31
srijeda
listopad
2018
Situacija sa osam, devet vreća pijeska
Prije godinu dana ja na groblju, nekako u ovo vrijeme, došla malo uredit pred Sisvete, kad neko dvoje pametnjakovića, muž i žena svojih šezdesetak godina, elaboriraju kako bi najlakše uvukli onaj bijeli pijesak u vrećama do grobnog mjesta. I to glasno da ori cijelo groblje.
On: Ma uvezi auto unutra, viš da su vrata otvorena, kak ti misliš da ja prenesem sve te vreće, iskilaviću se. Kolko ima...osam, devet vreća? Pa visiće mi ruke ko gorili do zemlje.
Ona: Ne galami, ne smijemo s autom unutra, pa na groblju smo.
On: A jebate, kakve veze ima, pa kome smeta, to je dve minute. Uvezeš, ja istrpam, izvezeš. Pa neš vozit prek grobova.
Ona: Ne galami, šta ak neko se bude bunio?
On: A ko će se molim te bunit, ovi šta su tu odavno se ne bune ( smijeh ). Ajde vozi, da se ne iskilavim.
Ona: Ššššš, ima ljudi okolo, ne galami tak jako.
On: Ma šta ššššš, ko da nikad nisu vidli auto il pijesak, Ajde kreni, mogla si se već uvest.
Ona: Dobro, idem, ne galami.
On: A šta me stalno šutkaš, jebate, bolje vozi.
I eto nje zbilja kroz otvorena vrata s autom, kraj kapelice i tamo dalje dokle god je mogla privest auto. Kad, nije prošla minuta, opet ori groblje; naišli neki poznati pa ispituju kak oni to s autom po groblju, on opet u dreku:
- A jebate, kakve veze ima, pa nisam reli vozio tuda, otvorena su vrata pa sam da istovarim taj pijesak da se ne iskilavim. Ko će to tolko nosit, ima osam il devet vreća.
Naišli i neki nepoznati, i oni ispituju kak oni to s autom po groblju. On, naravno, opet drelji:
-A šta vas boli šta ko vozi i šta ko nosi ? Ajmo produžit dalje, nisam vam ja kriv šta se ne možete i vi privest ko mi pa ne teglit te vrećetine i cvijeće i lampaše.
Naišo i čuvar groblja; naopako i on upito kak oni to s autom po groblju.
-Bil meni jelda bilo najpametnije napisat na hamer papiru da imam za isteglit osam, devet vreća kulira, pa da ne teglim uvezla žena auto ? Pa jel to baš takvi problem ?
Da sam ja bila na čuvarevom mjestu, s apetitom bi ga natjerala da sav taj pijesak, koji je već istreso na grobove, malom žlicom pokupi nazad u vreće, sve do kamenčića. Meni je došlo da ga živog zakopam i zaspem tim pijeskom iz vreća. Al bilo me strah da se i ja ne iskilavim ko on, bio je malo poglomazan; gadno bi se opirao, a ja nemam veliki indeks tjelesne mase.
Prestrašno. Ljudi su stvarno do kraja poludili. Jedno je snaći se i olakšat si neki posao, a drugo se pritom ponašat ko da si se sjužio iz srca najdublje prašume il sa Hušnjakovog brda, u praskozorje civilizacije.
komentiraj (13) * ispiši * #
30
utorak
listopad
2018
Kasica - prasica
Jeste i vi imali kasice - prasice dok ste bili klinci ?
Jedna od mojih najdražih kasica - prasica bila je tamnoplava, sa krasnim crvenim cvjetićima. Dobila je mama u banci, pa uglavila meni ko prvoškolki da se naučim štednji. Ono, kad dobiješ od tete ili strica ili ujaka neku paru trpaj u kasicu - prasicu, pa ćeš imat za svaštanešta kupit. Neku bebu po izboru, ili slikovnicu ili tak nešta.
Stajala je na ormaru u maminom šlafcimeru, nemojte mene pitat zašto. Digla ju je gore, valjda da izbjegne svaku mogućnost da dođem u napast čeprkat po donjem plastičnom dijelu i vadit pare ( šta i nema veze s mozgom, jer sam bila premala da bi kupovala kojekakve bjesove, al ko me pito; prase je stajalo na ormaru i basta, skidalo se samo kad se trebalo stavit pare unutra ).
I tako ja ostala popodne sama doma, svi se razbježali - neko u školu, neko na posao. Ja napisala zadaću, malo se poigrala, i dosadno mi al dozlaboga. Pa ću malo njuškat po maminom ormaru, probala lihtblau šlafrok koji je mama dobila od tete iz Austrije, probala naflajbat usta maminim ružom koji je osto na psihi ( za neupućene - tu riječ se kod nas koristi za ogledalo sa pripadajućim niskopodnim ormarićima ), sve mi to nešta pa i bezveze. Pa ugledam kasicu - prasicu na ormaru, dovučem stolac iz kuhinje i pripnem se da je onak malo uzmem u ruke, čisto da provjerim jel teška i da usput zamislim šta ću sve kupit za te puste pare koje leže unutra. I jedva je nekak dobavim, stolac se malo sam od sebe uzjebe i opla - pade meni kasica - prasica iz nejakih ruku na parket, i ode u paramparčad. Parket pun siće, ima nešta i papirnate love, ima i siće ispod ormara, odletilo usljed ateriranja praseta na parket. Al ne brine mene sad više lova ni šta mogu kupit za to, ja već imam drugu viziju - mamu kojoj je nemoguća misija objasnit koju sam vražju mater imala uopće dirat kasicu - prasicu i kak mi je uspjela past na pod i pretvorit se u krhotine.
Sabrala ja pare, ono pod ormarom nisam uspjela pola dobavit, sabrala ja i krljke od plavog praseta i bacila u smeće i čekam zlu kob koja će me snać kad moja ispaćena roditeljica dođe kući. Eto nje predvečer, pita šta sam radila. Pa pisala sam zadaću i igrala se i razbila sam kasicu.
Koju kasicu, pita ona ( ko da ih je bilo petnajst, pa sad koja je fasovala ).
Pa onu tamnoplavu na ormaru šta je stajala.
Pa kak si je dohvatila.
Pa popela se na stolac, da kak sam je dohvatila.
Pa jesi normalna, mogla si past i sva se slomit, bleso jedna. Jesi se srezala.
Na šta.
Pa na krljke od prasice.
Ma nisam, pazila sam. Sve sam pokupila i bacila u smeće. Jedino novaca još ima pod ormarom, nisam mogla sve pokupit.
E pa ni nećeš, da znaš. Smatraj da nisi ni štedila, ak sam rekla da se kasica ne dira onda ne znam na kom sam jeziku govorila kad si svejedno išla dirat.
Ja tužna ko tužna vrba, ode moj san o novoj bebi i svačemnečem. Srećom je tata ko zakleti zagovornik neštednje, a čim ga je upoznala s mojim nedjelom, momentalno odokativnom metodom procijenio o kojoj se svoti žute siće radi i pribrojio još one papirnate i izjavio da već sutra idemo kupovat potrepštine tipa nove bebe i nešta slatkiša. I najstrože zabranio neko buduće metanje neke buduće kasice na ormar, da mezimica ne ulomi vrat u pokušaju procjene težine ušteđevine. ( Odvezo me ujutro u grad na Rogovom biciklu, kupili najljepšu bebu koju smo uspjeli nać i tovar slatkiša u Bombonjeri u centru grada. Naru je on platio od svojih novaca. )
( photo by DM trgovina, ne držim više kasice na ormaru )
komentiraj (27) * ispiši * #
29
ponedjeljak
listopad
2018
In Memoriam Nataša Božić Marmilić
Mila moja Tašo, mila moja Brezovlanka,
neću se ovdje i sada opraštati s Tobom. Čovjek se pozdravlja i oprašta od golemog tereta, od onoga što neizbježno i neumitno mora otići. Ti ne odlaziš; tek si usnula da odmoriš svoje iscrpljeno, bolno tijelo.
Kada posegnem u svoja davna sjećanja, vidim vedru, visoku i mršavu djevojčicu, svijetlih očiju i širokog prekrasnog osmijeha koji je ispunjavao prostor poput upaljene svjetiljke. Često smo se zajedno igrale pored škole ili na fihplacu, ponekad noseći nekakve lutke ili posuđe, ponekad vozeći bicikle, ponekad se samo smijući svemu što se dešavalo. I tako sve dok nas mame ne bi pozvale doma. Ljeti smo brale kruškice sa starog stabla koje je posadio tvoj djed; svako sam godišnje doba ispratila njenu haljinu i poslala ti fotografiju, šaljući ti njome komadić Brezja, komadić sebe, komadić našeg zajedničkog odrastanja.
Stasala si u djevojku, kasnije i u mladu ženu koja je otišla iz Brezja prvo na studij, a kasnije i za poslom. Tvoj čarobni osmijeh i dalje je rasvijetlio svaki naš susret. Nismo se često viđale, ali bi se svaki put čvrsto zagrlile i izljubile i smijale se nekim davnim dogodovštinama za koje smo samo mi znale. Uvijek i uvijek iznova osjećala sam Tvoju silnu vedrinu, ljepotu Tvoje duše i moćnu energiju Tvog osmijeha.
Kada sam saznala za Tvoju bolest, prva pomisao bila mi je - on njoj ne može ništa. Njena vedrina, njen smijeh, njena mladost i snaga će ga smrviti u prah i pepeo. Ništa on njoj ne može. Sjećam se kako sam Te vidjela u maminom vrtu; nosila si šarenu maramu na glavi, friško iza kemoterapija i zračenja, i rekla si mi - Rossovka, nemoj me jako stiskat da mi ne spadne marama, nemam baš previše kose. I smijala si se svojim zvonkim, prekrasnim smijehom koji je odjekivao našom ulicom, pa se uozbiljila i rekla - ja ću se boriti i neću odustati. On sa mnom neće imati prilike za pobjedu.
Ja sam sigurna da te zapravo i nije pobijedio. Tek si usnula, da odmoriš od siline boli koja te iscrpljivala mjesecima i godinama. Tijelo je naprosto moralo usnuti; nije više bilo snage u njemu.
Duša je nešto sasvim drugo, mila. Tvoja duša je i dalje vedra, i nasmijana, i topla, i prekrasna, onako kako je bila cijelog Tvog života. Ti rasvjetljuješ nebesa svojim osmijehom i svojim pogledom. Ti ćeš svima nama rasvijetliti naše tmine, i strahove, i boli. Ti ćeš i dalje biti uz nas; sve je tu osim tijela i zagrljaja. Grlićeš nas svojom dobrotom, i vedrinom, i ljubavlju, i osmijehom.
Samo svijetli, mila. Samo ostani nasmiješena. Dok se ne sretnemo u vječnosti.
komentiraj (25) * ispiši * #
28
nedjelja
listopad
2018
Nije moj dan
Ajme koja nedjelja, u snu se ne snila.
