GROBLJE HORORA

Sve u svemu: 2,5 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Ekipa policajaca neočekivano na putu prolazi kroz šumu u kojoj se počinju događati neobične stvari. Bude se u napuštenoj zgradi koja podsjeća na pakao, s hrpom bizarnih osoba iz nepoznatog i opasnog kulta...



Baskin je turski film nastao prema istoimenom short hororcu iz 2013. godine, u režiji Cana Evrenola. Nije tako uobičajena stvar da se filmovi iz euroazijskih područja češće pojavljuju na relevantnim i mainstream filmskim i horor sajtovima, no Baskin je zahvaljujući Toronto International Film festivalu uspio doprijeti do šire svjetske publike. Naravno, ne samo zbog prikazivanja, već zbog nešto drugačijeg sadržaja kojeg nosi. Snimljen je u 28 dana, odnosno noći, a kako redatelj naglašava, konstantno su imali stres da ih lokalne vlasti ne uhvate "na djelu", s obzirom da su za potrebe snimanja imali mnoštvo golih glumaca, groteskan filmski set i slično, što se, dakako, u filmu zorno prikaže. Dosta dugo sam i ovaj hororac odgađao, još otkako je izašao, vjerojatno zato što sam predviđao da bi film mogao biti prilično morbidan i nasilan, što se na kraju ispostavilo istinitim. Neke filozofije snimanja referencirane su uradu talijanskog filmaša Lucija Fulcija, a Baskin predstavlja surealan film koji miješa realitet s oblicima pakla, demonizacije, okultnih stvari i bizarnih obreda. Sve počinje u mirnijem tonu, no s očitim naznakama kako ćemo kroz film viđati mnoštvo nekonvencionalnih prizora i načina snimanja, nešto slično u ovogodišnjem Mandyju, a kasnije slijedi totalna ludost, morbidnost, odvratnost i groteska. Možda je nekome takav koncept odgovarao, i meni bi, da se doslovno nije ušlo u svekoliko pretjerivanje s nasiljem i body elementima. No, ako ništa drugo, može se reći da je Baskin true horor film, bez ikakvih drugih podžanrova vezanih uz njega.



Postoji jedan specifičan glumac u filmu, a to je Mehmet Cerrahoglu, koji glumi zloglasnog "Fathera". Bazično naturščik, Mehmet od rođenja ima specifičnu kožnu bolest koja će se ispostaviti kao idealnom za ulogu glavnog antagoniste, budući da grotesknom izgledu nikakva maska niti šminka nije bila potrebna. Baskin je film koji ne sadržu klasičnu narativnost, zapravo može se reći da je uopće sadrži, budući da je radnja nerijetko ispresijecana snovima, halucinacijama, prikazima pakla koji sadrže u sebi određenu simboliku i metaforiku, prikazanu na apsolutno brutalan način (ne misleći kvalitativno, već doslovno). Film nije lagan za pratiti, pogotovo u posljednjih 45 minuta, a situaciji nikako ne pomažu one prave pravcate horor scene koje su, za razliku od nekih koje se igraju svim negativnim ljudskim emocijama (poput ovogodišnjeg Hereditaryja), bazirane samo na gađenju i kvazi art-načinu snimanja i scenografiji, što po meni nije bilo dovoljno da me film ugodno iznenadi ili u globalu zadovolji. Iako je dobro i zanimljivo snimljen, opskurne i nasilne scene ovdje mi nisu imale nikakvu težinu, kao što mogu biti iole opravdanije u nekim drugim, kvalitetnijim filmovima, mislim da je ovdje suština samo puko zgražanje gledateljstva, ništa višedimenzionalno iza toga, a takve filmove osobno ne preferiram niti u njima vidim kreativnost ili potencijal za nečim kvalitetnim. Mada, mora se priznati da su Pinheadovi Cenobiti benigni naspram ovih kreatura i likova što možemo vidjeti "u paklu" i ako je filmu bio cilj da se osjećam u nekim dijelovima nelagodno (zgražano), u tome je, ako ni u čem drugom kod mene, uspio.



Da vam ne duljim previše o zaključku, poanti i smislu radnje, budući da film ni ne izgleda kao da je to nešto što je bazično bitno, savjetujem vam ovaj film samo ako mislite da ste odgledali neke poznatije europske i američke gore, nasty i body horore i da vam nekim slučajem odgovaraju. Ostali, slobodno preskočite.

Sve u svemu: 4 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Godina je 1905. Thomas Richardson putuje na daleki skriveni otok kako bi spasio svoju sestru, otetu od strane misterioznog religijskog kulta koji traže otkupninu za njen povratak. Što se duže zadržava na otoku, počinje otkrivati jeziva djelovanja i postupke zajednice, kao i ostale zastrašujuće stvari...



