http://rigijev.blog.hr
petak, 24.08.2012.
Nevino dijete
Mi stalno odbijamo. I ako prihvatimo nekog mi ga prihvatamo djelimicno. Kazemo; Oci su dobre ali mi se ostalo ne svidja. Je li to prihvatanje? Ili kazemo; Ovo tvoje djelo je dobro, ali ostala nisu a ja prihvacam samo ono sto je dobro. To zapravo znaci; mogu da prihvatim samo ono sto mi je potrebno.
Kada roditelj kudi dijete za ono sto, on misli, da nije dobro i hvali za ono u cemu je dijete dobro – sto on time cini? On stvara podjelu unutar djeteta. Malo po malo dijete ce od sebe da odbije onaj dio koji roditelj ne prihvata, i tako ce se rascijepiti na dva dijela. Odbijeni dio postaje nesvjestan a prihvaceni svjestan.
Odbijeni dio, koji je dio vas, ne moze biti unisten. To konstantno radi u vama – samo ste taj dio bacili u mrak. A jednom kad taj dio odbacite u tamu, taj dio sve vise jaca i to na nivou na kom nemate kontrolu, na nivou ne – svijesti. Taj dio samo ceka priliku da se revansira. Kad god niste svjesni odn kada ste slabi taj dio izlijece iz mraka. Mozete da budete fini i dobri dvadesettri sata no u onom preostalom satu ono iz nesvjesnog ce se afirmirati u svjesnom. Stoga i sveci imaju svoje gresne trenutke.
Samo ako ste ujedinjeni odn cijeli, tada nema ni jednog dijela koji se stalno bori, koji stvara probleme, koji stalno probava da se afirmira i da se sveti.
Tako svetac stalno u sebi prikriva gresnika koji je tko zna kad odbacen i potisnut. Dok mudrac ne prikriva nista jer je kompletan. Mudrac nista ne odbija, on potpuno prihvata i sebe i druge.
Oznake: dijetinjstvo, dijete, roditelji, svjesnost
ponedjeljak, 20.08.2012.
Oshov pogled na zivot i na odnose
Oshov pogled na zivot i na odnose
Vazno sazananje je da nam potraga za Srecom u spoljnom svijetu – izvan nas, kao sto je trka za novcem, karijerom, polozajem i statusom, i svim drugim ovozemaljskim ciljevima, predstavlja put u jos vecu patnju.
Oshov pogled na zivot ima korijene u Tantri, koja je jedina na istoku slavila zivot kao uzitak i radost, u svijetu bez potiskivanja kojima nas uce od dolaska na svijet. On dalje vidi zivot kao dar od Boga, koji treba iskoristiti do krajnjih granica. Treba cak prevazilaziti i rusiti te granice da bi se tako moglo okusiti rajsko stanje, stanje iza uma i tijela. Seksualnu energiju, jedinu energiju koju imamo, treba iskoristiti tako da putem njene transformacije, dodjemo do kozmicke svijesti. Tantra poziva na zivot bez dogma, pravila i zabrana. Tu su prisutni Bog, Zivot i covjek koji kroz zivot spoznaje Boga u sebi.
U zivotu imamo sansu za dostizanja blazenstva, koje se postize prestankom rada uma i tisinom koja se pomalja u Prostoru iza uma. Otkrice tajne se dogadja prestankom prikrivanja i pretvaranja da ste nesto drugo i suocejem sa prazninom u sebi i prazninom u drugom ljudskom Bicu. Skidanjem velova bespotrebnih informacije i suvisna znanja. Uz ljubav i podrsku. Bez ogranicenosti, ukalupljenosti i sputanosti sistematicnim sistemimima misli.
Ovdje se radi o slobodi i pobjedi nad svim stegama i lancima obicnosti i porosjecnosti. Radi se o svijetu u kom se izmice svakoj klasifikaciji. Cudesnom svijetu u kom se govori jezikom srca. Tu gdje se uz ljubav i predavanje moze zakoraciti u Prazninu.
Osho nam govori o Bijelom oblaku koji nema puta. On pluta, plovi i nista ne dostize ni postize. Nema odredista ni kraja. Gdje god stigao i sto god dosegnuo, to mu je i cilj. Plovi s njim gdje god da vjetar krene – on se ne opire niti se bori.
Jednom kad sebi postavimo cilj fiksirali smo svoju sudbinu. Ako je um opsjednut ciljem onda je ispunjen nervozom i frustracijama.
Um je uvijek u potrazi za odredjenim smislom. Za svrhom i svrsishodnoscu. Na taj nacin smo izdvojeni od cjelokupnosti zivota, cjeline u kojoj ne postoji ni svrha ni cilj. Postoji samo uzivanje u zivljenju, slavljenje trenutka, radost i ekstaza. Jer ako plovimo tamo gdje nas vjetar nosi, gdje god se zadesimo tu je cilj.
Jer cilj nije nesto zavrsno – kraj crte, nego je svaki trenutak cilj.
Nema nista sto bih jos trebao da ostvarim. Upravo u ovom trenutku mi je sve dostupno. Samo ako sam dovoljno Budan. No moj je um uvijek vec tamo negdje u buducnosti.
U trenutku kada se odreknem imena, identiteta odn forme; muskarac, bijelac … tada pocinje P L O V.
Zivot je tajna. Zivot ne mogu rijesiti nego zivotom mogu postati.
Prekinite s odnosima
Odnos postoji kad ste dva, podijeljeni. Tako odnos zapravo i nije odnos nego separacija, razdvojenost. Gdje god postoji odnos postoji i separacija. U odnosu uvijek ostajete razdvojeni, a u razdvojenosti je uvijek pristutna manipulacija.
Mi od ljubavi stvaramo odnos i tim je ljubav osudjena na smrt. U ljubavi ne smije biti odnosa. Vi trebate postati jedno s ljubljenim i dati mu priliku da bude jedno s vama. To treba biti stapanje – samo tako sukobljavanje prestaje. Inace je to odnos u kome su prisutni posjedovanje, gospodarenje, manipulacija i eksploatecija. Sve su to radnje ega.
Prekinite sa odnosima. Velik ste dio zivota proveli u odnosima, sad sa ovim sad sa onim. I dovoljno ste patili. I previse. Patili ste vise nego zasluzujete. Sve to zbog krive koncepcije odnosa.
Pogresan concept je; prvo moras biti svoj i tek nakon toga u odnosu. I odatle popticu sve napetosti, svi sukobi i sva nasilja.
Sartr je rekao; Pakao su drugi. Zapravo pakao nisu drugi nego vas ego. Kada u odnosu uspijete da nestanete, pakao nestaje. Tada ste preobrazeni i usli ste u raj.
Adam i Eva su izbaceni iz raja jer su jeli zabranjeno voce sa drveta znanja. Zasto je voce sa drveta znanja bilo zabranjeno? Zato sto sa znanjem dolazi ego.
Pokusajte ovo, sjedite ispod drveta i potpuno zaboravite na sebe. Neka samo drvo ostane. To se desilo Boedhi ispod Bodhi drveta. On nije Bio; u tom se casu sve dogodilo. Samo je Bodhi drvo ostalo.
Pronadjite trenutak kada Niste. Ti trenuci nepostojanja su trenuci kada cete po prvi put zaista Biti.
Sto god da ste, prihvatite to sa takvom potpunoscu da izvana ne ostane nista sto bi trebalo ostvariti.
Da sada ste od sebe odbijali mnoge stvari – zato vam se one i pojavljuju u snovima. Krecete se ulicom i u susret vam dolazi neka privlacna osoba; zelja se pojavljuje i vi je odbacujete rijecima; To je pogresno. A to cijela kultura, tradicija, drustvo, moral vriste u vama. Kada se pojavi neko lijepo lice vi ga, kao da nesto nije u redu, odbijate. I sada ce to lice postati vas novi san.
Odbijena zelja postaje san. Snovi i fantazije su proizvod potisnutih zelja.
Bas oni koji odbijaju uobicajen ljudski zivot su prave fabrike najprostijih snova.
Ne odbijajte snove jer cete postati opsjednuti tim istim snovima.
Sto god da vam se dogadja prihvatite i ne osudjujte.
Ne stvarajte podjele na prirodno i neprirodno. Cjelokupnost to je priroda. Ne samo drvece, oblaci, trava – sve. Nema nicega sto je neprirodno. Sve je prirodno.
Um zivi kroz razlike, kroz podjele. Prihvatite sto god da Jeste i prihvatite to bez analize.
Vi ste u jednoj te istoj prirodi, bilo da ste na pijaci ili negdje u brdima. Negdje je priroda postala planina i suma a negdje prodavnica i pijaca. I jednom kad shvatite Tajnu Prihvatanja tada cete i na pijaci uzivati. Pijaca ima svoju ljepotu, zivot i dah. A planine i sume ne bi bile tako ljepe da nema pijacne guzve i buke.
Jedna dobra pijaca uvijek daje dubinu tisine jedne dobre planine.
Um je ubijica
Um je ubojica i zlocinac. Ubojica svih tajni. Uciniti sve krajnje izvjesnim, to je najdublja potreba uma.
Raz – Um se boji zivota!
Objasnjenja umrtvljuju stvari oko nas. Teolozi su i od Boga nacinili mrtvu stvar – previse su ga objasnjavali. Zato je Bog danas mrtav. Ubili ga propovjednici. Toliko su ga objasnjavali da ni jedna tajna nije ostala.
Susret
Kada ste ispraznjeni, kada samo praznina postoji, susret se desava. Kada postanete budni i shvatite da je mogucnost da nekoga i promasite uvijek prisutna, iznenada susret postaje moguc.
I dok god se ne kockate potpuno – gubit cete!
Hazard ne smije biti djelimican. To je pravilo igre. Stoga ne igrajte oprezno, s rezervama. Ulozite u igru sve sto imate.
Biti uobicajen je vrlo neuobicajen kvalitet jer su oni koji nisu obicni u nekom svom ego – tripu; bogatstvo, moc, status. Pastir, ribar i stolar – ‘beznacajni’, obicni ljudi nezainteresirani za bilo kakva dostignuca – jedino su oni bili privuceni Isusom.
Biti uobicajen prava je rijetkost; biti apsulutno Obican je zaista neobicna stvar. Zen majstori kazu; postani prvo obican, pa tek onda, kroz to, neobican.
