi. Mogu se razbiti izlozi Njegovih dućana. Mogu se ubijati Njegovi stanovnici. Mogu se spaljivati Njegove kuće i vrištati u nebo dok gore. Ali Grad se ne može ubiti.
Grad koji je postao prije toliko stoljeća i preživio toliko osvajača i razaranja ne može se izbrisati sa lica zemlje. On naprosto strpljivo čeka da prođe uragan zla, i u samoći vida svoje rane dok ne dođu ljudi koji će ga voljeti. Čeka da dođu neka nova djeca, koja će sjediti na klupama u parku, gledati lipe Ilirke koje su posadili Napoleonovi grenadiri, i moćno stablo gingko bilobe koje se uzdiže iznad gotovo čitavog parka, prosipajući ujesen najljepši žuti tepih koji sam ikad vidjela ispod svoje prekrasne krošnje. Čeka da se iz nanovo izgrađenih kuća, koje su vrišteći gorjele, opet začuje dječji plač i smijeh.
Neka se nikada nigdje ne ponovi pokušaj ubijanja Grada kakav je preživjela Petrinja u rujnu 1991. godine.

Stravična je priča Stjepana Rožankovića, koji je preživio otvaranje paklenih vrata kod Vile.
Prema njegovom kazivanju, lica su im bila prekrivena fantomkama. Doveli su ih do svježe iskopane rake. Naredili su im da skinu odjeću i stanu uz rub. Formirani streljački vod je zapucao. Tijela su, pokošena rafalima, pala u raku.
Stjepan je pao u raku zajedno sa ostalima. Osvijestio se nakon nekog vremena, među mrtvim tijelima, teško ranjen. Krvav i blatan jedva je ispuzao iz rake, i okolnim putevima, izbjegavajući glavne ulice, stigao do kupskog mosta. Vozilom hitne pomoći prebačen je u sisačku bolnicu, gdje je operiran i zbrinut.
Nije rado pričao o tome što je preživio. Tek je jednom spomenuo da pamti kako su mu vlažili usne Fantom jer je bio jako žedan, a nije smio piti zbog kirurških zahvata koji su ga čekali. Često je odlazio na mjesto egzekucije, paleći svijeće za one koji nisu imali njegovu sreću.

Ovo je samo jedna od jezivih ratnih priča; ima ih na tisuće. Nijedan rat ne donosi dobro, nijedan rat nema milosti. Zato mi nikada neće biti razumljivi oni koji zveckaju oružjem, huškaju, prijete i neprekidno izvlače iz ormara priče o mržnji.

Naposlijetku, uvijek i u svemu valja biti Čovjek. Dobar Čovjek.
Takvi ne mogu ubijati Grad.

( uži centar grada početkom rujna 1991. )

( lukovi srušenog mosta preko Petrinjčice; ista sudbina zadesila je i lukove mosta preko Kupe )

komentiraj (23) * ispiši * #

nedjelja

rujan

2018

Meteorološko-botaničko-ljubavni prijevod

Ponekad sam iznimno romantično - pjesnički raspoložena, pa onda požalim šta nisam iznapisala stopedesetšest soneta o nesretnoj ljubavi i grmlju iz kojeg virim da vidim ljubljenog.

Da sam se rodila u ono vrijeme kad su nastajali soneti, sigurno bi i ja danas bila u čitankama. Ovak samo mogu čitat i uzdisat ko Romeo pod balkonom nad Šekspirovim stihovima. Jer on je tu najjači, barem za moj ukus ( ne Romeo, Šekspir ). Pa sam se drznula, za svoje osobne potrebe, malo raskupusat meni najdraži sonet, onaj broj osamnajst.
Ako mene pitate, to je meteorološko - botanički song ( te vrućoća, te naleti vjetra, te dražesni pupoljci ) u koji je vješto ukomponirana ljubav, ipak je on bio maher za takve stvari. Žao mi je jedino šta nikako nemrem ubacit Vakulu il Sijerkovića u prijevod, šta ne znači da neću. Ovo je tek prvi pokušaj, možda se kroz vrijeme iznjedri mogućnost da u stihovima budu i spomenuta dvojica i Državni hidrometeorološki zavod. Šta ja znam kad će me i kuda prebacit. Za sada Sonet broj osamnajst može bit tek ovakav.

Jel da te s ljetnim usporedim danom?
Ljepša si mi stoput, ljepša si od svega.
Boli me šta vjetar pupoljke drmusa
I šta prekratko traje ljetna žega.

Uglavnom prevruće bude ljeto,
Ajme miline kad oblaci dođu;
Ljepota vaka, ljepota naka –
Nijedna kod mene nema prođu.

Jer ti si mi ljeto šta vječno traje,
Ljepotu ne gubiš, pa nije to dugme.
O smrti neću, sačuvajmebože,
Jer ti kroz vrijeme urasla si u me.

I dokle dišem, dok te oči prate
Riješit te se neću. Stalno mislim na te.

( ja sam sigurna da se Šekspir neće naljutit, pogotovo zato šta ću probat još presložit malo prijevod; ovo je tek početna skica )

komentiraj (39) * ispiši * #

subota

rujan

2018

Oči moje na ormaru stoje

Žensko je srce duboki ocean tajni. Šta tek reći za ormar od žene; ako se ravnat prema srcu, onda je ormar Marijanska brazda. Barem je moj takav.

Svaki put kad krenem preslagivat muka me hvata, i svaki put se svečano zakunem cijelom katoličkom kalendaru da ću subito odma pobacat sve šta ne nosim. Naravno da ne pobacam, jer šta ak bacim pa mi zatreba za nešta stvar koju sam zadnji put obukla na sebe kad je Čarls ženio Dijanu ? Pa to bi bilo neoprostivo.
Tu ima robe za nekoliko grupacija.
Prva su majice,košulje, traperice i suknje koje stalno nosim na posao. To ne preslagujem jer se koristi, šta ću preslagivat. Zaobiđem taj dio pa mi bude lakše.
Druga su majice i košulje visokog rizika ( dublji dekolte, šljašteći dezeni i tak to ), pa vrlo kratke suknje i haljine koje ne nosim, al eto nek stoje pa ak zatreba da imam za hitni slučaj. Nikad se ne zna, možda se ukaže situacija da moram bit reprezentativna pa da se ima za probrat.
Treća su majice, košulje, trenirke i traperice za po kući i za izvanredne radne akcije - krečenje, drva, kuvanje ajvara i ostalih špricajućih stvari, pa i one eto stoje jer svake godine kuvam to šta šprica i nosim drva. U tu grupaciju idu i moje najdraže odrezane traperice koje su poderane ko iza napada lavljeg čopora i njih nosim još jedino na Kupu.
Četvrta su majice, košulje, suknje i haljine za koje uopće ne znam otkud mi i šta rade u mom ormaru, samo izviru ko da ih neko trpa u ormar kad me nema kod kuće. Neki dan sam našla neku crvenu majicu, za koju sam sigurna da je nisam u životu ni vidjela a kamoli obukla.
Peta su košulje, suknje i haljine za posebne prilike ( vjenčanja, sprovodi, krstitke, krizme, rođendani ), ni to ne diram jer nikad ne znam šta će mi past na pamet da obučem i šta ak hoću nešta recimo tamnoplavo pa nema neg crno ? U toj je grupaciji i kostim koji sam platila ko svetog Petra kajganu a obukla ga jedan jedini put, kad mi se junior ženio.
Šesta su majice, košulje, suknje i hlače na kojima treba izvršit neku reparaciju ( otpo gumb, puko šlic, puklo ispod ruke ), pa će se onda moć stavit u uporabu, šteta bacit a šivanje i ja smo otprilike ko da Kiću Slabinca stave da pjeva recimo s Pink Flojdom.
Sedma su čarape svih vrsta, boja i oblika - hulahopke, grilonke, stopalice, sportske čarape koje dok sparim iza rovanja treba popit prvo Apaurin, isto ko i kad otvaram ormar. Toga ima za barem dvije velike najlonkese.
Osma su debele veste i dukse kojih imam svih boja i dezena, za obuć pola Rusije jer sam zimogrozna, pa sve trebaju. One koje su apšisale za po doma, one koje su kak treba za u javnost.
O kaputima, debelim jaknama i sakoima neću uopće trošit ni vrijeme ni riječi, to sve treba ( je da nosim dva kaputa i jednu jaknu al sve treba, ak se poželim promjene ).