Prilično sam se veselio ovom filmu, primarno zbog jednog razloga: Gareth Evans. Čovjek je to koji je izrodio briljantne filmove Raid: Redemption i Raid: Berandal, a njegov je i najjači segment u cijelom V/H/S serijalu, Safe Haven. Apostle je nekako na tragu po motivima ovom Safe Havenu, riječ je o povijesnom folk filmu koji miješa značajke akcije, trilera, drame i suštinskog, jezivog body horor filma. Iako sam nekoliko recenzija u zaostatku, primarno sam odlučio ovaj film komentirati kako mi ne bi izblijedio budući da nisam pisao bilješke tijekom gledanja, no opet, teško da će mi ovakav film u skorije vrijeme izblijediti. Ovo je nešto potpuno neuobičajeno od onoga što smo mogli naviknuti od Evansa, a iskreno, drago mi je da nisam pogledao trailer (kao što većinom ne gledam) prije samog gledanja, budući da nisam znao što će me dočekati, više akcije i prikazivanja tuča i borbi, više jezivosti ili nečeg trećeg, no dobio sam bućkuriš svega pomalo, a najviše elemenata iznenađenja. Cijelo vrijeme mislio sam da će biti riječ o nekakvoj realnoj i ostvarivoj priči, no međutim, film me u više navrata u prvih pola sata uspio izbiti iz cipela. Kako je radnja prolazila, nisam mogao vjerovati da je film ocijenjen zasad s nižom ocjenom (6,6 na Imdb-u), a takav me osjećaj, iako malo slabiji, držao do samog kraja. Riječ je o vrlo kvalitetno snimljenom povijesno-nadrealnom i brutalnom hororu kojega u svakom slučaju preporučam.



Prvo što mi je zapalo za oko briljantna je fotografija i način snimanja. Redovito impresivni kadrovi, scenografija, kostimografija, atmosfera, hladni koloritet, sve je s tehničke strane napravljeno izuzetno i vrhunski. Također, atmosferu filma upotpunjavaju mini-kadrovi koji se nastoje razlikovati od dosadašnjih, već viđenih aspekata u filmovima. Radnja je može se reći nekakva mješavina The Wicker Mana i The Sacramenta, no daleko, daleko bolesnija i nasilnija. Evans je poznat da u svojim filmovima izvršava neke nečasne radnje, scene koje se većinom baziraju na akcijskim borbama, no ovdje je grafičko nasilje i nasilje općenito odrađeno vrlo sporo, dovoljno da dubinski izazove blago gađenje na viđeni materijal. Nije sada nešto spektakularno gadno, ali je u svakom slučaju neočekivano vidjeti toliko body horora i gorea u njegovim filmovima. No, na sreću, nasilje nije najveći oslonac filma i njegovoj turobnosti, već ovdje ima stvarno svačega - odlični dijalozi (volim to staroenglesko šprehanje), gluma izvanredna, sve pohvale Danu Stevensu i ostalim glavnijim likovima, vrhunska atmosfera popraćena vrlo adekvatnim soundtrackom, a i fantasy elementi su se ovdje ispostavili kao dobrim obilježjem. Ipak, posljednjih pola sata filma možda je moglo biti bolje odrađeno i s možda manje banalnih, gotovo nemogućih instikta za preživljavanjem. Pojedine wtf scene mogu vam narušiti cjelokupan koncept priče, no sve u svemu, surprise elementi kvalitattivno i kvantitativno su pristojno ubačeni. Ono što je najbolja stvar kod filma od 130 minuta je da toliko trajanje uopće ne osjetite, dinamičan je, brzo promjenjiv i neizvjestan te ga okružuju brojne inventivne scene prije kojih jednostavno ne možete znati što će se sada dogoditi i u kojem će smjeru film ići. Spika s religijskim kultovima osobno rijetko kad bude nezanimljiva, a na vama je da otkrijete o kakvim je vjerovanjima i u što riječ.



Apostle je meni ispao vrlo dobar horor film s raznoraznim iznenađenjima oko sebe. Istina, ima neke boljke koje stvaraju minorne reperkusije, no gledano na sveukupni materijal - dojam ne može biti loš. Ljubitelji nešto drugačijih horora - obavezno gledanje.

Sve u svemu: 3,5 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Majka dvije kćeri dobiva u nasljedstvo kuću na osami gdje se s njima nedugo nakon useljava. Odmah prvu noć useljenja napali su ih ubojiti uljezi i majka se bori da spasi njihove živote. Šesnaest godina poslije trio se ponovno okuplja, no okolnosti u kojima se nalaze izrazito su neobične i jezive...