Vase je Bice je ovdje rijetko jer se raz – um boji smrti. U njemu uvijek postoji pohlepa za zivotom. On se za zivot kaci. Cak i ako bijedno zivi – lijepi se za zivot i to ne zbog zivota nego zbog straha od smrti. Straha od kraja.
Duhovno putovanje ima pocetak ali nema kraj. Zato ne jurite za dostignucima, ne tezite nekom cilju, samo zivite od trenutka do trenutka, plutajuci, ploveci.
Oznake: odnos, veza, ljubav, partner, život, karijera, Tantra, polozaj, status, uspjeh, sreca, uzitak, radost, bog, patnja, praznina, kolektivno znanje, dogma, seksualna energija, seks, transformacija
Budi sretan i dragi ce doci
Bijeda vs ekstaza
Covjek star vise od sto godina upita sebe bas na svoj rodjendan; Zasto sam uvijek sretan? Pa sam sebi dade odgovor; Svakog jutra kad se probudim ja mogu da biram da budem sretan ili nesretan. I ja uvijek izaberem srecu.
Kako to da mi obicno ne biramo srecu? Kako to da nismo svjesni mogucnosti izbora?
To je jedan od najslozenijih ljudskih problema. Ljudi izabiru jad, bijedu, depresiju. Za tako nesto mora postojati dubok razlog.
Kada je dijete sretno, nitko ga ne slusa. Kada je zdravo nitko se ne bavi njime. Ako ste nesretni i jadni, kroz to mozete nesto da dobijete. Ako ste sretni, gubite.
Kada je nesretan covjek dobija paznju. A tudja je paznja hrana za ego, opasan stimulans. Tudja paznja daje energiju; kroz nju osjecate da ste netko. I, eto, zbog toga toliko potrebe, toliko zudnje da se privuce paznja.
Ako je neko ekstatican, odjednom, takav covjek kao da ne pripada nama – i svi osjecamo ljubomoru. Pokusavamo na sve nacine tu osobu da vratimo u ‘normalno’ stanje. Psihoanaliticari, psihijatri, svi ce pomoci da se ta osoba vrati u normalnu bijedu.
Ljudi su ljubomorni na one koji su uspjeli promijeniti svoju unutarnju kemiju. One koji su odbacili ljusturu koju je drustvo stvorilo oko nas i uspjeli pobjeci iz zatvora socijalne mizerije. Drustva ne mogu dopustiti radost. Radost je najveca revolucija. Ako su ljudi radosni ne moze im se nametnuti opsjednustost novcem. Oni nece cijeli svoj zivot protratiti u sakupljanju novca.
Od samog jutra pred nama je izbor, ustvari u svakom trenutku; da li cu biti jadan ili ekstatican? Mi izaberemo jad jer nam je to postala navika. U trenutku kada je izbor pred nama, nas um po navici krene bijedi u susret.
Izgleda kao da je jad nizvodno a ekstaza uzvodno. Ekstazu je, na prvi pogled jako tesko ostvariti, ali to nije tako. Istina je suprotna; ekstaza je nizvodno a jad je uzvodno. Bijeda je tesko ostvariva, ali nju ljudi uvijek ostvaruju jer neprestano zele ono sto je nemoguce.
Svako je dijete rodjeno ekstaticno. Obitelj, ucitelji, drustvo su ucinili sve da od ekstaticna kreatora naprave bijednu kreaturu. Samo treba pokusati prizvati djetinjstvo. Ako ste u stanju da opet budete dijete, tada za vas jad vise ne postoji.
Dijete moze, u jednom trenutku, biti nesretno. No ono je potpuno u tome. Tako je jadno u svojoj tuzi da tu uopce nema podijeljenosti. Nema djeteta odvojenog od tuge. Ono u svojoj nesreci ne izgleda podijeljeno. Ono tada jeste tuga – toliko je dijete duboku u tome. Ako postanemo jedno s tugom tada otkrivamo ljepotu svega toga. To onda vise nije nesreca.
Stvori posljedicu i uzrok ce ju pratiti
Uzrok i posljedica, jedan od osnovnih zakona nauke. Duhovnost zna za jedan drugi zakon koji je dublji od prvog. On ce nam izgledati apsurdan.
Zakon glasi; stvori posljedicu i uzrok ce ju pratiti!
Postoje situacije u kojima se osjecamo ugodno. Dosao je ljubljeni. Situacija je uzrok – osjecamo srecu. Sreca je posljedica. Dolazak ljubljenog je uzrok. A zakon kaze; BUDI SRETAN I DRAGI CE DOCI.
Budi sretan i sve ce doci.
Isus je, drugim rijecima, rekao istu stvar; Prvo trazite Kraljevstvo Bozje i sve ostalo bit ce vam dato. Kraljevstvo Bozje je kraj, posljedica. Prvo trazite kraj – ovdje kraj oznacava rezultat, posljedicu – i uspjeh ce se pojaviti sam od sebe.
To nije da vi samo stavite sjeme u zemlju i da drvo slijedi – neka bude drvo i iz njega million sjemenki. Ako je iza uzroka poljedica, iza posljedice je opet uzrok. To je lanac. I onda sve to postaje krug.
Lakse je stvoriti posljedicu. Posljedica, za razliku od uzroka, potpuno zavisi od vas. Sve to izgleda kao magija. Zakon magije. Duhovnost jeste magija. Treba spoznati tajne magije. Pokusajte; stvorite posljedicu i vidite sto se desava. I ne cekajte na uzroke, oni ce doci. Odaberite srecu i bit cete sretni. Energija zivota ima svoje zakone i nacine rada – ako nesto radite u potpunosti, to postaje realno.
Ovo je izvadak-sazetak rečenica i mudrosti Osha koje su me dirnule i inspirirale da ih objavim.
by Rigi
Oznake: ego, pažnja, izbor, navika, sreca
Budi oboje - materija i dusa
Postoje dva pola, dva dijalekticka pola, dvije obale, a vi ste negdje izmedju njih – niti se krecete niti se ne krecete. Napor i nenapor, pokret i nepokret, aktivnost i neaktivnost, materija i dusa – to su dvije obale. Centar je ono sto hindusi zovu dusom – Atma. Nema napora u centru. Napor je dio periferije. Pokret na periferiji, mir u centru.
A izmedju to dvoje …
Izmedju obala tece ono sto jeste. Suptilna ravnoteza i harmonija izmedju obala. Da bi ravnoteza bila ostvarena treba koristiti oba pola. Snaga zahtijeva aktivnost, za snagu je potreban pokret. Ako odbacimo aktivnost, snaga nestaje. Ako izaberemo samo jedan pol, desit ce se disharmonija, jednostranost, zaostajanje.
Dok je istok odabrao mir, zapadnjaci su odabrali aktivni dio, periferiju. Oni misle da je u aktivnosti sve. Biti aktivan i uzivati, biti ambiciozan i pobjedjivati. Misle da dusa niti ne postoji. I tako postaju neuravnotezeni. Bez sredista – centra-mira mi ne mozemo dugo ostati zdravi.
Ravnoteza je sve. Ne birajte. Ne odbijajte. Prihvatite oba pola i stvorite unutarnji balans. Ako ste aktivni – uzivajte, budite ekstaticni, budite potpuno u tome. Ako ste neaktivni – opet uzivajte, nek tada sve bude radost tisine.
Krecite se sto slobodnije izmedju te dvije obale, i ne stvarajte nikakav izbor. Ne recite; Ja sam ovo ili ono. Ne identificirajte se. Recite; Ja sam obadvoje. Ne bojte se kontradikcije. Budite oboje, i krecite se s lakocom.
Vi ste obje obale i nema potrebe da se odabira. Jedino sto treba zapamtiti je ravnoteza izmedju obala. Na taj nacin, balansom, obje se suprotnosti prevazilaze.
Krecite se kroz zivot sto slobodnije mozete. I koristite obje suprotnosti, obje obale, sto vise mozete. Ne stvarajte nikakvu protivrjecnost. Obale nisu protivrjecne – one se samo takvima cine, jer duboko dole one su isto tlo.
Krecite se, no stalno budita svjesni nepokretnog centra. Cinite ali budite svjesni necinioca. Cinite napor i ostanite nenaporni.
Vrlo je bitan taj unutarnji balans izmedju suprotnosti.
Oznake: ravnoteza, dualozam, dusa, zapad, uspjeh, balans, identitet
Dubok – istinski ljubavni odnos
Jezik je za one koji nisu u ljubavi. Za ljubavnike je tisina.
Odnos je jedna od misterija, i posto postoji izmedju dvije osobe, zavisi i od jedne i od druge. Kad god se dvije osobe sretnu, stvoren je novi svijet. Njihovim se susretom desio nov fenomen i kroz taj potpuno novi fenomen, obje se osobe mijenjaju.
Bez odnosa ste jedno, a cim ste u odnosu, postajete nesto drugo.
Odnos stvarate vi a potom odnos stvara vas. Dvije se osobe srecu i pritom se srecu dva svijeta. Svaka je osoba svijet za sebe – slozena tajna sa drugom prosloscu. Ako odnos postane intiman, postane blizak i dubok, tada se malo po malo i centri pocinju doticati. I kada se centri napokon sretnu, to se zove ljubav.
Kada se periferije sretnu, to je poznanstvo. Cesto ste svoja poznanstva nazivali ljubavlju, no time ste samo zavaravali sebe.
Ljubav je prava rijetkost. Ako zelite da sretnete osobu u njenom centru, morat cete joj dopustiti da i ona dotakne vas centar. Da dozvolite sebi da budete osjetljivi za tako nesto, potpuno otvoreni i ranjivi.
A to je rizicno. Dopustiti drugom da dopre do vaseg jezgra je opasno, jer nikada ne znate sto ce ovaj drugi uciniti sljedece. Jer jednom kada su sve vase tajne otkrivene, kada se vasa skrivenost razotkrije, kada se potpuno razgolitite, nikad ne znate sto ce onaj drugi uciniti.
U tome postoji strah. Zato se ne otvaramo.
Periferija je mjesto gdje vi prestajete a pocinje svijet. Kada se periferije sretnu mi pomislimo da smo se sreli mi, da nam se dogodila ljubav. Tu se radi o poznanstvu a ne o ljubavi. Seksualni je odnos takodjer desavanje na periferiji. Dok god se centri ne sretnu, seks je samo susret dva tijela.
Mozete drugom dopustiti da dopre do centra samo ako se ne bojite.