Pa kad bolje razmislim, zapravo skužim da mi je neophodna montažna kućica u ćošku dvorišta samo za prnje, jer pojma nemam kak to sve stane u ormare i kak da to sve izvadim i krenem preslagivat, jer kak ću to sve vratit unutra ? A bacit neću ništa, u to sam sigurna ko šta sam sigurna da se zovem Gordana.

( nije ni ovo loše, jedan cimer samo za prnje; fotka ŠibenikIN )

komentiraj (29) * ispiši * #

petak

rujan

2018

Ručni rad 3

Ja zapravo imam ludu sreću šta se nisam rodila u vrijeme kad je jedna od glavnih vrhunaravnih vještina, koja je dokazivala da je žena sposobna, bila ručni rad bilo kojeg oblika.

Ajde samo pogledajte recimo ovu kuhinjsku krpu ( il je to takozvani zidnjak, koji je visio iznad špareta umjesto nape u nekadašnjim kuhinjama; imala ga i moja mama u staroj kuhinji, baš s ovim natpisom, zato sam ga i uzela za ogledni primjerak ). Znate kad bi ja ovo izvezla? Nikad, a možda ni tad.
Za početak, trebalo je valjda iscrtat na platnu sve te puste ruže, pa dvije kuvarice ( svaka u svom poslu, sa složenim ladnim trajnama i fertunima i vidljivim dekolteom ), pa šparet s loncima, paru iz lonaca, postavljeni stol, ćuku...pa složit natpis koji izrijekom tvrdi da ne treba lajat dok se kuva jer ode sve kvragu. Samo bi na pripremu izgubila par tjedana, pa nisam ja Pikaso da iz prve odma sve ispadne kak treba ( a i loš primjer sam uzela, njegove bi kuvarice sigurno imale trokutaste glave i tri cicke u dekolteu i ko zna kakva čudesa po sebi; al kojeg god slikara da sam uzela - ista stvar, na mom platnu to bi izgledalo ko Frankenštajnova kuhinja ).
Dalje, nakon iscrtavanja iglu u ruke i udri vezi i vezi i vezi i vezi, dok se ne onesvijestiš. Pa tako svako veče, nakon šta napraviš sve šta treba ( a napravit treba sve, govorimo o vremenu bez perilica i sušilica i saugera, to je došlo tek nakon izuma kotača ). Gdje bi ja pogodila izvest figuru kuvarice ko na ovom oglednom primjerku ? Bila bi gora osam puta od već spomenute Pikasove kuhinjske djelatnice. Ćuko - zvijer nepoznata i neviđena od postanka svijeta, za prestravit djecu ak neće jest ono šta je za ručak ( znate ono - dijete sjedi i štrajka nad tanjurom pa samo zamahnete mojom rukotvorinom pa pojede i beštek, sam da maknete veznu strukturu ispred njega ). Šparet i ruže neprepoznatljivi do te mjere da bi me sigurno pitalo zašto na krpi il zidnjaku imam kištru za drva i otvorene kišobrane.
Pa kad bi ikad nekad uspjela završit to čudo, kakve sam sreće sigurno bi ga iskuhala u vešloncu i dobila pedeset nijansi plave na platnu, sa skvrčenim koncem i vezom pretvorenim u futurističke slike kataklizme. O tome da bi zaplavila sav veš trenutno nemrem razmišljat, imam slike mog iskuhanog ručnog rada pred očima.

Dakle, da rezimiramo - obzirom na moju vještinu i brzinu izrade, ja bi tijekom bogate veziljske karijere uspjela napravit možda, ajde nek bude, sedam - osam ovakvih remek djela, koja bi izgledala neprepoznatljivo iza moje lijeve ruke. O heklanju ukrasnih stolnjaka i miljeića širokog spektra primjene ne smiijem uopće mislit, pa nemam šest pari ruku da to sve stignem.

( fotka Dugopolje.org, da ne pomisli neko da sam ja vezla )

komentiraj (33) * ispiši * #

četvrtak

rujan

2018

Moja ostarjela Kosjenka

Ulazim u bolničku sobu. Vidim je kako leži u postelji pored prozora; sićušna je poput ptičice, njeno krhko tijelo izgubljeno je pod pokrivačem.

Gledam je tako slabu, i prisjećam se nekih davno prošlih vremena kada je njeno tijelo imalo sasvim drugačiji izgled. Starost i bol i bolest ostavile su na njoj neizbrisiv trag, nije niti sjena nekadašnje žene koja je tako živa u mom sjećanju. Žene koja je prkosila problemima i u inat njima preživjela sve što joj se ispriječilo na putu. Žene koja nije odustajala dok ne ostvari ono što je naumila. Žene koja je dobivala bitke i onda kada su se činile izgubljenima. Sjećam se koliko je voljela pjevati i plesati; sjećam se da sam je rijetko kada vidjela bez ruža na usnama.
Polako prilazim postelji. Dodirnem njenu sićušnu ruku, kojom me toliko puta pomazila po kosi. Okreće glavu prema meni, znam da me ne vidi ali će prepoznati glas pa progovaram. Zna tko je. Saginjem se da je poljubim; i ona ljubi mene, pita me kako sam došla i kako sam znala gdje trebam doći. Milujem joj lice i ruke, pitam kako je i znam da će reći da je dobro i da je ne boli. Kaže mi da je žedna, pa joj pridržavam čašu s vodom dok pije, ne usuđujući se pomaknuti je jer ne znam smijem li i hoće li je zaboliti.
Vrlo tiho priča, pa moram potisnuti svu tugu i sagnuti se da je čujem. I dalje mi govori da ne osjeća bol i da je dobro. Držim je za ruku i govorim joj da je dobro što je tako. Gledam njena sićušna ramena, lice, svo to slabašno tijelo, i razmišljam što bih dala da mogu nešto promijeniti, da mogu nešto učiniti. Da mogu tek dodirom vratiti snagu u njeno tijelo. Nažalost, ništa od toga nisam u stanju napraviti. Mogu tek milovati njeno lice i kosu i ruke, i nadati se da sva ljubav koju gajim za nju kroz moje dlanove ulazi u njenu krhkost i daje joj barem malo snage.
Ljubim je na odlasku; govorim joj da je puno volim i da će sve biti dobro. Krećem prema vratima. Ona ostaje u postelji, vjerojatno nesvjesna borbe koja je pred njom. Hoće li uspjeti, tek je da se vidi.

