GROBLJE HORORA

Sve u svemu: 3,5 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Bljesak na nebu strmoglavio se u šumu pored gradića, iz čijeg se meteora razvila tvar koja raste sve više i više, dok proždire sve ljude na koje naiđe...



E, da...i Steve McQueen bio je jedan od onih mladih glumaca koji su svoje dugogodišnje uspješne karijere započeli u horor filmu u glavnoj ulozi. Njemu se kao 27-godišnjaku pružila prilika da glumi u filmu The Blob, horor SF-u u punokrvnom smislu, koji nam, vjerojatno ste već upoznati, predstavlja prilično neobičnog antagonista - ljubičasto-crvenu želatinu koja postaje veća s obzirom na prehranu, a taj alienovski oblik u stanju je napraviti veliki kaos te ga je jako teško ubiti, a na prvu izgleda jako sporo i bezopasno. Napravljen u ono doba i u onakvim prilikama, Blob je film koji izgleda prilično impresivno. Tvar koja predstavlja izvanzemaljca rijetko se pojavljuje u fokusu scene, no i ono malo pojavljivanja pokazuje da su tada specijalni efekti dobivali svoje prve zamahe i prve važnije korake, stoga, kapa dolje za precizno i odmjereno prikazivanje antagonista i u pravim prilikama. Mlađoj generaciji gledatelja sigurno će nešto prisniji biti istoimeni remake filma napravljen 30 godina poslije, 1988. (kao što je recimo i meni), a što se nastavaka tiče, postoji i jako slabo znani sequel iz 1972. godine pod nazivom Beware! The Blob. Original je donio mnogo publike horor žanru, jako je poznat u tim krugovima i stekao je kultni status, gdje se još i dan danas brojni umjetnički radovi referiraju na ovo djelo. Istina, za današnje standarde - niš' posebno film, ali, stavimo li film u kontekst vremena, dobit ćemo uistinu impresivan SF uradak.



Monster i SF horori pedesetih predstavljaju jednu neobičnu masu filmova - naizgled trashy, jeftini, bez financijskih moći za nekim kvalitetnijim kadroviranjem aspekata snimanja, postali su sinonim za zabavu i opuštanje te su kinematografi tada gorjeli u potrazi za prikazivanjem takvih, naizgled B filmova u kompletu parova, pa je tako Blob išao u kombinaciji s I Married a Monster from Outer Space, a postigao je nešto puno više od dotičnog.
Steve McQueen i ostala banda glumaca i likova nisu ništa posebno, zapravo, može se reći kako su neki od tih likova, iako tipični za bilo koje horor filmove, nekako nedorečeno napravljeni i bez puno poveznica, pa stoga i McQueenov karakter pati od te boljke. Sama pojava Bloba u gradu vrlo je dobro odrađena, proždiranja žrtava nisu skoro uopće prikazana, što čini razliku između ovog filma i remakea, gdje se splatter scene serviraju skoro svakih 10-ak minuta, a što možda i više paše tematici filma nego možebitno pretjerano komuniciranje i stvaranje nekih bespotrebnih dijaloga. Da, u filmu se puno priča i na neke trenutke kao da se zaboravi na užas koji se nalazi negdje vani, a teme o kojima se govori u krajnju su ruku trivijalne i bespotrebne, no opet, postoji i određena količina intrigantnih dijaloga i nekih zanimljivih doskočica i zaključaka. Brojne zanimljive scene dižu film i omogućuje vam da se zabavite dok ga gledate, ne računajući na McQueenov mačizam dok glumi srednjoškolca s punih 27 godina. Krajnji dio filma rezultira očekivanim raspletom scenarija.



Originalni Blob je, koliko god mi bio interesantan i zabavan, slabiji prikaz od remakea. Takva vrsta SF hororca zahtijeva hrpu splatter i, ako već ne splatter, dinamičnih scena sa živinom, no ovdje to nisam dobio u očekivanoj količini. Iako, ne uspoređujući ga ni sa čim, Blob je vrlo dobar predstavnik žanra i neizostavan je za sve horor ljubitelje. E sad, tko će se laćati originala ili remakea, na njemu je. Možda najbolje da pogledate oba pa da sami prosudite, a nastavak iz 1972.? To će doći poslije, poslije, poslije...

