O oblacima

Umorna sam. Sjedim, pijem kavu i razmišljam o tome koliko je život zapravo jako sličan oblacima.

U rano proljeće, iza sivila okovanog teškom studeni, nebo se isprva sramežljivo, ali svakim danom sve sigurnije pretvara u toliko poznato plavetnilo i vedrinu, pretvarajući olovno sivilo u akvarel razliven nebeskim prostranstvom. Povremeno se navuku oblaci, ali nisu teški i zaleđeni poput onih tmastih zimskih oblaka, koji stežu poput ledene smrti.

Ljeto donosi pravu radost. Postoji li nešto ljepše od vedrog neba u rano jutro, dok se svijet još čežnjivo rastaje od mlake noći, budeći se da bi uživao u nebeskoj ljepoti dana bez ijednog oblaka ? Čak su i ljetni oblaci vunasti, mekani poput paperja, bijeli poput kuglica sladoleda od vanilije. Doista, kad naiđe oluja, nebo se pretvara u neprepoznatljivu olujnu prijeteću masu, koja ispunjava strahopoštovanjem pred razornom silom prirode. Možeš tek čekati da oluja jenja, sa olakšanjem tražiti tragove blistave duge i uživati u svježini zraka i blistavim kapljicama kiše na ružama.

Jesen majstorski slaže oblake, kao nekom čarolijom. Na jednoj strani gotovo crni, prijeteći, sablasni, pa se prelijevaju u bjelinu iza koje se ipak nazire umirujuće plavetnilo. Ponekad je i jesenje nebo vedro, umirujuće, blještavo i puno sjećanja na ljeto koje se povuklo pred prvim maglama i šuštanjem žutog lišća. Ostaje sjećanje i čežnja za ljetom, koje će ponovo doći tek nakon što se krug zatvori do kraja i oblaci otplešu svoj jesenji i zimski ples nebeskim svodom.

I onda stiže zima. Studen koja pritišće dušu poput najtežeg tereta, donoseći oblake koji su gotovo rukom dodirljivi; iz njih se nemilice prosipaju kristalne, studene pahuljice koje se otapaju na licu dok hodaš ulicom u sumrak, promatrajući njihov ples pod uličnom svjetiljkom i žuriš u toplinu doma, skuhati čaj od šipka ili vino, pa nastavljaš kroz prozor gledati kako se sve pretvara u bijelu pustoš. Razmišljaš o proljeću koje će stići tek kada se zimski oblaci smiluju i poput zastora razvuku i propuste prve zlaćane zrake sunca.

Takav je i život. Vječna mijena svjetlosti i tmine, radosti i tuge, smirenja i bola. Tako to mora biti. Kada naiđe tmina, tuga ili bol skutriš se u svome komadiću svemira i čekaš da prođe. Jednom mora proći, baš kao i ovaj crni oblak na fotki koji se razlijeva prema vedrini neba. Onda shvatiš da sve možeš izdržati.

( fotka mog kolege s posla, nebo uhvaćeno danas na povratku kući )