GROBLJE HORORA

Sve u svemu: 3 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Na puni mjesec svakog 5. prosinca, Sveti Nikola postaje sve samo ne svet, otimajući djecu i radeći sveopće krvoproliće...



Na izmaku 2018. godine odlučio sam konačno pažnju posvetiti nizozemskom blagdanskom hororu Sint, odnosno Saint iz 2010. godine, nastalog pod redateljstvom, scenarijem i soundtrackom Dicka Maasa. Kako je već običaj da pred kraj godine na blogu osvane što je više mogućih blagdanskih/zimskih hororaca, čudi me da sam već godinama nekako uspijevao, nenamjerno, izbjegavati ovaj naslov. S prilično zanimljivom premisom (ne doživljavamo toliko često badass ekranizaciju Nikole) i kroz tri različite vremenske radnje (prije i za vrijeme 1968. godine te sadašnjost) dobivamo uvod i uvid u lik i djelo zloglasnog monstruma koji je sve samo ne ono s čime ga se predstavlja u bajkama i narodnim predajama ili kao kontrasta onom što je loše, čitaj Krampusu. Zimska atmosfera u filmu je vrlo jaka stavka budući da se velika većina radnje filma odvija upravo vani, u snježnoj gradskoj idili. Očekujući nekakav polu-humoristični trash dobio sam neke slične značajke, no i mnoštvo scenarija i scenografije ozbiljnijeg pristupa, makar se (crni) humor provlači kroz film u zadovoljavajuće niskim razinama, ne uništavajući tako "ozbiljnu" filmsku sekvencu, iako...demonski sv. Nikola, a da ne bude barem malo smiješno ili zabavno? Teško. Saint je krvav, zabavan i dinamičan horor film kao stvoren za ekipno gledanje, no ne očekujte da ćete se ili previše nasmijati ili previše naježiti, riječ je o filmu koji ne balansira baš previše pametno ta dva segmenta.



Postoje četiri nekakve faze filma koje sam si u glavi skrojio: krvav i nasilan - trash dio, pitkiji fantasy elementi, humorističan i light predznak te spooky i mračan dio. Koliko god takva podjela može zvučati zanimljivo i primamljivo te "za svakog ponešto", upravo tu se događa određena kaotičnost te se gledatelju stvara dojam da su prilično paušalno konstruirane određene filmske značajke, kao da cijelo vrijeme u zraku visi određena neodlučnost za posezanjem jedinstvenog, ili barem dualnog stila izražavanja, nipošto više njih. Dodajte tome i poneke glupe i naivne greške u snimanju i priči te će vam se učiniti kako je film mogao imati daleko, daleko veći potencijal. Ipak, postoje mnogo ljepše strane, poput zanimljive kostimografije koja fino upada u oko, soundtracka, urnebesnim kill scenama i koljačinom vojske sv. Nikole, a valja napomenuti i kako Nikolini demoni izgledaju kao pobratimi GOT-ovih White Walkera. Povremeni digitalni efekti dobro su koncipirani, dok su izvedbom slabo realizirani i odviše se green screena može "osjetiti" tijekom određenih zahtjevnijih prizora, lokaliteta ili fantasy elemenata.



Za ove blagdane i zimsku atmosferu općenito preporučam vam ovaj nizozemski hororac, vjerujem da ih niste pogledali puno, kao i nizozemskih filmova općenito, no svakako predlažem gledanje s frendovima ili više ljudi, kako bi taj humoristični element mogao pojačati svoj dojam, jer u ovakvim filmskim temama i oblicima, možda je upravo to ono što filmu između ostalog nedostaje.
To bi bilo to za ovu godinu, vidimo se nagodinu u nadam se još uspješnijoj godini za horor filmove i serije, a vraćat ćemo se i na brojne naslove iz nešto starijeg perioda. Sretna vam bila 2019.!

Sve u svemu: 3 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Lik i djevojka na prilično neobičnom spoju odlaze u još bizarniji teatar s malobrojnom publikom, gdje svjedoče "prepričavanju" pet užasavajućih božićnih priča...