Prvo sam malo prizaspala jer sam legla u nedoba ( čitaj - prekasno il prerano, zavisi s koje strane sata gledaš ). Pa se probudim sva unezvjerena jer sat pokazuje jedno, a pripametni telefon drugo vrijeme. Onda skužim da se i sat pomako; i to pomicanje sata mi jezivo ide na živce, velika mi korist od njega ( pogotovo u zimsko vrijeme kad na posao i s posla idem po mrkloj mrakači ko vampir ). Dobro, danas mi je pasalo jer se eto baš noćas pomako sat kad sam legla u nedoba.
Brže popij kavu, pa se u Lidlu nateži za lampione i krizanteme, pa traži po džepovima popis za dućan koji je osto na stolu u žaru kretanja od kuće. Pa se probaj sjetit šta je sve pisalo na popisu. Naravno da sam zaboravila ulje i sredstvo za čišćenje vecea; ajde zahod može pričekat sa čišćenjem do sutra, al ulje mi treba za pohanje. Pa opet u dućan pod naletima vjetra da sve posrćem po cesti moleć Svevišnjeg da ne padnem pod neki auto, još će čovjek bit kriv šta imam premalo kila za borbu s olujnim udarima južine.
Meći kuvat juhu, pohaj meso, očisti salatu i napravi pire krumpir. Peri suđe takva nažderana. A cijelo vrijeme vjetar puše - po terasi leti plastična kanta za smeće, lavor od veša, veš koji se suši se sav zapetljo...Pa na terasu držeć se za ogradu, kupi tu plastiku i skidaj veš. Pa skužim po dvorištu one kojekakve tjedne reklame od Konzuma, Plodina, JYSK-a, Lidla, KTC-a, Kauflanda i kutiju od pice koje je vjetar dopuvačio ko zna otkud; kupi i to, skoro me u živu ogradu odnijelo skupa s jebenim papirima, jedva dosrljala do plave kante za papir i bacila.
Pa odem u špajzu vidjet kupus koji sam stavila kiselit i bome imam šta i vidjet - pukla jedna vreća, sam Bog da sam vreću stavila u plastičnu posudu pa je vodurina iscurila u nju. Srećom sam kupila dvije vreće viška; pa vamos - vadi glavice iz poderane vreće u cijelu vreću, prelijevaj vodurinu u manju posudu pa nosi prolit u vece, pa se oklizni jedno četrnajst puta jer se slučajno malo i prolilo u nošenju, pa digni vreću opet u plastičnu posudu i opet nosi drugu vodu. Pa operi pod u špajzi i cijeli transportni put do vecea.
Tek je pet popodne, a ja ko da me vlak zgazio. Do polaska u krevet ne pada mi na pamet ništa osim disanja i eventualne večere. Jer kako mi je cijeli dan prolazio, bolje da se manem oštrih predmeta i rukovanja električnim aparatima i izlaska na dvorište. Hešteg samo lezi.
komentiraj (21) * ispiši * #
27
subota
listopad
2018
Moj najdraži frajer
Moj najdraži frajer sinoć je došao na spavanje kod mene. Ponio pidžamu, trenirku, naravno navijačku majicu i nove kostobrane. Pitam ga što je to.
- Pa kako ti ništa ne znaš ?! Jel znaš da ja treniram nogomet, i imam kopačke i one kak se zovu...štucne? E pa to ti ide ispod štucni, da me ne boli ako me neko slučajno udari. I daj mi ih nazad da spremim u ruksak, da se ne oštete.
Slaže kockice, gleda crtiće, sluša navijačke pjesme ( što bi se drugo i moglo slušati ) i uopće nije zainteresiran za kiseljenje kupusa. Došao se tek malo naviriti da vidi kako to izgleda.
- Mene ti zapravo više zanima sarma, znaš. Ovo još nije kiselo, jelda ? E pa kad bude kiselo onda ću ga možda gledati i jesti kad skuhaš sarmu.
Poslije večere idemo na spavanac. I dalje tvrdi da ja ne znam složit njegovu navijačku majicu, i sam je slaže, vrlo pažljivo i polako iako ju je zaflekao Kinder Buenom ( pa smo u panici djelomično skinuli flek vlažnom maramicom ).
U krevetu priča kako će moći kupiti puno dresova kad bude igrao za Arsenal, ja nastojim ostati ozbiljna, a onda prebacuje temu.
- Ja znam koliko ti voliš pričati o gepardima; misliš da već spavaju tamo u Africi ? Pa valjda su večerali i spavaju. Oni ti ne vole jesti namaz i pecivo i sladoled.
Konačno zaspi; ušuškam ga i razmišljam koliko je sreće to prekrasno dijete unijelo u moj život, zajedno sa manjim drugim najdražim frajerom koji sad progovara a ja ne smijem pred prvim najdražim frajerom pokazivati previše interesa jer je nos odmah na plafonu.
Danas je za ručak naručio pečenu piletinu i krumpir i zelenu salatu. Jede i svako malo gura ručicu, da pipnem i provjerim koliko je ojačao.
- Daj mi molim te i malo soka od jabuke, i od njega rastu mišići.
Poslije ručka otišli smo na groblje, očistiti vječni dom mojih roditelja. I on mora sudjelovati, kupi lišće i čupka neke biljčice koje su nikle iz bijelog kamena, tvrdeći da će oni sigurno biti sretni kad vide da im je sve čisto. Moli "Anđele dragi" i pita zašto ja ne molim. Kažem mu da ja molim neke druge molitve za njih.
- Onda dobro, važno je da moliš.
Odlazi doma uz mahanje i slanje pusa, noseći svome bratu jedan Kinder Bueno kojeg je sačuvao za njega.
Znate što ću vam reći ? To je bezuvjetna, silna ljubav i radost. Za to se živi.
komentiraj (29) * ispiši * #
26
petak
listopad
2018
Čačkanje čakri
Ja znam da vi znate sve o čakrama, al ajde da vam prepričam iz prve ruke šta je mene snašlo prije izvjesnog broja godina.
Dakle, našla ja kod frendice knjižicu o čakrama ( znate ono - šta su, gdje su, kolko ih ima, ma nema šta ne piše ). Pa ja posudila od nje, čisto da se informiram i ustanovim jel ja uopće posjedujem čakre i jel imam možda kakvih problema usljed nepravilnog funkcioniranja istih. Tanka knjižica, brzo se čita. Pa saznala sve nabrzaka; da ih ima sedam, da one transformiraju kozmičku životnu energiju, da utječu na funkciju organa, da svaka ima svoju boju...i da ih se može ojačat i deblokirat i očistit i šta sve ne.
Ja sam onak često imala problema sa bubrezima i mjehurom, neke pretrage su pokazale da moj desni bubreg ima svoj način funkcioniranja koji pomalo odudara od uobičajenog. Pa ja u knižici pročitam da takozvana Muladhara čakra ravna tim dijelovima anatomije. I ajde probaću ja ko malo slijjedit upute za pročišćavanje, nebil meni bubrezi i mjehur proradili tuta forca.
Sve vrlo jednostavno - zeru se umiriš, uspostaviš disanje na razinu potrebnu za još malo smirivanja, pa vizualiziraš kuglu crvene boje. Nikako se nemrem sjetit šta je onda trebalo dalje s tom kuglom crvene boje, al sam imala malo problema s bojom - nikako dobit onu finu svijetlonaglocrvenu, kod mene stalno tamnocrvena ko recimo skroz zrele trešnje il vino. Malo se patila pokušavajuć stvorit svijetlocrvenu, vidila da ne ide, pa ostala na tamnoj nijansi, vratila kuglu kud je već trebalo i legla spavat.
U neko doba noći probudim se ja, znojna ko da sam boksala, a desni bubreg boli tak jako da se nemrem ustat iz kreveta. Nema druge nego ić na hitnu. Spremim se ja, pa na hitnu, pa putem povratim par puta ( za neupućene, kod bubrežnih kolika se bljuje sam tak, valjda od jačine bola ). Pa na hitnoj neki mladi nadobudni doktor; pita frajer - kak znate da je bubreg u pitanju. Ja se savijam, ni pričat ne mogu od bolova, reko jajnici su s prednje strane, krajnici su u grlu, dajte mi brzo nešta za bolove da ne moram skočit il pod prvi auto il u Kupu. Nafilaju me nekim koktelom za bolove, da nek ležim još malo dok počne djelovat. I kroz par minuta počinje nirvana, bol polagano počinje nestajat.
Drugi dan malo pretrage - krv u urinu, divan kamen u bubregu vidljiv iz atmosfere...pa antibiotici, pa inekcije za bolove jer sam tablete uglavnom povratila...Uglavnom sam se nekih tjedan dana natrpila bolova ko za sedam poroda.
Šta sam ono htjela reć ? Od tada nemam posla s pofarbanim kuglama, a pogotovo ne sa čakrama. Knjigu sam prvo mislila bacit u kamin, al ipak sam je neoštećenu vratila frendici, nek još neko proba čačkat čakre kad pročita kak je to korisno. A crveno nisam ni oblačila na sebe dugo vremena, a kamoli vizualizirala.
komentiraj (27) * ispiši * #
25
četvrtak
listopad
2018
O smijehu
Repetitio est mater studiorum, zato nije naodmet ponoviti nešto što ti daje snagu.
Nikada i nipošto nemojte odustati od svojih želja i snova, čak i onda kada se čine nedohvatljivima poput punog mjeseca u mlačnoj proljetnoj noći. Kada želite nešto dovoljno jako, onda se svemir tako posloži da iznenada vaša želja započinje svoje putovanje kroz stvarnost.
Život isprva gledate kroz ružičaste naočale, sve se čini bajkovito i prekrasno ( što život uistinu i jest, kada ga tako posložimo ). S vremenom se ta ružičasta silina pretvori u sivilo, ponekad i u teške udarce koje onda treba znati izdržati najbolje što znate. Ja sam sve udarce preživjela i proživjela uspravno, stojeći čvrsto na nogama, zahvaljujući dvjema stvarima koje su moje najjače oružje - smijehu i riječima. Smijeh sam doista koristila puno duže i puno češće ( oni koji me dobro poznaju navikli su na moj smijeh kao nešto sasvim normalno ), riječi obojene smijehom koristim tek odnedavno.
Kako najlakše podnijeti udarce? Vrlo je jednostavno; stvorite i imajte ladicu koja je dostupna samo vama, i u nju zatvorite sve svoje demone, ne dajući im da izlaze van. Naravno da će oni ponekad pokušati izaći iz ladice u koju ste ih zatvorili, najčešće izazvani nekim mirisom ili zvucima ili mjestima na kojima ćete biti. Duboko udahnite, razvucite najljepši osmijeh koji imate i vratite ih natrag, u tamu ladice iz koje su izvirili u nadi da ćete ih pustiti na svjetlost.
I ja je imam. Nastojim je ne otvarati, osim kad unutra moram pospremiti nekog novog demona. Usput primijetim da su oni, koji su dugo boravili zatvoreni, pomalo izblijedili i da nemaju više onu razarajuću snagu kojom su me uništavali; od nekih je ostao tek pomalo gorak okus u ustima i ružno sjećanje blijedo poput prastare crno - bijele fotografije. A sve zahvaljujući smijehu, koji me održao kroz sve ove godine.
