GROBLJE HORORA

Sve u svemu: 3,5 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Biologinja se prijavljuje na riskantnu i tajnovitu ekspediciju u nepoznatu zonu gdje zakoni prirode ne postoje...



Annihilation je film nastao prema istoimenom romanu Jeffa VanderMeera, odnosno prvi dio njegove Southern Reach trilogije, a režirao ga je Alex Garland, koji je u filmski svijet kao redatelj ušao na velika vrata vrlo dobrim filmom Ex Machina. Osnova radnje je samo slična kao i u romanu, no suština radnje upućuje na nekakav znanstveno-fantastični miks avanturističkog horor trilera, koji je okupio dovoljan broj poznatih glumaca, poput oskarovke Natalie Portman, Chrisa Issaca, Jennifer Jason Leigh, Benedicta Wonga...čudno i misteriozno područje, takozvana Area X ključna je lokacija filma, a putem znanstvenih ekspedicija istražuje se ta opasna i neotkrivena postojbina, a u istraživačkom timu našle su se tri znanstvenice i medicinarka, kako bi otkrile uzroke Shimmera, nepoznatog svjetlucanja koje nijansira boje i gdje se događaju neočekivane, neprirodne anomalije prirode. U tom području kompas ne radi, signala nema, koordinate su netočne, a mrežna veza ne postoji te se odvijaju različite fuzije flore i faune. Nakon što nisam mogao bolje opisati ono što se u filmu vidi, a vidi se uistinu dojmljivih i interesantnih stvari, valja napomenuti kako je film iz neočekivanih razloga (a možda je baš takva tematika razlog) flopao na kino blagajnama te je unatoč svom budžetu od 40 milijuna dolara zaradio koji milijun više. Šteta, budući da nije baš dobra stvar da ovako zanimljivo koncipiran horor film ostane u sjeni šireg gledateljstva, budući da je zanimljive i avanturističke prirode te prilično animira, no nažalost, ipak na momente postane usporeniji od očekivanog.



Ono što svakako odlikuje film njegova je vizualna besprijekornost. Potrebno je bilo puno truda i kreativnosti da se određena scenografija, likovi, stvorenja i lokaliteti realiziraju, stoga na vizualan aspekt ne mogu reći nikakve zamjerke, niti film tjera da se za njima krene tragati. Uz odlične efekte, valja pohvaliti i dobar soundtrack te vrhunsko spajanje atmosfere s audio-vizualnim aspektima. Kroz film se postepeno pojašnjavaju neobične okolnosti, pomalo na znanstveni način, pomalo laički, no svakako je dobra stvar da nas ovakav film nije ostavio zbunjenima, budući da je sam po sebi dosta ozbiljan, promišljen, no s vremena na vrijeme ipak nedorečen i kaotičan. Postoji nekoliko impresivnih dijelova povremenih napada raznoraznih stvorenja, a posebice se ističe borba s medvjedom, koja će vjerojatno svim gledateljima možda i najviše ostati u pamćenju. Film sadrži određenu sugestivnu notu, popraćenu metaforičnim dijalozima i scenama, propitkuju se filozofske teme samouništenja nas samih i ostali elementi koji potpomažu efektivan kraj. Što se negativnih aspekata tiče, osobno smatram kako je film, unatoč svim korektnim i dosljednim animiranjima gledatelja, ipak znao biti usporeniji, odviše subverzivan i ozbiljan, što je pogodovalo da se neke scene bespotrebno oduže te naposlijetku razvodne. Možda bi mi to odgovaralo da sam film gledao u nekom drugačijem moodu od trenutnog, gdje sam tražio malo više mozga na pašu, tako da za tu stvar ne okrivljujem nužno njegov koncept već trenutni subjektivni dojam.



Bilo kako bilo, Annihilation je zabavan fenomenološki film, neće svakome sjesti, a nekome bi mogao biti odličan, vrhunski realiziran i autentičan. Zadovoljan sam utoliko što ne mogu reći da lebdim između ta dva mišljenja, nego da sam definitivno naklonjeniji vama koji ste u ovom uratku naposlijetku uživali. Šteta za kino blagajne, valjda će se nastaviti ekranizacija Southern Reach trilogije.

Sve u svemu: 3 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Tvorac lutaka i njegova žena, 12 godina nakon pogibije kćeri, iz zatvorenog sirotišta primaju časnu sestru i šest djevojčica i djevojaka. Stvari krenu u vrlo mračnom i pogibeljnom smjeru kada jedna od djevojčica slučajno oslobodi duh jedne od "zatočenih" lutaka, po imenu Annabelle...