Sve u svemu: 4 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Američki znanstvenici i vojnici dobivaju poziv iz baze Sjevernog Pola, gdje primjećuju na radaru neobične kretnje "meteora". Ubrzo saznaju kako se moraju nositi s bićem koji nije s ovog planeta, a kojemu je potrebna krv kako bi preživio...



Film baziran na priči "Who Goes There" autora Johna Campbella iz 1938. godine, The Thing from Another World (dalje u tekstu TFAW) prvi je ekranizirani prikaz te novele, drugi je Horror Express iako s drugačijom izvedbom, treći daleko poznatija Carpenterova verzija The Thing iz 1982. te njegov remake iz 2011. godine. TFAW crno je bijeli film u režiji Christiana -Nybyja, no u nekim se slučajevima spominje kako je ustvari cijelim filmom dirigirao Howard Hawks, dok postoji i kolorizirana verzija, no htio sam se svakako posvetiti originalnom obliku. Odmah da napomenem, Carpenterov Thing više je približen sadržaju novele i tamo se pojavljuje, kao što znamo, stvor koji može promijenili oblik u bilo koje biće koje pojede, dok u TFAW nemamo takav primjer, već je riječ o visokom čovjekolikom organizmu kojemu je potrebna krv, a ustvari, ima sastav biljke i biljnih rodova, pa se čak i u filmu spominje termin "Super Carrot". Glumac James Arnes kaže kako mu se nije svidjelo to kako su ga napravili u kostimu aliena, a bome, to moram reći i ja koji sam običan gledatelj: alien ovdje, unatoč godini snimanja filma i svemu ostalom, najslabija je karika cijelog filma. Moglo se puno više oko njega potruditi, što od izgleda, što od njegovih akcija prema članovima posade, pogotovo kada shvatite činjenicu da skoro nijednom članu posade nije naštetio. No dobro, dosta spoilanja, važno je za reći kako je ovo bio uspješan film koji je među prvima koristio neke inovacije u svijetu filma, a koji je, na kraju krajeva, imao mnogo impresivnih trenutaka i ostao je kao takav upamćen među horor ljubiteljima.



Kako je već rečeno, čudovište se slabo pojavljuje i izgledom podsjeća na Frankensteina, nema neke veće akcije skoro 50 minuta filma (a traje sat i 20), i film se ne bazira toliko na horor elemente uopće. Ipak, dugi dijalozi i inteligentna opuštenost likova tijekom cijelog filma i njihova istraživanja stvaraju određenu napetost i uznemirenost, pogotovo kada ga gledate u crno bijeloj verziji, stoga, thumbs up za dio oko stvaranja atmosfere. Isto tako, efekti u filmu su veoma dojmljivi i snažni za taj period te se svakako može reći da se ovaj film stavlja na vrh monster attack horora pedesetih. Razlog pasivnosti tijekom većine filma nije mi poznat, možda se više pažnje posvećivalo pametnim dijalozima, koji uključuju nevjerojatnu opuštenost glumaca i mogućnost uživljavanja u stvaranje interesa o tome što ćemo točno imati priliku vidjeti u nastavku. Postoje i neke legendarne i pamtljive scene kao što je otkrivanje "okruglosti" NLO-a, paljenje aliena (inače i prvo "paljenje" stuntmana u filmu ikad) i naravno, bilo kakav let aviona ili baza na Sjevernom Polu.



Iako za današnje parametre pomalo i smiješan, TFAW bio je snažan predstavnik žanra pedesetih, a ostao je, kako vidite, jednako jak i danas, kada dobiva svoje remasterizirane verzije i nakon 65 godina. Najjači je ipak završetak filma koji i ostavlja onaj finalni utisak, gdje novinar pučanstvu na kraju govori: "Keep watching the skies". Ljudi i dalje gledaju.

