Ponekad sam iznimno romantično - pjesnički raspoložena, pa onda požalim šta nisam iznapisala stopedesetšest soneta o nesretnoj ljubavi i grmlju iz kojeg virim da vidim ljubljenog.
Da sam se rodila u ono vrijeme kad su nastajali soneti, sigurno bi i ja danas bila u čitankama. Ovak samo mogu čitat i uzdisat ko Romeo pod balkonom nad Šekspirovim stihovima. Jer on je tu najjači, barem za moj ukus ( ne Romeo, Šekspir ). Pa sam se drznula, za svoje osobne potrebe, malo raskupusat meni najdraži sonet, onaj broj osamnajst.
Ako mene pitate, to je meteorološko - botanički song ( te vrućoća, te naleti vjetra, te dražesni pupoljci ) u koji je vješto ukomponirana ljubav, ipak je on bio maher za takve stvari. Žao mi je jedino šta nikako nemrem ubacit Vakulu il Sijerkovića u prijevod, šta ne znači da neću. Ovo je tek prvi pokušaj, možda se kroz vrijeme iznjedri mogućnost da u stihovima budu i spomenuta dvojica i Državni hidrometeorološki zavod. Šta ja znam kad će me i kuda prebacit. Za sada Sonet broj osamnajst može bit tek ovakav.
Jel da te s ljetnim usporedim danom?
Ljepša si mi stoput, ljepša si od svega.
Boli me šta vjetar pupoljke drmusa
I šta prekratko traje ljetna žega.
Uglavnom prevruće bude ljeto,
Ajme miline kad oblaci dođu;
Ljepota vaka, ljepota naka –
Nijedna kod mene nema prođu.
Jer ti si mi ljeto šta vječno traje,
Ljepotu ne gubiš, pa nije to dugme.
O smrti neću, sačuvajmebože,
Jer ti kroz vrijeme urasla si u me.
I dokle dišem, dok te oči prate
Riješit te se neću. Stalno mislim na te.
( ja sam sigurna da se Šekspir neće naljutit, pogotovo zato šta ću probat još presložit malo prijevod; ovo je tek početna skica )