Na stepenicama si mogu dozvoliti suze. Uz njenu postelju sam ih morala sakriti, zagušiti, ne dati im da se uopće pojave. Na stepenicama mogu kliziti niz lice, tople poput ljetne kiše.
Ne plače se pored onih koje nisu plakale ni onda kad im je bilo najteže.

komentiraj (23) * ispiši * #

srijeda

rujan

2018

Smetnje na vezi

Jučer me sastavila modna onesviještenost, pa nisam dovršila šta se sve desilo nakon mog posrtanja putem od pošte do kuće, pri čemu se znatna količina svačegnečeg izasula na nogostup, a prilikom pokušaja da dobavim mobitel koji je rondao negdje u torbi.

Došla doma, jela i primila se pegle ( jer sam odustala za vikend od peglanja, pa se opralo u međuvremenu još toga šta sam bila dovoljno glupa kupit jer se mora peglat i ajde - vodu u peglu, peglu u junačku ljevicu i opali ).
Kad zvoni mobitel. Javiću se ja, nije u torbi pa da moram baš kopat za njim. Ko zove - zove ona šta sam jedva spasila mobitel da ne upadne u sataraš dok sam joj davala savjete telefonskim putem.
-Slušaj, zvala sam te prije jedno sat i pol ( znači radi nje sam mogla vrat slomit; to mi je hvala šta sam bila savjetodavno tijelo ). Pa se nisi javila. Nije neka hitnja, sam da ti kažem da ...m se ...la s ...im ...jerom ko... ...i se ...iđa...
-Ne čujem te, prekida nešta, daj ponovi.
Krči ko mutavo u telefonu, ko da zove iz južnoafričkih rudnika.
- Jel ...d bo... ...ješ...
Krči još jače. Jebate, tak bi mogla bit i u smrtnoj opasnosti, a ja nit čujem nit razumijem.
-HALO...NE ČUJEM TE NIŠTA, AJDE NAZOVI PONOVO.
( Vičem ja ko mahnita, razlajo se susjedov cucak valjda misleć da je u tijeku svađa epskih razmjera u kući. Ništa. Krči i dalje. Prekinem ja, šta ću, i nastavim peglat. Zvoni opet. )
-Jel sad bolje? Ma vozim pa držim telefon svakako. Htjela sam ti reć da je on.. ...jer šta ..am ti ....čala ja.. ..uzet i ..ni je ....
( Tu sam ja već i živčana, jebemti krčanje i priču i sve kad nemrem povezat nikako jel frajer oduzet il zauzet il koji mu je, ak uopće priča o frajeru. )
-NE ČUJEM TE, AJDE NAZOVI KASNIJE.
( Vičem i prekidam konekciju i stavljam mobitel na stol. Nastavljam s peglanjem, kad opet zvoni. Ja ljuta, šta me zivka ko da je smak svijeta a ne razumijem je ni slova. Pa ću ja prek daske dobavit mobitel... pegla pada tik do moje noge, šišti ko zvečarka na tepihu; bržebolje je dignem, tepih se malo prismudio al bolje i to neg da mi je pegla pala na nogu. Radi pegla, to je dobro. Odbijem poziv i napišem smlati poruku - tipkaj, ne čujem te ništa, loša je veza. Eto poruke za par minuta, nije ništa hitno neg eto da mi kaže da je taj frajer zbog kojeg je isplakala kišu božju trenutno negdje vani i da je sve u redu i eto baš je sretna.

Mislim si - e da si mi bar bliže, da te zadavim žnorom od pegle; radi tebe sam se prvo skoro rasula nasred ceste a onda sam za dlaku izbjegla opekotine trećeg stupnja kad mi je pegla kraj noge deknula na tepih. A sve samo zato da iz prve ruke saznam da uopće nije poslušala moj savjet. I još mi to ko hitno mora ispričat. E šta ću više savjetovat koga...nema šanse. Od prekjučer je psihološko savjetovalište zatvoreno do daljnjega. Kad će proradit - ne znam.)

komentiraj (26) * ispiši * #

utorak

rujan

2018

Modna onesviještenost

Išla ja malo kopat da vidim modne novitete za nadolazeću jesen, da vidim oću bit skroz demode sa starim jaknama i cipelama. Ono, da se pripremim na trošak ak je to šta imam baš skroz apšisalo.

Kad će meni izletit kolekcija brenda "D&G". Navodno jesenska. Ima tu svašta, najviše šarenih krpa, pa mrežastih soknica u sandalama...ne znam samo kak da preživim izać iz kuće na mraz u mrežastim soknicama i sandalama, jebote ? Jel to kreirano samo za one šta ne izlaze iz kuće il šta ?
Osobno me ova dotukla. Znači šta vam treba ? Crni kak bi se to nazvalo, nije grudnjak, nije top; ajde bezimeni crni odjevni predmet koji pokriva strateško mjesto zvano poprsje. Pa vam treba na to crno hrpa željeza u vidu nakita, ono...lančići, lančuge, svaštanešta al da je željezno, pa kad izađete u jedanajstom mjesecu u sedam sati ujutro van pa kad se to željezo oladi i počne vas ladit...ne gine vam upala svega šta imate u abdomenu. Usput, trbuh je gol; viri nešta crno van, sad jesu to gaće, podgaće il nadgaće - pojma nemam, vidim samo da viri. E na to crno ( gornji dio, za koji ne znam jel grudnjak ) ide, rekli bi mi seljaci koji se ne razumijemo u visoku modu, gornji dio trenirke. Na crno ( donji dio, za koji ne znam jesu gaće, podgaće il nadgaće ) ide donji dio trenirke. Boja - ne naglocrvena jer ima bijele štrafte na rukavima i crne štrafte na nogavicama sa strane plus bijele štrafte na donjem dijelu nogavica. Sve je to naravno raskopčano, kome je još ladno u jedanajstom mjesecu, svašta.
E na nogama je nešta čemu isto ne znam ime; priglavci, nazuvci, šunjalice...izgleda isto ko da je metalno, božemeprosti, sa hrpom nekakvog ukrasnog kamenja, i kolko mogu vidjet kroz taj hevi metal isto su na nogicama mrežaste soknice.
Pa na to sve na gornji dio ide nagloturbojakošarena jakna, s kojekakvim našivenim slijama, sa zlatnim pasicama na rukavima. I bijela torba, da kakva druga može pasat na sve nabrojano.

I sad ja vas imam pitat par stvari. Naime, kud da to obučem? Kad idem u šupu po drva il za po kući, sam skinem jaknu da ne zapalim te zlatne pasice kad otvorim kamin ? Pa ja da takva izađem ranom zorom van kamenci bi mi proradili još dok otvaram vrata, dok dođem do plota već mogu hitnu zvat. Kak se sagnut s tim pustim željezom oko vrata a ne prevrnut se? Znači nema sagibanja ni pod razno. Kak u tim šunjalicama hodat po kiši; dođeš na poso rđavih nogu, pa to moraš imat i WD 40 za sozuvanje.