Sve u svemu: 3 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Surferica Nancy odlazi na meksičku zatomljenu plažu, gdje nema puno ljudi, ali je priroda prelijepa, kako bi uživala u krajoliku i naravno, surfala na valovima. 200-injak metara od obale bijela morska psina napada ju i ne da joj povratak na sigurnost, što će Nancyjino opuštanje pretvoriti u borbu za život ili smrt uz puno izdržljivosti...



Eto nam nakon nekog vremena stagnacije shark horor filmova (govorim o onim mainstreamskijim, Asylum production uvijek će imati takve filmove na lageru), shark horor film koji je završio i u kinima. I itekako mu se isplatilo kino - zbog dobrog marketinga, a dijelom i zbog Blake Lively, mlade glumice koja je odlična protagonistica u filmu, film je zaradio brutalan iznos novaca i potpuno izvan mojih očekivanja, postao jedan od unosnijih animal attack filmova u posljednje vrijeme. To mi je očito znak da shark filmovi ne izlaze iz mode kod publike, iako moram priznati da osobno nisam naročiti ljubitelj monstruma iz vode, jezera ili oceana, prosto zato što nisam baš nailazio na kvalitetne uratke ili one koji bi kod mene ostavili snažniji dojam. Što se tiče Shallowsa, ovdje imamo pokušaj inovativnosti u ne tako tipičnom scenariju, gdje zapravo samo 200-injak metara od obale nesretnica mora izvući živu glavu, budući da ju okružuje i neprestano vreba veliki morski pas. Srećom, dotična ima medicinskih sposobnosti i fakultet medicine pa se stoga u slučaju ekstremnih situacija može ponešto bolje snaći od običnih "smrtnika". Kako je sve to ispalo? Sveukupno, nakon toliko pozitivnih komentara, ostao sam čak i pomalo razočaran. Recimo, Reef je film koji mi je ostavio bio bolji utisak, o Deep Blue Sea ne moram ni govoriti, no Shallows bih stavio tu negdje od filmova 21. stoljeća, na treće mjesto. A ispod njega bome ima puno, puno filmova.



Vizualno, film je uistinu dojmljiv. Prekrasna američka priroda ni ovoga puta nije izostavljena iz kvalitete opreme koju je ekipa posjedovala, a mora se priznati ni da digitalni morski pas i ostale prikaze nisu loše napravljeni, sve je, što se vizualnog departmenta tiče, pogođeno. Nadalje, prava radnja počinje nakon nekih 20 minuta, kada Blake ostaje sama na plaži, barem sama što se ljudi tiče. Nakon toga možemo gledati ozljeđivanja, ugrize, borbe sa sunčanicom, potragu za hranom, prebacivanja s raznih grebena...i sav taj minimalizam solidno je upotpunio minutažu filma, iako se mora priznati da sam ovdje naišao na podosta 'ulickanih' trenutaka, onako, imate osjećaj kao da stvarno gledate film snimljen u bazenu, što je u nekim scenama i bio slučaj, na trenutke se možete izbaciti iz sve te napetosti, a pogotovo zato što znate kakav će ishod više manje biti u ovakvim filmovima. Blake Lilvely stvarno je impresivna ovdje, glumica puna potencijala i ljepote ovdje je maksimalno dobro odradila svoju ulogu i može se reći da kvalitetno nosi film prema svom kraju, koji je, btw, očekivaniji od debakla izbora u Hrvatskoj 2016.



Kada bi se sve zbrojilo, The Shallows je ipak dobar film koji ima svoje mane, ali dopušta vam da se unesete u njega i tih sat i pol (i manje) dijelite sudbinu i gubljenje živaca s glavnom glumicom. A morski pas kao morski pas, ovdje se čak i slabije prikazuje nego u drugim filmovima, uvijek će biti povoljna tematika survival animal filmova, samo je stvar dokle će scenaristi imati originalne ideje. Shallows je u tom smislu negdje pogodio, negdje promašio.

