Marketing
Vrijeme od kestena
Dok sam ja išla u školu, bilo je pod obavezno svake godine otputit se u šumu brat kestene, i to cijela škola. Nije da sam baš bila presretna tom opcijom, al nije nas se baš previše pitalo.
Kretalo se uvijek u cik jutra, sedam - pol osam, ispred škole. To je samo po sebi značilo ustajanje barem sat vremena ranije, jer sam ja uvijek vukla sendvićaka i jabuka i sokova i Bronhi bombona ko da idem na ekspediciju na Himalaju ( šta ćeš, urođena non - stop glad, pa friški zrak, pa bojazan da bi mogla bit gladna dok se ne speku kesteni i tak...moraš nosit sa sobom rezerve ). Pa takva natovarena dođem pred školu, čekamo da se složimo i onda veselo u koloni hodanje do šumetine. Nikad nisam volila previše hodat, to je meni tlaka, a pogotovo tak u cik jutra, po magluštini i hladnoći; naime u to doba jeseni nisu bile tople ko sad, pa se podobuci i cvokoći i hodaj jer je to ko jako korisno hodat da bi se bavio sakupljanjem kestena ). E onda putem ogladnim već iza prvog zavoja, pa pojedem barem jedan ako ne i dva sendvićka, da popravim krvnu sliku. Pa kad se napokon dovučemo do šume, prvo slijedi predavanje razrednice da bi bilo jako zgodno da konačno naš razred nabere neku rekordnu količinu navedenih plodova, jer bi obično nas trideset skupilo možda dvije - tri kile svi zajedno. Naravno da se slažemo s njenom konstatacijom i krećemo u potjeru.
Već pri prvim koracima zaboravljamo da bi trebali bit rekorderi i skupit tristo kila kestena. Ko prvo, kesteni su u jebenim šišarkama, koje bodu ko sto vragova, pa dok skupiš desetak komada ubodeš se barem desetak puta. Ko drugo, lišće je sklisko i mokro od jesenje magluštine, pa se boriš da uopće ostaneš na nogama i ne slomiš vrat, a kamoli da još bereš kestene ko da ti o tome život ovisi. Ko treće, nabereš ih tek tolko da ih ima za speć i pojest tamo na licu mjesta. Ostatak vremena izbjegavaš susrest učitelje, pogotovo razrednicu ( naša je srećom nosila naočale i nije baš ni ona bila vruća za neko veliko laufanje po šumetini; bitno da je od nas očekivala da naberemo kestena za prikolicu od traktora ). Pušači se sakrivaju i dime po šumi, uglavnom se frendovski klanovi grupiraju i zavuku negdje gdje ih nemre nać ni HGSS, pa se jedu sendvići i piju sokovi i moli se boga da ne naleti niko da te potjera brat kestene.
Onda ipak svako nabere par šaka kestena, pa se jedva nađe polazna točka ( gradska djeca, orijentacija u prostoru nula bodova ) i predaju se kesteni na pečenje. Pa se natovariš pečenog kestenja i glumiš gljivu kad se odnekud pojavi razrednica s upitom da gdje su kesteni koje smo nabrali, a mi joj predamo možda dvije - tri kile, jer da su sve šišarke ko već bile prazne tud kud smo baš mi prolazili ( kak ćeš joj reć da smo jedva našli put do lokacije za pečenje ). Da jel nas nije sram, i prvačići skupili pedeset kila.
Pa nije nas sram, i mi smo ko prvačići rušili rekorde u sakupljenoj količini. Kak rasteš mijenjaju se i prioriteti; kad si sedmaš il osmaš bitnije ti je najest se pečenog kestenja i gledat kud je nestala tvoja simpatija u magluštini nego prevrtat šišarke da bi tvoj razred skupio šleper kestenja.
Post je objavljen 21.10.2018. u 12:42 sati.