Ne smije proći godina a da pri njenom kraju ne prokomentiram neki novoizašli ili neki stariji božićni hororac. Ove godine horor nema svog pravog božićnog predstavnika, pa se alternative nalaze u niskobudžetnijim, slabo prolaznim ili distribucijski neartikuliranim filmovima, pa sam tako naišao na antologijski božićni horor All the Creatures Were Stirring. Volim gledati omnibuse, a pogotovo kada je riječ o tematskom, holiday omnibusu aka Christmas Horror Story ili Tales of Halloween. Djeluje mi kao prilično low-budget ostvarenje (ne mogu naći podatkte o financijama) koje izgleda kao da je odrađeno na nezavisnoj razini bez ijedne produkcijske kuće. Glavna premisa filma vrti se oko jednog para kako odlazi u teatar gledati naoko bizarnu predstavu gdje glumci uvode u morbidne božićne priče. Nema tu puno komplikacija, standardno za svaki oblik omnibusa, standardni motivi za svaki božićni film. No, dostavljene priče ipak su nešto drugačije od onog što smo navikli, ili su se žestoko trudile da to budu. Upravo zbog tog elementa odlučio sam pozitivno ocijeniti film, jer se vidi značajan trud da se kroz određen oblik crnog humora i jeze dočaraju nekonvencionalne blagdanske strahote.



Prva štorija kreće u tipičnom poslovnom uredu gdje su se okupili zaposlenici kako bi međusobno pootvarali božićne poklone. Međutim, ubrzo saznaju kako zamka leži u otvaranju poklona i kako ih je netko zatočio u prostoriji u kojoj se pušta otrovni plin...ova pomalo "sawasta" priča gdje se ekipici obraća osoba i na kraju ih natjera da se međusobno krenu ubijati, s atraktivnim ali ubojitim poklonima nije mi ostavila dojam originalnosti, već dojam nedorečenosti, jeftino je snimljena, glumci su bezveze, sve u svemu promašaj. Zatim, druga priča vrti se oko tipa kojemu se nakon kupovine zaključa auto na parkingu zajedno s mobitelom, te pomoć pronalazi ispitivajući dvije djevojke za poziv. Upit za pomoć se na kraju ispostavlja kobnom jer djevojke imaju u planu riješiti se svoga čudovišta...ne bih baš opisivao detaljno ovu priču, no osim što je napravljena prilično šlampavo, njena premisa je interesantna i solidna, s nekoliko ok efekata. 3. priča opisuje sve samce i hejtere blagdana u vidu tipa koji namćorasto odbija sve na vratima kućnog praga, no koji po povratku u kuću doživljava svakojake halucinacije i pojavu božićnih duhova, kako bi utjecali na promjenu njegovog karaktera...i ovo je teško opisiva priča pošto su sve kratke, no ovdje je za razliku od prethodne priče ideja slaba, ali je realizacija prilično oku ugodna i zanimljivo koncipirana. Četvrta i ujedno i najkraća priča vrti se oko tipa koji je na putu kući udario i usmrtio jelena, a po povratku u kuću njemu i njegovoj ženi isti se taj jelen dolazi osvetiti...brzo(pleto), ok snimljeno, neočekivano. I na kraju, posljednja, a ujedno i najbolja priča, muškarac ne želi nikoga za Božić u svom prisustvu i kada je puni mjesec pa se taman kreće vezati lancima, kada mu u goste iznenada dolaze prijatelji, njega i njegovu djevojku raspametit će neobičnim izrazima lica, gestikulacijama i izvanzemaljskim iskustvima...ovo je jako fora, igra efektima, bojama, nešto alien tematike, sve u svemu ovo je komotno mogao biti samostalan srednjometražni film, baš sam se dobro zaintrigirao za ovakvu sekvencu, odlično!



Nakon posljednje priče događa se pomalo očekivan rasplet u teatru, a mi se lagano opraštamo od svih likova. Što reći za kraj i za ovako štur opis (nisam mogao detaljnije a da ne spoilam)? ACWS je zabavan trashy i low-budget horor film s velikim predznakom (crnog) humora koji u većim dijelovima izgleda jeftino, potrošno, blesavo i rupičasto, no najveći njegov plus je trud za originalnošću i želja za nečim drugačijim, što u današnje vrijeme već isprobanih božićnih horora i horor omnibusa izuzetno cijenim. Stoga, slabašna trojka, ali je barem iznadprosječna ocjena. Vjerojatno ćete mi zamjeriti kada pogledate film, ali ovaj sam uradak gledao očigledno nešto drugačijim očima.

Sve u svemu: 3 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Putujući tematski horor zabavni park postaje poprište krvi i mrtvih tijela, nakon što maskirani serijski ubojica terorizira mlade posjetitelje parka, dok ostali vjeruju kako je sve to dio stravičnog showa...