Postoje dva nacina zivljenja; jedan okrenut strahu i drugi okrenut ljubavi.
Zivljenje okrenuto strahu vas nikada nece odvesti u dubok – istinski odnos. Ostacete zatvoreni ne dozvolivsi drugom da prodre do vaseg jezgra. Dozvolit cete prilaz do odredjene mjere a potom, na brzinu, podici zidove, i svaka ce mogucnost za ljubav nestati.
Zivljenje okrenuto ljubavi je zivljenje duhovnog covjeka. Covjeka koji se ne boji buducnosti, koji se ne boji posljedica, koji zivi ovdje i sada.
Krisna je u Giti rekao Ardjuni; Ne brini o posljedicama. Um koji brine o posljedicama, koji je okrenut rezultatima, je um okrenut strahu. Onaj u kojega je um okrenut strahu uvijek nesto kalkulira, planira, aranzira i mijenja, i citav se njegov zivot time unistava.
Ako mozete biti u ovom trenutku, u ovom sadasnjem trenutku, samo ako mozete biti u bogatstvu ove punoce, jedino tada i jedino tako mozete voljeti.
Milioni ljudi misle da su u ljubavi, vjeruju da vole, no to je samo uvjerenje a ne i ljubav.
Ljubav se desi samo ponekad. Rijetko procvijeta i to samo tamo gdje nema straha. To znaci da se ljubav moze desiti samo duboko duhovnoj osobi. Seks je dostupan svakome, ali ne i ljubav.
Kada ste otvoreni, kada nemate sto da sakrijete i kada se ne bojite, onda mozete dopustiti drugome da vas dotakne u centar, da prodre do vase sustine.
Zapamtite; ako vi dozvolite nekom da udje u vas, i drugi ce to dozvoliti vama, jer onog trenutka kada se jedan centar otvori – stvara se povjerenje. Kada u vama nestane strah, odjednom, i onaj drugi postaje neustrasiv.
A cemu strah? Cak i da se sve zna o vama, da ste otvorena knjiga. Strah vam stvaraju pogresne koncepcije nametnute od drustva, da treba da se stitite i branite, da budete danonocno u borbenoj gotovosti, da je svako neprijatelj, da su svi protiv vas. Nitko nije protiv vas! Cak i da osjecate da je netko protiv vas, taj, takodjer nije protiv, jer svako je obuzet sobom, a ne vama.
Ako mozete dozvoliti sebi da vam se ljubav dogodi, onda nema potrebe za meditacijom, crkvom i hramom. Bog i sve to ce vam se desiti kroz ljubav.
Dajte svoje tijelo ljubavi, prije nego ga uzme smrt. Za ljubavnike nema smrti.
Ljubav je trenutak kada se dva centra konacno sretnu. Iz susreta dva centra radja se nova stvar. Javlja se alkemija. Stvara se napitak koji ce ugasiti zedj mnogih zivota. I ispunjenost je tu.
Cak ni smrt ne znaci nista covjeku koju voli.
I bog postoji. Bog nije argument, Bog je ispunjenje, osjecaj dubokog ispunjenja.
Zadovoljstvo je vidljiv znak ljubavi. Odjednom postajete zadovoljni, kao da ste iznenada sve postigli. Postigli ste cilj. Sudbina je ispunjena. Postajete bezzeljni. Zato sto zelje nicu iz nezadovoljstva. Vi zelite sve sto nemate. Mislite ako nesto budete dobili – imali, da ce vam to donjeti zadovoljstvo.
Ako je ljubav prisutna, bit cete po prvi put stvarni, sa osjecajem blazenosti.
Nek ljubav bude vasa sadhana, vas duhovna disliplina. Ne dozvolite da ljubav postane tek nesto obicno. Da postane samo zaokupljenost uma, ili samo tjelesno zadovoljstvo. Naka ljubav postane unutrasnje traganje. I pozovite drugog da vam pomogne na tom putu, kao prijatelj. Da doprete do vrhunca medjuljudskog odnosa. I sada drugi vise nije nov. Drugi vise nije tajna koju treba istrazivati nego prijetelj koji je spreman da zajedno s vama krene prema centru. Budite jedan drugome vrata. Tako cete, kroz taj odnos, dospjeti do vrha.
Periferija – vase tijelo je staro. Ne mozete biti u vjecnoj ljubavi sa tijelom. No vas je centar uvijek svijez, vjecno mlad. Jednom kad ostvarite kontakt sa centrom, otkrivat cete ljubav svakog trenutka.
Ovo je izvadak-sazetak Oshovih rečenica i mudrosti koje su me dirnule i inspirirale da ih objavim.
by Rigi
Oznake: odnos, veza, partner, ljubav, duhovnost, strah, bog, Sadhana
Otpustanje ega
Dok slusate, ako stvarno slusate, vas se um zaustavlja. Tada ne mislite, um prestaje raditi – unutarnji dijalog prestaje, postajete otvoreni i pocinjete da osjecate onog drugog. Tu rijeci postaju samo pomocno sredstvo.
Ako mozete pokraj nekoga sjediti bez rijeci i mîsli, onda mozete direktno uci u tu osobu. Rijeci treba koristiti da bi nas naucile tisini, da bi nas na nju pripremile.
Ego kao zrelo voce
Prije nego uspijete izgubiti ego, prvo ga trebate uciniti starim. Samo zrelo voce pada na zemlju. Ego treba doci do svog vrhunca, on mora biti jak, tek tada ga mozete odbaciti.
Jer zivot je borba. Kako cete prezivjeti bez jakog ega. Unistit ce vas. Kako cete se obraniti? Tko ce se boriti. Tko ce se onda takmiciti. A zivot je neprestano takmicenje. Zato zapadna psihologija savjetuje; ostvarite ego koji je jak i mocan. Tako se propovjeda egoisticnost.
Posao ce biti tezak, prvo dostici pa izgubiti. Jer se moze izgubiti samo ono sto se posjeduje. Ako nemate nista, sto mozete isgubiti?
I pored bogatstva mozete biti siromah. Ako je ambicija jos uvijek u vama, ostajete siromah.
Kad imate dovoljno, zelje nestaju. Nedostatak zelje je kriterijum dovoljnosti. Tada ste bogati.
Niti znanje nije potrebno. To ne znaci da treba da ostanete neznalica. Neznanje postizete tek kad postignete dovoljno znanja i kad ga na kraju odbacite. Kao Sokrat koji kaze; Znam samo jedno – da nista ne znam.
Vecinom je prisutna grabez; Kako postici vise znanja? Kako skupiti sto vise informacija? Tako sakupljeno znanje je mehanicko. To nije rast. To nije zivotno iskustvo, to nije ono do cega ste sami dosli. Znanje je zivo samo kada vi znate, kada je to neposredno iskustvo. Ono ostalo je pamcenje, memorija.
Kada skupite dosta intelektualnog bogatstva, biblioteke se kondenziraju u vasem umu i odjednom postanete svjesni da samo nosite tudja ogranicenja, kada shvatite da nista sto je u vama – vama ne pripada, tada sve to znanje odbacujete zauvijek. Iz tog se odbacivanja u vama radja jedan drugi tip neznanja. To vise nije neznanje glupaka – vec neznanje pravog mudraca.
To se neznanje ostvaruje kroz znanje. To je siromastvo ostvareno kroz bogatstvo. To vrijedi i za ego – cim ga ostvarite, gubite ga.
Kada shvatite da je ego pakao, jer vrhunac ega je vrhunac paklenog iskustva –nocna mora, bit ce vam pretesko da ego i dalje zadrzite u sebi. Nesto mozete odbaciti tek kada vam posjedovanje toga nanosi veliku bol.
Svako dostize znanje kroz patnju.
Svemu treba vremena za rast, za sazrijevanje, za padanje na zemlju i nestanak.
Nemojte zazirati od toga da budete egoist. Vi to jeste. Da niste, vec davno vas ne bi bilo. Drukcije se ne moze prezivjeti. Treba opstati.
Dijete ce, kada je gladno, plakati. Skretat ce na sebe paznju da bi dobilo hranu. Dijete ce se razvijati kroz razvoj ega. Ego je sastavni dio rasta. To ne znaci da treba vjecno ostati s njim.
Prvo budite egoista, savrsen egoista, potpun egoista, kao da cijelo postojanje zavisi od vas, kao da ste centar – sve se vrti oko vas, i sve sto jeste samo zbog vas jeste. To je dio rasta. I uzivajte u svemu tome i dovedite ego do vrhunca.
Ako ga prvo pustite da raste i pomognete mu u tome, ego ce na kraju sam otpasti.
Vi rastete kroz ego i dolazite do tocke kada vam cijela stvar postaje tako pakleno bolna, da se cijeli san raspada.
Sve u zivotu je neophodno. Nema nepotrebnih stvari. Sve sto se dogodilo trebalo je da se dogodi. S razlogom. Neke su vam stvari potrebne ali privremeno. Budete li ih se drzali duze nego su vam potrebne, upascete u samoobranu. Na primjer, cahura vas stiti no nema potrebe da vjecno zivite u njoj. Kad ste spremni probijate cahuru i izlazite iz nje. Ego je ljuska od jajeta.
Um je uvijek logican, a zivot – uvijek nelogican. Zivot je dialektican.
Vi stvorite, a onda zivot kaze UNISTI. Rodîte se a zivot kaze UMRI. Nadjete se a zivot naredi IZGUBI.
Isus je jednom rekao – jedan od osnovnih kozmickih zakona; Ako se kacite za zivot, izgubit cete ga; ako ste spremni da ga izgubite, imat cete ga u izobilju.
Oznake: ego, um, odnos, želje, rast, znanje, egoizam
Potpuno predavanje
Predati se potpuno
Ako mozete da se predate potpuno sa povjerenjem, tad ce se ostalo ostvariti samo od sebe. Ako se bojite i nakon prepustanja nesto pokusavate da ucinite, tada se i dalje kacite za staro, vracate se unatrag – takvo predavanje nije potpuno.
Djelimicno predavanje nije predavanje. Predavanje moze biti samo potpuno.
Prepustanje je simbol trenutka kada vise niste. Predavanje znaci da vas vise nema. Da je centar unisten. I dalje postojite ali bez centra. Ako nema centra onda vise nema nicega sto morate stititi. Zidovi otpadaju sami od sebe. Stit je onda suvisan i nestaje. Tako vi postajete otvoren prostor.