Trebalo mi je neko vrijeme da upalim ovaj naslov. Redatelj Pascal Laugier uvijek me asocira na brutalni Martyrs, no koliko god poštujem taj film, nemam nekakve simpatije općenito prema body hororima, onima ala francuskih Haute tension, Frontičre(s) i sličnima. The Tall Man bio mi je koliko se sjećam bezveze, a Saint Ange još bezvezniji. Stoga mi je za Incident in a Ghostland trebalo neko vrijeme, no nakon nekoliko preporuka i informacija koje sam skupio o uratku, odlučio sam ga se konačno pokrenuti. I gle čuda, nisam pogriješio. Ghostland nema veze s duhovima odmah da kažem, a počinje s klasičnim home invasion primjesama, gdje struggle protagonistica vrlo brzo počinje biti strašno neugodan i uznemirujuć, no svakako precizno i vješto snimljen, bez davanja prostora klasičnim scenarističkim stereotipima. Film starta brutalno, a kasnije se njegova nadogradnja vrši kroz totalno neočekivane premise, gdje se izmjenjuju različiti horor podžanrovi, no zadržava se tmurnost, bezizlazne situacije (koje se nakon povremenih pozitivnih trenutaka nanovo događaju) te brutalnost, ona vidljiva i ona psihološka. Tragedija koja je pogodila obitelj kod pojedinih likova nikad neće prestati s djelovanjem na um i tijelo, a upravo se iz toga (neočekivano) gradi suština priče. Moram priznati da je, iako mu nedostaju neke ideje da dopre do svoje potpune kvalitete, Ghostland jedan prilično zajeban i kvalitetan horor.



Tijekom filma događaju se te neočekivane sekvence koje nadopunjuju radnju interesantnim obratima, psihološkim igrama spojenima s grafičkim nasiljem, kojega nema previše, ali ovo što možemo vidjeti svakako je uznemirujuće i djeluje na gledatelja, na ovaj ili onaj način. Iako je film u svojoj odrednici nasilan i težak, postoji taj psihološki dio koji je još teži, a koji čak uspijeva ovaj vizualni, fizički dio zasjeniti. Valja pohvaliti fantastičnu glumu dvije kćeri i u mlađoj i u odrasloj dobi, kao i njihove majke, no i antagoniste moram spomenuti, osim u dobroj glumi, i u nevjerojatno interesantnom suodnosu kojeg imaju. Da ne idem u dubinu, jedni od luđih home invadera koje sam u fikciji vidio. Nema ih puno, ali itekako otežavaju boravak ukućanima. Isto tako, ne mogu reći da sam pobornik body scena u filmovima, kao što sam već i naveo, tako da gledano s neke subjektivne strane, neki dijelovi mi nisu pasali, no pokušavajući ga gledati s objektivne, moram priznati da su scene odrađene autentično i uglavnom kvalitetno. Film sadrži i odlična snimateljska rješenja, pojavljuju se i neke horor reference poput Roba Zombieja, Lovecrafta i druge, a presijecanje prošlosti i sadašnjosti nije komplicirano realizirano. Ne traje dugo, no u nekim sam trenutcima poželio brže rješavanje određenih događaja, kao i ponešto dinamičniji tijek događaja, makar razumijem da se zbog te psihološke naravi film mora "krčkati", odnosno graditi što je sporije moguće, kako bi tempo automatski utjecao na gradaciju horor elemenata.



Incident in a Ghostland vrlo je dobar psihološki horor koji koketira s fizičkom brutalnošću, a obavijen je i odličnom atmosferom i glumom. Ovo je preporuka čvrstim ljubiteljima ovog žanra, ostali nemaju u ovom filmu što tražiti, budući da nikako nije tipičan horor prilagodljiv svima.

Sve u svemu: 3,5 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Životi ljubavnog para na osami u šumi postaju noćna mora jednom kada ih krenu napadati pripadnici uvrnutog i nasilnog kulta, potpomognuti demonskim motociklistima...nakon tragedije, slijedi krvava osveta...