Prije nego se spusti sav hype oko najnovijeg dijela Conjuring univerzuma, hita The Nun, htio sam pogledati i drugi dio Annabelle (pod)serijala, koji se na neki način nadovezuje na sve Conjuring filmove, s radnjom smještenom nakon filma The Nun i prije svih ostalih filmova (dva Conjuringa i prva Annabelle). Vjerujem da o samoj lutki u osvrtu na drugi dio ne moram puno govoriti, osim da je bazirana na stvarnoj lutki, odnosno o njenoj "strašnijoj" verziji. Annabelle drugi dio klasičan je primjer ghost i demon hororaca koji se svake godine zavrte u kinima, barem dva ili tri filma redovno kroz godinu možemo vidjeti u kinima i to s odličnim zaradama, a trenutno tu prednjači Conjuring univerzum, gdje su ljudi svake godine krenuli štancati nastavke i prequele, sve kako bi se na neki način blesasto posložila radnja i, naravno, zaradio koji dolar više. Kako sam rekao, po radnji je ovaj dio smješten u pedesete, a služi kao prequel originalnom Annabelle filmu, gdje ćete pri kraju filma shvatiti o kakvoj je poveznici riječ. U početnim scenama vidimo sretnu obitelj gdje je glava familije dobroćudni tvorac lutaka, a čija kćer nesretno pogine, a zatim se radnja prebacuje 12 godina i kada se više likova pojavi, koji kasnije postanu glavni, stvari kreću u očekivanom, jezivom smjeru. Moram reći da me A2 ugodno iznenadio u nekim trenutcima, u nekima je potpuno očekivan, klišejast i banalan, no bolji je od svoga prethodnika, a Gary Dauberman, koji je pisao scenarij za prvi dio i za Nun, kao i za IT remake, pametno je popravio neke stvari.



Prvih sat vremena prolazi najočekivanije ikad, doslovno svaku scenu možete predvidjeti, svake pokrete protagonista, antagonista, klasične ''better don't go there'' scene, kojih je i previše. Osobno kako starim, sve teže mogu podnijeti gluposti likova, kada zalaze gdje ne trebaju, koriste stvari koje ne trebaju i ohrabruju se na mjestima gdje apsolutno nema spasa. Stoga su me pošteno zasmetale najhrabrije djevojčice na svijetu, pa čak i najluđa osoba bi nakon nekih scena i prikaza pobjegla putem vjetra, stoga te nelogičnosti uvelike ubijaju atmosferu u filmu i to je boljka koju ima većina modernih (ghost) horora. Razumijem da je riječ o filmu i da se svi nekako moraju zadržati u kući/prostoru, ali što je previše nekad je previše, pogotovo kad je riječ o glavnim likovima niže dobi. Međusobna nekomuniciranja oko događaja i situacija također banaliziraju cijelu radnju. S druge strane, svi likovi (poglavito mlađi) svoje su uloge odradili odlično, a za razliku od prethodnika, učestalile su se jezive scene i cimalice, stoga u prosjeku svakih 3-4 minute možemo doživjeti novu šok terapiju, bilo u vidu demona, duhova, običnih zvukova ili same lutke. Sve su to dobri i razrađeni, ali nažalost predvidljivi scareovi gdje ne možemo vidjeti nikakvih noviteta, osim nekoliko specifičnih jump scena. Efekti u filmu odrađeni su odlično, prikaze su interesantne, ne može se tu ništa reći. Kraj iza špice nagovještava spomenuti The Nun, a njemu ću se posvetiti nešto kasnije.



Ovim kratkim presjekom naglasio bih da je Annabelle: Creation bolji od prvog dijela ove slavne lutke, no tek za nekoliko decimala. Nedostaje mu karizme, autentičnosti i kvalitetnije razrade scenarije, no krase ga klasični, ali dobri scareovi, odlična gluma, atmosfera stare kuće i svakojake prikaze. Ako se želite posvetiti Conjuring univerzumu, nemojte ovo nikako propustiti, no ako vam treba neki horor za preporuku, rađe ne bih riskirao s ovim filmom.