Sve u svemu: 2,5 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Antologijska priča o svjetskim blagdanima i praznicima, gdje se okupilo osam redatelja koji će prepričati svoje hororične verzije određenih datuma...



Stigao nam je novi omnibus ove godine, ovdje je riječ o zanimljivoj ideji skupljanja svih poznatih i komercijalnih praznika i blagdana u jedan film, i okupilo se tu impozantnih osam priča od osam različitih redatelja. Bez neke uvodne i završne priče, mnoge će možda zbuniti ovakav koncept filma gdje se samo kreće udarno s prvom pričom, nastavlja na drugu i tako sve do kraja, bez neke priče koja povezuje sve njih skupa, na što smo navikli gledati u horor omnibusima. No, ovaj je recimo malo zastranio u vidu ABCs of Death serijala, a nudi nam osam priča kroz koje ćemo kratko proći u nastavku. Kako mi se svidio Holidays? Prilično mlak i nedorečen film. Pati od hrpe klišeja i nemogućnosti dovršavanja priča na kvalitetan način, no iako nismo naišli na kaotičnost od previše priča, omogućuje vam da kako krenete gledati novu priču, tako polako i zaboravljate dijelove pogledanih segmenata, tako da, možete pretpostaviti o čemu pričam, mlakost i nezainteresiranost redatelja da u potpunosti dočaraju priču gledateljima. Zanimljiva je stvar što od osam segmenata, u čak šest žene imaju dominantnu ulogu, pa čak i u segmentu posvećenom muškarcima, Očevom danu. Idemo redom:

1. Valentine's Day:

Prva priča projekt je dviju osoba koje su već radile zajedno na hororu Starry Eyes, a riječ je o Kevinu Kolschu i Dennisu Widmyeru. Kupačice na treningu ugnjetavaju povučenu curu koja se boji skoka u vodu, a koja je zaljubljena u njihovog trenera. Slijedi osveta klinke, a od pamtljivih scena, tu je scena na kraju sa srcem u rukama. Prilično mlak segment koji nema nikakve pozadine, smislenog konteksta i zaključka, sve je nekako predstavljeno ofrlje.

2. St. Patrick's Day

S druge strane, St. Patrick's Day nešto je posebno i potpuno drugačije. Pomalo pretjeran i previše bizaran, govori o povučenoj učenici u školi koja na dan svetog Patricka magijama učini svoju učiteljicu trudnom, koja je to toliko čekala. No, s čime je zatrudnjela, bolje vam je da sami vidite. Segment sadrži dojmljivo snimanje i ok scene, tribute Dannyju Zukou, ultra neobičan rasplet i morbidnost na max. Sve u svemu, ajd, ok, al pretjerano. Redatelj je Gary Shore, kreator Dracula Untolda.

3. Easter

Nicholas McCarthy (The Pact, At the Devil's Door) donosi nam uskršnju priču o majci koja kćeri u krevetu govori kako će joj tijekom noći doći zec i ostaviti joj poklone, na što malena počinje ispitivati skeptična pitanja. Tijekom noći odlazi popiti vode i bome će imati što vidjeti. Ovaj segment je najjači jer sadržava brutalnu kreaturu koja je pola zec, a pola Krist, a ovaj pomalo opskuran segment završava nažalost nepregledno i ne previše jasno, ali mi se svidio antagoist i ovo je možda najbolje iskorištenih 15 minuta od svih segmenata.



4. Mother's Day

Opet imamo udruženje dvaju redatelja, ovoga puta u women power Ellen Reid i Sarah Adina Smith kreiraju Majčin dan. Žena koja uvijek uspije nakon odnosa zatrudnjeti dobiva preporuku od ginekologinje da se zaputi na osamu kod žena koje su infertilne i da tamo sudjeluje u neobičnom obredu. Nije to trebala napraviti. Ovo je baš bezvezan segment kojega se najslabije sjećam. Loše.