Kad mi je bilo najteže, nisu me grlili drugi ljudi; činio je to moj smijeh, vraćajući me u život. Beskrajno sam mu zahvalna na svakom zagrljaju.
komentiraj (31) * ispiši * #
24
srijeda
listopad
2018
O šutnji
Šutnja može biti glasnija od tisuću izgovorenih riječi.
Šutnjom se može budan sanjati, nestajati u predvorjima najljepših snoviđenja i osjećati ih kao stvarnost. Otploviti u svijet dostupan samo i jedino onome koji sanja, očajnički želeći da se nekom čarolijom snoviđenja oboje stvarnošću. Kročiti u iluziju toliko jasnu i opipljivu da zapravo nestaje granica između snoviđenja i jave. Nasmiješiti se snu i reći mu – ja te već živim, pitanje je samo kada ćeš postati zbilja.
Šutnjom se može izreći neizreciva bol. Svatko od nas nosi bol na sebi svojstven način. Netko je nosi kao otvorenu ranu i kroči njome kroz svakodnevicu, dozvoljavajući drugima da je vide. Netko je pokopa duboko u sebi i otvori je tek u samoći, iza čvrsto zatvorenih vrata, kako je nitko ne bi prepoznao. Samo se u pogledu može naslutiti koliko je dobro sakrivena.
Šutnjom se može vrlo jasno dati do znanja da je netko nebitan i sporedan. Kada visi u zraku poput tmastih jesenjih oblaka govori puno jasnije od svega što bi se moglo izreći. Donese spoznaju da zapravo ništa ne možeš učiniti kako bi promijenio bilo što. Tek slušaš tišinu i pokušavaš doprijeti do njenog izvora, znajući da je uzalud pokušavati stvoriti zvuk.
Šutnjom se može zagrliti zajedno s rukama, nježno i toplo, u trenucima kada riječi možda i nisu potrebne. Kada grliš nekog vrlo bliskog, kada grliš nekog vrlo tužnog, kada grliš nekog tko je lomljiv poput fine porculanske figurice dovoljno je samo obgrliti ga rukama i šutnjom; razumjeće sve što mu želite reći.
Šutnja je vrlo moćan govor. Upitno je jedino kako prepoznati poruku koju nosi.
komentiraj (28) * ispiši * #
22
ponedjeljak
listopad
2018
Neka mirno sniva
Otkud da otpočnem ovu priču ?
Nikada je nisam vidjela bez ruža na usnama, sve do pred nekih godinu ili dvije kada joj je vid potpuno oslabio i teško se kretala, pa vjerujem da je jedino zbog toga prestala koristiti ruž. Na moje pitanje kako joj se da uopće stavljati ruž dok je doma, odgovorila bi - milo, pa odmah sam si ljepša. I ti bi trebala isto tako, drugačije je kad se malo sriktaš. Bojala je i kosu, voljela je kestenjastu boju, i strogo su morali paziti da pogode nijansu.
Bila je skromna i iznimno vrijedna žena. Za nju nije postojalo ništa drugo osim njene obitelji i njenog doma. Njoj se nije moglo desiti da nešto ne stigne ili da joj se ne da napraviti. Njen vrt bio je uvijek poput šenbrunskog perivoja, a kuća blistava od čistoće.
Voljela je pjevati. Sjećam se toliko obiteljskih okupljanja na kojima su sva braća i sestre znali zapjevati zajedno, poput pravog malog zbora. Uvijek je odlazila među zadnjima, nasmijana i radosna jer je bila među njima, jer su se silno voljeli.
Samo je zaspala, sićušna baš poput Kosjenke. Tijelo više nije htjelo slušati; naprosto je otišlo onako kako je i ona živjela - tiho, u snu. Duša je nešto sasvim drugo. Ona u svjetlosti grli svoju braću i sestre za kojima je tako gorko plakala. Sada je s njima, smirena i vjerujem nasmijana. Duša ne umire, kao ni sjećanje na nečiju silnu dobrotu i ljubav, koje svijetle u sjećanju dok god te ima.
Neka mirno sniva.
komentiraj (24) * ispiši * #
21
nedjelja
listopad
2018
Vrijeme od kestena
Dok sam ja išla u školu, bilo je pod obavezno svake godine otputit se u šumu brat kestene, i to cijela škola. Nije da sam baš bila presretna tom opcijom, al nije nas se baš previše pitalo.
Kretalo se uvijek u cik jutra, sedam - pol osam, ispred škole. To je samo po sebi značilo ustajanje barem sat vremena ranije, jer sam ja uvijek vukla sendvićaka i jabuka i sokova i Bronhi bombona ko da idem na ekspediciju na Himalaju ( šta ćeš, urođena non - stop glad, pa friški zrak, pa bojazan da bi mogla bit gladna dok se ne speku kesteni i tak...moraš nosit sa sobom rezerve ). Pa takva natovarena dođem pred školu, čekamo da se složimo i onda veselo u koloni hodanje do šumetine. Nikad nisam volila previše hodat, to je meni tlaka, a pogotovo tak u cik jutra, po magluštini i hladnoći; naime u to doba jeseni nisu bile tople ko sad, pa se podobuci i cvokoći i hodaj jer je to ko jako korisno hodat da bi se bavio sakupljanjem kestena ). E onda putem ogladnim već iza prvog zavoja, pa pojedem barem jedan ako ne i dva sendvićka, da popravim krvnu sliku. Pa kad se napokon dovučemo do šume, prvo slijedi predavanje razrednice da bi bilo jako zgodno da konačno naš razred nabere neku rekordnu količinu navedenih plodova, jer bi obično nas trideset skupilo možda dvije - tri kile svi zajedno. Naravno da se slažemo s njenom konstatacijom i krećemo u potjeru.
Već pri prvim koracima zaboravljamo da bi trebali bit rekorderi i skupit tristo kila kestena. Ko prvo, kesteni su u jebenim šišarkama, koje bodu ko sto vragova, pa dok skupiš desetak komada ubodeš se barem desetak puta. Ko drugo, lišće je sklisko i mokro od jesenje magluštine, pa se boriš da uopće ostaneš na nogama i ne slomiš vrat, a kamoli da još bereš kestene ko da ti o tome život ovisi. Ko treće, nabereš ih tek tolko da ih ima za speć i pojest tamo na licu mjesta. Ostatak vremena izbjegavaš susrest učitelje, pogotovo razrednicu ( naša je srećom nosila naočale i nije baš ni ona bila vruća za neko veliko laufanje po šumetini; bitno da je od nas očekivala da naberemo kestena za prikolicu od traktora ). Pušači se sakrivaju i dime po šumi, uglavnom se frendovski klanovi grupiraju i zavuku negdje gdje ih nemre nać ni HGSS, pa se jedu sendvići i piju sokovi i moli se boga da ne naleti niko da te potjera brat kestene.
Onda ipak svako nabere par šaka kestena, pa se jedva nađe polazna točka ( gradska djeca, orijentacija u prostoru nula bodova ) i predaju se kesteni na pečenje. Pa se natovariš pečenog kestenja i glumiš gljivu kad se odnekud pojavi razrednica s upitom da gdje su kesteni koje smo nabrali, a mi joj predamo možda dvije - tri kile, jer da su sve šišarke ko već bile prazne tud kud smo baš mi prolazili ( kak ćeš joj reć da smo jedva našli put do lokacije za pečenje ). Da jel nas nije sram, i prvačići skupili pedeset kila.
Pa nije nas sram, i mi smo ko prvačići rušili rekorde u sakupljenoj količini. Kak rasteš mijenjaju se i prioriteti; kad si sedmaš il osmaš bitnije ti je najest se pečenog kestenja i gledat kud je nestala tvoja simpatija u magluštini nego prevrtat šišarke da bi tvoj razred skupio šleper kestenja.
komentiraj (29) * ispiši * #
19
petak
listopad
2018
Čiča - miča 6 ( valjda )
Sve dosadašnje čiče – miče ( dobro, skoro sve ) bavile su se nastojanjem da završe stradavanjem vuka, i to na način da mu se natrpa trbuh kamenjem, da upadne u peć kroz dimnjak i svaštanešta. E zato danas neću o vuku. Danas ćemo malo rasvijetlit misterij mačka u čizmama, da ne bude stalno nasilnih smrti na završetku priče.
Dakle, priča izrijekom tvrdi da je neki tamo mlinar svojoj trojici sinova ostavio slijedeće – najstarijem mlin, srednjem magarca, a najmlađem mačka. I sad zamislite kad u nasljedstvo dobijete mišolovca, kakva to neizmjerna sreća mora bit. Ja sam sigurna da je nasljednik bio bijesan ko ris, sve dok mačak nije šta ? Progovorio. Pa zatražio da mu nabavi par čizama i vreću, i priopćio da ga neće bit doma s vremena na vrijeme jer da će radit na prosperitetu svog vlasnika, to će reć najmlađeg mlinarovog sina. ( Nameće se pitanje gdje je našo čizme za mačka da mu paše broj, al dobro - nećemo cjepidlačit ).
I ode on u šikaru, uvati zeca i odnese ga kralju, uz duboki naklon i ljubim ruke i to vam šalje moj gospodar, vitez Karabas. Pa svako malo nalovi jarebica pa odnese opet kralju, i opet duboki naklon i ljubim ruke i to vam šalje moj gospodar.( Znači, i u ovoj priči stradavaju životinje, al nije vuk i za dobrobit je glavnog lika, pa je samim time podnošljivo ).
Pa će kralj potegnut jednog dana u vožnju kočijom sa svojom kćeri. Mačak naravno znao za to navažanje, pa priopći vlasniku da je od krucijalnog značaja da se ode kupat i da sve prepusti njemu u šape. I kad su došli kočijom do rijeke, mačak digne dreku da se vitez Karabas utapa ( dobro, to je malo suspektno da se jedan vitez prokušanih vrlina davi, al nisam ja pisala priču pa onda bude i nelogičnosti ). I iščupaju ga na obalu, a mačak još dodatno zamasti i kaže da su mu pokrali robu dok se kupo, ko da je plivo preko La Manša. Ajde obuku oni dečka u onak malo bolje prnje, i naravno princezi odma upalo u oko da je Karabas onak baš zgodan frajer. Pa jel bi se provozo s njima malo. Bi, kak on ne bi.
Mačak bržebolje odlaufa ispred njih, pa priprijeti putem svima na koje je naletio da imaju reć kako je sve vlasništvo viteza Karabasa, jer ak neće biće samljeveni od strane istog. I tak dođe i do dvorca zlog čarobnjaka, kojeg je onda navuko na tanak led; ajde bil se ti pretvorio u lava ? Ovaj u roku odma dobije lavlju figuru. Dobro, to znaš, baš si me prepo; ajde sad u miša. Čarobnjak koji je bio naivac ko Generalić pretvori se u miša, i mačak ga naravno šta ? Pojede. I kad je kraljevska kočija naišla, eto mačka pred njih – o, eto vas, vilkomen in da haus od moga vlasnika. Princezi se momentalno još više svidio, a kralj je naravno odma prokljuvio da je najidealnije šta prije udat svoju kćer za takvog bogatuna. Eto svatova, buklije, barjaktara i svih ostalih nuspojava.