Sve u svemu: 2 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Matias dolazi u posjed novog laptopa kojega je, kako kaže prijateljima online, pronašao...ozbiljni problemi kreću kad se prijašnji vlasnik oglasi, cijelo vrijeme prateći Matiasa i želeći laptop pod bilo koju cijenu nazad...



Unfriended je jedan od onih filmova novije generacije, koji svoje "sučelje" bazira na internetskim, mrežnim programima i aplikacijama za računala i mobitele, takozvani "desktop view" film, a s tim formatom možda ste već upoznati putem filmova The Den ili prvi dio Unfriendeda, koji su, možemo to slobodno reći, veoma bili inovativni i autentični po tom pitanju. Ne dovodim sada neke manje poznate horore u pitanje koji se baziraju na već oprobanim formatima na temelju navedenih popularnijih filmova, no Unfriended: Dark Web je već u 2018. godini, kada se neprestano u žanrovima, pogotovo hororima, zahtijeva nešto drugo, novo, uspio podbaciti u tom planu. Korištenjem raznih servisa i aplikacija poput Googlea, Facebooka ili Skype-a, pa i nekih nelicenciranih za korištenje, zapravo gledamo sve isto što smo mogli gledati u njegovom prethodniku, pa zapravo ovdje dolazimo do pitanja koliko je uopće ovaj nastavak bio potreban? Događaju se neke izmjene u radnji pa za razliku od pomalo blesavog originala ovdje je riječ o "živim" prijetnjama, pomalo jednako nezgodnima za hendlati, koliko god da ste upoznati s modernom tehnologijom, kad ste žrtva profesionalnih hakera, teško vas nešto može spasiti, pogotovo kad ti hakeri dobiju supermoći pa uspiju predvidjeti svaki vaš sljedeći prdac i pomak prstom. Upravo tu dolazimo do potpuno bezveznog prikazivanja naizgled nečeg jezivog, a jezivoga u ovom filmu nažalost uopće ne pronalazimo.



Problemi počinju pri prvim smetnjama na vezi, a ono što ne mogu osporiti ovakvim filmovima svakako je kvalitetno oprobavanje novog "terena" za snimanje, a to je u ovom slučaju ekranizirano snimanje za koje tvrdim kako je moglo biti ponešto maštovitije odrađeno, barem da se malo odmakne od prethodnika. Kroz film možemo vidjeti tek par cimalica koje su toliko kratkog trajanja da vas ne stigne ni uvući u pravi mood i stvoriti adekvatnu atmosferu. Za glumu ne mogu ništa loše reći, no mogu reći za dijaloške i scenarističke flopove, koji ne daju likovima prostora za onaj pravi, realni strah i nervozu koje biste imali kada biste se našli u sličnoj situaciji. Dok se radnja filma postepeno gradi, na neki način vas solidno uvuče u priču te vas zaintrigira za naredne događaje, no postepeno se događa opadanje entuzijazma i pozitivnih predviđanja prema tome kako će radnja kulminirati. Interesantni scenaristički dijelovi kriju se u nekim dobrim referencama poput "Charona", mitološkog splavara iz pakla, ili na većinu hakerskih poteza, no tu bismo stali.



Jednostavno je, ako ste pogledali prvi dio, nemate uopće potrebe za gledanjem ovog dijela, svidio vam se prvi film ili ne. Očekivao sam promjena na dosta polja, naravno izuzev načina snimanja, no dobio sam pošteni ćorak. Slobodno preskočiti, Dark Web nažalost nije ponudio ništa vrijedno pamćenja.

Sve u svemu: 4,5 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Nakon što matrijarh u familiji umre, u omanjoj se obitelji počinju događati strašne, mračne i neobične okolnosti koje upućuju na prokletu obiteljsku povijest...