Uglavnom, ja ću odustat od ovoga. Blažene moje pernate jakne i kaputi i marte i visoke čizme. Zakopčam se do nosa i hodam bez bojazni da će mi pootpadat svi rezervni dijelovi dok dođem u toplo. Riskiram da ne budem viđena, al ću ostat živa.

komentiraj (18) * ispiši * #

ponedjeljak

rujan

2018

Ko pada, zlo ne misli

Ajde priznajte jel se smijete kad vidite da neko padne ? Znate ono, slikači se ničim izazvan na štingama, na ravnom, na ledu, štajaznamgdje.

E pa tak se slikačio ( smandrljo, slamazdro, pao, kako vam drago ) jedan od najvećih trenera svih vremena. Dolazio na Vembli, pa će on ko srna lahkonoga preskočit štrik da šta prije zagazi na crveni tepih i mac - sapleo se prek tog naglocrvenog štrika i bubno na nos. Podigo se malo sam, malo uz pomoć tog tamo nekog valjda zaštitara i produžio dalje. Ne piše jel se stuko, valjda nije, jer se digo u sekundi nakon šta je pao.

Al to nije sve. Sad malo o meni, šta ću.
Dakle, idem danas s posla pa svratila na poštu i idem nogostupom, pa ću se navirit u torbu jer mi se čini da vibrira mobitel. Pa ruku u torbu, pa ruj pa kopaj, nema ga ko da tražim iglu u plastu sijena. I moram pogledat u torbu da đubre koje zvoni vizualno identificiram kad već ne ide rovanjem, kad eto neplanskog ruba nekakve šahte ( koji nisam vidjela jer sam uprla oči u torbu, jel ). Jao Bože...kad sam ja zasrljala prema naprijed, ko recimo da skačem skijaške skokove; jedino nisam bila baš elegantna u posrtaju, ruke su letile svukudnekud. Pala nisam, to je sjajna vijest. Odletile jedino sunčane naočale koje su bile na glavi, par metara naprijed. Al mi se zato iz torbe prosulo saću odma nabrojat šta:
prazna kutija od Kafetina, Kafetini koji su ispali iz kutije dok sam rovala za mobitelom, napolitanke koje nisam pojela na poslu, obligatna banana ( šta znaš kad će ti kalij past pa da se ima ), plaćeni račun od Amerikena, neplaćeni računi od telefona, Ervejvs bomboni, kutija od naočala, rabljene papirnate komada dva, nerabljene papirnate koje su se isto rasule po torbi dok sam rovala za mobitelom, Bajerovi Aspirini, najlon od sendvića kojeg sam pojela al nisam bacila najlon, novčanik, cigarete, dvije kemijske olovke koje nisam mogla nać na pošti kad su mi trebale, ključevi od ormara na poslu, sjajilo koje sam tražila tjedan dana po kupaoni, vitamini koje ne pijem al ih nosim, najlon vrećica sa kupljenim čvarcima ( nisu se rasuli po nogostupu, još bi samo falilo da naleti neko pašče pa izjede čvarke i otme mi torbu jer oće još )...i nešta papirića nepoznatog porijekla.
Kud sam se prepala, tud mi je trebalo vremena da sve to saberem nazad u torbu, i smeće i nesmeće, šta ću drugo.

Tak da ovaj padalac iz prvog dijela priče može bit sretan šta nije nosio moju torbu, jer da je još bi ispod naglocrvenih štrikova tražio Kafetine i brao čvarke. E to bi bila fotka.

komentiraj (33) * ispiši * #

nedjelja

rujan

2018

Epepe nekad i sad

Nekad je napravit reklamu bilo pisofkejk. Nađeš nekog ko zna crtat donekle normalno, i taj za neku sitnu lovu ( pretpostavljam ) nariše ono šta već trebaš.

Pa se na ovoj prastaroj reklami za "Gavrilović" vidi malena Jelica, koja drži mamu za ruku, i pokazuje joj u izlogu salame, na kojima je etiketa s njenim likom. I Jelica i mama su nasmijane, kak neće bit kad je dijete na etiketi salame za koju znaju diljem svijeta. Jelica upire prstom i govori - gledaj mamice, to je prava ta i ta salama; svaki komad mora imati moju sliku. Mamin odgovor nije napisan na reklami ( a i ne znam šta bi joj mogla pametno odgovorit - znam kćerce, meni je platilo da te stave na etiketu pa smo renovirali kupaonu, il tak nešta ). Uglavnom vidno su radosne.

Danas je to puno teže, mislim napravit reklamu. Risarije više ne prolaze, pa da je pokojni Van Gogh u pitanju. Ajde se sjetite naše najpoznatije korisnice onog velikog gudačkog instrumenta u reklami za istu firmu. Znači tu su štiklurine i naglocrvena oprava, u širokim masama poznata kao model "u razdrljak te ljubim" ( dobro, oprava je sama po sebi razdrljak jer je skrojena ko velki tanki rezanci, pa onda još lagano pušika iz četrdesetdevet kalorifera e da bi sviraljki kosa lamazdrala radosno oko glave dok ona gudi, tak da je to događaj ugodan muškom oku ). Noge su širok šor ledina ( štaš kad svira ono veliko zlo, pa se mora raspečit ko da ide na biopsiju jajnika, klavir joj al nikako nije ležo u muzičkoj školi ) pa kad kresne nogom od pod u naletu svirke... onima koji ih nose bi odma spali cvikeri, a Jelici siroti opala bi salama iz rukice. I onda kad dogudi do kraja, umorna je tolko da joj može pomoć jedino šnjita kruva i paštete koju onda proguta ko vuk Crvenkapicu.

Prošla su vremena kad je samo Jelica na risariji držala zimsku i ljudi kupovali, sad treba ženski gudač i oprava na izvolte i kaloriferi da pušu i sto čudesa...jer gudačicu nemreš spremit u Jelicu ni pod razno, kak će držat ono veliko zlo sa 19 podsuknji i s poculicom na glavi. A i trebalo bi snimat reklamu na jakim udarima bure, da podigne u zrak sve to podoblačilo. Tak da je ovo najisplativije, mislim haljina u vidu rezanaca i puvanje koje improvizira senjsku buru, zbog vizualnog dojma kad rezanci polete u zrak.

( fotka iz monografije koju eto posjedujem )

komentiraj (27) * ispiši * #

subota

rujan

2018

Plastika, inboks i kiseli krastavci

Baš mi nekad dođe tak teško i žao šta nisam selebriti.

