In Memoriam Nataša Božić Marmilić

Mila moja Tašo, mila moja Brezovlanka,
neću se ovdje i sada opraštati s Tobom. Čovjek se pozdravlja i oprašta od golemog tereta, od onoga što neizbježno i neumitno mora otići. Ti ne odlaziš; tek si usnula da odmoriš svoje iscrpljeno, bolno tijelo.
Kada posegnem u svoja davna sjećanja, vidim vedru, visoku i mršavu djevojčicu, svijetlih očiju i širokog prekrasnog osmijeha koji je ispunjavao prostor poput upaljene svjetiljke. Često smo se zajedno igrale pored škole ili na fihplacu, ponekad noseći nekakve lutke ili posuđe, ponekad vozeći bicikle, ponekad se samo smijući svemu što se dešavalo. I tako sve dok nas mame ne bi pozvale doma. Ljeti smo brale kruškice sa starog stabla koje je posadio tvoj djed; svako sam godišnje doba ispratila njenu haljinu i poslala ti fotografiju, šaljući ti njome komadić Brezja, komadić sebe, komadić našeg zajedničkog odrastanja.
Stasala si u djevojku, kasnije i u mladu ženu koja je otišla iz Brezja prvo na studij, a kasnije i za poslom. Tvoj čarobni osmijeh i dalje je rasvijetlio svaki naš susret. Nismo se često viđale, ali bi se svaki put čvrsto zagrlile i izljubile i smijale se nekim davnim dogodovštinama za koje smo samo mi znale. Uvijek i uvijek iznova osjećala sam Tvoju silnu vedrinu, ljepotu Tvoje duše i moćnu energiju Tvog osmijeha.
Kada sam saznala za Tvoju bolest, prva pomisao bila mi je - on njoj ne može ništa. Njena vedrina, njen smijeh, njena mladost i snaga će ga smrviti u prah i pepeo. Ništa on njoj ne može. Sjećam se kako sam Te vidjela u maminom vrtu; nosila si šarenu maramu na glavi, friško iza kemoterapija i zračenja, i rekla si mi - Rossovka, nemoj me jako stiskat da mi ne spadne marama, nemam baš previše kose. I smijala si se svojim zvonkim, prekrasnim smijehom koji je odjekivao našom ulicom, pa se uozbiljila i rekla - ja ću se boriti i neću odustati. On sa mnom neće imati prilike za pobjedu.
Ja sam sigurna da te zapravo i nije pobijedio. Tek si usnula, da odmoriš od siline boli koja te iscrpljivala mjesecima i godinama. Tijelo je naprosto moralo usnuti; nije više bilo snage u njemu.
Duša je nešto sasvim drugo, mila. Tvoja duša je i dalje vedra, i nasmijana, i topla, i prekrasna, onako kako je bila cijelog Tvog života. Ti rasvjetljuješ nebesa svojim osmijehom i svojim pogledom. Ti ćeš svima nama rasvijetliti naše tmine, i strahove, i boli. Ti ćeš i dalje biti uz nas; sve je tu osim tijela i zagrljaja. Grlićeš nas svojom dobrotom, i vedrinom, i ljubavlju, i osmijehom.

Samo svijetli, mila. Samo ostani nasmiješena. Dok se ne sretnemo u vječnosti.