Vozačka posla 2

Davnih godina sestrična i ja bile u Zagrebu, išle kupovat neke knjige za srednju školu, pa se zadržale kojekuda po usputnim dućanima, i stižemo al skroz na knap na autobusni kolodvor.

Ne stižemo kupit karte jer će nam pobjeć bus, i trčimo ko bez duše da nam ne zdimi prometalo ispred nosa. Jurišamo prema peronu, vozač taman zatvara vrata od busa i kreće u rikverc. Nabrijan je sam tak, vidljivo je na faci da bi nas najrađe zgazio al nezgodno mu je pred punim vozilom potencijalnih svjedoka. Diže ruke s volana i mlati prema nama, znate ono - šta oćete vas dvije koju vražju mater, eto sam kreno. Mi grebemo po vratima nebil ih mamlaz otvorio, pa će ih i otvorit, još nabrijaniji ak je to uopće moguće.
-Dobar dan, dvije do...
-E pa sad mi još reci da nemate karte pa da poludim naskroz.
-Pa nismo stigle kupit, pa jel problem kupit u busu...
-E pa problem je. Jebe se meni šta vi niste stigle. Šta niste došle ranije na kolodvor. Ja krećem one skaču pod kotače. Jebemtimater i poslu.
-Pa evo novci pa naplatite...
Uto pred autobus skače nekakva bakica, natovarena sa četri torbe, i nadire isto ko nas dvije maloprije. On lud, al skroz.
-Šta ti oćeš ? Kućeš i ti pod kotače ? Da te robijam taku staru ?
Ona spušta torbe i mlati kartom koju je uspjela kupit, al joj je trebala vječnost da dotegli torbe na peron. On puše ko vepar i otvara vrata:
-Jel vi znate da sam ja već trebo krenut ? A ? Sad dok utrpam te vaše prtaćke trebaće mi deset minuta.
Ona mumlja da nije mogla brže jer da ima peksmejker, šta li, i da je dušu pustila dok je sišla niz sve one puste štinge.
On se diže, sad već izbezumljen, i izlazi van utrpat torbe u prtljažnik od busa. Bakica čeka da plati, mi čekamo kupit karte. On ulazi i pada mu klapna jer nas dvije imamo krupnu novčanicu, a on nema sitnog.
-E pa ajte milostivice sjest pa ćete platit kasnije, dok budem imo sitnog. A i vi ajte za njima, da mi se ne skršite dok vozim, još ću imat problema radi vas.
Odlazimo nas tri prema kraju busa, on po treći put kreće u rikverc, kad eto nekog tipa u odijelu i kravati, mlati i on da bus stane. Vozač je sad već tolko bijesan da cijeli bus strepi oće li ga deknut kap il moždani. Prvo neće otvorit vrata, domahuje frajeru kroz šoferšajbu da kasni više od deset minuta i da šta oće. Frajer mu pokazuje da otvori vrata. Ovaj neće neg po gasu. Frajer opet s druge strane pred bus. Vidi vozač da nema vajde, pa staje ( psujući takve stvari koje ovdje neću ni pomislit napisat ) i govori:
- Ajde reci ti meni jesi ti normalan ? Pa ja kasnim ijuju, a ti me jebeš sa svojim naskakivanjem i zaskakivanjem ? Oćeš da te satrem, jel to oćeš ?
Frajer vrlo smireno kaže da je malo zakasnio i da treba stić na neki sastanak.
-Jebe se meni za tvoj sastanak, vadi kartu majstore.
Frajer u džep i izvadi iskaznicu, ni manje ni više neg nekakvog inspektora za promet i veze, kreno službeno u naš komadić raja. Vozač upire pogled prema nebu, tipa - sad mi još i Mojsija pošalji, pa jel me još i ovaj moro snać danas ?
Inspektor mu priopćava da će o njegovom ponašanju i bezobrazluku izvijestit njegove nadređene čim dođemo na odredište. Ovaj sliježe ramenima i vozi ko da nas svi vrazi gone, tak da smo u rekordnom roku stigli doma.

Izlazi se iz busa, pita inspektor gdje se može obratit da uloži prigovor na nedolično ponašanje vozača. Nas dvije taman nailazimo za izać, kaže vozač:
-Evo nek vas napute ove dvije šta nisu ni kartu platile jer me u međuvremenu izjebala baba da joj strpam torbe u gepek. Jebemti mene i današnji dan, proklet bio za vijeke.

( Nismo mi ništa nikog išle naputit kud da ide. Otišle na ćevape i Koktu, taman je to moglo izać od onih para šta bi dale za kartu. Milina. Kak se vozač proveo - e pojma nemam. )