Marketing
Hereditary (2018)
Sve u svemu: 4,5 / 5 
Više o filmu: Imdb.com
Video
Nakon što matrijarh u familiji umre, u omanjoj se obitelji počinju događati strašne, mračne i neobične okolnosti koje upućuju na prokletu obiteljsku povijest...
Hereditary je redateljski i scenaristički prvijenac Arija Astera, barem što se dugometražnoga filma tiče. Pompozno najavljivan i marketinški kvalitetno odrađen, film je uspio zaraditi osam puta veći iznos od budžeta (10 milijuna dolara), najaviti se kao jedno od najiščekivanijih horora godine, a posljedično, ostati upamćen kao horor koji dugo vremena, na pozitivan ili negativan način, neće izlaziti gledateljima iz glave. U njemu od poznatih lica možemo vidjeti Gabriela Byrnea u ulozi oca te Tony Collette koja preuzima glavnu ulogu, barem veći dio filma. Žanrovski gledano, ne mogu reći da je riječ o čistom horor filmu, budući da ovdje postoji znatni upliv drame te tragičnih događaja, gotovo da je prvih sat vremena filma tragična obiteljska drama, a preostalih sat vremena manifest čistokrvnog fantasy horor filma. Vjerojatno vas je većina do sad pogledala film, ja ga nisam gledao u kinu upravo zbog toga da mi dječurlija ili kvazi-hrabra publika ne uništi dojam, no nakon odgledanog mogu reći da sam nakon dugo vremena požalio što nisam neki horor otišao pogledati u kino, barem radi većeg i boljeg dojma. Hereditary je film kojega ću zauvijek pamtiti, film je to koji me uspio u nekoliko navrata izbiti iz cipela, zgaditi mi se, rastužiti me, pošteno me uplašiti, deprimirati, razljutiti do krajnjih granica itd., ukratko, sve ono što je svih ovih godina nedostajalo adekvatnom, čistokrvnom horor filmu - svaki oblik negativnih emocija spojen u jednu cjelinu, to je ono što, svidio vam se film u globalu ili ne, nitko neće moći osporiti, a to je da je predstava Hereditaryja krajnje mračna, sablasna, tmurna i ohola. Osjećaj neugodnosti prati vas kroz cijeli film, dugo se u horor filmu nije dogodilo da praktički ne postoje svijetli trenutci, ili barem da malo ne prestane ta neprijatna atmosfera. Upravo zbog toga filmu ću dati odličnu ocjenu, no u nastavku ću pojasniti koji mi sitni segmenti zapravo i nisu baš sjeli.
Idemo prvo riješiti scare aspekte filma, kao i atmosferu - film obiluje (pogotovo u posljednjih sat vremena) neugodnim jump-scenama koje nisu klišejasto građene aka Sinister, Lights Out, pa čak i Conjuring (pritom ne govorim da su navedeni filmovi loši, au contraire), već se atmosferom uspijeva dobiti konstantan osjećaj neudobnosti, loše vibre koje gledamo kroz traumatična obiteljska iskustva, a upravo te neobične sekvence mi je žao što određen broj gledatelja neće gledati kao pozitivnu stavku, već su navikli na spomenute horore, pa kad ih nešto istinski naježi i zastraši, neće se nitko time hvaliti već će ići linijom manjeg otpora i predstavit će se film kao dosadan, usporen, ''o čemu se tu radi'' itd. itd. Na tu nihilističku atmosferu, koju možemo vidjeti u nekim starim hororcima iz razdoblja šezdesetih i sedamdesetih, obratite posebnu pažnju, što vam i neće biti problem, budući da je radnja usporena, teška i čudna, što će dakako većini zasmetati, no također i ja moram priznati da su se neke sekvence i scene mogle odraditi dinamičnije i pokretnije. Iz minute u minutu film postaje sve gori i gori, teži i efektniji. Nadalje, gluma je u svim segmentima besprijekorna, poglavito kod sina Alexa Wolffa i Tony Collette, koja instantno treba dobiti nagradu za Scream Queen. Što se tehničkog aspekta filma tiče, moram priznati da su zanimljivo odrađene igre svjetla i tame (kod segmenata paljenja svjetla, noć u dan, dan u noć itd.), prikazivanja su odrađena efektivno i super, spiritističke scene su jedine onako klasične naravi, a efekti su dobri upravo zbog toga što nisu tako uobičajeni i zbog toga filmska ekipa dobiva maksimalnu pohvalu u vidu scenografije, scenarija i didaskalija. I da, editing filma također je besprijekoran. Gledamo li na film sa scenarističke strane, simbolike i metafore u filmu ne manjka te je to još jedan razlog zašto biste otpočetka morali svaku scenu pomno pratiti, budući da će vam se lagano tijekom filma otkrivati svaka stavka i detalj koji će vas odvesti do finala. Zadnjih 15 minuta filma...što reći osim da mi se dojam malo spustio, no i dalje gledam na to da se bitno razlikuje od nekih suvremenih ghost i witch filmova, gdje možda najviše paralela uspijeva povući s filmom The Witch iz 2015. godine (produkcija im je ista, A24).
Jedan od rijetkih filmova koji me uspio toliko intrigirati sa svakom minutom što prolazi, a gdje sam opet poželio da film što brže prođe, ne zbog nekvalitete, već zbog toga što se nisam uspio otrgnuti od negativnosti, zlobe, depresije i svih ostalih negativnih emocija koje čovjek može posjedovati. Da možda najbolje citiram frenda koji je pogledao film nekoliko dana poslije: Hereditary je film koji kao da mi je otkinuo komad duše. Svima ga toplo preporučujem.
Post je objavljen 06.09.2018. u 01:30 sati.