Taj otvoren prostor ucinit ce sve sto je potrebno. Bog ce proci kroz vas, kretat ce se slobodno jer nema vise prepreka. Prepusteni, postajete otvoreni za Bozansku silu, i nakon toga se sve dogadja krajnje spontano.
Tesko se predati a nakon toga je lakse.
Nakon se predam, s nekim ili bez nekoga moja praznina ostaje ista.
Ja ne mogu da biram; voliti ili ne viliti. Ako mogu, tada postoji JA, ego. Odnos postoji u ovom dijelu nase pojave, i zivi do trenutka nase predaje. Pa je predavanje najveci i najdublji odnos – a takodjer i kraj svih odnosa. Ako se predate, ostvarujete najdublji moguci medjuljudski odnos. No iznad toga odnos u potpunosti nestaje.
Predavanje je moguce samo kroz povjerenje. Samo covjek pun povjeranja moze ostvariti vrhunac postojanja, kresendo blazenstva. Toj je sam vrh onoga sto se, uz ostala vrhovna iskustva kao sto je prosvjetljenje, moze dogoditi ljudskoj svijesti. To je peak. Maslow je u svojim istrazivanjima ljude podijelio u dvije grupe; piekerse i ne – piekerse. Pikersi su spremni, otvoreni, receptivni, a ne – piekersi su ubjedjeni da nikakvo vrhovno iskustvo nije moguce.
Ne – piekersi su prakticni i tu takodjer spadaju naucnici, racionalisti, logicari, materijalisti, biznismeni i politicari. Oni su orijentirani ka smislu, znacenju i biti a kraj je za njih besmislen. Takvi ljudi oko sebe stvaraju zidove i nikakva ekstaza za njih nije moguca. Posto ne mogu osjetiti ni djelic ekstaze, njihova je izvorna tocka gledista tim potvrdjena.
Piekersi su pjesnici, plesaci, muzicari, avanturisti, ljudi koji nisu prakticni. Ne brinu previse i dopustaju stvarima da se dogode. I tako i kroz obican zivot ponekad postizu piek iskustva.
U nekoj prici o psihoanaliticaru on biva analizran od strane svog kolege. Nakon je otisao nao odmor on odatle kolegi salje tekst; Osjecam se presretno – zasto?
Ovaj tip ljudi ni srecu ne moze samo tako da prihvati nego se pita; Zasto sam sretan? Mora da nesto nije u redu. Za ove je ljude i sreca nemoguca.
Frojd je rekao da je sreca potpuno nemoguca za ljudska bica. On kaze da je to tako zbog strukture ljudskoga uma – najvise sto mozemo uciniti je da postanemo podnosljivo nesretni.
Ako prihvatite ovaj koncept razmisljanja i uvjerenja ste da sreca za vas nije moguca, vase uvjerenje jaca. I tako dodjete do uvjerenja da je za covjeka jedina mogucnost – nesreca.
Piekeri su otvoreni a to dolazi kroz prepustanje. Njihov je um manje racionalan a vise povjerljiv, manje praktican, nelogican. Budite nelogicni inace sreca nije za vas.
Logika je neprijatelj. Logika kaze da Bog ne postoji, da je ekstaza nemoguca. Da je zivot slucajan i da nema smisla. To je prezivljevanje izmedju rodjenja i smrti. Ustajete, doruckujete, citate novine i odlazite na posao, pa se onda vracete kuci pa onda u krevet da biste sutra mogli raditi te iste glupe stvari. Krug koji se stalno ponavlja. To vam kazuje logika.
Povjerenje je nelogicno – ono ne pita, ne argumentira nego jednostavno uranja u nepoznato. I korak po korak, iskustvom, povjerenje dovodi do predavanja. Sto vise stvari poduzimate s povjerenjem to su vam iskustva veca. Vas zivot postaje intenzivniji. Tako idete dalje u nova otkrica. Tako zivot postaje avantura, neprestano otkrivanje nepoznatog i novog.
Predavanje je najveci hazard. Predati se znaci ostaviti um potpuno po strani. Predati se znaci poluditi jer svi oni koji zive u granicama logike i svojih umova ce za vas misliti da ste poludili. To je ‘ludilo’ najhrabriji nacin zivota. To je najdublji skok.
U vasem su umu dvije mogucnosti; pieker i ne – pieker.
Ovo je izvadak-sazetak rečenica i mudrosti koje su me dirnule i inspirirale da ih objavim.
by Rigi
Oznake: predavanje, prepustanje, ego, Maslow, piek iskustvo, Frojd, bog, Vjara, odnos, roditelja i djece, sreca, um, racio
Ljubav je ispunjenje
Jezik je za one koji nisu u ljubavi. Za ljubavnike je tisina.
Odnos je jedna od misterija, i posto postoji izmedju dvije osobe, zavisi i od jedne i od druge. Kas god se dvije osobe sretnu, stvoren je novi svijet. Njihovim se susretom desio nov fenomen i kroz taj potpuno novi fenomen, obje se osobe mijenjaju.
Bez odnosa ste jedno, a cim ste u odnosu, postajete nesto drugo.
Odnos stvarate vi a potom odnos stvara vas. Dvije se osobe srecu i pritom se srecu dva svijeta. Svaka je osoba svijet za sebe – slozena tajna sa drugom prosloscu. Ako odnos postane intiman, postane blizak i dubok, tada se malo po malo i centri pocinju doticati. I kada se centri napokon sretnu, to se zove ljubav.
Kada se periferije sretnu, to je poznanstvo. Cesto ste svoja poznanstva nazivali ljubavlju, no time ste samo zavaravali sebe.
Ljubav je prava rijetkost. Ako zelite da sretnete osobu u njenom centru, morat cete joj dopustiti da i ona dotakne vas centar. Da dozvolite sebi da budete osjetljivi za tako nesto, potpuno otvoreni i ranjivi.
A to je rizicno. Dopustiti drugom da dopre do vaseg jezgra je opasno, jer nikada ne znate sto ce ovaj drugi uciniti sljedece. Jer jednom kada su sve vase tajne otkrivene, kada se vasa skrivenost razotkrije, kada se potpuno razgolitite, nikad ne znate sto ce onaj drugi uciniti.
U tome postoji strah. Zato se ne otvaramo.
Periferija je mjesto gdje vi prestajete a pocinje svijet. Kada se periferije sretnu mi pomislimo da smo se sreli mi, da nam se dogodila ljubav. Tu se radi o poznanstvu a ne o ljubavi. Seksualni je odnos takodjer desavanje na periferiji. Dok god se centri ne sretnu, seks je samo susret dva tijela.
Mozete drugom dopustiti da dopre do centra samo ako se ne bojite.
Postoje dva nacina zivljenja; jedan okrenut strahu i drugi okrenut ljubavi.
Zivljenje okrenuto strahu vas nikada nece odvesti u dubok – istinski odnos. Ostacete zatvoreni ne dozvolivsi drugom da prodre do vaseg jezgra. Dozvolit cete prilaz do odredjene mjere a potom, na brzinu, podici zidove, i svaka ce mogucnost za ljubav nestati.
Zivljenje okrenuto ljubavi je zivljenje duhovnog covjeka. Covjeka koji se ne boji buducnosti, koji se ne boji posljedica, koji zivi ovdje i sada.
Krisna je u Giti rekao Ardjuni; Ne brini o posljedicama. Um koji brine o posljedicama, koji je okrenut rezultatima, je um okrenut strahu. Onaj u kojega je um okrenut strahu uvijek nesto kalkulira, planira, aranzira i mijenja, i citav se njegov zivot time unistava.
Ako mozete biti u ovom trenutku, u ovom sadasnjem trenutku, samo ako mozete biti u bogatstvu ove punoce, jedino tada i jedino tako mozete voljeti.
Milioni ljudi misle da su u ljubavi, vjeruju da vole, no to je samo uvjerenje a ne i ljubav.
Ljubav se desi samo ponekad. Rijetko procvijeta i to samo tamo gdje nema straha. To znaci da se ljubav moze desiti samo duboko duhovnoj osobi. Seks je dostupan svakome, ali ne i ljubav.
Kada ste otvoreni, kada nemate sto da sakrijete i kada se ne bojite, onda mozete dopustiti drugome da vas dotakne u centar, da prodre do vase sustine.
Ako vi dozvolite nekom da udje u vas, i drugi ce to dozvoliti vama, jer onog trenutka kada se jedan centar otvori – stvara se povjerenje. Kada u vama nestane strah, odjednom, i onaj drugi postaje neustrasiv.
A cemu strah? Cak i da se sve zna o vama, da ste otvorena knjiga. Strah vam stvaraju pogresne koncepcije nametnute od drustva, da treba da se stitite i branite, da budete danonocno u borbenoj gotovosti, da je svako neprijatelj, da su svi protiv vas. Nitko nije protiv vas! Cak i da osjecate da je netko protiv vas, taj, takodjer nije protiv, jer svako je obuzet sobom, a ne vama.
Ako mozete dozvoliti sebi da vam se ljubav dogodi, onda nema potrebe za meditacijom, crkvom i hramom. Bog i sve to ce vam se desiti kroz ljubav.
Dajte svoje tijelo ljubavi, prije nego ga uzme smrt. Za ljubavnike nema smrti.
Ljubav je trenutak kada se dva centra konacno sretnu. Iz susreta dva centra radja se nova stvar. Javlja se alkemija. Stvara se napitak koji ce ugasiti zedj mnogih zivota. I ispunjenost je tu.
Cak ni smrt ne znaci nista covjeku koji voli.
Bog je ispunjenje, osjecaj dubokog ispunjenja.
Ovo je izvadak-sazetak rečenica i mudrosti koje su me dirnule i inspirirale da ih objavim.
by Rigi
Oznake: veza, odnos, ljubav, partner, strah, Intima, povjerenje, sex, sudbina, bog
Pronadjite majstora u sebi
Pasivna svjesnost i ne – napor
Ponekad ce vam se za setnje gradom Bozansko ukazati. Ili dok promatrate zalazak sunca, ne cineci nista. To je pasivna svjesnost. Nista osim promatranja ne cinite. Jer nista drugo ni nije potrebno.
Kroz napor do nenapornosti, kroz traganje do stanja u kom um prestaje sa traganjem, kroz um dolazite do neuma.