Hereditary je redateljski i scenaristički prvijenac Arija Astera, barem što se dugometražnoga filma tiče. Pompozno najavljivan i marketinški kvalitetno odrađen, film je uspio zaraditi osam puta veći iznos od budžeta (10 milijuna dolara), najaviti se kao jedno od najiščekivanijih horora godine, a posljedično, ostati upamćen kao horor koji dugo vremena, na pozitivan ili negativan način, neće izlaziti gledateljima iz glave. U njemu od poznatih lica možemo vidjeti Gabriela Byrnea u ulozi oca te Tony Collette koja preuzima glavnu ulogu, barem veći dio filma. Žanrovski gledano, ne mogu reći da je riječ o čistom horor filmu, budući da ovdje postoji znatni upliv drame te tragičnih događaja, gotovo da je prvih sat vremena filma tragična obiteljska drama, a preostalih sat vremena manifest čistokrvnog fantasy horor filma. Vjerojatno vas je većina do sad pogledala film, ja ga nisam gledao u kinu upravo zbog toga da mi dječurlija ili kvazi-hrabra publika ne uništi dojam, no nakon odgledanog mogu reći da sam nakon dugo vremena požalio što nisam neki horor otišao pogledati u kino, barem radi većeg i boljeg dojma. Hereditary je film kojega ću zauvijek pamtiti, film je to koji me uspio u nekoliko navrata izbiti iz cipela, zgaditi mi se, rastužiti me, pošteno me uplašiti, deprimirati, razljutiti do krajnjih granica itd., ukratko, sve ono što je svih ovih godina nedostajalo adekvatnom, čistokrvnom horor filmu - svaki oblik negativnih emocija spojen u jednu cjelinu, to je ono što, svidio vam se film u globalu ili ne, nitko neće moći osporiti, a to je da je predstava Hereditaryja krajnje mračna, sablasna, tmurna i ohola. Osjećaj neugodnosti prati vas kroz cijeli film, dugo se u horor filmu nije dogodilo da praktički ne postoje svijetli trenutci, ili barem da malo ne prestane ta neprijatna atmosfera. Upravo zbog toga filmu ću dati odličnu ocjenu, no u nastavku ću pojasniti koji mi sitni segmenti zapravo i nisu baš sjeli.



Idemo prvo riješiti scare aspekte filma, kao i atmosferu - film obiluje (pogotovo u posljednjih sat vremena) neugodnim jump-scenama koje nisu klišejasto građene aka Sinister, Lights Out, pa čak i Conjuring (pritom ne govorim da su navedeni filmovi loši, au contraire), već se atmosferom uspijeva dobiti konstantan osjećaj neudobnosti, loše vibre koje gledamo kroz traumatična obiteljska iskustva, a upravo te neobične sekvence mi je žao što određen broj gledatelja neće gledati kao pozitivnu stavku, već su navikli na spomenute horore, pa kad ih nešto istinski naježi i zastraši, neće se nitko time hvaliti već će ići linijom manjeg otpora i predstavit će se film kao dosadan, usporen, ''o čemu se tu radi'' itd. itd. Na tu nihilističku atmosferu, koju možemo vidjeti u nekim starim hororcima iz razdoblja šezdesetih i sedamdesetih, obratite posebnu pažnju, što vam i neće biti problem, budući da je radnja usporena, teška i čudna, što će dakako većini zasmetati, no također i ja moram priznati da su se neke sekvence i scene mogle odraditi dinamičnije i pokretnije. Iz minute u minutu film postaje sve gori i gori, teži i efektniji. Nadalje, gluma je u svim segmentima besprijekorna, poglavito kod sina Alexa Wolffa i Tony Collette, koja instantno treba dobiti nagradu za Scream Queen. Što se tehničkog aspekta filma tiče, moram priznati da su zanimljivo odrađene igre svjetla i tame (kod segmenata paljenja svjetla, noć u dan, dan u noć itd.), prikazivanja su odrađena efektivno i super, spiritističke scene su jedine onako klasične naravi, a efekti su dobri upravo zbog toga što nisu tako uobičajeni i zbog toga filmska ekipa dobiva maksimalnu pohvalu u vidu scenografije, scenarija i didaskalija. I da, editing filma također je besprijekoran. Gledamo li na film sa scenarističke strane, simbolike i metafore u filmu ne manjka te je to još jedan razlog zašto biste otpočetka morali svaku scenu pomno pratiti, budući da će vam se lagano tijekom filma otkrivati svaka stavka i detalj koji će vas odvesti do finala. Zadnjih 15 minuta filma...što reći osim da mi se dojam malo spustio, no i dalje gledam na to da se bitno razlikuje od nekih suvremenih ghost i witch filmova, gdje možda najviše paralela uspijeva povući s filmom The Witch iz 2015. godine (produkcija im je ista, A24).



Jedan od rijetkih filmova koji me uspio toliko intrigirati sa svakom minutom što prolazi, a gdje sam opet poželio da film što brže prođe, ne zbog nekvalitete, već zbog toga što se nisam uspio otrgnuti od negativnosti, zlobe, depresije i svih ostalih negativnih emocija koje čovjek može posjedovati. Da možda najbolje citiram frenda koji je pogledao film nekoliko dana poslije: Hereditary je film koji kao da mi je otkinuo komad duše. Svima ga toplo preporučujem.

