Marketing
Ne može se ubiti Grad
Ja ne volim teške teme. Vjerujem u čaroliju i snagu smijeha; vjerujem da može nadvladati svaku teškoću.
Ovo što ću objaviti jest tugom obojeno sjećanje na strašni rujan 1991. godine, in memoriam 598 Petrinjaca, koji su izgubili živote u vihoru rata. Neka bude mir njihovim dušama.
Ne može se ubiti Grad.
Mogu se slomiti lukovi Njegovih mostova koje sam toliko voljela. Mogu se srušiti tornjevi Njegovih crkvi. Mogu se razbiti izlozi Njegovih dućana. Mogu se ubijati Njegovi stanovnici. Mogu se spaljivati Njegove kuće i vrištati u nebo dok gore. Ali Grad se ne može ubiti.
Grad koji je postao prije toliko stoljeća i preživio toliko osvajača i razaranja ne može se izbrisati sa lica zemlje. On naprosto strpljivo čeka da prođe uragan zla, i u samoći vida svoje rane dok ne dođu ljudi koji će ga voljeti. Čeka da dođu neka nova djeca, koja će sjediti na klupama u parku, gledati lipe Ilirke koje su posadili Napoleonovi grenadiri, i moćno stablo gingko bilobe koje se uzdiže iznad gotovo čitavog parka, prosipajući ujesen najljepši žuti tepih koji sam ikad vidjela ispod svoje prekrasne krošnje. Čeka da se iz nanovo izgrađenih kuća, koje su vrišteći gorjele, opet začuje dječji plač i smijeh.
Neka se nikada nigdje ne ponovi pokušaj ubijanja Grada kakav je preživjela Petrinja u rujnu 1991. godine.
Stravična je priča Stjepana Rožankovića, koji je preživio otvaranje paklenih vrata kod Vile.
Prema njegovom kazivanju, lica su im bila prekrivena fantomkama. Doveli su ih do svježe iskopane rake. Naredili su im da skinu odjeću i stanu uz rub. Formirani streljački vod je zapucao. Tijela su, pokošena rafalima, pala u raku.
Stjepan je pao u raku zajedno sa ostalima. Osvijestio se nakon nekog vremena, među mrtvim tijelima, teško ranjen. Krvav i blatan jedva je ispuzao iz rake, i okolnim putevima, izbjegavajući glavne ulice, stigao do kupskog mosta. Vozilom hitne pomoći prebačen je u sisačku bolnicu, gdje je operiran i zbrinut.
Nije rado pričao o tome što je preživio. Tek je jednom spomenuo da pamti kako su mu vlažili usne Fantom jer je bio jako žedan, a nije smio piti zbog kirurških zahvata koji su ga čekali. Često je odlazio na mjesto egzekucije, paleći svijeće za one koji nisu imali njegovu sreću.
Ovo je samo jedna od jezivih ratnih priča; ima ih na tisuće. Nijedan rat ne donosi dobro, nijedan rat nema milosti. Zato mi nikada neće biti razumljivi oni koji zveckaju oružjem, huškaju, prijete i neprekidno izvlače iz ormara priče o mržnji.
Naposlijetku, uvijek i u svemu valja biti Čovjek. Dobar Čovjek.
Takvi ne mogu ubijati Grad.
( uži centar grada početkom rujna 1991. )
( lukovi srušenog mosta preko Petrinjčice; ista sudbina zadesila je i lukove mosta preko Kupe )
Post je objavljen 17.09.2018. u 16:54 sati.