Mozete biti potpuno staticni izvana, no unutra se paklena aktivnost itekako moze nastaviti. Prvo, kroz napor, treba zaustaviti tu buku; trceci, skakuci, divljajuci …
Ove rijeci koje vam pisem sam cuo od drugih. Zelim da ih podijelim s vama. Ne zelim reci da su moje, zelim ih za vas odabrati. To su rijeci koje su mi dotakle srce i to iskustvo zelim s vama da podijelim. Onako prijateljski, ne kao neki guru, nego kao gest ljubavi, dijeljenja srece. Ili dijeljenje boli.
Kada je neko otvoren, ako ne stvara otpor, ako se predao, tada je sve gotovo dok trepnes okom – cak ni taj treptaj nije potreban. Tada se sve desava u bezvremenosti.
Kada ce se to, nakon dugog cekanja, dogoditi? Jedna godina je izgubljena, dvije, tri godine su prosle, a ja samo cekam i nista se nedogadja. Ako tako kalkulirate, tada gubite vrijeme. Ne treba se pitati o putu. Treba samo putovati. Put nije gotov, nije utaban. Put se stvara kroz putovanje. U trenutku kad pocne putovanje – pocinje i put. Postoji ona izreka; Ne radi se o odredistu nego o putu.
Ekstraverti vs introverti
Ljudi misle da su su sretni kada su sa prijateljima; i onda kad ostanu sami im je dosadno, osjecaju se bijedno – netko im je potreban. To je jedan tip ljudi – ekstraverti. Introverti su drugi tip – kad kod su sami oni su sretni. Sa ulaskom drugog u zivot introverta, sa tim drugim ulazi nezadovoljstvo. Oba su tipa ponaosob ogranicena.
Tip je prepreka i te se prepreke treba osloboditi. Ne trebate biti niti jedan odredjen tip ili mozete biti oba tipa istovremeno.
Sta da se radi? Ne treba u situacije ulaziti sa odredjenim i utvrdjenim stavom; treba se, sto je moguce vise, iz krajnosti u krajnost kretati noseci kvalitet. Ubrzo ce te biti u stanju kvalitet unjeti u svaku situciju.
Kada krenete iz tisine sa kvalitetom u sebi i u vidu, tada u aktivnost ulazite s kvalitetom u pozadini. Ako barem jednom uspijete do suprotnog pola stici iduci s kvalitetom koji cete do tamo uspjeti donjeti, onda ste naucili vjestinu.
Nakon tog postignuca vi odete u brda ili do mora. Brda su vrll lijepa. Zatim se vratite u svijet. I on je lijep. Zasto onda i ljudi nebi bili lijepi? Ponekad budite sami, ponekad sa ljudima. A ako budete budni krajnosti vam mogu i pomoci.
Ako svoj kvalitet srece mozete prenjeti iz samoce u drustvo, odjednom cete postati svjesni jedne nove pojave; drustvo vam pomaze da budete u samoci a samoca vam pomazete da budete u dubljem odnosu sa ljudima.
Covjek koji nikada nije zivio u samoci ne moze vidjeti ljepotu medjuljudskih odnosa. Kao sto ni onaj drugi ne moze znati ljepotu samoce. Osoba rodjena u nekoj zabiti nece uzivati u samoci. Ona ce tamo zatupiti.
Ljudi rodjeni gore u Himalajima ne mogu vidjeti svu ljepotu krajolika. Oni osjete groznicu Londona i Bombaja kao sto oni koji zive u Londonu dozive uzbudjenje Himalaja.
Krajnosti odn kontrasti su potrebni da bismo vise osjetili. Zivot je radost jer je smrt uvijek u blizini. Ljubav nas vodi do vrha jer moze biti izgubljena. Ovog trenutka postoji a vec je sljedeceg trenutka nema. Mogucnost njenog odsustva daje dubinu njenom prisustvu. Ne postoji nista na sta bismo se mogli osloniti.
Ako ste odista zivi, puni energije, onda mozete umrijeti blazeno, radosno. Samo slabici umiru nesretni – zato sto nikad i nisu zivjeli, niti okusili pice iz vrca zivota. Oni su se samo nadali i nadali i nadali i zivot im se niti jednom nije dogodio. Zato se takvi i boje smrti.
Onaj koji je stvarno zivio, spreman je da prihvati smrt u svakom trenutku.
Ako zelite vise zivota, budite spremni za smrt. Ako za zivota kvalitet – osjecaje zadovoljstva, blazenstva i radosti, naucimo prenositi u svaku situaciju onda nam smrt moze predstavljati vrata za ulazak u Bozansko; uskrsnuce ili ponovno rodjenje. Covjek koji zna, i umiruci nosi radost u sebi.
Prije ili kasnije stvari ce se srediti same od sebe. Nema potrebe da ih vi sredjujete. Vi samo sredite sebe. Jednom kad ste sredjeni, cijeli svijet je sredjen. Jednom kad ste sa sobom u harmoniji i svijet oko vas postaje harmonican.
Ako postanete ovisni o nekome taj drugi postaje destruktivan. Ako ono sto osjecate, kada ste sa tom osobom, znate ponjeti sa sobom onda cete doci do tocke kada cete se i sami moci osjecati onako kao da ste i s tim nekim. Kada ste od mene postali slobodni, i kada sam za vas SLOBODA, tek onda mogu za vas stvari u – ciniti.
Ako je odnos u obliku konstantne ovisnosti i ako niste slobodni, onda vam onaj drugi ne moze biti ni od kakve koristi. Onda je to samo odgadjanje stvari.
Ako su ptice sretne onda i vi mozete biti sretni, jer dostupan vam je isti izvor srece. No vi ste stvorili barijere, blokirali ste izvor. Ako je drvece tako bezbrizno zasto onda vi ne biste mogli biti takvi? Ista snaga tece kroz drvo i kroz vas.
Oznake: ljubav, smrt, kvalitet, put, svjesnost
petak, 17.08.2012.
Stvarni neprijatelj ljubavi
Stvarni neprijatelj ljubavi
Umesto straha, živi ljubav; oni su krajnje suprotni. Ljudi obično misle da su ljubav i mržnja suprotni; to je pogrešno, oni nisu. Ljubav i mržnja su ista energija, ljubav/mržnja je jedna ista energija. Ljubav može postati mržnja, mržnja može postati ljubav: oni su promjenjivi. Stoga oni nisu suprotni, oni se dopunjuju.
Ustvari, mi volimo i mrzimo jednu istu osobu: to uvijek ide zajedno. Oni nisu neprijatelji, oni su prijatelji.
Stvarna suprotnost postoji između ljubavi i straha. Oni nisu nikada zajedno; ako si previše prožet strahom, ljubav nestaje. Strah ne može biti promijenjen u ljubav, ljubav ne može biti pretočena u strah: oni nisu dopunjivi.
Samo te ljubav može učiniti bogatim. Strah oduzima, paralizira, i što si više blokiran, više u strahu, to si više u začaranom krugu. Ljubav ti daje krila, to ti pomaže da se opustiš u životu, to ti daje hrabrost da iskusiš život na različite načine. Ona ti dopušta sirinu života, život je multidimenzionalan. To je čitava duga, sve boje života. Zato treba odbaciti strah i zamijeniti ga ljubavlju.
I razmišljaj o nebu, prostranstvu; misli o slobodi, beskraju. Ne razmišljaj o malim, trivijalnim stvarima. Ljubav nikad ne misli o malim stvarima, strah je uvek sa trivijalijama. Ljubav je spremna da žrtvuje sve; ljubav samo misli o prostranstvu. Ona je uvijek u traganju za nepoznatim.
RIZIKOVATI SVE
Život iziskuje veliku hrabrost. Kukavice samo tavore, oni ne žive jer je njihov sav život obiljezen strahom, a takav život je gori od smrti. Oni žive u nekoj vrsti paranoje, plaše se svega; i ne samo od stvarnih opasnosti, već i od nestvarnih pojavnosti, također. Oni su zaplašeni hiljadu i jednom stvari koje su sami izmislili.
Treba naučiti kako biti hrabar. A zašto je hrabrost potrebna za život? – Stoga što je život nesiguran. Ako budeš inzistirao na sigurnosti, tada ćeš ostati zatočen u jednom malom kutu, gotovo u zatvoru koji si sam načinio. To će biti izvjesna sigurnost, ali to neće biti život. U tome neće biti avanture ni ekstatičnosti.
Život se sastoji od istraživanja, odlaženja u nepoznato, uspinjanja do zvijezda. Budi hrabar i žrtvuj sve u interesu života – ništa nije vrijednije od toga. Nemoj da žrtvuješ svoj život zbog malih stvari – novca i sigurnosti. Svako treba da živi svoj život što je moguće potpunije, tako se rađa radost.
Oni koji stvarno žele da žive treba da preuzmu više rizika. Oni treba da nauče da ne postoji dom, da je život hodočašće – bez početka i bez kraja. Da, postoje mjesta gde se može odmarati, ali to su samo prenoćišta i ujutro nastavljamo dalje. Život je neprestano kretanje, on nikad ne dospijeva do kraja – stoga je život vječan.
Najbolja životna hrana je rizik: što više rizikuješ to si životniji. A kada jednom shvatiš to, ne iz očaja, ne iz bespomoćnosti, iz nužde, već iz stanja osvještenosti – tada ces otkriti ljepotu koju ta mogućnost nudi.
Ljepota zivota je u tome sto nije predvidiv i sto je pun iznenađenja. Ako je sve sigurno, određeno, zagarantirano, tada neće biti prilike za uzbuđenje, za ples.
Isus je uvijek govorio svojim učenicima: „Veselite se, uživajte! Iznova i iznova vam kažem: uživajte!“
Nije bitan cilj, čak ni pravac. Kako nam kaze Alisa u zemlji cuda;
If you don’t know where you’re going, any road will take you there.
Allice in wonderland
Ili; It is about journey not about destination ili If you’re not enjoying the journey, you probably won’t enjoy the destination.
Kreni bez ikakvih predubjedjenja, bez želja, bez ideje kako bi to kretanje trebalo da izgleda. Samo se opusti i prepusti.
Ljudi o smrti imaju krivu predodžbu.
Naše su kuće nalik grobovima. Previše nas zaokuplja sigurnost. Niko ne može niusto u zivotu biti siguran. Svaka sigurnost je lažna, svaka sigurnost je izmišljena. Žena te voli danas – a sutra, ko zna? Zbog sigurnosti mi smo izmislili i brak. Zbog sigurnosti mi smo izmislili i društvo. Zbog takve sigurnosti mi se uvijek krećemo utabanim stazama.