King Crimson - "Starless" otvara film - može li nešto poći po zlu? Redatelj Panos Cosmatos ima iza sebe jedan horor projekt pod nazivom "Beyond the Black Rainbow" iz 2010. godine kojega još nisam gledao, a ove se godine predstavio s okultnim i potpuno tripoidnim hororom predvođenim nezaboravnim Nicholasom Cageom. Mandy je horor pomiješan s brojnim elementima akcije, trilera i drame, s prilično zorno prikazanim krvavim pristupom i nasilnim scenama. Konačno vidimo Cagea u nekom ozbiljnijem projektu, koji je malo više zaživio među njegovim fanovima (ne računajući Mom and Dad te Pay the Ghost) i fanovima horor žanra te koji možda nije plasiran na velika platna diljem svijeta, ali će sigurno s vremenom zadržati kultni status posebnog obola žanru. Cage je ovim uratkom potvrdio da može kad hoće i može napraviti stvarno dobru glumačku epizodu, a u ovom filmu s posebnom atmosferom i upečatljivim stilom kojim je napravljen definitivno to dolazi do izražaja. Mandy je film okultne atmosfere i dojmljivog audio-vizualnog sadržaja, gdje se isprepliću raznorazne igre bojama, glazba osamdesetih, uznemirujuće sekvence s "elesdijaškim" pristupom. Stoga vam ga odmah i preporučam.



Dosta neobičnosti, osim u načinu snimanja i ostalim navedenim stvarima ima i u zanimljivim dijalozima, ponekim referencama na ostale kultne filmove (Kristalno jezero), kao i demoni na motociklima (Hellraiserovi cenobiti za sirotinju). Nakon sat vremena uvoda i zapleta te određivanja smjera u kojem će film ići, kreće preostalih sat vremena krvave osvete i makljaže, gdje Cage kreće u rampage. Mandy u svim svojim art elementima zna biti i brutalno nasilan te uznemirujuć, s nemalim brojem splatter scena i okrutnih ubojstava, no emocionalno vas film pošteno pripremi u svom prvom dijelu i tjera vas na potpuno suosjećanje s protagonistom, tako da su na taj sugestivan način nastojali ublažiti intenzivnost nasilja gađenja. Iako je film zanimljivo snimljen, zna u određenim trenutcima biti spor, tromiji i dosadniji, pa na momente taj art mashup s makljažom zna biti zamoran i težak. Kraj filma nekako je bio predvidljiv i možda, s obzirom na sve viđeno do tad, nepotrebno konvencionalan.



All in all, Mandy je vrlo interesantno snimljen film s odličnom glazbenom podlogom, upečatljivim prizorima i vizualnim eksperimentiranjima, podugačak i povremeno težak (u prvih sat vremena zbog sporosti, u drugih zbog gorea) okultni film. Cage već neko vrijeme nije bio ovako kvalitetan nositelj glavne uloge.

Sve u svemu: 3,5 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Glavna heroina iz četvrtog dijela Alice sada je trudna, a pred njom su nove nedaće: otkriva kako se Freddy Krueger može materijalizirati u snovima njenog djeteta, sve kako bi se nanovo rodio u stvarnom svijetu...



Eto nas i kod petog dijela Strave u Ulici brijestova, gdje naravno ponovno gledamo Freddyja u njegovim šaradama. Peti dio snimljen je u samo mjesec dana, a redatelja Stephena Hopkinsa znamo po filmovima Blown Away ili Predatoru 2. Kako se svaki nastavak trudi barem u okosnicama radnji biti drugačiji od prethodnog, s naglašenim istim glavnim motivima, tako i ovdje imamo nekakav drugačiji koncept oko Freddyjevog djelovanja - ovoga puta kroz nerođenu bebu. Nisam siguran koliko jeziva ili strašna može biti ta činjenica, a koliko smiješna, no Dream Child je, iako najneozbiljniji dio do sad, prilično zabavan i neobavezan, nešto poput Jasona u Manhattanu, samo iole bolje realiziran. Film je blesav i sadrži dosta zajebancije te splatter scena, no koje su popraćene interesantnim efektima i zanimljivom scenografijom. Nakon odgledanih pet komada, mogu slobodno reći kako je poredak trenutno: prvi, treći, ovaj, drugi pa četvrti. Možda ovdje ima previše nepotrebnosti, gluposti i pretjeranih nastavljanja i kasapljenja mita o Freddyju, no činjenica je da je film režiran i napravljen jako dojmljivo i vješto (razmislite još jednom o faktu da je Hopkins film morao snimiti u četiri tjedna, a u narednih četiri montirati, što je vrlo malo vremena).