5. Father's Day

Očev dan režirao je Anthony Scott Burns, a riječ je o prilično deprimirajućem segmentu gdje djevojka nalazi snimak u kojemu joj otac govori zašto ju je napustio i gdje ga može pronaći, nakon što pronađe ovaj snimak. Ona putuje prema njemu i sve što ćemo dalje vidjeti je prilično nejasno, konfuzno i na kraju krajeva, gdje je tu horor? Dobili smo dramu popraćenu blagom uznemirenošću, ali no, nije ovo horor priča. Dobra strana segmenta - gluma Jocelin Donahue.

6. Halloween

Najpoznatiji od ovih redatelja, Kevin Smith, dostavio nam je priču za halloween koja to uopće i nije. Tipično njegov način režije i opskuriteta dosegao je novu razinu, torture ovdje doživljavamo na visokoj razini, no, užasna kvaliteta samog segmenta i nedorečenost daje vam mogućnost da se nimalo ne uživite u njega i da se smijete svemu što vidite, slično je napravio i sa Tuskom. Pimp dolazi do svojih djevojaka koje planiraju odustati od takvog života i nakon njegovog odbitka, budi se s vibratorom zakačenim u guzici, a koji je prispojen na daljinski. Daljnje zahtjeve djevojaka neću govoriti, ali, sve u svemu, Smith je u horor svijetu ponovno razočarao, ili uspio nasmijati, kako god hoćete.

7. Christmas

Popularni Seth Green ukazuje nam se u božićnom segmentu, kojega je režirao Scott Stewart, inače redatelj s par dobrih i solidnih filmova, Dark Skies, Legion ili Priest. Ovdje glumi oca koji ne uspijeva kupiti božićni poklon sinu, naočale koje projiciraju stvarnost iz našega uma. Na prilično nehuman način ga se domogne i sve što bude dalje vidio putem naočala neće mu biti milo. Ovo je segment napravljen u nekom polu-pozitivnom tonu, no ideja me se nije previše dojmila. Valjda zato što smo se nagledali toga i prije.

8. New Year's Eve

Posljednji segment donosi nam Adam Egypt Mortimer, redatelj filma Some Kind of Hate. Ovaj dio ima čak i mali twist, koji je, iako već viđen, napravljen solidno i zabavno. Riječ je o serijskom ubojici koji putem online datinga upoznaje svoje žrtve, no, dogodit će mu se da će upoznati osobu jednaku sebi. Poanta cijelog segmenta je - nemojte dateati online!



I to je to, prolete vam segmenti a da se ni ne okrenete, no, jeste li išta zapamtili, je li vas nešto dotaknulo, potreslo, je li vas se nešto dojmilo? Nažalost, dobili smo omnibus sa super idejom i s ponekim ok segmentom, ali jednostavno, Holidays je film koji nema izričaja niti stav. Moglo je biti deset tisuća puta bolje.

Sve u svemu: 2,5 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

U dubini šume, ekipa se odlazi zabavljati na vikendicu puni snimajuće opreme, koju doslovno svuda nose sa sobom. Naravno, nešto im mora spriječiti idealan provod, a ovoga puta, u pitanju je stara američka šumska legenda, Sasquatch iliti Bigfoot, kojoj su se pošteno zamjerili...