Osim nekih remakeova, nastavaka poznatih serijala (Teksaški masakr, Child's Play ili Hatchet), posljednjih godina nalazimo se u manjku adekvatnih slasher horor filmova, gdje maskirani serijski ubojice zauzimaju glavninu radnje. Razumijem da je danas sve teže animirati publiku okolnostima u kojima maskirani čovjek/polu-čovjek/monstrum terorizira žrtve, no valja računati na to kako je ta formula stravično palila osamdesetih i devedesetih godina, tako da postoji i zavidna brojka nostalgičnih gledatelja, kao i onih novih mlađih kojima će takvo što biti interesantno (primjer je ovogodišnji Halloween i njegova popularnost). Netko je poslušao zahtjeve, ne netko, nego Gregory Plotkin, inače redatelj Paranormal Activity šestog dijela, a i editor slashera Happy Death Day i horor hita Get Out. Dobili smo Hell Fest, pravi pravcati slasher s maskiranim ubojicom, tipičnim teen žrtvama i odličnim mjestom radnje koji je odmah dao naslutiti i nastavak, ne samo po radnji, nego i po cijeloj atmosferi, što mi je izrazito drago, budući da ovo što sam dosad vidio u ovom filmu me ugodno iznenadilo te se nisam iskreno nadao da ću narednih sat i pol uživati u zabavnom, ne toliko pametnom, ali zabavnom horor flicku. Odlično koncipiran zabavni park jedna je od najsvjetlijih točki cijelog filma, atmosfera u njemu je bolesna i doslovno se puno elemenata može iskoristiti kako bi film dobio na dodatnoj snazi, a scenaristi su to dobro iskoristili te su procijenili kako će se osim obične makljaže od sat i pol morati pojavljivati i neke druge sekvence kako bi ovo bio nešto drugačiji, a opet prepoznatljiv horor film.



Zadovoljstvo je uvijek vidjeti Candymana aka Tonyja Todda, pa makar i u ultra sporednoj ulozi, a to je uglavnom ono što sada legende poput njega, Roberta Englunda i Kanea Hoddera i rade. Prije nego što raščlanim ostale segmente, moram prvo prokomentirati ubojicu - mislim da smo dobili najzanimljivijeg novog serijskog ubojicu od 2010. pa naovamo. Dok me Happy Death Day uspio razočarati sa svojim SF elementima, ovdje vidimo živog čovjeka koji je, mimo zabavnog parka, zapravo normalna osoba, no o takvim pojedinostima morali biste prvo pogledati film. Mimo samog antagoniste, valja pohvaliti i njegovu creepy masku te se nadam kako će je u budućim nastavcima (ako ih bude više) i mijenjati kako bi sadržaj zabavnog parka bio što zanimljiviji. Naravno da smo morali naviknuti da se hodajuće ubojice uspijevaju teleportirati i pojavljivati se u pravim trenutcima dok su žrtve najranjivije ili same, stoga su neke scene odlične, neke vrlo izlizane, neke od njih nerealne, neke od njih iz ubojičine perspektive, većina iz perspektive žrtava, stvarno ima svega i svačega. Ono što me zasmetalo je to što su se većina rupa u scenariju i nemogućnosti adekvatnih jump-scare scena zamijenile iskakanjem kojekakvih lutaka i skulptura zabavnog parka, što uopće nije privlačno niti jezivo, više se bazira na iznenadnim izljetanjima i odmah nakon te sekunde ništa se više strašno ne događa sve do naredne, nežive lutke i, dakako, pojave ubojice. Scene ubojstava prilično su gore i krvave, nema nekih autentičnih pokušaja, no riječ je o ne toliko količinskim, koliko kvalitativnim pokušajima animirajućih ubojstava, koliko god to bedasto zvučalo. Vrlo interesantan kraj ostavlja nam mnoga pitanja, a istovremeno stvara dojam misterije i neugode. Iskreno, nije mi jasno zašto su kritike popljuvale film (30% od 100 na nekim relevantnim stranicama), budući da ono što smo dobili i doživjeli svakako ne zaslužuje toliku pljuvačinu.



Iako film nije odviše pametan i inovativan, Hell Fest je vrlo zabavno horor djelo za gledanje s ekipom, s odličnim novim serijskim ubojicom i s velikim potencijalom za nastavak. Svakako ljubiteljima horora preporučam ovaj film, ako vam se već ne svidi, barem da vidite nešto drugačiji i noviji pristup slasher hororcima. Ja sam na kraju ostao ugodno iznenađen i uglavnom zadovoljan.

Sve u svemu: 3 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Samanthi opako treba novac, kako je studentica i nema nekog prevelikog izbora, pa prihvaća babysitting angažman koji je u najmanju ruku neobičan. Stvari postaju jasnije, ali i mnogo opasnije, stavljajući je u životnu opasnost, jednom kad se počne otkrivati strahovita tajna njenih klijenata...