Prije nego što se osvrnemo na snove, spomenut ćemo grafički jače scene i prizore nego u prijašnjim dijelovima, ne toliko u nasilnom, koliko u grotesknom smislu. Iste godine izašao je i još morbidniji Society, no nije me samo ista godina nastanka filma asocirala na njega. Dobri efekti jedan su od plodova odlične scenografije s nemalim brojem religijskih, crkvenih motiva, a poglavito scenografija unutar snova/noćnih mora zbilja daje pravi dašak nostalgiji za cjelokupnim serijalom i filmovima osamdesetih. Standardno dobar Robert Englund pojavljuje se ovdje i bez maske Freddyja, u sasvim drugom liku, no mimo njega i Patricije Wilcox (Alice), gluma ostalih prilično je slaba. Elem, snovi: odlična jump scena na početku bila je samo uvod u super zabavne snove koje su uslijedili: vožnja u autu kad se priveže vlastitom rukom, zatim isto na motoru, onda treći san gdje je prisutno nekontrolirano prežderavanje, onda vidimo četvrti san koji je ustvari nacrtan, a postoji i unikatni san u stripu gdje imamo zanimljivu igru bojama te vidimo koliko je banalnost i "opuštenost" scenarista ošla k vragu, stvarajući ogromnog Super Freddyja.



Koliko god nekima ne pasao, Dream Child meni je zabavno osvježenje serijala, već se početkom četvrtog dijela moglo vidjeti da će franšiza otići u poluhumorističnom smjeru, no peti dio većinom uspješno balansira humor i klasičnu NOES jezu i atmosferu. Moglo je biti svakako puno bolje, no pričamo već o petom dijelu, što možemo više i očekivati?

Sve u svemu: 2,5 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Američka politička opcija New Founding Fathers of America dolazi na vlast i provodi eksperiment gdje se na 12 sati na njujorškom Staten Islandu omogućuje svaka ilegalna stvar, pa čak i ubojstvo. Nitko ne mora ostati u mjestu, no nagrada od 5000 dolara ide onome tko odluči preživjeti noć...



Eto nam novog Purgea, prvog kojeg nije režirao James DeMonaco, ali ga je napisao. Redateljsku palicu preuzima Gerard McMurray, a film se nakon nekoliko vremena nedoumica hoće li se pojaviti, plasirao javnosti kao prequel svih dosadašnjih filmova. Kao što i njegov naslov kaže, ovdje se provodi prvi Purge eksperiment ikada, tako da radnja ovog filma prethodi svim već viđenim događajima. Ekonomska kriza u Americi potkovana teškim kriminalom morala se na sve moguće načine reducirati, tako da je i ovaj dio oblik socio-političke tematike, a DeMonaco je, vidno napaljen na Staten Island i po svojim dosadašnjim filmovima (Staten Island s Ethanom Hawkeom), radnju novog Purgea tamo prebacio. Ovdje možemo vidjeti sličnu situaciju kakvu smo mogli vidjeti u Anarchy i Election Year nastavcima (prvi je home invasion), lopovluk, pucnjave i ubojstva događaju se posvuda, na ulicama i u zgradama, nastoji se vezati za nekoliko ključnijih likova, koji se na kraju ukrste s drugima itd. itd. Prilično predvidlji dio i, moram priznati, glupast i nešto banalniji od ostalih, makar dinamičniji od prvog.



S obzirom da je većina radnje slična i već viđena, uveli su neke novitete koji su nužni za opstanak i prepoznatljivost serijala, poput par upečatljivih likova - babe s hrpetinom lutaka, tip u kanalizaciji s glavom bebe lutke na ustima, zatim tu ima i mogućnosti snimanja pomoću pametnih leća koje dobrovoljci mogu zatražiti, a tu je i Purge Party s puštanjem moderne glazbe koja je mlađa od godine radnje filma itd. Kvazi političke reference odražavaju se i na pojedinim negativcima, poput Führera koji sa svojim odredom baulja po zgradama, pljačka i ubija crnce, a sve je, naravno, bazirano na lažima vlade, kako bi se njihov projekt financijski mogao isplatiti i da se nastavi i naredne godine. Naravno, film je dinamičan, zanimljiv i zabavan, ali onako, više za mozak na pašu jer naprosto znate što će se na kraju dogoditi i za koje filmove, ta predvidljivost nažalost omogućuje da neke scene doživite (opravdano) zdravo za gotovo, pogotovo na neke blesavo odrađene scene i situacije. Za razliku od prethodnih dijelova, ovdje je možda najviše izražena sugestija i reference na političku i društvenu sadašnjicu, što u pojedinim dijelovima filma može postati zamorno i, u najmanju ruku, bespotrebno za simboliku cijelog filma.



Iako ću Purge filmove zbog osebujnosti i zanimljivosti tematike uvijek pogledati, ipak nisam fan serijala da krenem gledati i istoimenu seriju. Zabavan, ali teško prosječan.