Marketing
A Nightmare on Elm Street 5: The Dream Child (1989)
Sve u svemu: 3,5 / 5 
Više o filmu: Imdb.com
Video
Glavna heroina iz četvrtog dijela Alice sada je trudna, a pred njom su nove nedaće: otkriva kako se Freddy Krueger može materijalizirati u snovima njenog djeteta, sve kako bi se nanovo rodio u stvarnom svijetu...
Eto nas i kod petog dijela Strave u Ulici brijestova, gdje naravno ponovno gledamo Freddyja u njegovim šaradama. Peti dio snimljen je u samo mjesec dana, a redatelja Stephena Hopkinsa znamo po filmovima Blown Away ili Predatoru 2. Kako se svaki nastavak trudi barem u okosnicama radnji biti drugačiji od prethodnog, s naglašenim istim glavnim motivima, tako i ovdje imamo nekakav drugačiji koncept oko Freddyjevog djelovanja - ovoga puta kroz nerođenu bebu. Nisam siguran koliko jeziva ili strašna može biti ta činjenica, a koliko smiješna, no Dream Child je, iako najneozbiljniji dio do sad, prilično zabavan i neobavezan, nešto poput Jasona u Manhattanu, samo iole bolje realiziran. Film je blesav i sadrži dosta zajebancije te splatter scena, no koje su popraćene interesantnim efektima i zanimljivom scenografijom. Nakon odgledanih pet komada, mogu slobodno reći kako je poredak trenutno: prvi, treći, ovaj, drugi pa četvrti. Možda ovdje ima previše nepotrebnosti, gluposti i pretjeranih nastavljanja i kasapljenja mita o Freddyju, no činjenica je da je film režiran i napravljen jako dojmljivo i vješto (razmislite još jednom o faktu da je Hopkins film morao snimiti u četiri tjedna, a u narednih četiri montirati, što je vrlo malo vremena).
Prije nego što se osvrnemo na snove, spomenut ćemo grafički jače scene i prizore nego u prijašnjim dijelovima, ne toliko u nasilnom, koliko u grotesknom smislu. Iste godine izašao je i još morbidniji Society, no nije me samo ista godina nastanka filma asocirala na njega. Dobri efekti jedan su od plodova odlične scenografije s nemalim brojem religijskih, crkvenih motiva, a poglavito scenografija unutar snova/noćnih mora zbilja daje pravi dašak nostalgiji za cjelokupnim serijalom i filmovima osamdesetih. Standardno dobar Robert Englund pojavljuje se ovdje i bez maske Freddyja, u sasvim drugom liku, no mimo njega i Patricije Wilcox (Alice), gluma ostalih prilično je slaba. Elem, snovi: odlična jump scena na početku bila je samo uvod u super zabavne snove koje su uslijedili: vožnja u autu kad se priveže vlastitom rukom, zatim isto na motoru, onda treći san gdje je prisutno nekontrolirano prežderavanje, onda vidimo četvrti san koji je ustvari nacrtan, a postoji i unikatni san u stripu gdje imamo zanimljivu igru bojama te vidimo koliko je banalnost i "opuštenost" scenarista ošla k vragu, stvarajući ogromnog Super Freddyja.
Koliko god nekima ne pasao, Dream Child meni je zabavno osvježenje serijala, već se početkom četvrtog dijela moglo vidjeti da će franšiza otići u poluhumorističnom smjeru, no peti dio većinom uspješno balansira humor i klasičnu NOES jezu i atmosferu. Moglo je biti svakako puno bolje, no pričamo već o petom dijelu, što možemo više i očekivati?
Post je objavljen 03.10.2018. u 13:41 sati.