Život je divalj, neobuzdan. Ljubav je neobuzdana. Bog nikada neće ući u tvoju baštu, ona je previše ljudska. On neće ući ni u tvoje kuće, one su premale. Ti ga nikada nećeš sresti na zacrtanom putu. I Bog je divalj.
Oznake: strah, rizik, hrabrost, život, osvještenost, smrt
Kako ziviti potpuno
Kako ziviti potpuno nas savjetuje Osho
Život je misterija i zato nije uvijek moguće naći objašnjenje tome šta se dogodilo s tobom i zašto se to dogodilo.
Zašto se ljubav iznenada rodi a da ti se ne pruži ni nagoveštaj? Ne postoji ni jednog racionalnog odgovora na ta pitanja.
Život treba iskusiti u potpunosti. Svi žele u svom srcu da žive potpuno, ali to prvo porodica pa onda ni društvo ne dopušta, kultura te od toga štiti, religija kontrolira. Oko tebe su ljudi čiji je interes da ti ne živiš život potpuno. Stvarno je iznenađujuće zbog čega oni imaju interes da ti ne živiš potpuno: sva eksploatacija čovječanstva počiva na tome.
Čovjek koji živi potpuno neće piti alkohol, ili koristiti neku drugu vrstu droge. Prirodno, ljudi koji ubiraju milione dolara iz alkohola neće ti dopustiti da živiš potpuno. Živiti potpuno je tako ugodno da ti to ne zelis uništavati pijući alkohol. Alkohol je potreban jadnim ljudima, ljudima koji su u nevolji, koji žele bilo kako da zaborave svoje probleme, svoju nevolju – pa makar i na nekoliko sati. Alkohol neće promjeniti ništa – ali kratki odmor od nekoliko sati biva nužnost za milione ljudi.
Ako čovjek živi potpuno, tada je njegov svaki trenutak ispunjenje, i redova pred kino-dvoranama neće biti. Ko želi da gleda drugog dok vodi ljubav? Zar je to potrebno kada ti sa svojim voljenim možeš voditi ljubav? Zašto je potrebno da ideš u kino kada tvoj život predstavlja misteriju po sebi koju treba razotkriti... Koga jos zanimaju trećerazredne filmske priče?
Čovjek koji živi potpuno, biva neambiciozan. On je sretan upravo sada i stoga nema nikakve potrebe da traži više. Uobičajeno ludilo ljudskog uma, da želi više i više – dolazi iz razloga što se ne živi potpuno. Uvijek u tebi postoji raskol – nešto uvek nedostaje. Ti znaš da stvari mogu biti bolje. Shodno takvom djelimičnom življenju, sve životne ambicije se rađaju i tako se pokreće sva društvena igra: ljudi žele da budu bogati, žele da budu poznati, žele da budu političari, ljudi žele da budu predsjednici i ministri vlade.
Veliki ljudi postoje samo zato što milioni ljudi nisu veliki – inače, ko bi pamtio jednog Gautam Budu? Ako bi bilo na milione Buda, Mahavira, Isusa – koga bi zanimali takvi pojedinci?
Ovih nekoliko ljudi su postali veliki jer se milionima drugih nije dopuštalo da žive potpuno. Čovjeku koji svaki trenutak prozivljava intenzivno, život tako postaje raj, život postaje Božanski.
Ljubav je krhka
Uvjetovana ljubav
Ljubav ne mozemo definirati. To je jedna od nedefiniranih stvari, nalik ptici, smrti, Bogu, meditaciji.
Svako dijete je rođeno sa svom ljubavlju. Dijete je rođeno kao ljubav; dijete je načinjeno od ljubavi. Ali roditelji ne mogu dati ljubav. Oni imaju samo mamurluk – njihovi roditelji ih nisu nikada volili. Roditelji se samo mogu pretvarati. Oni samo mogu govoriti o ljubavi. Oni mogu govoriti: „Mi vas puno volimo,“ ali ono što oni rade je bez ljubavi. Način na koji se oni ponašaju, način na koji tretiraju dijete vrlo je uvredljiv: u tome nema poštovanja. Nijedan roditelj ne poštuje svoje dijete. Ko ikad pomisli da treba poštovati dijete? O detetu se ne misli kao o osobi. O njemu se razmišlja kao o problemu. Ako je ono mirno, ono je dobro; ako se jednostavno drži puta svojih roditelja – sasvim je dobro. To je ono što dijete treba biti.
No, činjenica je da nema poštovanja i ljubavi. Roditelji nisu znali šta je to ljubav. Majka nije volila svog muža, suprug nije volio svoju suprugu. Ljubav nije bitisala tu. Dominacija, posjedništvo, ljubomora i mnoge druge vrste otrova su uništavali ljubav.
Ljubav je krhak cvijet. Ona se mora zaštititi, hraniti, zalivati – samo tada će postati jaka. A dječija ljubav je veoma krhka, prirodno, jer je dijete krhko, njegovo tijelo je krhko. Šta misliš, da dijete ostane samo, da li bi opstalo? Samo pomisli koliko je čovjek bespomoćan. Ako bi se dijete ostavilo samo sigurno je da ne bi moglo opstati. Umrlo bi. A to se dogodilo i sa ljubavlju. Ljubav je ostala sama. Roditelji ne mogu voliti, oni ne znaju šta je ljubav. Sjetimo se svojih roditelja. Niko ne kaze da su oni odgovorni. Oni su isto tako žrtve kao što si žrtva i ti – njihovi roditelji su bili isto. I tako dalje...
Pa kazu; „Ako ne slušaš, ako se ne vladaš kako treba, bit ćeš istjeran, možeš ići.“ I prirodno, djeca se boje. Biti isjteran? Istjeran u divljinu ovakvog života? I tako dijete počne da čini kompromise. Postaje prevrtljivo. Počinje da se snalazi.
Ono se radije ne bi smijalo, ali ako majka dođe, a ono želi mlijeka, onda će se nasmijati. Sada je to vec politika – početak politike. Duboko u sebi ono počinje mrziti jer nije poštovano, duboko u sebi ono se počinje osjećati frustriranim jer nije voljeno onakvo kakvo jeste. Od njega se očekuje da uradi određene stvari pa da onda bude voljeno.
Ljubav biva uslovljena; čovek nije voljen onakav kakav je.
Prvo mora da bude vrijedan, tek tada će roditeljska ljubav biti moguća. Ako on počinje da biva vrijedan i biva lažan, on gubi njegovu najdublju sadržinu. Njegovo poštovanje prema sebi se gubi malo po malo, i on se polako počinje osećati bezvrijednim. Cesto dijete pomisli: „Jesu li ovo moji pravi roditelji? Nisu li me oni možda usvojili? Mora da me oni varaju jer ja tu ne vidim ljubav. Zbog sitnica – malih stvari djeca dozivljavaju roditeljski gnjev. To je sasvim nepravedno i neumjesno. No dijete se mora pokoriti, ono mora da poklekne, ono mora da prihvati to kao nužnost. Malo po malo, njegova ljubav se ubija.
Ljubav raste samo u ljubavi. Ljubav treba milję ljubavi – to je najbitnija stvar koja se mora zapamtiti. Samo u atmosferi ljubavi ljubav se razvija. Ako je majka voljena, ako je otac voljen, ne samo od djeteta, ako se oni sami vole međusobno, ako je u kući prisutna ljubavna atmosfera gde ljubav cvjeta, i dijete će, kao voljeno biće rasti i cvjetati. Ono će od samog početka znati da je voljeno i dobrodoslo na ovaj svijet i to će biti njegovo utemeljenje. Samo ce tako i ono poslje moci voliti i uspjeti.uspjeti.
No, to se ne događa. Nažalost, to se još nije dogodilo do sada. A vi učite od svojih roditelja: njihovo negodovanje, njihove konflikte. Zar nikada nisi bio kao tvoj otac? Zar nikada nisi činio besmislice koje je on činio? Jednog ćeš dana biti iznenađen jer ćeš i ti stvari raditi na isti način. Ljudi obično ponavljaju; ljudi su imitatori; čovek je majmun. Ti oponašaš svog oca ili majku, a to treba odbaciti.
Prvi korak je da se oslobodiš svojih roditelja. To ne znaci nemati poštovanja prema njima, ne. To je zadnje sto treba uciniti. Ne treba ih se fizički osloboditi. Treba se osloboditi njihova glasa koji dopire iznutra, unutarnjeg programa. Izbrisati program... i bit ćeš iznenađen – bit ćeš slobodan. Prvi put ćeš biti spreman da osjetiš sažaljenje prema svojim roditeljima; inače ćeš ostati uvrijeđen. Svaka osoba je uvrijeđena od roditelja. A glavno je oprostiti!
Oni su nam sve najbolje zelili. Nema nikakve sumnje da svaki roditelj želi dobro svojoj deci. Ali šta on može učiniti? On nije znao dobro učiniti ni samome sebi. On je robot, znao to ili ne, i zato je, promišljeno ili nepromišljeno, svojim utjecajem na dijete i njega učinio robotom.
Ako želiš da postaneš čovek a ne mašina, oslobodi se uticaja svojih roditelja.
A ti treba da promatraš. To je težak posao, naporan posao; ti to ne možeš raditi na prečac. Ti treba da budeš veoma pažljiv u svome ponašanju. Promatraj kada je tvoja majka prisutna, kada deluje kroz tebe – prekini to, okreni se od toga. Učini nešto sasvim novo da tvoja majka ne može ni pojmiti to.
Na primer, tvoj mladić gleda neku drugu devojku sa divljenjem u očima. Tada promatraj šta ti radiš. Da li činiš isto što bi radila i tvoja majka u odnosu sa tvojim ocem. Ako tako postupaš ti nikada nećeš saznati šta je to ljubav, ti ćeš samo ponavljati istu priču. To je bila ista gluma izvođena od strane različitih glumaca, to je sve: isti utemeljeni čin se ponavlja iznova, i iznova, i iznova. Ne budi imitator, oslobodi se toga. Učini nešto novo. Učini nešto što tvoja majka neće moći ni pojmiti. Učini nešto novo što tvoj otac ne bi nikada učinio. Ova novina treba da bude pridodata tvom biću i tada će se tvoja ljubav početi rascvetavati.
Zato je prva neophodnost osloboditi se roditelja.
