Mami, s ljubavlju

Ovo za mene nije tek džem od šljiva. Puno je više od toga.

Dok čistim zrele, modre, mirisne šljive i stavljam ih kuhati, dok miješam smjesu koja postaje sve mirisnija i gušća, dok dodajem vanilin šećer i rum i limun, dok grabim džem u vrele teglice pred očima mi je gotovo neprekidno moja mama.
Već sam pisala o njenoj špajzi prepunoj džemova, pekmeza, kiselih paprika i ajvara. Njoj je bilo nezamislivo da u kasno ljeto ne skuha pekmez od šljiva. Nije voljela jesti džem, pa je šljive uvijek mljela na najsitniju šajbu da se izgubi svaki trag kožica. Uzalud smo joj govorili da nam je džem finiji.
- E pa nek vam je, ja više volim pekmez. Kad vi budete kuhali onda radite po svome - bio je njen odgovor.
Kuham danas poslijepodne džem, gledam kako postaje sve gušći i mirisniji, pretvarajući se u onu preukusnu ljubičastomodru ljepotu koja se ne može naći u kupovnim džemovima, i vidim nju. U plavoj haljini za po doma, s pramenom kose koji je uvijek neposlušno padao preko lica rumenog od topline tiš špareta na kojem je kuhala pekmez, sa obligatnom kuhinjskom krpom preko desnog ramena ( ako ustreba za povući ranjglurinu s pekmezom na onu stranu peći gdje je slabija vatra ). Zove me da probam je li pekmez dosta sladak i bi li stavila još ruma; pušem u pekmez i probavam, pogođen je u stotinku - ni presladak ni prekiseo, ima dovoljno svega što treba dodati. Pomažem joj ugrabiti pekmez u teglice, iako baš i ne voli da se previše muvam oko svega toga jer sam ljevakinja i ubijeđena je da ću dragocjeni pekmez prevrnuti na pod ( ti i tvoja lijeva ruka, mili Bože; daj ja ću grabit, ti samo polako mijenjaj teglice, pazi da se ne opečeš ). Kad pekmez konačno završi u pećnici da se uhvati korica, ona sjeda sa zadovoljnim uzdahom, podiže noge na stolicu, pali cigaretu i otpija koji gutljaj davno ohlađene kave. Kaže - e da mi sad još nije prat ranjglu i kuhaču i svo to andrmolje. Nije ni molba ni naredba, tek konstatacija.
Ustajem uz smijeh i odlazim oprati prljavo posuđe. Galami za mnom - pazi s ranjglom, nemoj je udariti da se ne "ocinja" ( kako ovo prevesti; da se ne udari i ne ošteti posuda ). Prevrćem očima, jer svake godine slušam iste rečenice. Perem i pazim, bolje da me nema nego da se ošteti predragocjena ranjglurina kojih ima još pet u špajzi, samo drugih dimenzija.

Sve mi je to danas prošlo kroz misli, poput najdražeg crno - bijelog filma, toliko puta odgledanog. Jedino sam skuhala džem, baš onako kako je i govorila - kad vi budete kuhali, onda radite po svome. Najdraža moja.