Recimo, danas je subota, ne moram bit na poslu, pa sam kiselila krastavce i oprala prozor i spremam se oprat još jedan i peglat veš ( fuj ). Trebala bi možda obrisat i prašinu i usisat i šta sve ne bi trebala, umorim se samo od nabrajanja. I sad da sam recimo selebriti, morala bi na Instagram stavit fotku kak u pidžami guram krastavce i kopar u flašice, i ispod napisat - jako sam vrijedna, a usput da vam kažem da ništa nisam operirala, sva sam prirodna. Il fotku kak - opet u pidžami - perem prozor i ispod napisat - ubila sam na prozoru dvanajst pauka i stala u lavor s vodom, i sam da vam kažem da sam sva prirodna i da ne upoznajem muškarce na Internetu.
Sad se vi sigurno pitate šta me spopalo kad stalno ponavljam da nisam ništa operirala i da sam sva prirodna. Pa eto inspirirala me ženica koja je malo svratila iz Kanade snimat neku reklamnu kampanju, i navodno je njen dekolte uzvitlo takvu prašinu da se od iste ništa ne vidi diljem Hrvatske. Pa je brže morala objavit da su ( citiram ) njene grudi prirodne i prekrasne, bez lažne skromnosti. I da sporo stari. I da ne upoznaje muškarce na Internetu, iako puno poruka dobiva u inboks.
I sad ja sirota pasteriziram krastavce, zadnju turu, i spremam se skidat zavjese sa drugog prozora, pa sve stalno virim u inboks nebil mi se možda neko javio. Ništa. Pa se odem pogledat u špigl u kupaoni ( usput konstatiram da i njega treba očistit, mila majko ) i mogu reć bez lažne skromnosti da nisam ništa operirala, čak ni krajnike koji su mi odmalena bili non - stop upaljeni i naprimala sam se penicilina za četrnajstero djece.

Šta sam zapravo htjela reć ? Ak već niko ništa ne pita ( a ne pita ), onda se moraš sama pobrinut da tvoje izjave budu pune epiteta o tvom izgledu i svačemnečem, i naravno informacija da od plastike na sebi imaš jedino one potplate na cipelama, da se ne oklizneš dok te se snima iz svih mogućih kutova. I naglo je inboks tolko zatrpan da VIP mreži ( il kojoj već ) pada sustav, jer te pravuzdravu zasipavaju ponudama. To naravno rade one koje su selebriti i pametne. Mi koje nismo selebriti i glupe smo ko točak u pidžami kiselimo krastavce i slušamo Gold FM, i virimo u inboks koji je prazan da prazniji nemre bit.

komentiraj (31) * ispiši * #

petak

rujan

2018

Today mother...

Petak je; u novije vrijeme svatovi nisu rezervirani samo za subotu.

Znači, danas će ko zna koliko mladih parova uplovit u bračnu luku. Iscrpi to sve, te prvo sve pripremi ( pod sve se misli na svečanu odjeću, obuću, rezervaciju sale, bend koji će uveseljavat uzvanike, navuć zalihe alkohola i žderanja i kod mlade i kod mladenca ), pa mladencova strana juriš po mladu, pa kod mlade situacija oko ulaska u dvorište ( zna tu bit svašta, srećom su prošla vremena kad se ulazak u dvorište keširo u dojčmarkama il je mladenac moro iz prikladnog naoružanja skinut jabuku koja bi stajala po mogućnosti na takvoj visini da je ni baražna paljba ne bi urušila ), pa vamo pa tamo. Da sad ne ulazim u dubioze oko odlaska u sakralni objekt il u općinu, o tome sam već pisala.
Ono šta je vrlo dirljivo jest trenutak kad tamburaška pratnja kod mladenca zasvira "Danas majko ženiš svoga sina". Tu nastaje jauk i kićenje sviraca prikladnim novčanicama i zdravica od strane majke upućena svim ( još neokićenim ) svatovima i naravno mladencu, suzi materinoj, koja još malo pa saće krenut po ženu svog života i više ništa neće bit ko prije. ( Kod mlade to bude recimo "Sijem žito, raste grahorica" il "Skidaj majko sa prozora cvijeće". Al o tom neki drugi put. )
U priloženom videoklipiću možete taj bezvremenski, svatovski hit čut na njemačkom. Ja sam si dala truda pa spomenuti hit prevela na engleštinu; ne zvuči loše kad se pjeva, probala ja. Pa ako imate nekim čudom potrebu otpjevat navedeni svatovski song na engleskom - eto vam riječi ( ono, ak se strefi da ima strendžera među uzvanicima, da se i oni malo rasplaču ).

Today mother you should be a proud one
you should be a proud one
let your heart be happy and delightful
happy and delightful

refren: Today mother your son's getting married
your son's getting married

Every mother lives for her son only
lives for her son only
and in whole life has just one wish only
has just one wish only
refren: To live to see her son's getting married
her son's getting married

Today mother you are very happy
you are very happy
raise your glass now, give toast everybody
give toast everybody

refren: Today mother your son's getting married
Your son's getting married

Željama se pridružuje i baka. ( Ajme, kak ću prevest "Skidaj majko sa prozora cvijeće"...to će tek bit spektakl. )

komentiraj (23) * ispiši * #

četvrtak

rujan

2018

Echt Weimar ( bio, dok se nije razbio )

Nekoć davno učiteljice su za Dan žena, rođendan, kraj školske godine il oproštaj od generacije đaka dobivale svaštanešta. Od cvijeća u tegli ( fikusi, filodendroni, afričke ljubice ak je bila baš stroga ko vrag ) preko šalica, kristala i kojekakvog korisnog i manje korisnog lupatinja.

Moja je ispaćena roditeljica bila učiteljica, to već znate. Kao takva imala je zavidnu zbirku:
1. kristalnih čaša ( za vinjak, konjak, šampanjac, vino; nisu se nikad koristile, jer šta ak se razbije jedna pa se raspari servis ? sigurnije je da stoje u kutiji, kasnije i u komodi od hrastovine )
2. kristalnih pepeljara ( od turbomini do turbomaksi; ni one se nisu nikad koristile, jer šta ak se razbije, šteta golema; bolje da pada prašina po njoj u već spomenutoj komodi )
3. kristalnih zdjela za voće ( ni one se nisu nikad koristile, jer šta ak se razbije; posebno pamtim jednu, prljavoružičaste boje, ručno brušeni kristal, koja je bila teža od mene; i po zdjelama je padala prašina u komodi )
4. kristalnih vaza ( koristile su se tu i tamo, uz mjere sigurnosti ko da papa dolazi u kuću; jedino ih je ona prala i stavljala cvijeće u njih, ajme šta je bilo veselja kad je skršila jednu mijenjajuć vodu...a ne smiješ se smijat )
5. šalica za kavu ( hoćete mi vjerovat da im nikad nisam ustvrdila stvaran broj ) sa ružama, sa pupoljcima, sa onim crnkinjama, sa tolko motiva da je mogla otvorit miksšop; ni one se nisu koristile, osim kad bi se slupo servis koji se koristio dokraja, e onda se biralo koji je idući na redu )
6. tanjura za kolače ( i oni su se rijetko koristili; ja sam osobno razbila jedno dva i time rasparila dva servisa, i dobila zabranu pristupa tom osjetljivom suđu, šta me nije baš previše diralo - dapače )
7. keramičkih ukrasnih ćupova ( e to se lupalo bez nekog presinga, jer ih je bilo valjda pedesetšest )
8. keramičkih krigla za pivu ( dva servisa, ja razbila opet po jedan od svakog, pa sam dobila zabranu pristupa i tom manje osjetljivom suđu )