Pouka priče glasi – ak nemate mačka, nabavljajte pod hitno. Uz malo sreće, možda i vaš novi ljubimac zatraži čizme i vreću. Pa nemojte ništa puno ispitivat, dajte mu šta traži i nadajte se bit pernatiji od Ronalda, i to bez treninga.
komentiraj (22) * ispiši * #
18
četvrtak
listopad
2018
Zub na kub
Gledam mistera Beana kod zubara, nema šta čovjek ne radi na stolcu, pa se sjetila čudnovate zgode mog dragog tate, a isto je tako vezana sa zubarskim poduhvatom.
Naime, osvanuo čovjek jedno nedjeljno jutro sa monstruoznom zuboboljom. Ni pričat ne može kolko ga boli. Pa sjeda, pa liježe, pa hoda ko lav u kavezu. Pa neće popit tabletu za bolove, jer je nekad davno od nekog čuo da je najbolje uzet rakiju pa mućkat po ustima jer da onda utrne i prestane bolit. Pa mućka, pa još malo mućka, pa se zajebe i proguta umjesto da pljune. Nakon nekog vremena umorilo ga mućkanje, pa se umirio i zaspo ko klada.
Probudio se za dva sata, sad već boli cijela baza lubanje a ne samo zub.
- Ajde se spremi i odi zubaru, pa neće ti glavu otkinut. ( To mama izdaleka daje najlogičniji mogući savjet. )
Da pogled može ubit, pala bi mrtva nasred kuhinje, al na sreću ne može. On odmahuje rukom i jedva razumljivo odgovara da će se smirit ak možda promućka još malo rakije. A i nedjelja je, koji zubar radi nedjeljom.
- Ti kak si kreno trebaće ti još par litara rakije šta za mućkat, šta za progutat. Daj se spremi i odi zubaru, mora neko bit dežurni.
On demonstrativno odlazi u šlafcimer ležat na miru, bez mogućnosti maminih savjetodavnih funkcija. Pa ga čujemo da hoda, psuje, liježe i ustaje. I tak cijeli božji dan. Jel možda trebam reć da cijelu noć niko oka s okom nije stisno jer je on hodo gore dolje, otvaro vrata, ispala mu flaša kad je kreno još malo mućkat, lupo vratima od vecea i šta sve ne. Strava u ulici brijestova.
Svanulo konačno jutro; izlazi on iz sobe, izbezumljen al obučen u košulju i hlače na peglu, traži svoju zdravstvenu knjižicu i odlazi uz tresak vratima. Vraća se po novčanik i cigarete, pa opet tresak vratima. Pa ga nema sat, dva, tri.
Mama u sto briga, da ga nije šta božemeprosti satrlo na cesti onakvog izbezumljenog. Kad eto njega konačno; košulja sva krvava ko da je koljevinu obavljo, al sretan i presretan. Jebeš košulju, drže one četri inekcije šta je primio za čupanje zuba ( naime on je zubarici izrijekom reko da vadi to smeće van kak god zna i umije; žena veli - pa daću vam antibiotik da popijete, smiriće se upala pa ćemo onda vadit. Neće se on trovat antibioticima i durat bolove; nek čupa momentalno, subito odma taj tren. Žena šta će, nafilala ga inekcijama i ajmo. Pa udri čupat, a on korijenje od kutnjaka imo ko mamutove kljove, zato se i nije dao zubaru. Pa mu žena čupala kutnjak jedno dva sata, došo valjda i drugi zubar u ispomoć, i jedva nekako završili sa zahvatom. Doista zakrvarili ga maksimalno, al iščupali upaljeno govno van. )
Sjeo u kuhinju, sav blažen, skinuo onu krvavu košulju, natočio si još jednu rakiju ( sad ne za mućkanje ) i veli mami - ja ne znam kud stane to tolko velko korijenje. Drugi put kad me zaboli zub odma me ubij, imaš moje odobrenje. Jer ja ovo više ponavljat ne mislim. Dobro da nisam iskrvario na onom stolcu.
Mama je mrtva ladna, bez komentara, otišla oprat košulju da ne ostanu flekovi od krvi. On je zaspo ko beba, satrlo ga noćno bdijenje i sjedenje na stolcu u trajanju od par sati. A i bio je dobro anesteziran.
komentiraj (22) * ispiši * #
17
srijeda
listopad
2018
Napredak kroz tehniku
Jel se vi uopće možete sjetit kako ste preživljavali bez Gugla i Fejsbuka i nonstop onlajn života?
Za početak, u kamenom dobu testovi su se pisali jedino uz pomoć šalabahtera. Znači, što manji komad papira pa na njega majci napiši sve šta stane, po mogućnosti pola knjige il formula iz matematike. Lektiru su oni koji nisu bili u stanju čitat roman toka svijesti il ruske klasike ( o grčkoj mitologiji da ne pričam ) mogli jedino prepisat od nekog štrebera koji je imo napisano sve, uključujući i zdravstveni bilten autora lektire. Pa sve prepiše na način da malo okrene rečenice, da ne bude baš sve jednako; suspektno je da pol razreda ima identičan početak prepričavanja recimo Antigone.
( Danas je sve puno jednostavnije; uguglaš Antigona i izbaci ti četri miliona šestodvadeset tisuća rezultata, pa ti majci pogodi šta ćeš otvorit da prepišeš kratak sadržaj il analizu glavnih likova, po mogućnosti takve da prepisujuć i skužiš koju je vražju mater Sofoklo uopće htio izreć dok je piso te svoje gluparije. )
Fejsbuk je priča za sebe. Ako nekud odeš a ne objaviš na društvenoj mreži jednako je ko da nisi tamo ni bio. Pa fotkaj sve - parkiralište, mjesto, kavu, jelovnik, ručak prije i poslije konzumacije, sobu, kupaonu. Pa označi frendove s kojima si se zateko na lokaciji ( jer ak nekog zaboraviš nos je na plafonu - eto je označio/la nekog tamo a mene ko jebe, to šta se i ja vidim na slici nema veze; odma narušeni međuljudski odnosi i zahlađenje prijateljstva ). Isto je za kojekakva obiteljska okupljanja ( krstitke, svatove, rođendane, imendane, godišnjice braka ), kuvanje zimnice, pilenje drva, krečenje, ma sve šta vam može past na pamet. Srećom porodi i operacije još uvijek prolaze bez direktnog uključenja, ne znam kolko bi ljudi bilo zainteresirano pogledat fotke il nedajbože snimku nečijeg poroda il operacije hemeroida il bilo koje operacije - šta zbog krvi, šta zbog svih nuspojava takvih situacija.
Onlajn život je tek parodija na entu. Jer šta kog vraga imaš tražit onlajn u pol tri ujutro, kad sav normalan svijet spava ? ( Ja se recimo uglavnom oko pola tri probudim, pa onda nemrem zaspat, pa idem popit cedevitu i zapalim i onda eto idem vidjet jel neko štagod pametno objavio il meni ostavio neki komentar i šta sam objavila prije pet godina ).
Znate šta ću vam reć ? Zapravo je bilo ljepše živjet bez svih tih blagodati modernog doba. Masu stvari moglo se odradit na sasvim drugačijii način od ovog danas. Jer danas ako slučajno zaboraviš mobitel doma...pa to je gore neg da je pala još jedna atomska bomba. Jer šta ćeš radit na pauzi il ako ti neko jako ide na živce, još ćeš ga morat slušat il pričat s njim. Prestrašno.
( Da sad ne bi bilo vakanaka - i ja nonstop guglam i rondam po mobitelu. I kad treba i kad ne treba. Sve mi dođe da ga se riješim, al šta ću onda kad se probudim u pola tri i nemrem više zaspat ? Ručni rad mi nikad nije bio jača strana, a peglat u pola tri ne bi, fala. Radije čačkam po mobitelu. )
komentiraj (25) * ispiši * #
16
utorak
listopad
2018
Uvod u glodanje i anatomiju
Moja ispaćena roditeljica po vokaciji je bila mesojed, i to ultrajak glodač. Znači, nije bilo šanse da prođe ručak a da ona ne poglođe sve dostupne kosti koje je prije toga kirurški precizno rastavila do pred atomsku strukturu. Naravno da je morala imat podfrkane rukave. Pa mali nožić, pa ruke, pa rastegne pa nategne, pa glođe i srče da nas ostale za stolom sve jeza prolazi. Pa kad skuži da je gledamo ispod oka, samo konstatira da kak je to fino i zdravo i da sam nek je gledamo, ostaće njoj više za glodat.
Osobno sam bila šokirana kad sam skužila da ona može zaklat pile bez da trepne. Navodno je za sve kriva moja baka koja je jednom zgodom otišla nekud, a njoj ostavila u zadatak da skuha pileći paprikaš za ručak. Na upit gdje je pile, odgovor je bio da ga nek prvo ulovi i riješi glave. Pa je jedva nekako to obavila prvi put ( uz svekoliku pomoć jedne susjede, koja joj je pokazala i kak da sve očisti i rastrančira ). Dalje je išlo ko po loju.
Ja sam uvijek zaobilazila te festivale u širokom luku. Ne bi me ni puškom natjerala da sudjelujem u krvoproliću. Naravno da je nabrajala i jamrala da šta ja mislim kasnije u životu, da kak ću danas - sutra kad budem trebala recimo pile za ručak a nema za kupit a kokošinjac pun živadi. Konstatirala sam da se ja i teoretski i praktično odričem sudjelovanja u pohodu na kokošinjac u potrazi za ručkom, i da se ne planiram udavat za nekog ko bi od mene očekivo da čerupam piliće i čistim želuce.
Da izbjegnem ekspoze o nužnosti pružanja ispomoći, znala sam doć kad je već pokojno pile ( nekad i više njih ) bilo očerupano i očišćeno s nutarnje strane, pa eventualno malo čupkat one sitne dlačice, tek toliko da ne ispadne da sam skroz nezainteresirana. I onda ona radi i nabraja - ti vaka ti naka, pa ko da je to neznamtišta sad komplicirano, izvučeš crijeva i baciš ih. Il očistit želudac, evo saću ti ja pokazat...Pa ja s dušom u nosu ponovim po iks osamstoti put da nemrem al nikako ovladat tim plemenitim vještinama i da mogu jedino onak čupkat ko šta čupkam i eventualno razrezat pile na komade. E to mi ne da, jer sam ljevak, da si ne otfikarim ruku u ramenu.