Sve u svemu: 2,5 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Michael je prisiljen zarobiti svog najboljeg prijatelja Chrisa usprkos njegovoj teškoj ovisnosti i življenju u praznoj kući na indijanskom resortu. Tjedan dana trezvenosti trebalo bi biti dovoljno da se Chris dovede k svijesti, no čudne okolnosti počinju polagano sprječavati Michaela u njegovoj dobronamjernosti...



Resolution je debitantski dugometražni redateljski projekt Justina Bensona (koji je i scenarist) te Aarona Moorheada. U found-footage stilu koji je pomalo neklasičan te ne trebate imati straha od odviše drmajuće kamere, Resolution je žanrovski miks drame s povremenim uplivima horora i komedije. Ako ste možda čuli prije za pojam meta-horor, onda biste mogli razumjeti kako ovdje nije riječ o klasičnom filmu strave i užasa, već se ovdje nastoji prikazati nešto drugačija stvarnost od one koju vidimo u filmu, koja je predstavljena na temelju raznih simbolika, metafora i sugestivnih scenarističkih poteza. Frend spašava frenda iz pakla droge dolazeći kod njega u trošnu kućicu u koju se uselio, da bi ga nakon nepristanka na liječenje vezao za cijev i držao ga na madracu punih sedam dana, no s dakako, velikim smetnjama i poteškoćama. Naizgled jednostavna radnja krije mnogo, mnogo interesantnih aspekata u priči i to je nešto što je najzanimljivije dok gledate film, što će se točno dogoditi, mada ovdje nije riječ o klasičnom filmu s twistom, već vas drži u neizvjesnosti do kraja, a onda kad do kraja dođete...ne znam, ja sam izgubio totalno pojam s realitetom samog filma i tu mi se potopio sav dojam. Nešto kao Enemy iz 2013., kraj mi je dodatno ostavio tisuće upitnika iznad glave i to je nešto što mi u ovom slučaju nije nimalo pasalo.



Razumijem da meta-horori imaju posebne segmente koji definitivno nude mnogo više od onoga što na ekranu vidimo, ali ovdje je osim odlične glume dva protagonista, nekoliko zanimljivih usputnih likova i situacija, sve ostalo po meni nekako mlako i nedorečeno. Opet, valja gledati s objektivne strane, nedorečenost je ključna stavka u sličnim flickovima, ali Resolution po osobnom dojmu pati od barem potankog objašnjenja svih neobičnih okolnosti, a u prilog mu ne ide ni činjenica da je niskobudžetne prirode, pa se tako ni nije moglo puno toga dogoditi na realizacijskom polju, no po meni se scenarij trebao ponešto bolje razraditi, približiti gledatelju, barem malo pojasniti, nekako navući na neki trag, bilo što. Nisam jedan od onih gledatelja koji će odbaciti film zato što se "ničeg strašnog nije desilo" ili zato što je film usporen u svojoj namjeri da nešto adekvatno prikaže, ali bed je što uistinu odlični dijalozi nisu uspjeli doći do neke svrsishodne reakcije. Film brzo prođe te ne dovodim u pitanje njegovu dinamiku, međutim, unatoč raznoraznim interesantnim sranjima s lokalcima i čudacima oko kuće, film me nikako nije uspio dobiti, koliko god se trudio. U jednom trenutku sam čak bio i zadovoljan viđenim te sam mislio kako ću ga početi cijeniti u svoj toj subverzivnosti, no međutim, nekada se jednostavno ne kliknem s odgledanim. Ovaj je osvrt prilično pust s obzirom da ne smijem puno stavki otkrivati vezano za film, a ako ste pobornik ovog filma, slobodno me kontaktirajte da raspravimo o njegovom smislu/svrsi/zaključku, rado bih prokomentirao to s nekim tko cijeni ovaj redateljski pokušaj.



Ove godine izašao je i film The Endless za kojega se govori da nije direktan sequel tog redateljskog dvojca, no da je riječ o istom univerzumu, pa ću s vremenom i tom filmu posvetiti pažnju, no nisam siguran koliko će me dotaknuti, ako mi već Resolution nije dao prevelikog razloga za veselje. Šteta, od glume do nekih neobičnih scenarističkih poteza i događaja, pa sve do finalnog razočarenja, mogu reći da mi je žao što je kod mene izazvao takav ishod.