Ti West redatelj je kojega 40% preferiram, 60% baš i ne. Njegov upliv u horor vode nisam popratio otpočetka, s nekim jeftinijim i nepoznatijim naslovima, nego je prvo na što sam nabasao kod njega bio film The Inkeepers, hotelski ghost interesantan film. Nadalje, tu su se dogodili i njegovi segmenti u poznatim omnibusima V/H/S i ABCs of Death koji su me uvelike razočarali, a okušao se i u okultnim sektama i istinite priče kroz film The Sacrament, kao i što se dotakao nastavaka nekog popularnog horora, primjerice Cabin Fever 2. Zadnje što od njega možemo vidjeti participacija je nekim horor serijama, a ono što mi je od njega nedostajalo na popisu svakako je popularni The House of the Devil iz 2009. godine. HOTD film je koji odiše (ili nastoji odisati) atmosferom filmova iz osamdesetih godina, to se jasno može primijetiti od izgleda postera, do samih situacija tijekom radnje, odabirom glazbene podloge, kao i nekim načinima snimanja. Trebao bi mi je takav neki film koji 20 godina nakon toga razdoblja baca nekakav oblik nostalgije, makar naravno ništa ne mora ispasti onako kako se očekivalo. Babysitterica dobiva neobičan angažman te odmah po dolasku s prijateljicom u kuću u kojoj će boraviti počinju se događati uvrnute i zajebane stvari. Odmah ću u glavu puknuti i reći kako nisam očekivao ovakav zaplet/rasplet filma, a mogu iskreno i reći da sam očekivao puno više od same priče.



Ono prvo što moram spomenuti kao možda i najveću manu film jest sporost. Nevjerojatno dug prvi dio filma dok ne krene neka tobožnja akcija skoro me natjerala da ugasim film te sam skoro zaspao, a to ne pripisujem umoru i ranijem buđenju zbog posla. Jednostavno, film je sporije dinamike i taj segment nije za svakoga, a meni u ovome trenutku nije pasao. Plus što je vrlo čudnovat i neobično u nekim dijelovima snimljen, na trenutak pomislite da gledate neki ultra low-budget materijal, a u nekim se trenutcima vrlo ugodno iznenadite kako je cijela postava i scenografija uspjela. Naravno, pozitivni dijelovi filma imaju te značajke i elemente sotonizma, rituala, žrtvovanja, a to je ono što se rijetko kada može omašiti, poglavito ako imate dobru pozadinsku priču i barem solidan narativ putem kojega ćete doći do adekvatnog zapleta. Stoga je pozitivna stvar što je film odrađen na nešto drugačiji način i ako ste uspijete boriti s njegovom sporošću, vjerujem kako će vam se ostali motivi i dijelovi svidjeti, barem malo. Krvavih scena ima polovično, u nekakvom zadovoljavajućem omjeru, dok su ganjanja i potjere puno frekventnije i zastupljenije u vidu stvaranja nekakve napetosti. Prednost je također što film ima OK cimalice, a glumci su, svi do jednoga, napravili i iznijeli svoj maksimum.



Očekivao sam više od ovoga filma, sudeći po svemu ponuđenom, no drago mi je da sam ga konačno pogledao i da sam stavio trenutni lokot na redateljsku karijeru Ti Westa. House of the Devil predstavlja dobru 80's atmosferu, odličnu glumu, zanimljive povremene scene, ali snažno ga ubija sporosti i poveća količnina bizarnosti i, mogu reći, bezvezluka. Za jedno gledanje, dalje od toga ne.

Sve u svemu: 3 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Laurie Strode po posljednji će se put pokušati suočiti sa svojim bratom Michaelom Myersom, 40 godina nakon što je prvi pokolj napravio u Haddonfieldu, a sada je pobjegao iz ludnice...