I jedne zgode tandrljamo mi po tim upokojenim pilićima, i opet isto predavanje ko i svaki put; počela padat i neka kišica, ja sva sretna, reko možda me potjera u kuću da se ne prehladim. Ma ništa od toga, al zatupio joj se nož pa da nek joj donesem oštri iz kuće. ( Svi su naši noževi bili uvijek oštri ko katane, mesarska kuća pa je to bilo pod normalno ). I ja s nožem na stepenice, okliznem se i padnem ko iz aviona. Nož odletio u travu, ja se sva stukla, roditeljica me izružila na pasja kola jer da kud padam s takvim nožem u rukama, mogla sam si crijeva rasporit i sasjeć se sva. Pomogne mi da se dignem i potjera me u kuću. Ja više neg zadovoljna, je da boli koljeno i ruka al bar više nisam morala slušat o nužnosti poznavanja najbržeg načina vađenja crijeva.
Kasnije je izjavila da sam ja to sigurno namjerno napravila samo da ne moram bit s njom dok ona čereči neke buduće ručkove. I da nikad od mene neće bit ništa po tom pitanju. I bila je u pravu, ko i uvijek.
komentiraj (25) * ispiši * #
15
ponedjeljak
listopad
2018
Ružin pepeo, trnje i ptice koje umiru
"Ptice umiru pjevajući" zapamtila sam iz nekoliko razloga.
Prvi, u ono vrijeme meni najbitniji, je taj da mi je tijekom jedne od epizoda puko vodenjak i završila sam na ginekologiji, rađajući duže od najdužeg Kastrovog govora puta tri. Srećom je davalo reprizu prijašnje epizode pa nisam ništa propustila, fala nebesima. Drugi razlog je sama tematika; zabranjena ljubav žene i katoličkog svećenika, koja traje i traje i traje ko Olvejz uložak. Dok sam čitala knjigu bila sam osupnuta - pa kak to može bit, pa kak se mogla zatelebat u popa, pa kak se on ovo pa kak se ona ono..u sto čuda me bacilo. Treći razlog je odabir glavnog glumca; ja sam oca Ralpha prema opisu zamišljala najboljim frajerom otkad je svijeta i vijeka, a ono odabralo Chamberlaina za tu ulogu ( o ukusima se ne raspravlja, al brate on je meni sve samo ne frajer, kad ga vidim sedam dana sreće nemam ).
E sad malo o radnji. Maggie je dotičnog Ralpha upoznala ko vrlo mala curica kad je sa svojom povećom familijom doselila kod tatine sestre u Australiju, i s godinama se zatelebačila al onako svojski; on je pak u njoj vidio slatko djetešce koje se s godinama pretvorilo u prilično zgođušnu curu. Teta je bila stara i imala je isto neke svoje nemoralne namjere prema Ralphu, pa je naravno skužila da je Maggie zatelebačena preko ušiju i da bi tu moglo bit al svašta kad i Ralph skuži ( muškarcima nekak uvijek treba više vremena da shvate neke stvari ). I slavio se tetin 72. rođendan kad je Maggie osvanula na proslavi u haljini boje ružinog pepela, pa je bome i Ralphu i teti zapelo svaštanešta za oko. I teta, pokvarena kakva je već bila, poslije zabave micmic oko njega, pa će ga malo i pošlatat, on se smrtno uvrijedi - da jel ona normalna, da vaka da naka, i babac u manirima mafijaškog kuma dade ponudu koju on neće moć odbit ( znači ostaće mu njeno imanje i sva paruština koja će mu omogućit da se popne u crkvenoj hijerarhiji ). E viš to nije mogo odbit, i eto nabrzo Ralpha ko nadbiskupa, ode on s imanja za svojim poslom. Maggie ostala bleketat za njim, i kak to već biva udala se za prvog koji je naletio i to za sjekača trske ( dobro, autorica je zeru uljepšala stvar pa je novopečeni muž bio pljunuti Ralphić, pa se ko zato udala za njega - iskreno, drugog razloga ne vidim, nije baš da je zarađivo ko Ronaldo mlateć mačetom ). I da skratim priču, rodila je curicu tom svom sjekaču; doista, Ralph je ko slučajno naišo da je malo vidi baš dok se porađala ( a porađala se još duže neg ja sa početka priče ) i malo su se i sporječkali, al to se pripisuje pitiespiju uslijed trudova. E onda je Maggie mjesecima tugovala i tugovala, pa je poslali na oporavak vrlo blizu Nedođije, i Ralph došo za njom samo da joj priopći da ide za Rim, i ode mast u propast - spetljali se u toj divljini, jer ni on više nije mogo poreć da ona ima posebnu ulogu u njegovom životu. I u tome ode mast u propast ostane naša Maggie trudna, ostavi sjekača trske kojeg ionako isto nikad nije bilo ( stalno sjeko trsku, da šta bi drugo radio ) i vrati se doma, mami. Pa rodi sina, sva sretna jer konačno ima komadić svoje ljubavi koju joj niko na svijetu ne može uzet.
Dalje nemam namjeru prepričavat, sigurna sam da ste svi i čitali i gledali i znate da je priča stravično loše završila po Maggie. Da sam se mogla dočepat gospođe MCcCollough pa glavu bi joj rašerafila zbog takvog završetka, jer ja naime volim hepiendove, a ona me dotukla svojim romanom. Jer se drznula potvrdit moje najgore sumnje - da ljubav mora bolit. Ako zanemarim tu sitnicu, dugo me mučila ta nijansa boje - ružin pepeo ( kad je išla serija tevei su još bili crnobijeli i vidjela sam otprilike ništa od ružinog pepela, tek sam nakon puno godina skužila da mi se ta boja uopće ne sviđa i da je ne bi obukla na sebe ni za maškare ).
komentiraj (25) * ispiši * #
14
nedjelja
listopad
2018
Mojim dragim curama
Nedjelja je. Kuhinja je ispunjena neuobičajenom toplinom listopadskog sunca i mirisom ručka kojeg pripremam za moju najdražu Talijanku; poželjela se svinjskih repića, kiselog zelja i restanog krumpira. Nije uobičajeni nedjeljni jelovnik, ali je prefin i vraća sjećanja, koja naviru poput bujice.
Ove dvije nasmijane žene sam neizmjerno voljela. Lijevo je moja strinka, desno je moja mama, poslikane ispred škole u Gorama gdje je strinka uglavnom svake godine izvodila čudesa u kuhinji za dan škole. Bila je vrhunska kuharica, njena su jela bila maštovita i ukusna. I danas koristim neke njene recepte za mesa sa umacima, i svaki put kad ih krenem kuhati sjetim se nje. Osim što je sjajno kuhala, bila je prekrasna osoba, puna dobrote i vedrine koju je nesebično dijelila svima oko sebe. Nikada nije odbila učiniti bilo što za moju obitelj. Nikada je nisam vidjela ljutu, nikada mi nije uputila nijednu grubu riječ; uvijek poljubac i osmijeh i topli zagrljaj kojim grli samo netko tko te puno voli. Kad je umro moj otac, vratila se iz Rogaške Slatine sa liječenja, i sama već teško bolesna, samo da bi ga ispratila na posljednji put i bila uz nas. Takve ljudske geste pamtiš i nosiš u srcu i sjećanju čitavog života.
Mama...o njoj sam toliko toga napisala. Njeni nedjeljni ručkovi su bili kraljevski; obavezna domaća juha ( ako je goveđa onda gris knedli, ako je pileća onda tarana ili rezanci ), neko fino pohanje sa pire krumpirom i dinstanim graškom ili špinatom ( pa natjeravanje oko jedenja špinata, nikad ga nisam voljela jesti ), pucketava zelena salata, pita od jabuka ili u ljeto štrudl od trešanja...Moje su slike toliko žive da je vidim u kuhinji, neposlušni pramen njene guste kose i haljinu na kopčanje koju je najradije nosila doma, čujem zvukove posuđa i zveckanje tanjura dok postavlja stol. Najteže mi pada što sam sa godinama izgubila boju njenog smijeha i glasa, previše je vremena prošlo od njenog odlaska.
Lijepo ih je vidjeti na slici, mlade i nasmijane, unatoč svim teškim udarcima koje im je život donio. Lijepo ih je vidjeti u sjećanju i poljubiti ih u mislima. Predrage moje cure.
komentiraj (25) * ispiši * #
13
subota
listopad
2018
No Bra Day ( kako kome )
13. listopad proglašen je danom bez grudnjaka. Pa obzirom da sam žena dozvolte mi da otvorim svoju iskustvenu škrinjicu i o tome napišem nešta dubokoumnih rečenica.
Prvo doživiš šok kad ničim izazvane počnu rast; sve gledaš i ne vjeruješ šta ti se to dešava i pitaš se kog će ti vraga te dvije kvrge s prednje strane. One rastu i rastu, neovisno o tvojoj volji i očekivanjima. Pa one cure kojima ostanu onak nešta manje budu gorko razočarane jer da im grudnjak zapravo s tom veličinom neće ni zatrebat, osim da ga povremeno objese na štrik, da susjedi znaju da ima žensko u kući. S druge strane cure kojima se rast nikako zaustavit imaju napade panike, jer šta će im tolike skalamerije koje baš i nemaju neku pametnu svrhu osim da ih zajebavaju cijeli život.
Zašto zajebavaju ? E pa za početak mama kupi grudnjake i ajmo - oblači to na sebe. Pa te stišće. Pa te kolje. Pa se nemreš al nikako naviknut na nošenje tog oklopa, a mama ko žandar svako jutro potegne rukom preko leđa da provjeri jesi ga obukla, pa te potjera nazad u sobu ako nisi - marš ga obuć, šta sam ti rekla i zašto sam ga kupila, oćeš da se objese do dvadesete ?
Onda rodiš, pa se bori s mlijekom koje nadire u tolikoj količini da imaš osjećaj da bi komotno mogla i Dukatu slat izvjesne količine. Pa se izdajaj. Pa se upale. Pa bole ko sto vragova. ( Ne treba valjda ni spominjat svakomjesečni ritual u kojem iza ovulacije počnu bolit toliko da bi ih najrađe stavila u neku kutiju pa na ormar, al ne možeš jer se mrcine ne daju odšerafit. Jebate, bole i kad se tuširaš. Pa tak jedno trideset - četrdeset godina, ovisno kad krene klimakterij. )
E onda s nekih tridesetpet - četrdeset skužiš da su se gospođice počele mijenjat; promijenile malo i oblik i način gravitacije. I opet im ništa ne možeš, jer cijeli život one rade ono šta im se hoće, ko da nisu tvoje. Jer kad skineš grudnjak one naprosto izgube orijentaciju i idu kud se njima hoće, a ta se putanja uglavnom uopće ne slaže sa onom kojom bi ti htjela da one idu.
Tak da meni dan bez grudnjaka zapravo ne predstavlja neke značajne promjene. Ja sam sa svojim oklopom srasla i skidam ga jedino kad se kupam. Vi koje ste danas zavitlale oklope sa sebe - molim lijepo, pozdravljam vašu inicijativu. Teško sam se navikla na nošenje, a sad već godinama ne znam bit a da ga ne nosim. Meni je zapravo svaki dan = dan nošenja grudnjaka. I tako već...zapravo nebitno koliko godina, previše u svakom slučaju.
komentiraj (21) * ispiši * #
12
petak
listopad
2018
O prolaznosti
Nikada ne možete znati kada nekog vidite jedini ili posljednji put u životu.