Sve u svemu: 3,5 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Nakon što se na vijestima proširi vijest o serijskom ubojici, grupica tinejdžera u naizgled mirnom predgrađu provodi cijelo ljeto u špijuniranju i skupljanju dokaza protiv njihovog susjeda policajca, no kako se sve više bliže istini, stvari postaju opasne...



Izgleda da se pomama za filmovima koji bude nostalgiju iz vremena osamdesetih još dosta dugo vremena neće maknuti s razine vrlo poželjnih i gledanih naslova, a prilično intenzivno se taj povratak u razdoblje osamdesetih osjeti u horor filmovima i serijama. Odmah dakako pomišljate na Stranger Things, od filmova imamo i popularni IT remake, Final Girls, pa i najnoviji hommage, Summer of '84. 80's vibe i radnja i atmosfera u potpunosti je pogođena, ako ste ljubitelj takvih filmova, na idealnom ste tragu. I ovdje je riječ o children horor filmu, tako da se odmah može očekivati light pristup u maniri dječjeg horora, logično i očito je da takav podžanr uzima itekakvog zamaha u posljednje vrijeme, pa što ne iskoristiti povoljnu klimu. Dakako, nije riječ o klasičnom polu-humorističnom pristupu, film sadrži podosta napetijih trenutaka koji daju na ozbiljnosti cjelokupnoj ideji, pogotovo kada se s vremenom zbližimo s brigama mladih i hrabrih protagonista. Cape May Slayer serijski je ubojica koji se spominje kroz cijeli film, no vi, kao i glavni likovi možete samo pretpostavljati tko je ustvari main antagonist, budući da je plansko držanje gledatelja u neizvjesnosti ustvari i najbolji segment filma, osim dobre i adekvatne atmosfere. Unatoč nekim boljkama film je dobro i zabavno osvježenje, a ako ćemo već uspoređivati sa Stranger Things svijetom, rekao bih da je ovdje situacija dosta ozbiljnija i "zrelija", utoliko što je realna i moguća u stvarnom svijetu.



Tijekom praćenja radnje u nekoliko trenutaka može vam se pojaviti osjećaj "već viđenog" i prožvakanog, neke fore, šeme i postupci su preklasični i predvidljivi, no kako se film približava kulminaciji događaja, stvari postaju prilično neočekivane te se događa po meni kvalitetan obrtaj cijele atmosfere, osjeti se kontrast light događaja i mračnih i ozbiljnih obrtanja priče. Posljednjih 20-ak minuta nevjerojatno je intimidirajuće napravljeno, kao i ne tako klasičan završetak koji će gledateljstvo vjerojatno ostaviti podijeljenim, makar je po kritikama struke i publike film pogodio rasplet komplicirane situacije. Gluma protagonista, kao i ostalih sudionika na visokoj je razini, sviđa mi se što postoji ogromna plejada stvarno mladih glumaca koji bez puno problema hendlaju uistinu zahtjevne scene i dijaloge. Atmosfera je već rečeno 80's like, stoga očekujte potpunu adaptaciju tom vremenu, no odrađenu na vrlo dobroj razini, a što se dinamike filma tiče, kronologija događaja teče jezgrovito, sadržajno i dobro tempirano. Gledano na održavanje napetosti i neizvjesnosti, ne mogu reći da sam baš uvijek bio zadovoljan scenarističkim rješenjima i na koji način je naracija posložena, no sve to na neki način izvlače glumci, zanimljive metode održavanja radnje pitkom i zabavnom te "who-done-it" element koji se provlači kroz cijeli film. Čak i ukoliko vam bude jasno tko stoji iza svega već pri temeljima radnje, interesirat će vas što su scenaristi Matt Leslie i Stephen J. Smith ostavili za finale.



Summer of '84 još je jedan uspješan hommage horor filmovima osamdesetih. Pohvaljujem britkost, atmosferu, glumu i povremene napete trenutke, no ne mogu reći da nekoliko gore navedenih stvari filmu ne nedostaju. No, s obzirom da se danas u globalu gledano traži više zabava nego neka neizvjesnost, pogotovo u nostalgičnim filmovima, redatelji (njih čak troje) François Simard, Anouk Whissel i Yoann-Karl Whissell mogu sasvim biti zadovoljni postignutim.