Trnci su me počeli prolaziti kada sam uvidio prije nekih godinu dana da je u planu nova Halloween instalacija - sveukupno 11. po redu, računajući prvotnih osam dijelova do 2002. godine, kao i remake po planu Roba Zombieja i njegov nastavak. Još su me veći trnci prolazili kada sam vidio da se Jamie Lee Curtis vraća u ulozi Myersove sestre (posljednji put igrala je tu ulogu u H20 nastavku 1998.) te da će originalni kreator Halloweena - veliki John Carpenter biti ko-producent filma, a također da će kreirati i novu mjuzu za ovaj nastavak. Iznenađenjima filmske ekipe nije bio kraj - intencija da se oživi duh originalnog Halloweena dodatno je upotpunjena i angažiranjem originalnog Michaela Myersa - Nicka Castlea, koji je uz Jamesa Judea Courtneya oživio jednog od najpoznatijih nemesisa horor filma i pop-kulture. S obzirom da sam zagriženi fan Noći vještica, preciznije Myersa, unatoč svim boljkama kroz koje je serijal prolazio i koji su ga smjestili "ispod" recimo Petka 13. i Strave u Ulici brijestova, svakom ću se novom nastavku/prequelu/rebootu/remakeu jednako radovati, poglavito kada vidim sve ove podatke. Dakle, kako je koncipiran i koje je mjesto novom Halloweenu u cjelokupnom serijalu? Najjednostavnije je objasniti da se svi dosadašnji nastavci anuliraju i križaju i da ovaj film direktno prati radnju prvog iz 1978., samo 40 godina poslije. To znači da svi naredni nastavci nisu uopće značajni za ovu radnju, makar je naravno korisno pogledati i sve te izvedenice otprije. Za one koji nisu, film omogućuje i uvid u prošlost likova Laurie Strode i M. Myersa te dr. Loomisa (psihijatra koji je bio opčinjen likom i djelom Myersa), a 40 godina poslije u radnji vidimo njegovog studenta kako također proučava Myersa, kao i Laurienu unuku, čiji će frendovi i njihovi susjedi postati nova meta najdražeg nam ubojice. Što reći o ovom filmu? Mogu reći da me ugodno iznenadio, no obrazloženja ću navesti u nastavku.



Počnimo od samog koncepta radnje: 40 godina poslije zvuči kao strašno dugačak period, a ako izuzmemo da se u međuvremenu nije događalo ništa te da Myers nikada nije zapravo pobjegao iz ludnice svih ovih godina, može se reći kako se gledatelj uspješno može povezati s narativnošću i nekako se "uljuljati" u priču. Ne znam iskreno za nove i mlađe generacije i kako oni to percipiraju, no ne vjerujem da im je Myers kao Myers interesantniji od recimo IT-a i sličnih monstruma. Duh prošlih filmova osjeti se na svakom koraku, što s jedne strane uzrokuje apsolutnu nostalgiju i zadovoljstvo, no s druge strane pokazuje manjak kreativnosti, inovacija i nekih novih mogućnosti. Vezano za radnju, moram reći kako filmu zamjeram neadekvatno odašiljanje prave halloween atmosfere, onakve kakvu su imali svi filmovi prije. Ne znam je li to do koncepata svih modernih mainstream filmova, no činjenica je da je film prebrz te svojom dinamikom narušava "duh" prijašnjih filmova, doslovno se u sat i 40 minuta nisam uspio unijeti kako treba u ono što sam gledao, prebrzo mi je nekako sve prošlo. To naravno nekome nije mana nego pozitivna stvar, no meni kao die-hard fanu to osobno nije sjelo. Nadalje, osjećam manjak emocija koje su uložene u film, makar je vidno da se ekipa trudila na što je moguće bolji način deliverati "pravu stvar", no da ne budem gunđalo, mogu reći kako je to uspješno odrađeno recimo u solidnom omjeru. Nakon pola sata interesantnog uvoda u film kreće Myersov rampage koji sadrži fora ubojstva (neka već viđena višestruko), a valja pohvaliti i njegovu novu masku, koja se stavlja uz sami vrh s maskom iz jedinice te iz četvrtog dijela serijala. Što se glume tiče, odrađeno je sve na korektnoj razini, pa čak i teenageri nisu iritantni niti toliko blesavi, a Myersov standardni catch-up za svima koji bježe iako on hoda i dalje ostaje highlight svakog filma. Za ne zaboraviti je svakako to da se po meni previše prostituiziralo Myersa bez maske, odnosno podosta puta ga se moglo uhvatiti bez nje makar se lice konkretno ne vidi, ali ako zaustavite film točno na tim sekundama, jasno možete vidjeti glumčevu facu, a to je ono što se u primarnim elementima serijala ne bi smjelo događati, budući da se Myersa percipira kao hodajuće zlo koje je samo dopola čovjek.



Gledano na slashere općenito, konačno smo dobili ubitačno dobar slasher punokrvni hororac kojega u ovom mileniju predvodi Michael Myers. Gledano na Halloween franšizu, Halloween 2018. nudi stabilnu i dobru radnju i dobrog Myersa, no cijelo vrijeme sam imao osjećaj kao da gledam nešto što nije nikada trebalo izaći. Makar je film uistinu dobar hororac, cijelo vrijeme mi se činilo da nešto nedostaje, no to je možda do nas, pravih Halloween fanova, nikada neću biti siguran.