Uglavnom svi olako shvaćamo život i vrijeme koje nam je dano. Nekad iz obijesti, nekad iz sebičnosti ili tko zna kojih razloga naprosto gledamo samo sebe, svoje želje i potrebe, nastojeći živjeti ritmom koji odgovara isključivo nama samima.Zaboravljamo pritom na sve drage ljude bez kojih bi nam život bio tako isprazan i siv, bez kojih bi propustili toliko trenutaka ljepote i radosti. Zaboravljamo da ponekad potpuni stranci mogu ostaviti neizbrisiv trag u našem postojanju, a da toga uopće nisu svjesni niti oni, niti mi sami. Zaboravljamo da se sve događa s razlogom; nema slučajnosti. Svi smo mi jedni drugima stavljeni na put s određenom svrhom. Možda je ponekad ne znamo prepoznati pa i dalje hodamo uskom putanjom između dva svijeta; prolaze dani i godine, izmjenjuju se razdoblja puna sunca sa onima punim oluja. Prolazi život pored nas, neumitno i neizbježno.
Možda se ponekad i zapitate – gdje sam ja u svemu tome, gdje se putem izgubio sjaj i nečija blještava ljepota ? Ali to uglavnom traje vrlo kratko, jer vas svakodnevica i dalje melje; živite u određenoj matrici, vrlo predvidivoj i poznatoj, jer sve ono što postoji izvan nje moglo bi je poljuljati i srušiti poput kule od karata.
Baš zbog toga iskoračite iz matrice. Budite svjetlost jedni drugima. Ispunite svjetlošću i radošću živote ljudi do kojih vam je stalo, onako kako krijesnice svojim nježnim svjetlosnim titrajima ispune mlačnu ljetnu noć. Život je vrlo kratak, proći će prije nego što se uspijete dobro osvrnuti oko sebe. Uljepšajte ga drugima svojim postojanjem; uljepšajte ga sebi čineći ono što vas raduje i ispunjava. Izrecite glasno svoje želje i dosanjajte svoje snove ma kako vam se činili nedostižnima.
Možda već sutra za sve to neće biti vremena.
komentiraj (18) * ispiši * #
11
četvrtak
listopad
2018
Sve je to od lošeg vina
12. listopada 1492. u cik jutra Kristofor Kolumbo spavo je mirnim snom pravednika ( dobro, možda malo bolje uljuljkan u san sa nešta više crnjaka popijenog prethodne večeri, jer mu je bio pun kufer slane vode i plovidbe koja nije vodila bogznakuda ). Probudio ga je jedan od časnika, ne baš obzirno, drmusajući ga ko vreću:
-Kapetane, ajmo na noge lagane...kapetane, kopno. Konačno smo stigli, fala blaženoj djevici i svim svecima nebeskim. Ajde ustajte, red je da vi prvi zakoračite s broda kad pristanemo. Kapet...
- Šta se dereš, brate mili, nisam gluh. Smanji doživljaj, ponajpače decibele, puca mi glava. Jesi siguran da smo blizu kopna ? Jer ako nismo, ako se ja sad džabe ustanem iz kreveta, ribaćeš palubu dok se ne vratimo kući, života mi moga.
- Ma kopno je na vidiku, kad vam kažem. Koje ćete odijelo obuć ?
- A šta ja znam, daj izvadi grimizno, ono valjda jedino nije ničim zaflekano. Mislim da ga nijednom nisam obuko. Nezgodno je da zakoračim na obalu zamrljan žutanjcima il flekovima od kobasica.
Ruje časnik po ormaru, jedva i komaj nađe grimizno odijelo pa ga vuče van iz ormara.
- Malo je zgužvano al šta sad da radimo, nismo se nadali da ćemo uopće stić do Indije. Da sam znao izvadio bi ga sinoć da se bar malo izravna. Jel bijelu košulju oblačite ?
- A da kakvu, neš žutu valjda tražit. I ne galami, reko sam ti da mi puca glava. Pomozi mi da se obučem. Ne, traži cipele, ne znam kud sam ih zguro sinoć, jebalo me vino. Ajme šta mi zvoni po tikvanji.
Oblači se moreplovac prokušanih vrlina, a sve mu slabo dolazi od glavobolje i ostalih nuspojava sinoćnje konzumacije.
- Nisam ni govor pripremio, saću morat iz glave lajat. E to najvše mrzim, kad moram neki pozdravni govor držat a nisam spreman. Šta da uopće kažem?
- Ma baš vas briga, ionako vas ti kak se zovu Indijci neće razumjet ni slovca. Izlaprdajte nešta i dobro, bitno da smo stigli.
- I to šta kažeš, ja se isto opterećujem glupostima...ko da će oni znat šta ja pričam. Uostalom neću ni pričat. Poravnaj mi kragnu. I obuj mi cipele, tako ti svega, nema sagibanja zasad. Zbilja, kud smo sa zastavom, jebate ? I nju valja ponijet. Traži, pa da idemo.
Časnik slavodobitno vadi barjak sa dna ormara i izlaze na palubu. Kolumbo škilji pogledom na pola koplja, gledajuć kako brod pristaje uz obalu, i pomalo nesigurnim korakom silazi prema kopnu, proklinjući i onog ko je brao grožđe i onog ko je pravio vino.
- Daj me pripomeni da više ne uzimamo taj bućkuriš kad idući put budemo plovili, peku me oči ko da ću oslijepit kolko me glava boli. Kud sam baš sinoć išo lokat, mila moja majko. Jel imamo zastavu ?
- Imamo, kapetane, nosite je vi osobno.
- Pa kad sam je uzeo u ruke ? Pazi da se ne smandrljam, vidiš da imamo i doček, jedva Indijci dočekali da ih otkrijemo pa nahrupili u velikom broju.
- Kapetane, pa oni su goli božemeprosti, i žensko i muško.
- A šta sad ja da radim, da se vratim kući dok oni tu ne izmisle šivaće mašine ?! Hodaj i šuti, reko sam ti da me boli glava.
Uto krivo stane, zabaulja i uspije kleknut a ne past, al se nekako previše sagno, pa kad je već tak ispalo poljubio je i zemlju koju je upravo otkrio, da ne pukne priča kak je mamuran izbauljo s broda i razbio se ko lubenica. Časnik ga pridiže, a on ponavlja već rečeno:
- Hoću ime i prezime onog ko nam je uvalio taj bućkuriš, da mu se najebem majke kad se vratimo kući. I daj se nekak propitaj jel ima kod njih cimeta, možda će me manje bolit glava od kuvanog vina.
komentiraj (17) * ispiši * #
10
srijeda
listopad
2018
Vijesti iz nesvijesti
Danas aktuelni sat, ko u saboru. Inače ne prtljam po tim stravama od najfriškijih vijesti, al eto danas mi se baš hoće.
Pa ću započet sa vrućim kestenom zvanim poskupljenje opijata, pardon cigareta i alkohola. Znači jedan od ministara je iznimno zabrinut zdravljem nacije ( jer su spomenuti artikli štetni po zdravlje pa uzrokuju štokakve fele udara i neplodnost i upropaštavaju generacije koje dolaze - ako dolaze, jer mi smo ko nacija vrsta pred izumiranjem, sve nas je manje ) pa predlaže poskupljenje opijata, pardon cigareta i alkohola od 50%. Jer čim dignu cijene za 50% odma će svi ozdravit i izrodiće se na godišnjoj bazi tolko djece da će bit milina gledat kolko nas ima, a generacije koje dolaze prštaće od istog već spomenutog zdravlja jer se neće trovat dimom i zvonit flašama po dućanu. Pa ko još normalan puši i pije ? Već se vidim kak na dnevnoj bazi trčim maraton i rušim svjetski rekord u ronjenju na dah sad kad poskupe cigarete, jer šta ću drugo radit neg se bavit sportom.
Drugog ministra ne brine zdravlje nacije neg mogući šverc; e taj je definitivno svjestan bolne spoznaje da će ljudi i dalje pušit i pit, al će ić po derivate preko grane il kupovat od onih koji će si dat truda pa nabavljat robu i prodavat je ovdje po povoljnijoj cijeni. Lako meni za ministre, šta sad ja da radim ? Da kupujem trenirke i badekostime il ne ? Znate ono, šta ak nakupujem sportsku opremu pa skužim da mi ipak ne treba ni maraton ni ronjenje na dah i da i dalje želim živjet u nikotinskom dimu i oblagat pluća katranom? Pa jebote dođe mi i da se propijem, kad je bal nek je maskenbal, ionak će bit šverca pa ću nabavljat sve šta mi treba.
Pa sam onda nasjela na priču kak je pukla veza naše poznate blogerice koja ima skoro četristo tisuća sljedbenika, eto odma i videa s njenim viđenjem situacije gdje ona onda trtlja o neženjama koji nemaju šanse, o Čarlsu koji je nažalost još uvijek tu, o tome kak se vrijeme može puno pametnije iskoristit neg visit na internetu i kak treba pregledavat dojke, sebe radi. Završna poruka jednominutnog videa glasi - ostanite ljepi, prpošni i sisati.
Pa ja ostala ful u čudu ko začuđeni svatovi, jer mi nije jasno kakve veze ima ljepota i prpošnost i sisatost sa Čarlsom. Ako bi mi neko objasnio bila bi mu jako zahvalna. ( Mislim, tak mi i treba kad otvaram svašta al eto...radoznalost je ubila mačku, a mene ostavila i dalje dezinformiranom. Saću momentalno zapalit i možda otvorit i limenku pive, a vezano za prvu aktualnost, tu bar skroz razumijem o čemu se radi. )
komentiraj (21) * ispiši * #
09
utorak
listopad
2018
Jedi, jedi, pa još malo jedi
Glazbeni ekspoze o Rovinju smo riješili jučer. Saćemo malo o količini hrane pojedenoj u dva dana, a koja bi mi trebala dat dovoljno energije za idućih tjedan dana.
Dan prvi:
Obzirom da sam se probudila u tri i petnajst u noći i nisam više mogla zaspat, pojela sam doma nešta malo graničarske, sira, ajvara i kruha dok sam pravila sendviće za put i slagala nareske za drvoslagače. Pa sam onda pojela još jednu bananu, valjda mi je pao kalij pa organizam detektiro manjak. Putem do naših prostorija pojela sam i jedan kupovni sendvićak s kuhanom šunkom, taj najmijedraži od svih kupovnih.
E onda se krenulo putovat. Nakon cca pol sata vožnje pojela sam jedan svoj sendvićak. Pa jel neko šušne nečim, odma ko zvečarka u napad; daj nekih pogačica, pa dva komadića pice, pa par šaka čipsa, malo štapića sa sezamom, malo štapića bez sezama. Sjetim se da imam Kiki bombona u torbi, pa udri i po njima. Bubnem i jednu bananu od Vlaste, kupila žena grozd banana težine jedno sedam kila pa da ne propadnu. Pa kad smo ušli na istarski ipsilon još jedan svoj sendvićak i još par šaka čipsa.