Druga neophodnost je: ljudi misle da mogu voleti samo ako nađu osobu vrednu toga – besmislice. Ti takvog nikada nećeš naći jer takvi i ne postoje. A ako takvi i postoje oni se ne zanimaju za ljubav.
Ja sam čuo priču o čoveku koji je ostao neženja čitav svoj život jer je tragao za perfektnom ženom. Kada je bio sedamdesetogodišnjak neko ga je upitao: „Ti si puno putovao. Od Kabula do Katamandua, od Katamandua do Goe, od Goe do Pune si tragao. Kako da nisi našao savršenu ženu, pa baš ni jednu?
Starac je postao veoma tužan: „Da, jednom sam došao blizu takve savršene žene.“
Ispitivač reče: „Šta se tada dogodilo? Zašto se nisi oženio?
Tada je on postao još tužniji: „Šta da se radi? Ona je tragala za savršenim muškarcem.“
Za stapanje i rast u ljubavi nije potrebna savršenost. Ljubav nema ništa sa onim drugim. Osoba koja ima ljubavi jednostavno voli isto kao kada živi čovek ima potrebu za disanjem, hranom i vodom, snom. Isto tako kao što živi čovek, koji voli, voli. Ti ne govoriš: „Sve dok ne bude savršenog zraka, nezagađenog, ja neću disati.“ Ti dišeš i u Los Anđelesu, i u Bombaju. Ti dišeš i svugde gde je zrak zagađen, otrovan. Ti jednostavno dišeš. Ti se ne možeš napinjati da ne dišeš makar zrak i ne bio onakav kakav treba da bude. Kada si dobro gladan ti pojedeš nešto – bilo šta da se nađe. Ako u pustinji umireš od žeđi, ti ćeš popiti nešto, ti nećeš tražiti Coca-Colu; bilo šta će poslužiti – bilo koje piće, voda, čak i prljava voda.
Živi čovek jednostavno voli. Ljubav prirodno funkcioniše.
Zato je druga stvar koju treba zapamtiti: ne traži savršenstvo, jer, inače, nećeš naći nikakvu ljubav da raste u tebi. Naprotiv, otkrićeš da ne poznaješ ljubav. Ljudi koji traže savršenstvo su ljudi bez ljubavi, neurotični ljudi. Čak i ako bi našli voljenog ili ljubavnika oni bi tražili savršenstvo – a ljubav se uništava zbog tog zahteva.
Čim muškarac voli neku ženu ili žena voli muškarca odmah se pojavljuje zahtijev. Žena počinje zahtijevati da muškarac bude savršen, samo zbog toga što on voli nju. Isto kao da je počinio neki greh! Sada on mora da bude savršen, sada on mora da odbaci sva svoja ograničenja – sve samo zbog te žene. On više ne može biti ljudsko. Ili mora postati nadljudsko biće ili će biti lažan, prevarant. Prirodno, postati nadljudsko biće je veoma teško, a postati varalica nije veći problem. Oni počinju preterivati, glumiti i igrati razne igre. U ime ljubavi ljudi samo igraju razne igre.
Zapamti, nikada ne traži savršensto. Ti nemaš pravo da tražiš bilo šta od drugog. Ako te neko voli, budi zahvalan – ali ne traži ništa jer on nema obaveze da te voli. Ako neko voli, to je čudesno. Budi treptaj na tom čudu. Ali, ljudi ne znaju da trepere. Za sitnicu oni će uništiti svu mogućnost ljubavi. Oni nisu puno zainteresovani za ljubav i to veselje. Oni su više zainteresovani za neki drugi egocentrični zanos. Budi okupiran svojim veseljem. Sve drugo je nebitno.
Voli kao prirodno funkcionisanje, kao disanje. I kada voliš osobu ne počinji zahtevati, inače ćeš već od samog početka zatvoriti vrata. Ne očekuj ništa. Ako i nešto dođe, budi zahvalan. Ako pak ništa ne dođe, nema takve potrebe, nema nužnosti da nešto dođe. Ti to ne trebaš očekivati. Ali pogledaj ljude, pogledaj kako oni uzimaju jedno drugo kao gotovu činjenicu. Ako tvoja supruga sprema hranu za tebe, ti joj nikada ne zahvaljuješ. Ja ne kažem da ti treba da verbalizuješ odnose, svoju zahvalnost, ali to će biti u tvojim očima. No, ti ne haješ, ti to uzimaš kao njenu dužnost. Ko ti je to rekao? Isto tako, kada tvoj čovjek ide i zarađuje novac za tebe ti mu nikad ne zahvaljuješ na tome. Ti ne osjećaš nikakvu zahvalnost. To isto čini muškarac. To je tvoj um. Kako tako ljubav može rasti? Ljubav treba ljubavnu atmosferu, podneblje zahvalnosti, zahvaljivanje. Ljubav treba zahvaljujuću atmosferu, neisčekujuće podneblje. To je druga stvar koju treba zapamtiti.
A treća stvar koju treba zapamtiti je: prije no što počneš razmišljati kako da dobiješ ljubav, počni da je daješ. Ako budeš davao, ti ćeš i dobijati: nema drugog načina za to. Ljudi su više zainteresirani kako da stiču i oduzimaju. Svi se zanimaju za to kako da dobiju ali niko ne uživa da daje. Ljudi daju nerado, ako i daju, oni daju da bi dobili i uvijek su nalik poslanicima. To je pogodba. Oni uvijek promatraju da li će dati više no što dobijaju – da je to dobra pogodba, dobar posao. Ali i oni drugi rade istu stvar.
Ljubav nije biznis, zato prestani biti nalik poslaniku. Inače ćeš izgubiti svoj život, ljubav i sve lijepo u njemu – jer sve što je lijepo ne dolazi nikad u posao. Biznis je najružnija stvar na svijetu – nešto nužno ružno. No, egzistencija ne zna ništa o poslu. Drveće cvijeta, to nije biznis; zvijezde sjaju, to nije posao i ti ne moraš da platiš za to, i niko i ne traži ništa od tebe. Ptica ti dođe na vrata i počne pjevati pjesmu, ona ti ne traži da joj daš potvrdu o tome, ili slično. Ona otpjeva svoju pjesmu i potom veselo odleprša, ne ostavljajući traga iza sebe. Tako ljubav raste. Daj i ne čekaj da vidiš koliko ćeš dograbiti. Da, to će doći, to će doći hiljadustruko, ali to će pristizati prirodno, to će dolaziti samo po sebi. Kada nešto zahtijevaš, tada to ubijaš. Zato, pružaj. Počni da daješ. U početku će to ići teško jer si čitav svoj život bio uvježbavan da uzimaš a ne da daješ. U početku će trebati da se boriš svojim oružjem. Tvoja muskulatura je postala čvrsta, tvoje srce hladno, postao si neosjećajan. U početku će biti teško, no svaki korak će te voditi ka narednom i tako će, malo po malo, rijeka nabujati.
Prvo se oslobodi uticaja svojih roditelja. Oslobodivši se roditelja, oslobodićeš se društva; oslobodivši se roditelja oslobodićeš se civilizacije, obrazovanja, svega – tvoji roditelji predstavljaju sve to. Ti postaješ individualan. Prvi put ti više ne pripadaš masi, ti dobijaš autentičnu individualnost; ti živiš po svome. To predstavlja razvoj. Tako treba da izgleda osoba koja se razvija. Osoba koja se razvija ne treba roditelje. Takva osoba je sretna u svojoj samoći – njegova osama je pjesma, slavlje. Takva osoba je ona koja može biti sretna sama sa sobom. Njena osama nije usamljeništvo, njena osama je samoća, to je meditacija.
Ona je sasvim oslobođena od očinskih impresija. A ljepota je u tome da samo takve osobe osjećaju zahvalnost roditeljima. Samo takve osobe, a to je paradoksalno, mogu oprostiti roditeljima. One osjećaju milost i ljubav prema njima, takve osobe suosjećaju puno s njima jer su i oni patili na isti način. Takvi nisu ljuti. Oni mogu imati suze u očima, ali oni nisu gnjevni i takvi će učiniti sve da pomognu svojim roditeljima da se pokrenu ka takvoj punoći osame, takvoj širini osame.
Budi individualan, to je prevashodno. Druga stvar je da ne očekuješ savršenstvo, i ne traži i ne zahtjevaj ništa. Voli obične ljude. Ništa nema lošeg u običnim ljudima. Obični ljudi su neobični. Svako ljudsko biće je jedinstveno. Imaj poštovanja prema toj jedinstvenosti.
Treće: daj, i daj bez ikakvog uslovljavanja – tako ćeš i saznati šta je ljubav.
Oznake: ljubav, roditelji, dijete, djeca, bezuvjetna ljubav, reprogram, davanje
Umjetnost življenja i meditacija
Umjetnost življenja
Sve je važno
Čovjek je rođen da ostvari život, ali sve ovisi o njemu. On može i da promaši život. On može i disati, može i jesti, može i ostariti, može ići prema grobu – ali to nije i život. To je samo gradacija smrti: od kolijevke pa do groba, sedamdesetogodišnja gradacija smrti.
I pošto milioni ljudi oko tebe žive tom gradacijom smrti, laganom smrću, ti takođe počinješ oponašati taj način. Djeca uče sve od onih koji su oko njih, u okruženju smrti.
Zivoto treba da je rast i razvoj.
Postoje dvije raznolike stvari. Stariti, to može i životinja. Rast je prednost ljudskog bića. Samo su nekoliko tvrdnji prave. Rast znači ulaženje svakog trenutka dublje u principe života, to znači ići dalje od smrti – ne prema smrti. Što dublje ulaziš u život, to više shvataš njegovu besmrtnost – ti se udaljavaš od smrti. Pravi trenutak je kada shvatiš da smrt nije ništa do svlačenje stare odjeće sa sebe, ili promjena kuće, doma, promjena forme – ništa ne umire, ništa n e m o ž e umreti.
Smrt je najveća iluzija koja postoji.
Za rast, samo pogledaj drveće. Kako drveće raste tako mu korijenje ide sve dublje u zemlju. To je ravnoteža: što više raste to mu koreni dublje prodiru. Ne postoji visoko drvo sa malim korijenjem. Ono ne može prehraniti tako veliko drvo. U životu, rasti znači prodirati dublje u sebe. Tamo su tvoji korijeni.