Al dar - mar je bio kad je brat razbio Echt Weimar kobaltni tanjur, kojeg je imala jedan jedini primjerak, i to se nije smjelo ni pogledat a kamoli dirat. Šta smo radili ne sjećam se, al je činjenica da se tanjur rasuo u paramparčad. Jao Bože...Cijelo popodne edukacija.
-Šta ne smiješ reć mami kad dođe doma?
-Da si razbio kobaltni tanjur.
Pa tak jedno stodvadesetšest puta.
Dolazi roditeljica u kuću, skida kaput, pita - šta ima novo...i nećete vjerovat šta izlazi iz mojih mednih usta.
-On je razbio kobaltni tanjur.
Tišina se može rezat nožem. Niko ne diše, svak iz svojih razloga. Pa prodišemo. Mama tek kaže - ja izgleda kineski govorim, šta sam ja rekla ? A ? Jel vi znate da je to bio jedini kobaltni tanjur ?
Znamo, al sad ga jebi...nema ga više.
-Jel se može slijepit?
Ne može, bilo je šest iljada osamsto komadića, eno ih u kanti za smeće.
A meni nije ni to dosta, pa još pripomenem:
-Reko je i da nije tak strašno, da ionak samo prašina pada po svemu tome.
Mama je na rubu infarkta.
-Sad sam preuzrujana, nemrem smislit čime ću vas kaznit, al nastradaćete i to gadno.

Lako meni šta ćemo mi nastradat; nastradaću ja i od brata jer sam iz prve lanula ono šta nisam smjela. Mogo je reć da pojma nema, da je možda stari nešta tražio pa mu ispo tanjur. mogo je reć sto stvari.
Doista, nisam previše nadrapala, nekako se to zataškalo. Jedino je mama s vremena na vrijeme koristila prigodu da značajno spomene da je bila u posjedu Echt Weimar tanjura, koji se u njenoj odsutnosti i unatoč njenoj zabrani razbio uslijed nepažljivog rukovanja.
( Šta je prava šteta, nije više prašina mogla padat po njemu. )

( fotka - picClick; naš je bio drugačije mustre, jadan )

komentiraj (21) * ispiši * #

srijeda

rujan

2018

Kud plovi ovaj brod

Naprosto se u svom poigravanju riječima moram dotaknut i jedne od najupečatljivijih ljubavnih filmskih priča svih vremena, one o Rose i Jacku iz Titanica.

Rose je pa onak...fajn razmažena bogatunka kojoj svi idu na ganglije, ponajpače njena mater koja je tjera da se uda za bahatu budalu, da financijski skrpa svoju familiju. Pa će je bahata budala utrpat na plovidbu navodno nepotopivim brodom, i usput joj poklonit Srce oceana, dragulj teži neg šta sam osobno ja. ( Posebna bi priča možda mogla bit kak to čudo uopće nosit oko vrata a da se ne prevrneš od težine; sjedneš jest a dragulj se izmakne i prevrne cijeli stol )
Jack je siromašan ko crkveni miš, zna crtat al to mu je od velike koristi ko i meni moje pisanje. Pa se snjuše tijekom plovidbe broda. On je spazi i ostane ko oduzet, pa je spasi da se blesa ne baci u ocean, pa vamotamo, pa ga pozivaju na večeru među trule bogatune, pa ona zagrize još više. E onda njoj sine da bi je on mogo naslikat u tehnici ugljena obučenu samo u dragulj oko vrata, ajde riješe i tu situaciju, i završe u onom autićku u prostoru za prtljagu ( znate ona scena kad ruka sklizne po zamagljenom prozoru ), i Rose mu obeća da će otić s njim kad uplove u luku ne znajuć da od uplovljavanja neće bit ništa, jer će ih sjebat ledenjak. I onda kreće tarapana, Titanic se zapizdi u ledenu gromadu, počinje kataklizma, i da skratim priču - dolazimo do krucijalne scene gdje Rose leži na vratima od ormara a Jack cvokoće u vodi i hrabri je da kak će sve bit dobro.
Ko prvo, kakva je to ljubav kad njoj ne padne na pamet da mu kaže - daj se popni gore, sad jel ćeš leć na vrata od ormara il božemeprosti na mene ak nema mjesta na vratima? Ko drugo, i on je papak, jel je nije mogo malo pomaknut pa se i on navalit na jebena vrata kad se već ona nije sjetila mu reć da legne kraj nje? Ko treće, ova me slika dotukla; šta James Cameron radi u vodi kraj vrata ormara dok Rose i Jack se drže za ista ta vrata? Pokušava joj objasnit da je glupa ko točak jer joj ne pada na pamet se pomaknut da i on dođe gore, il špota njega šta je isto glup ko točak pa cvokoće i čeka da krepa u toj ledenoj vodi? ( A zapravo je kriv scenarist koji eto bašbaš oće da Jack ode u dubinu za olupinom, prestrašno ) Ko četvrto, mrzim filmove bez hepienda; on se smrzo, ona ga je cmoknula i pustila ga da ode u morsku dubinu, stigla ipak u New York i onda ko slučajno u džepu našla Srce oceana, dragulj težak četrdesetšest kila, i nikad ga nije prodala, neg ga je stara ko Metuzalem bacila u ocean iznad mjesta potonuća? Dajte molim vas; pa taj ko je piso scenarij valjda misli da smo mi koji gledamo film Gruntovčani.

Ko peto, otkad sam gledala Titanic ne plovim više ni da me čeka sedam onakvih dragulja na brodu. Ak će me pogodit ljubav, nek me pogodi na kopnu. Fali more drž se kraja.

( fotka - newsfeed time, tak bar piše ispod )

komentiraj (31) * ispiši * #

utorak

rujan

2018

O oblacima

Umorna sam. Sjedim, pijem kavu i razmišljam o tome koliko je život zapravo jako sličan oblacima.

U rano proljeće, iza sivila okovanog teškom studeni, nebo se isprva sramežljivo, ali svakim danom sve sigurnije pretvara u toliko poznato plavetnilo i vedrinu, pretvarajući olovno sivilo u akvarel razliven nebeskim prostranstvom. Povremeno se navuku oblaci, ali nisu teški i zaleđeni poput onih tmastih zimskih oblaka, koji stežu poput ledene smrti.

Ljeto donosi pravu radost. Postoji li nešto ljepše od vedrog neba u rano jutro, dok se svijet još čežnjivo rastaje od mlake noći, budeći se da bi uživao u nebeskoj ljepoti dana bez ijednog oblaka ? Čak su i ljetni oblaci vunasti, mekani poput paperja, bijeli poput kuglica sladoleda od vanilije. Doista, kad naiđe oluja, nebo se pretvara u neprepoznatljivu olujnu prijeteću masu, koja ispunjava strahopoštovanjem pred razornom silom prirode. Možeš tek čekati da oluja jenja, sa olakšanjem tražiti tragove blistave duge i uživati u svježini zraka i blistavim kapljicama kiše na ružama.