Stigli u apartman, skuvala se kava, al za vraga se iznijelo na stol i nekakvih narezaka i sira; pa malo i toga treba pojest da se ne baci, i još jedan svoj sendvićak, i malo kikirikija.
Nakon nastupa pred komisijom jedva živa dočekala večeru, smorilo me pjevanje. Pa zdjelica paradajz juhe, hrpa pečenog krumpira, dva komada mesa nepoznatog podrijetla i tanjur salate, i za kraj zdjelica kompota od ananasa.
Pa malo afterpartija, koji su u moj probavni sustav donijeli još par šaka kikirikija i nešta manje Smokija. Krenuli leć oko pol tri u noći, pojela u sobi još dva - tri Kiki bombona dok sam oblačila pidžamu.
Dan drugi:
Popila se kava, pa juriš na doručak, izrijekom dva jaja na oko, dvije hrenovke, jedan kroasan, jedna palaćinka i malo sira. U autobusu do Rovinja još jedna Vlastina banana i par Kikija, biće mi pao šećer.
Revijalni dio završio mislim oko pola tri, jedva se dovukla do restorana na ručak. Pa zdjelica goveđe juhe, hrpa pečenog krumpira, dva manja komada mesa i šopska salata; tri kolača jer nije bilo kompota od ananasa.
Krenulo se doma; opet sistem zvečarka, nešta pojedenih napolitanki, malo čokolade, par šaka čipsa ( ovaj put sam ja otvorila megaturbo pakiranje ), štapići sa sezamom i još jedna Vlastina banana; dovršila i Kiki bombone.
Ko mi vjerovo - ko ne, ja još uvijek varim sve ovo izjedeno tokom dva dana rovinjske rapsodije, plus ručak od jučer - paradajz juha, pečeni krmenadli, krumpir i salata od cikle. Plus popijena nepoznata količina mineralne i Kokakole, nebil varenje završilo do petka, da mogu dalje normalno nastavit jest.
komentiraj (41) * ispiši * #
08
ponedjeljak
listopad
2018
Viva la musica
Sjajno je biti djelićem glazbene priče Hrvatskog pjevačkog društva "Slavulj" iz Petrinje.
Za početak, to znači da pjevaš u društvu koje iza sebe ima 154 godine neprekinutog rada i postojanja. Niti tijekom svjetskih ratova, niti tijekom Domovinskog rata, "Slavulj" nije prestao koristiti glazbu kao jedno od najmoćnijih oružja i načina da pjesmom pronese glas o svom postojanju i o Petrinji, malenom gradiću koji stoljećima stoji uz Kupu.
Pjevanje u zboru je divan način življenja. Dva puta tjedno ulaziš u čarobni svijet glazbe, zaboravljajući na ostatak svijeta, probleme, bol koju nosiš. Pjevaš i obojiš svoju nutrinu prekrasnim bojama i osjećajima koje može donijeti jedino glazba, jer je moćna i vječna.
O tome koliko smijeha i urnebesnih situacija bude na putovanjima mogao bi se napisati roman, jer Slavuljaši na put nikada ne idu a da nisu naoružani i smijehom, i jelom, i instrumentima ( koji se koriste i za nastupe, i za upjevavanje u autobusu, i za afterpartije nakon nastupa ).
Ovog je vikenda u Rovinju održana 51. smotra pjevačkih zborova Hrvatske, na kojoj je sudjelovao i "Slavulj", osvojivši za svoj nastup srebrnu plaketu. U revijalnom dijelu otpjevao se dio Folklornog koncerta maestra Emila Cossetta, čija nam djela naprosto leže. Moglo bi se reći da "Slavulj" voli Cossetta i da je Cossetto volio "Slavulj". Još kada zbor ima osebujnog maestra kakav je Josip Degl'ivellio, onda na pozornici daje i više nego što može; nastane gotovo dodirljiva glazbena čarolija.
Glazba je naprosto život. Živjeti glazbu znači imati u svojem postojanju snažnog saveznika u borbi sa svakodnevicom i spoznati jaku emociju koja te onda prenese u jednu novu dimenziju, daleko od svega lošeg što život sam po sebi može donijeti.
( ovo je snimka izvedbe dijela Folklornog koncerta stara nekoliko godina, ni uz najbolju volju nisam uspjela prebaciti snimku jučerašnjeg nastupa u Rovinju )
komentiraj (19) * ispiši * #
05
petak
listopad
2018
Krivi tajming
Kad ste zadnji put imali onak, divan dan da vam al baš sve ide naopako ? Takozvani krivi tajming ?
E pa ja danas preživjela kataklizmu ( ako jesam, dan još nije gotov ). Ajmo redom. Dogovorila još prekjučer za danas poslije posla, točnije u pet nula nula, čvenk kod frizera, nemrem baš ić na smotru zborova ko da me poplava izbacila. E al danas sam išla radit od sedam do tri, a ne od osam do četri ko šta inače idem. Pa reko ništa, doću doma pa malo nešta napravit pa opet od kuće otić na uljepšavanje onog šta se kolokvijalno naziva kosom.
Krenem doma s posla, zvoni mobilni uređaj. Da se sutra pile drva, jer je to jedini izvedivi termin. A ja ranom zorom, do dana krećem za Rovinj. Ajde dobro, izaću kod Plodina pa ću kupit nekih narezaka pa će me junior prebacit doma. Zovem ispred Plodina jer sam skužila da dolazi za par minuta; kaže - ma nisam ja ni blizu, za dvadeset minuta sam tu. Ajde dobro, kupiću ja to pa ću pješice kući, šta sad ( a imam hodat dvajst minuta do kuće ). Kupim nareske, hodam, zvoni mobilni uređaj. Da gdje sam ja, čeka me pred Plodinama. Pa hodam prek mosta od Petrinjčice, idem doma. E pa saće on za mnom, al moram i na bankomat dić pare za svaštanešta. Pa do bankomata, pa kući.
Pa dođem doma, strpam nareske u frižider i veš prat, okrenem se dvaput oko svoje osi i ajde nazad na frizuru ( a imam hodat dvajst minuta do tamo). Pa se isfriziram, svratim opet u dućan jer sam zaboravila kupit još neke sitnarije u Plodinama, pa dođem doma i udri pokosit travu ispred jebenih drva, da se lakše kupe klipe i piljevina. Miči iz šupe neke kolce od paradajza i metle i lopatu od snijega ( dajojmajkujebem šta radi tamo, cijelo ljeto stoji u garaži a sad osvanula u šupi ). Pa pokupi suhi veš, pa prostri mokri veš. Pa pometi terasu, jer su mačketine razvukle neki stari kruh iz najlonkese u koji ga skupljam za tamo nečije kokoši.
Pa upali bojler, nema kapi tople vode, a treba mi za stopedeset stvari koje moram obavit. Pa sad kad završim sa ovim ajde spremat stvari i peglat haljinu i sam bog zna šta sve još ne moram napravit. Trenutno držim noge u lavoru da obavim pedikuru i pišem, jednim udarcem dvije muhe.
Kad bolje razmislim, nekak mi se čini da je cijeli moj život krivi tajming. A možda sam samo pod dojmom današnjih prehodanih četrdeset kilometara.
komentiraj (21) * ispiši * #
04
četvrtak
listopad
2018
Mostovi naopako
Da je meni dalo napisat scenarij za "Mostove", al bi to bilo remek djelo za pogledat.
Početna verzija bi možda bila da Frančeska zajedno s mužem i djecom ide na stočni sajam, pa bi film bio uprizorenje uzbudljivog putovanja sa juncem u kobači, pa dolaska na sajam, pa sve o načinu izlaganja goveda i ocjenjivanju istih, možda recimo i neki ringišpili il autići na sudaranje gdje bi se vozili svi osim junca, naravno, kućeš s njim na ringišpil zaboga. Al koga bi zanimo film u trajanju dva i kusur sata o obiteljskom izletu bez mogućnosti incidenta.
Znači išla bi druga verzija. Recimo ostala bi Frančeska ipak doma ta usrana četri dana, dočekala iznenadnog posjetioca i na prvu ga krivo naputila da skrene recimo prema susjedovoj farmi i da ga izujeda susjedov opaki cucak. Pa kad je takav izujedan dođe napast da kud ga je poslala i da jel normalna, onda ga u naletu ludila malo još zgazi traktorom, jer se našo pametovat dok ona ide u rikverc, a traktorom ne vlada baš najbolje.
Nekak mu pruži prvu pomoć ( ne smiju ni povrede bit prejake, o čemu će bit film; pa nemre glavni junak bit mrtav nakon petnajst minuta ), pa skuva nešta za pojest da se frajer malo okrijepi, al presoli jelo do daske tak da požali dan kad mu je uopće palo na pamet dolazit se raspitivat o jebenim mostovima.
E onda joj bude malo žao šta je bila tak bezobrazna, pa ga ipak zove drugi dan na večeru, al kupi najgoru moguću haljinu, u boji koja njemu ide maksimalno na živce ( čisto da ga iziritira ) i skuva ono šta je eto ko slučajno pitala jel voli jest pa joj reko da to ne jede nikad, a možda ni tad. I onda večera nemre završit drugačije neg da joj on kaže da u haljini izgleda ko da su je djeca radila od plastelina i da kuva ko Bordžija, a ona njemu mora odbrusit da šta ga briga za njenu haljinu i da nek ide jest u lokalni restoran, najlakše se nekom natovarit na grbaču i džabe žderat, pa još prigovarat.
U toj drugoj, preinačenoj verziji nema ni teoretske šanse da se Frančeska zateleba u Roberta, nego ga nakon šta su se posvađali za večerom šalje kod susjede gdje ga je već izgrizo cucak, nek se ona s njim bori i zaljubljuje i odljubljuje, ak joj se eventualno svidi. Pa kad on ode za tim poslom, lijepo sjedne i zapali i gleda teve ( neku tursku sapunjaru recimo ) i sekira se nad sudbinom tamo neke Šeherezade koja se bori protiv zle svekrve, muževog brata i ko zna koga sve ne. I legne i spava snom pravednika, dok se susjeda bakće sa iznenadnim posjetiocem i smišlja kud bi ga poslala da izbjegne komplikacije u životu.
E to bi bio film. Nit bolova, nit problema. Samo laganini.
komentiraj (19) * ispiši * #
03
srijeda
listopad
2018
Ono kad se ne sjećaš o čemu si piso
Sergejček se zadržo malo duže neg obično sa ekipom za očevid. Votka po votka, pa još jedna votka, pa putna votka, pa ajde još malo votke...iscurilo vrijeme.
Ulazi malo teže in da haus, sve moleć boga da Sofija spava ( jer ak ne spava eto u najmanju ruku verbalnog delikta, kak da joj objasni da je skroz u redu malo zaružit s dečkima pa onda malo i pretjerat s votkom ). Malo morgen spava; eto nje podbočene na vratima ko inkvizitor. Skruši se on i taman da će počet izlagat svoje viđenje situacije, kad će ona:
- Slušaj ti, malo sam pospremala onaj tvoj sobičak i pisaći stol. I ničim izazvana naletim na neki pjesmuljak, pa ćeš bit tako sladak i objasnit mi kome to ovo pišeš, gnjido jedna.
