Marketing
Ružin pepeo, trnje i ptice koje umiru
"Ptice umiru pjevajući" zapamtila sam iz nekoliko razloga.
Prvi, u ono vrijeme meni najbitniji, je taj da mi je tijekom jedne od epizoda puko vodenjak i završila sam na ginekologiji, rađajući duže od najdužeg Kastrovog govora puta tri. Srećom je davalo reprizu prijašnje epizode pa nisam ništa propustila, fala nebesima. Drugi razlog je sama tematika; zabranjena ljubav žene i katoličkog svećenika, koja traje i traje i traje ko Olvejz uložak. Dok sam čitala knjigu bila sam osupnuta - pa kak to može bit, pa kak se mogla zatelebat u popa, pa kak se on ovo pa kak se ona ono..u sto čuda me bacilo. Treći razlog je odabir glavnog glumca; ja sam oca Ralpha prema opisu zamišljala najboljim frajerom otkad je svijeta i vijeka, a ono odabralo Chamberlaina za tu ulogu ( o ukusima se ne raspravlja, al brate on je meni sve samo ne frajer, kad ga vidim sedam dana sreće nemam ).
E sad malo o radnji. Maggie je dotičnog Ralpha upoznala ko vrlo mala curica kad je sa svojom povećom familijom doselila kod tatine sestre u Australiju, i s godinama se zatelebačila al onako svojski; on je pak u njoj vidio slatko djetešce koje se s godinama pretvorilo u prilično zgođušnu curu. Teta je bila stara i imala je isto neke svoje nemoralne namjere prema Ralphu, pa je naravno skužila da je Maggie zatelebačena preko ušiju i da bi tu moglo bit al svašta kad i Ralph skuži ( muškarcima nekak uvijek treba više vremena da shvate neke stvari ). I slavio se tetin 72. rođendan kad je Maggie osvanula na proslavi u haljini boje ružinog pepela, pa je bome i Ralphu i teti zapelo svaštanešta za oko. I teta, pokvarena kakva je već bila, poslije zabave micmic oko njega, pa će ga malo i pošlatat, on se smrtno uvrijedi - da jel ona normalna, da vaka da naka, i babac u manirima mafijaškog kuma dade ponudu koju on neće moć odbit ( znači ostaće mu njeno imanje i sva paruština koja će mu omogućit da se popne u crkvenoj hijerarhiji ). E viš to nije mogo odbit, i eto nabrzo Ralpha ko nadbiskupa, ode on s imanja za svojim poslom. Maggie ostala bleketat za njim, i kak to već biva udala se za prvog koji je naletio i to za sjekača trske ( dobro, autorica je zeru uljepšala stvar pa je novopečeni muž bio pljunuti Ralphić, pa se ko zato udala za njega - iskreno, drugog razloga ne vidim, nije baš da je zarađivo ko Ronaldo mlateć mačetom ). I da skratim priču, rodila je curicu tom svom sjekaču; doista, Ralph je ko slučajno naišo da je malo vidi baš dok se porađala ( a porađala se još duže neg ja sa početka priče ) i malo su se i sporječkali, al to se pripisuje pitiespiju uslijed trudova. E onda je Maggie mjesecima tugovala i tugovala, pa je poslali na oporavak vrlo blizu Nedođije, i Ralph došo za njom samo da joj priopći da ide za Rim, i ode mast u propast - spetljali se u toj divljini, jer ni on više nije mogo poreć da ona ima posebnu ulogu u njegovom životu. I u tome ode mast u propast ostane naša Maggie trudna, ostavi sjekača trske kojeg ionako isto nikad nije bilo ( stalno sjeko trsku, da šta bi drugo radio ) i vrati se doma, mami. Pa rodi sina, sva sretna jer konačno ima komadić svoje ljubavi koju joj niko na svijetu ne može uzet.
Dalje nemam namjeru prepričavat, sigurna sam da ste svi i čitali i gledali i znate da je priča stravično loše završila po Maggie. Da sam se mogla dočepat gospođe MCcCollough pa glavu bi joj rašerafila zbog takvog završetka, jer ja naime volim hepiendove, a ona me dotukla svojim romanom. Jer se drznula potvrdit moje najgore sumnje - da ljubav mora bolit. Ako zanemarim tu sitnicu, dugo me mučila ta nijansa boje - ružin pepeo ( kad je išla serija tevei su još bili crnobijeli i vidjela sam otprilike ništa od ružinog pepela, tek sam nakon puno godina skužila da mi se ta boja uopće ne sviđa i da je ne bi obukla na sebe ni za maškare ).
Post je objavljen 15.10.2018. u 19:10 sati.