Jesen majstorski slaže oblake, kao nekom čarolijom. Na jednoj strani gotovo crni, prijeteći, sablasni, pa se prelijevaju u bjelinu iza koje se ipak nazire umirujuće plavetnilo. Ponekad je i jesenje nebo vedro, umirujuće, blještavo i puno sjećanja na ljeto koje se povuklo pred prvim maglama i šuštanjem žutog lišća. Ostaje sjećanje i čežnja za ljetom, koje će ponovo doći tek nakon što se krug zatvori do kraja i oblaci otplešu svoj jesenji i zimski ples nebeskim svodom.

I onda stiže zima. Studen koja pritišće dušu poput najtežeg tereta, donoseći oblake koji su gotovo rukom dodirljivi; iz njih se nemilice prosipaju kristalne, studene pahuljice koje se otapaju na licu dok hodaš ulicom u sumrak, promatrajući njihov ples pod uličnom svjetiljkom i žuriš u toplinu doma, skuhati čaj od šipka ili vino, pa nastavljaš kroz prozor gledati kako se sve pretvara u bijelu pustoš. Razmišljaš o proljeću koje će stići tek kada se zimski oblaci smiluju i poput zastora razvuku i propuste prve zlaćane zrake sunca.

Takav je i život. Vječna mijena svjetlosti i tmine, radosti i tuge, smirenja i bola. Tako to mora biti. Kada naiđe tmina, tuga ili bol skutriš se u svome komadiću svemira i čekaš da prođe. Jednom mora proći, baš kao i ovaj crni oblak na fotki koji se razlijeva prema vedrini neba. Onda shvatiš da sve možeš izdržati.

( fotka mog kolege s posla, nebo uhvaćeno danas na povratku kući )

komentiraj (32) * ispiši * #

ponedjeljak

rujan

2018

Sevdah ( ništa rock )

Sevdah ( ništa rock )
Jel volite vi slušat sevdah ? Pjesmu koja govori o ljubavnom žaru il ljubavnom jadu ? Sama riječ sevdah nastala je od arapske riječi sawda; prijevod glasi – crna žuč ( to već dovoljno govori koje sve gradacije boli prenosi sevdah, kukala majka onom koga snađe ). Kod nas bi reklo – cvilojeb il žilorez, ovisi u kojoj je fazi patnik / patnica.

Ja idem u kategoriju – slušam kako kad i kako koga. Al to nije razlog da malo ne prepričam jednu od meni najdražih pjesama, Čudna jada od Mostara grada.
Mjesto radnje – Mostar. Vrijeme radnje – nepoznato, al zna se da nije bilo interneta ni mobilnih operatera, nit izlazaka, nit pošte nit poštara, pa je samim time komunikacija bila maksimalno otežana. ( E onaj ko se u to doba nesretno zaljubio mogo je jedino il blejat ko junac / junica, il odma skočit u Neretvu naglavačke. ) Glavna lica – Čelebića Biba, njena ispaćena roditeljica i Ahmo, dabogda mu se zatrlo sjeme i pleme.
Ajmo redom, šta mi drugo preostaje.

Čudna jada od Mostara grada
sve od lani pa evo do sada,
kako Biba od ljubavi strada.
( dakle, već u početnim stihovima vidimo da je Biba zatelebana već duže vrijeme: za pretpostavit je da nit jede, nit spava, nit razgovara, samo uzdiše i blekeće onda kad je sigurna da je niko ne vidi; a šta joj drugo preostaje, jer onog za kim gubi glavu nit može vidjet jer ne izlazi po sumnjivim lokacijama, nit mu zatrpat inboks sa tristodvadesetčetri poruke dok je ne blokira jer još nema Mesindžera, nije ga izmislilo )
Bol boluje Čelebića Biba,
bol boluje nikom ne kazuje.
( to sam već gore malo pojasnila, znači tolko boluje da ni ne zna da je u Mostaru nit koje je godišnje doba nit jel pošla il je došla; ništa ne zna osim da skapava od sawde, da ne kažem crne žuči )
Jadna Biba bole bolovaše,
a majka joj ruho prelagaše.

Kćeri Bibo, ti rumena ružo
kaži majci šta te boli, dušo.
( dakle, eto ispaćene roditeljice; ruje po Bibinom ormaru jer ova od duševnih boli nemre ništa pa ni robu složit, pa usput eto pita – koji ti je bog, nit jedeš nit spavaš nit ništa, već me susjedi pitaju jesi uopće živa jer te ne vide, a i onaj ko te vidi požali jer se prepadne kolko si se usukala jer nećeš jest; govori – šta je? )
Mene boli i srce i glava
jer moj Ahmo s drugom razgovara.
( e tu smo, dakle; eto odgovora na krucijjalno pitanje, postavljeno od strane roditeljice; Ahmo je malo izdaleka muvo oko Bibe, pa iz ko zna kojih razloga okreno kompas na drugu stranu i našo novu sugovornicu, a Bibu ostavio da se suši ko jufka za pitu )
Kakav Ahmo, voda ga odnijela,
zbog njega si Bibo oboljela.
( roditeljici udara pjena na usta od bijesa, jer smeće od Ahme ne gleda njenu Bibu neg tamo neku koznakoju, a njena Biba crkava od muke ko zna otkad...ne zna mater da to traje sve od lani pa evo do sada )
Mila majko, nemoj Ahme kleti,
reko me je na jesen uzeti.
( kad si zateleban ne vidiš dalje od nosa; tak i Biba, koja je naivna ko da je išla u Hlebine u školu i vjeruje Ahmi koji razgovara s drugom, a nju će ko oženit najesen, moš mislit; satro se od priprema za svatove )

E sad...da sam ja pisala stihove, nastavak bi glasio:
Kćeri Bibo, ne roni mi suza,
razdrapiću Ahmu ugursuza.
Obzirom da nisam ja autor stihova, dalje se spominje da Biba kani umirat a ja o tom ne želim pisat. Al ću vam ostavit Mostar Sevdah Reunion. Nekako mi lakše slušat o takvim bolovima kad maheri sviraju.

komentiraj (26) * ispiši * #

nedjelja

rujan

2018

Mami, s ljubavlju

Ovo za mene nije tek džem od šljiva. Puno je više od toga.