On vrti po glavi šta je piso i kad i ne bi se sjetio da je triput pjesnik, ko šta ni nije. Pa zato pita:
- Koji pjesmuljak, ljubice ?
- E pa saće ti ljubica pokazat, ajde vamo na svjetlo.
Vuče ga za ruku u već spomenuti sobičak i ćapa papir sa stola.
- Jel smijem barem sjest, malo mi se okreće soba ?
-Sad mi još reci da si bio na ringišpilu do ovo doba noći. Sjedi, sjedi. Baš me čudi šta ti se vrti. Možda da si popio još koju, manje bi ti se vrtilo. Al ovo ti meni objasni, kome je ovo napisano.
Kreće Sofija čitat:
Nemoj likovati, nemoj da se smiješ,
ja sad volim drugu, do tebe mi nije.
Ta i ti znaš sama, priznaj makar sebi,
niti tebe vidim, niti dođoh k tebi.
Samo prođoh mirno, pa sam usput htio
zirnuti kroz prozor, otvoren je bio.
Tišinu možeš rezat nožem. Sergejček kreće objašnjavat:
- Jesi ti sigurna da je to moje ? Ako se ja sjećam da sam ovo napiso, nek me sad grom ubije. Gdje si to našla ?
- Da gdje sam našla ?! Na tvom stolu, ispičuturo. Ajde priznaj da je napisano za onu...onu šta joj jedva ime izgovorim, onu jebenu balerinu. I nemoj sad slučajno reć kak se zove jer ću ti glavu rašerafit. Sram te bilo. Da je moj djeduška živ on bi ti glavu rašerafio.
- Tvoj djeduška je Anu Karenjinu bacio pod vlak, ljubice. Mislim u svom romanu.
- Pusti ti šta je on baco i koga. Bolje nije ni zaslužila, krmača pokvarena. Pitala sam te kome ti pišeš ovakve pjesmuljke, to ti meni objasni ? Zaspat nećeš dok mi ne objasniš.
- Ma pa to je samo pjesmuljak, šta ti je. I kažem ti da se uopće ne sjećam da sam to ja piso. Možda je neko stavio na stol da pogledam...
-Je, sigurno, puhalo je danas jako pa vjetar donio papir kroz prozor, baš na tvoj stol. E ajde nek još jednom nađem ovak nešta, slomiću ti ruke, života mi moga. O lokanju ćemo razgovarat sutra, kad se rastrijezniš.
Sofija odlazi iz sobička uz tresak vratima, a Serjoža sliježe ramenima, pa liježe obučen na krevet. Misli si - e moj frajeru, pa šta ti nije bilo jasno nakon šta si se jednom oženio da si se išo po drugi put ženit; ajme šta mi se vrti, ko da sam zbilja bio na ringišpilu. A ni toga se ne sjećam, pa ko mi vjerovo - ko ne.
( in memoriam Sergej Jesenjin, rođen 03. listopada 1895.)
komentiraj (25) * ispiši * #
02
utorak
listopad
2018
Vozačka posla 2
Davnih godina sestrična i ja bile u Zagrebu, išle kupovat neke knjige za srednju školu, pa se zadržale kojekuda po usputnim dućanima, i stižemo al skroz na knap na autobusni kolodvor.
Ne stižemo kupit karte jer će nam pobjeć bus, i trčimo ko bez duše da nam ne zdimi prometalo ispred nosa. Jurišamo prema peronu, vozač taman zatvara vrata od busa i kreće u rikverc. Nabrijan je sam tak, vidljivo je na faci da bi nas najrađe zgazio al nezgodno mu je pred punim vozilom potencijalnih svjedoka. Diže ruke s volana i mlati prema nama, znate ono - šta oćete vas dvije koju vražju mater, eto sam kreno. Mi grebemo po vratima nebil ih mamlaz otvorio, pa će ih i otvorit, još nabrijaniji ak je to uopće moguće.
-Dobar dan, dvije do...
-E pa sad mi još reci da nemate karte pa da poludim naskroz.
-Pa nismo stigle kupit, pa jel problem kupit u busu...
-E pa problem je. Jebe se meni šta vi niste stigle. Šta niste došle ranije na kolodvor. Ja krećem one skaču pod kotače. Jebemtimater i poslu.
-Pa evo novci pa naplatite...
Uto pred autobus skače nekakva bakica, natovarena sa četri torbe, i nadire isto ko nas dvije maloprije. On lud, al skroz.
-Šta ti oćeš ? Kućeš i ti pod kotače ? Da te robijam taku staru ?
Ona spušta torbe i mlati kartom koju je uspjela kupit, al joj je trebala vječnost da dotegli torbe na peron. On puše ko vepar i otvara vrata:
-Jel vi znate da sam ja već trebo krenut ? A ? Sad dok utrpam te vaše prtaćke trebaće mi deset minuta.
Ona mumlja da nije mogla brže jer da ima peksmejker, šta li, i da je dušu pustila dok je sišla niz sve one puste štinge.
On se diže, sad već izbezumljen, i izlazi van utrpat torbe u prtljažnik od busa. Bakica čeka da plati, mi čekamo kupit karte. On ulazi i pada mu klapna jer nas dvije imamo krupnu novčanicu, a on nema sitnog.
-E pa ajte milostivice sjest pa ćete platit kasnije, dok budem imo sitnog. A i vi ajte za njima, da mi se ne skršite dok vozim, još ću imat problema radi vas.
Odlazimo nas tri prema kraju busa, on po treći put kreće u rikverc, kad eto nekog tipa u odijelu i kravati, mlati i on da bus stane. Vozač je sad već tolko bijesan da cijeli bus strepi oće li ga deknut kap il moždani. Prvo neće otvorit vrata, domahuje frajeru kroz šoferšajbu da kasni više od deset minuta i da šta oće. Frajer mu pokazuje da otvori vrata. Ovaj neće neg po gasu. Frajer opet s druge strane pred bus. Vidi vozač da nema vajde, pa staje ( psujući takve stvari koje ovdje neću ni pomislit napisat ) i govori:
- Ajde reci ti meni jesi ti normalan ? Pa ja kasnim ijuju, a ti me jebeš sa svojim naskakivanjem i zaskakivanjem ? Oćeš da te satrem, jel to oćeš ?
Frajer vrlo smireno kaže da je malo zakasnio i da treba stić na neki sastanak.
-Jebe se meni za tvoj sastanak, vadi kartu majstore.
Frajer u džep i izvadi iskaznicu, ni manje ni više neg nekakvog inspektora za promet i veze, kreno službeno u naš komadić raja. Vozač upire pogled prema nebu, tipa - sad mi još i Mojsija pošalji, pa jel me još i ovaj moro snać danas ?
Inspektor mu priopćava da će o njegovom ponašanju i bezobrazluku izvijestit njegove nadređene čim dođemo na odredište. Ovaj sliježe ramenima i vozi ko da nas svi vrazi gone, tak da smo u rekordnom roku stigli doma.
Izlazi se iz busa, pita inspektor gdje se može obratit da uloži prigovor na nedolično ponašanje vozača. Nas dvije taman nailazimo za izać, kaže vozač:
-Evo nek vas napute ove dvije šta nisu ni kartu platile jer me u međuvremenu izjebala baba da joj strpam torbe u gepek. Jebemti mene i današnji dan, proklet bio za vijeke.
( Nismo mi ništa nikog išle naputit kud da ide. Otišle na ćevape i Koktu, taman je to moglo izać od onih para šta bi dale za kartu. Milina. Kak se vozač proveo - e pojma nemam. )
komentiraj (23) * ispiši * #
01
ponedjeljak
listopad
2018
Betmen(ica)
Kad bi mogla birat koji bi stripovski junak bila, ja bi odabrala glavom i bradom Betmena.
Zašto Betmena ? Saću ja to brzinski pojasnit. Za početak, Betmen ima crni kostim - crni plašt, crne čizme, crne špičaste uši; crno je boja u kojoj se najbolje osjećam. Moja ispaćena roditeljica znala je puno puta reć - pa dobro jel ti ne znaš kupit ni kaput, ni čizme, ni majicu a da nije crno ? Ko da te božemeprosti na groblju pronašlo. Daj samo jedan put kupi neku normalnu farbu ( pa ekspoze o zelenoj koja odmara oči i crvenoj koja je boja za cure ). Da mama, naravno mama, pa opet kupim crno.
Drugo, Betmen vozi najbjesniji auto koji sam ikad vidjela. Naravno crni. Pa kud je bijesan, tud paše farba. Već se vidim kak prašim dvjesto na sat po pustinji i prašumi i kojekuda u onoj mrakači od auta, gazeći sve negativce koji nisu u stanju prepoznat Betmobil ( a nisu, jer ga vozi Betmenica; pojma nemaju da sam ja ispod one maske sa ušesima ).
Treće, Betmen ima batlera koji pere i pegla plašteve, košulje, odijela, hlače i posteljinu, postavlja stol, kuva, pere suđe, donosi novine, pravi krevet, lufta sobe, briše prašinu, usisava i jebe mačku mater ( pardon, htjede reć obavlja sve po kući, znači moje je samo da po potrebi obučem na sebe onu skalameriju od kostima, sjednem u auto i otprašim nabubetat najfriškijeg zločinca, pa kad dođem cu hauze batler me presvuče, nahrani i izlufta mi čizme, naravno crne ).
Četvrto, Betmen se tuče ko Brus Li i Krokap i braća Kličko zajedno. Taj kad nekog pljusne izbije mu umnjake iz glave. Znači imala bi sve borilačke vještine pod noktom od malog prsta na lijevoj ruci, i ne bi bilo negativca koji bi mi majci pobjego od šaka. ( Nije da sam nasilna, daleko od toga, al zašto ne isprebijat nekog tamo krepila koji recimo oće naudit nekoj ubogoj djevojci ? Čim mu padne na pamet, eto mene spremljene u duboku crninu i opleti, saćeš majci vidjet kak Betmenica lema, pa ješćeš na slamku godinu dana. )
Peto, Betmen po potrebi i leti. Znači, ak mi se ne da vozit jer je nepristupačan teren, razmandrljam plašt za leteću formaciju i ajmo - nebu pod oblake. Fino na friškom zraku, i još činim dobro čovječanstvu. Jedino bi morala pazit da ne zapnem u brišućem letu za neku zgradu il drvo, al nadam se da Betmen ko i svi šišmiši ima taj ultrazvučni sustav za navigaciju pa da bi prošlo bez problema.
Dakle, kad iznad Brezja osvane crni šišmiš na žutom snopu svjetlosti nemojte se prepast - to ja treniram. Kud ću s Betmobilom još nisam smislila, sve je raskopano usljed zamjene vodovodne mreže. A i batlera moram nabavit, da mi ne zagori jelo dok spašavam svijet.
( e to je taj...al će bit belaja kad se preobučem )
komentiraj (29) * ispiši * #
