O šutnji

Šutnja može biti glasnija od tisuću izgovorenih riječi.

Šutnjom se može budan sanjati, nestajati u predvorjima najljepših snoviđenja i osjećati ih kao stvarnost. Otploviti u svijet dostupan samo i jedino onome koji sanja, očajnički želeći da se nekom čarolijom snoviđenja oboje stvarnošću. Kročiti u iluziju toliko jasnu i opipljivu da zapravo nestaje granica između snoviđenja i jave. Nasmiješiti se snu i reći mu – ja te već živim, pitanje je samo kada ćeš postati zbilja.

Šutnjom se može izreći neizreciva bol. Svatko od nas nosi bol na sebi svojstven način. Netko je nosi kao otvorenu ranu i kroči njome kroz svakodnevicu, dozvoljavajući drugima da je vide. Netko je pokopa duboko u sebi i otvori je tek u samoći, iza čvrsto zatvorenih vrata, kako je nitko ne bi prepoznao. Samo se u pogledu može naslutiti koliko je dobro sakrivena.

Šutnjom se može vrlo jasno dati do znanja da je netko nebitan i sporedan. Kada visi u zraku poput tmastih jesenjih oblaka govori puno jasnije od svega što bi se moglo izreći. Donese spoznaju da zapravo ništa ne možeš učiniti kako bi promijenio bilo što. Tek slušaš tišinu i pokušavaš doprijeti do njenog izvora, znajući da je uzalud pokušavati stvoriti zvuk.

Šutnjom se može zagrliti zajedno s rukama, nježno i toplo, u trenucima kada riječi možda i nisu potrebne. Kada grliš nekog vrlo bliskog, kada grliš nekog vrlo tužnog, kada grliš nekog tko je lomljiv poput fine porculanske figurice dovoljno je samo obgrliti ga rukama i šutnjom; razumjeće sve što mu želite reći.

Šutnja je vrlo moćan govor. Upitno je jedino kako prepoznati poruku koju nosi.