Dok čistim zrele, modre, mirisne šljive i stavljam ih kuhati, dok miješam smjesu koja postaje sve mirisnija i gušća, dok dodajem vanilin šećer i rum i limun, dok grabim džem u vrele teglice pred očima mi je gotovo neprekidno moja mama.
Već sam pisala o njenoj špajzi prepunoj džemova, pekmeza, kiselih paprika i ajvara. Njoj je bilo nezamislivo da u kasno ljeto ne skuha pekmez od šljiva. Nije voljela jesti džem, pa je šljive uvijek mljela na najsitniju šajbu da se izgubi svaki trag kožica. Uzalud smo joj govorili da nam je džem finiji.
- E pa nek vam je, ja više volim pekmez. Kad vi budete kuhali onda radite po svome - bio je njen odgovor.
Kuham danas poslijepodne džem, gledam kako postaje sve gušći i mirisniji, pretvarajući se u onu preukusnu ljubičastomodru ljepotu koja se ne može naći u kupovnim džemovima, i vidim nju. U plavoj haljini za po doma, s pramenom kose koji je uvijek neposlušno padao preko lica rumenog od topline tiš špareta na kojem je kuhala pekmez, sa obligatnom kuhinjskom krpom preko desnog ramena ( ako ustreba za povući ranjglurinu s pekmezom na onu stranu peći gdje je slabija vatra ). Zove me da probam je li pekmez dosta sladak i bi li stavila još ruma; pušem u pekmez i probavam, pogođen je u stotinku - ni presladak ni prekiseo, ima dovoljno svega što treba dodati. Pomažem joj ugrabiti pekmez u teglice, iako baš i ne voli da se previše muvam oko svega toga jer sam ljevakinja i ubijeđena je da ću dragocjeni pekmez prevrnuti na pod ( ti i tvoja lijeva ruka, mili Bože; daj ja ću grabit, ti samo polako mijenjaj teglice, pazi da se ne opečeš ). Kad pekmez konačno završi u pećnici da se uhvati korica, ona sjeda sa zadovoljnim uzdahom, podiže noge na stolicu, pali cigaretu i otpija koji gutljaj davno ohlađene kave. Kaže - e da mi sad još nije prat ranjglu i kuhaču i svo to andrmolje. Nije ni molba ni naredba, tek konstatacija.
Ustajem uz smijeh i odlazim oprati prljavo posuđe. Galami za mnom - pazi s ranjglom, nemoj je udariti da se ne "ocinja" ( kako ovo prevesti; da se ne udari i ne ošteti posuda ). Prevrćem očima, jer svake godine slušam iste rečenice. Perem i pazim, bolje da me nema nego da se ošteti predragocjena ranjglurina kojih ima još pet u špajzi, samo drugih dimenzija.

Sve mi je to danas prošlo kroz misli, poput najdražeg crno - bijelog filma, toliko puta odgledanog. Jedino sam skuhala džem, baš onako kako je i govorila - kad vi budete kuhali, onda radite po svome. Najdraža moja.

komentiraj (23) * ispiši * #

subota

rujan

2018

Veri important susret 2

Znate da kod mene uvijek ima nastavaka. E pa ovo je nastavak jedne od meni najdražih pričica, koju sam ovdje objavila na samom početku, 22. ožujka 2018.

Dakle, kad osvane dan da se konačno treba odigrat veri important susret, nastaje determinirani kaos. Jer treba poslije posla stić obavit sve šta je neizbježno za obavit a da bi prvi dojam ostao zapamćen za vijeke vjekova ( amen ). Pa se slaže raspored higijensko-kozmetičkih zahvata, razmišlja se o odjevnoj kombinaciji i cipelama i torbi koje moraju pasat i koliko je uopće moguće za dva do tri sata od sebe napravit remek djelo majke prirode.
Ravno sa ulaznih vrata kreće se pod tuš. Eto prve greške u koracima; naime prvo treba počupat obrve, da se crvenilo izgubi do napuštanja kućne lokacije. Brže-bolje se briši i nategni pidžamu i traži pincetu, koja je zadnji put viđena u čuvenoj kutiji od morske trave na vešmašini, a sad je nema ko da ju je pojelo. Pojavljuje se u spavaćoj sobi, dok se u naletu panike zbog nepronalaska pincete pokušava složit šta će se obuć. Pa brže pincetu i špigl i srede se obrve, nemoš ić ko Mesić tam kam već ideš. E onda juriš pod tuš, pa umjesto šampona na kosi završi regenerator; pa ispiri, pa šamponiraj, pa umjesto regeneratora na kosi završi gel za tuširanje. ( Sreća ne stoji Domestos u tuškabini, da ne oslijepiš od dezinfekcije vlasišta ). Pa fen u ruke, suši kosu, pa skužiš da nemaš više voska za modeliranje. E jebiga. Poslužiće i Nivea mlijeko, u DeEm ne stižeš da te neko razapne. Pa lakiraš nokte na nogama i sjetiš se da nisi obrijala noge uslijed cirkusa sa korištenjem krivih sredstava za pranje. Znači moraš čekat da se lak osuši pa onda ić obrijat noge.
Dok se lak suši ideš tražit šta ćeš obuć. Jedna haljina - pretopla. Druga haljina - preotvorena. Treća haljina - ima flek nepoznatog porijekla. Odabireš suknju, na koju treba pripasat košulju. Prva košulja - pretanka. Druga košulja - preširoka. Treća košulja - fali gumb. Odabireš jednobojnu majicu koja paše. Brzinski je peglaš, izbjegavajući prste jer Jekoderm kremi je isteko rok i bacila si je pred par dana.
Juriš u kupaonu brijat noge, ovaj put nema posjekotina ( fala nebesima i cijelom katoličkom kalendaru ). Ideš obuć čarape, i tu se ponavlja priča sa deranjem čarapa ko od šale. Kopaš po ormaru i srećom pronalaziš jedne boje noge koje su cijele i upotrebljive, ove koje si poderala još dodatno drapaš da im se osvetiš šta su pukle. Pa se obučeš, i u kupaonu na šminkanje. Ručnik odma ide na majicu, jer ak je zaflekaš opet ćeš morat kopat po ormaru, a vrijeme lagano curi. Lagana šminka, uz vrlo oprezno korištenje maskare da se izbjegnu čuvene klaunove suze. Sve ide ko po loju. Obuvaš cipele, lagani dodir parfema i skužiš da si gladna ko divlja zvijer. Šta sad ? Uzimaš jednu bananu koju jedeš na stojećke, da se izbjegne svaka mogućnost da recimo padne na tamni šos.
Krećeš. Vraćaš se provjerit jesi ištekala peglu. Nisi je ištekala, naravno. Usput pojedeš još jednu bananu jer ti još uvijek kruli u želucu. Popravljaš ruž i ponovo krećeš.

Hodaš i razmišljaš jel imaš sve u torbi. Kopaš po torbi da provjeriš. Sve je tu, čak i Kafetin i još jedna banana koju nisi pojela na poslu, znači trebaš pazit da tražeć bombone u naletu panike ne izvadiš bananu. Hodaš i sva si važna, jer si ovaj put uspjela se spremit bez teških tjelesnih povreda i plača od maskare. Osjećaš se ko milion dolara ( šta zapravo i jesi ), i nadaš se da se u momentu prilaženja nećeš saplest i past i prosut torbu, pa će banana opet izać na vidjelo.

( fotka - žena.hr )

komentiraj (21) * ispiši * #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

<	rujan, 2018					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30

Hanky panky

Day after D-day

Svatovska tematika

Glazbena gradacija boli

O tepihu i lampi

Kad ja zalegnem radi tijesta...

Oj krevete, divna spravo...

Ne nasilju, jednom i zauvijek

Oće da izgine ?

Čudna neka šuma, plus klipe

Jel se sad mogu oblačit ?

Dunja plus ginko, zaljubljeni par

Pakleni vozači

Ne može se ubiti Grad

Meteorološko-botaničko-ljubavni prijevod

Oči moje na ormaru stoje

Ručni rad 3

Moja ostarjela Kosjenka

Smetnje na vezi

Modna onesviještenost

Ko pada, zlo ne misli

Epepe nekad i sad

Plastika, inboks i kiseli krastavci

Today mother...

Echt Weimar ( bio, dok se nije razbio )

Kud plovi ovaj brod

O oblacima

Sevdah ( ništa rock )

Mami, s ljubavlju

Veri important susret 2

Linkovi