Ručni rad 3

Ja zapravo imam ludu sreću šta se nisam rodila u vrijeme kad je jedna od glavnih vrhunaravnih vještina, koja je dokazivala da je žena sposobna, bila ručni rad bilo kojeg oblika.

Ajde samo pogledajte recimo ovu kuhinjsku krpu ( il je to takozvani zidnjak, koji je visio iznad špareta umjesto nape u nekadašnjim kuhinjama; imala ga i moja mama u staroj kuhinji, baš s ovim natpisom, zato sam ga i uzela za ogledni primjerak ). Znate kad bi ja ovo izvezla? Nikad, a možda ni tad.
Za početak, trebalo je valjda iscrtat na platnu sve te puste ruže, pa dvije kuvarice ( svaka u svom poslu, sa složenim ladnim trajnama i fertunima i vidljivim dekolteom ), pa šparet s loncima, paru iz lonaca, postavljeni stol, ćuku...pa složit natpis koji izrijekom tvrdi da ne treba lajat dok se kuva jer ode sve kvragu. Samo bi na pripremu izgubila par tjedana, pa nisam ja Pikaso da iz prve odma sve ispadne kak treba ( a i loš primjer sam uzela, njegove bi kuvarice sigurno imale trokutaste glave i tri cicke u dekolteu i ko zna kakva čudesa po sebi; al kojeg god slikara da sam uzela - ista stvar, na mom platnu to bi izgledalo ko Frankenštajnova kuhinja ).
Dalje, nakon iscrtavanja iglu u ruke i udri vezi i vezi i vezi i vezi, dok se ne onesvijestiš. Pa tako svako veče, nakon šta napraviš sve šta treba ( a napravit treba sve, govorimo o vremenu bez perilica i sušilica i saugera, to je došlo tek nakon izuma kotača ). Gdje bi ja pogodila izvest figuru kuvarice ko na ovom oglednom primjerku ? Bila bi gora osam puta od već spomenute Pikasove kuhinjske djelatnice. Ćuko - zvijer nepoznata i neviđena od postanka svijeta, za prestravit djecu ak neće jest ono šta je za ručak ( znate ono - dijete sjedi i štrajka nad tanjurom pa samo zamahnete mojom rukotvorinom pa pojede i beštek, sam da maknete veznu strukturu ispred njega ). Šparet i ruže neprepoznatljivi do te mjere da bi me sigurno pitalo zašto na krpi il zidnjaku imam kištru za drva i otvorene kišobrane.
Pa kad bi ikad nekad uspjela završit to čudo, kakve sam sreće sigurno bi ga iskuhala u vešloncu i dobila pedeset nijansi plave na platnu, sa skvrčenim koncem i vezom pretvorenim u futurističke slike kataklizme. O tome da bi zaplavila sav veš trenutno nemrem razmišljat, imam slike mog iskuhanog ručnog rada pred očima.

Dakle, da rezimiramo - obzirom na moju vještinu i brzinu izrade, ja bi tijekom bogate veziljske karijere uspjela napravit možda, ajde nek bude, sedam - osam ovakvih remek djela, koja bi izgledala neprepoznatljivo iza moje lijeve ruke. O heklanju ukrasnih stolnjaka i miljeića širokog spektra primjene ne smiijem uopće mislit, pa nemam šest pari ruku da to sve stignem.

( fotka Dugopolje.org, da ne pomisli neko da sam ja vezla )