Po meni (Osho), prvi princip života je meditacija. Sve drugo dolazi poslije. Djetinstvo je najbolje vrijeme. Što više ostariš, znači – približavaš se smrti, sve teže je ući u meditaciju.
Meditacija je ulazak u tvoju besmrtnost, ulazak u tvoju vječnost, ulazak u tvoje blaženstvo. A dijete je najkvalificiranija osoba za to jer je još neopterećeno znanjem, neopterećeno religijom, obrazovanjem i svim vrstama besmislica. Ono je još bezbrižno.
Ali, za nesreću, ta njegova bezbrižnost je osuđivana kao neznanje. Neznanje i bezbrižnost imaju sličnosti, ali nisu isto. Neukost je takođe stanje NE-ZNATI što je ujedno i osobina bezbrižnosti, nevinosti. No, postoji isto tako i velikih razlika što je bilo previđeno od čitavog čovječanstva sve do sada.
Bezazlenost nije moguće naučiti – no ona i ne izaziva težnju da se spozna. Dijete je krajnje zadovoljno, ispunjeno. Dijete nema ambicija, ono nema ni želja. Ono je sasvim zaokupljeno trenutkom – ptica na grani sasvim zaokupi njegovu pažnju; samo leptir, njegove divne boje i ono je očarano; duga na nebu, i ono ne može pojmiti da ima što značajnije od toga, bogatije od te duge. I noć puna zvijezda, zvijezde iza zvijezda...
Bezazlenost je bogata, to je punoća, čistota. Neznanje je siromašno, ono je prosjačenje – ono želi ovo, ono želi ono, ono želi da je sposobno da zna, želi da je poštovano, da je dobrostojeće, vrijedno, ono želi da je moćno.
Neznanje se kreće stazom žudnje. Bezazlenost je stanje bez žudnji. Ali, pošto su oboje bez znanja, mi i dalje ostajemo zbunjeni njihovim prirodama. Mi prihvatamo oboje sa sigurnošću da su to iste stvari.
Prvi korak u umjetnosti življenja će biti da se stvori jasna podjela između neznanja i bezazlenosti. Bezazlenost treba da bude podržana, prihvaćena – jer dijete donosi sa sobom najveće blago, blago koje se stiče kroz mudrost poslje teških napora. Mudraci bi rekli da su ponovo našli dijete u sebi, da su se ponovo rodili.
U Indiji stvarni braman, pravi znalac sebe naziva dwij, dvaput rođen. Zašto dvaput rođen? Šta se dogodilo prvom rođenju? Zašto je potrebno drugo rođenje? I šta on treba da dobije u drugom rođenju? U drugom rođenju on treba da dobije ono što je moguće sa prvim rođenjem a što su mu društvo, roditelji i narod oko njega skršili, uništili.
Svako dijete je nakljukano znanjem.
Njegova jednostavnost mu je bila oduzeta jer je jednostavnost bespomoćna u ovom i ovakvom svetu. Njegova jednostavnost će tražiti svijet koji je kao i on jednostavan, njegova bezazlenost će biti iskorišćena na svaki mogući način. Uplašeni od društva, uplašeni od svijeta, mi treba da izgradimo sebe, mi pokušavamo da učinimo svako dijete domišljato, lukavo, upoznato. Učimo ga da bude u kategoriji moći a ne u kategoriji opsjednutosti i nemoći. A kada jednom dijete počne rasti u pogrešnom smjeru, ono i nastavlja da ide tim putem – njegov cijeli život se odvija u tom smjeru.
Onda kada shvatiš da si promašio život trebas se vratiti natrag u bezazlenost. Odbaci svoje znanje, zaboravi na svoje spise, zaboravi religiju, svoje teologije, svoje filozofije. Ponovo se rodi, postani bezazlen – a to je u tvojim rukama. Očisti svoj um od svega što nisi sam spoznao, od svega što je pozajmljeno, od svega što je došlo od tradicije, konvencija, od svega što ti je bilo dato od drugih – roditelja, učitelja, univerziteta. Samo se oslobodi toga.
Još jednom ponovo budi jednostavan, još jednom budi dijete.
A to je čudo moguće ostvariti pomoću meditacije. Meditacija je jednostavno malo čudan metod kirurgije kojim se lišavaš svega što nije tvoje i spašavaš ono što je samo tvoje autentično Biće. To spali sve drugo i ostavi te golog, samog pod suncem, na vjetru. To je kao da si prvi čovjek koji je sišao na zemlju – koji ne zna ništa, koji upravo treba da otkrije sve, koji treba da bude tragalac, koji kreće na hodočašće.
Život treba biti tragalaštvo – ne žudnja, već istraživanje; ne nikakva ambicija da se postane ovo, ili ono, predsjednik zemlje ili ministar vlade, već istraživanje sa kojim otkrivaš „ko sam ja.“
Veoma je čudno da ljudi koji ne znaju ko su pokušavaju da budu neko. Oni i ne znaju ko su ni sada, oni su neupoznati sa svojim Bićem, ali imaju cilj da postanu neko.
Postati neko je bolest duše. Biće si ti. A da bi otkrio svoje Biće je početak života. Svaki trenutak je novo otkriće, svaki novi trenutak donosi novu radost. Nova misterija otvara tvoja vrata, nova ljubav počinje rasti u tebi – nova milost koju i nisi osjetio prije, novo osjećanje ljepote, osjećanje Božanskoga.
Ti si toliko senzitivan da čak i najmanja vlat trave izaziva veliku važnost kod tebe. Tvoja senzitivnost ti pojašnjava da ta mala vlat trave ima isti značaj za egzistenciju kao najveća zvijezda. Bez male vlati trave egzistencija ne bi bila ono što jeste. A ta vlat trave je jedinstvena, nezamjenjiva, ona ima vlastitu individualnost. Ta senzitivnost će stvoriti nova prijateljstva za tebe – prijateljstvo sa drvećem, pticama, životinjama, sa planinama, sa rijekama, oceanom, sa zvijezdama. Život biva bogatiji što ljubav više raste, što prijateljstva rastu.
U životu sv. Franje bio je jedan divan događaj. Bio je na samrti, a običavao je da ide na magarcu iz sela u selo i tako širi svoje iskustvo. Svi njegovi učenici su se okupili da čuju njegove posljednje riječi. Poslednje riječi čovjeka su najznačajnije jer one sadrže sve iskustvo njegova života. No, to što su njegovi učenici čuli, nisu mogli ni poverovati...
Sv. Franjo se nije obratio ni jednom učeniku već svom magarcu riječima: „Brate, ja sam beskrajno zahvalan tebi. Nosio si me na svojim leđima iz mjesta u mjesto i nikada nisi gunđao, prigovarao. Prije no što napustim ovaj svijet, sve što želim je da dobijem oproštaj od tebe, jer nisam bio human prema tebi.“
Ovo su bile poslednje riječi sv. Franje.
Kako postaješ senzitivniji, život postaje prostraniji. To nije više jezerce već ocean. To se ne okončava s tobom to se ne okončava uopce. Ova čitava egzistencija biva tvoja porodica, i dok to ne postane tvoja porodica nećeš spoznati život u cjelini. Pojedinac nije ostrvo, svi smo mi povezani. Mi smo prostrani kontinent povezan na milione načina. I ako naša srca nisu ispunjena ljubavlju za sve, isto toliko je naš život siromašniji.
Meditacija će ti donjeti senzitivnost, veliki osjećaj pripadnosti svijetu. Ovo je naš svijet – zvijezde su naše, mi nismo stranci ovde. Mi pripadamo istinski egzistenciji. Mi smo dio nje, i srce smo njeno.
Meditacija može donjeti mir – jer smetljište znanja je nestalo. Mišljenja, koja su dio znanja, su nestala. Iznenađujuća tišina se rađa: ova tišina je jedina muzika koja postoji.
Svaka druga muzika je samo jedan napor da se ova tišina prikaže. Proroci starog Istoka su bili svi saglasni u tome da se sva umjetnost – muzika, poezija, ples, slikarstvo, kiparstvo – rađa iz meditacije. U trenutku tisine odnosno praznine. Lucidnom trenutku ne – misljenja. U stanjima slicnim snu.
Kad nekom sljedećom prilikom budeš ušao u hram Gautam Bude ili Mahavire, samo sjedi u tišini i promatraj statue, jer su te statue urađene u meditativnom stanju i kada ih promatraš dospijevaš u tišinu. To su statue meditacije. One podsjećaju na likove velikih ljudi; Gautam Bude ili Mahavire.
Spoljašnje je nevažno, unutarnje je ono sto zavrijedjuje našu pažnju. Neko je mlad, a neko je star, neko je crn, neko je bijel, neko je muškarac, a neko je žena – to sve nije važno; ono što je važno jeste da iznutra postoji jedan ocean tišine. U takvom stanju tišine tijelo nalazi određeni položaj.
Ti to možeš primjetiti samo ako si budan. Kad si ljut, da li tada promatraš? – tvoje tijelo tada zauzima sasvim određen položaj. U ljutnji ti ne možeš držati svoje šake otvorenim – to su pesnice. U ljutnji se ne možeš osmjehivati. Sa određenim emocijama tijelo zauzima određene položaje. Čak najmanje stvari su duboko odražene na unutrašnjost.
Zato su te statue sačinjene na taj način da ako sjediš u tišini i promatraš ih, a potom zatvoriš oči, iznenada se u tvoje tijelo useli dojam sjenke negativa tih statua i ti se počinješ osećati kako se nisi nikad do tada osećao. Te statue i hramovi nisu izgrađivani za božju službu, oni su namijenjeni za one koji tu mogu nešto da iskuse. Oni su naučne laboratorije. One nemaju ništa sa religijom. Određena tajna nauka je bila korišćena vjekovima tako da bi nove generacije mogle doći u kontakt sa iskustvom starijih generacija – ne kroz knjige, ne kroz riječi, već nečim što prodire dublje – kroz tišinu, kroz meditaciju, kroz mir.
Kako tvoja tišina raste, raste tvoja ljubaznost, kako tvoja ljubav raste, ti počinješ život doživljavati kao ples iz trenutka u trenutak, kao radost, slavlje.
Ovo je izvadak-sazetak rečenica i mudrosti (Osho) koje su me dirnule i inspirirale da ih objavim.
by Rigi
Oznake: život, umijeće zivljenja, rast, razvoj, besmrtnost, znanje, djetinjstvo, meditacija, mir