Nakon ultra popularnog Blair Witch Project, prilično ok uratka Altered i jednog segmenta u VHS 2, redatelj Eduardo Sanchez vraća se u potpunosti već užasno napornom found footage stilu snimanja i donosi nam ponovno šumska prostranstva, s različitim nevoljama unutar nje. Ovoga puta, svidio mu se koncept američke legende, što načelno gledateljstvu i odgovara, budući da još uvijek ne postoji kvalitetan bigfoot horor ili triler koji bi mogao postaviti ljestvicu visoko iznad. Ovako, imamo ovaj film kao višeg predstavnika i godinu stariji Willow Creek, koji je također podbacio u većini segmenata. Poveznice između Willow Creeka i ovog filma možemo razaznati, FF je u pitanju, ogromna šuma, dnevna i noćna snimanja, osluškivanja zvukova, svašta nešto, no da sada ne bacamo samo puke usporedbe, idemo se osvrnuti na Exists: dakle, u trošnoj kolibi okuplja se ekipa koja netom prije toga udara nešto veliko i naizgled životinjsko na cesti, a na snimkama vide da je riječ o nečem na dvije noge. Nadalje, imamo tu jednoga od njih koji je ovisan o snimanjima i kamerama i naporan je u tom ostvarenju, no on se, eto, odlučio ići snimati Bigfoota udaljen od svojih. I imao je što za vidjeti - Bigfoot se ovdje podosta pokazuje i dosta je efektivno napravljen, što ide u onu ladicu pohvala i dobrih strana filma - iako se možda razbila ta neka mistika oko potpunog izgleda monstruma, dobro je i dojmljivo vidjeti i neki ovakav prikaz, gdje ga doslovno, kako film sve više odmiče, vidimo sve više. A osim toga, brutalno i izgleda.



Idemo razdijeliti film na pluseve i minuse, krenut ćemo od pluseva: Napetost koja se može osjetiti dok su akteri u šumi prilično je atmosferična i vješto odrađena, a čak i pitchani Bigfootov urlik iz daljine ostavlja tračak jeze, pogotovo kada se zvuk krene približavati. Te povremene cimalice kulminiraju u kasnijem dijelu filma, koje uistinu nisu loše napravljene, a posebno sam zadovoljan scenom skakanja Bigfoota na prevrnutu kamp kućicu. Dobra je i potjera koja se odvija zadnjih pola sata filma. Tu bi, nažalost, s plusevima stali. Minusi: kopira se sve što se stigne. Od spomenutog Willow Creeka pa do nekih ranijih filmova, Sanchez ovdje nije unio previše originalnosti i inovativnosti, stoga mu scenarij pati od brojnih klišeja (razdvajanja likova), jednoličnih vulgarizama, loših i nepamtljivih likova te predvidljivosti. Shodno tome, logično je da FF stil mora imati razlog zašto se sve snima drmajućom kamerom, no ovdje se razlozi nisu ni postavljali, jednostavno, ganja vas ogromna živina šumom, a vi se i dalje trudite snimati sve?! To je ta najveća manjkavost načina snimanja, pa se zbog nje praktički i ne možete uživjeti u film kako spada. Za kraj, valja napomenuti da, unatoč svemu tome, film pruža napetost i poneke jump scare scene, no cijelo vrijeme imam osjećaj kako je to više zbog same atmosfere u šumi i legendarnog antagonista, nego zbog kreativnih ideja, kojih, je li, baš i nema.



Exists možda i je najbolji film o Bigfootu u skorije vrijeme (moram priznati da nisam gledao Sasquatcheve filmove sedamdesetih i tog perioda), ali, lako je biti najbolji kad ti je konkurencija u najmanju ruku loša. Tko voli FF i filmove u šumi, neka se zaputi ovdje, nemate što previše izgubiti, dobit ćete prosječan film s nekoliko ok dijelova.

Sve u svemu: 3,5 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Wyatt je povučeni čovjek koji je uvjeren da su svi oko njega prikriveni demoni u ljudskom tijelu. Žena ga je ostavila, a na ulici se slučajno susreće sa starim prijateljem Christianom, koji ga poziva da prespava par noći kod njega u apartmanu. Wyatt proživljava očajne trenutke pokušavajući spasiti svog prijatelja od ostalih ljudi, a i od samoga sebe...




Novi nezavisni film u režiji debitantskog redatelja Perryja Blacksheara, koji je na SlamDance Festivalu osvojio nagradu žirija i naklonost publike, They Look Like People neobičan je film od sat i 20 minuta koji progovara o tamnim hodnicima mozga koji se mogu manifestirati i u stvaran život. Odmah krećemo s uznemirujućim startom, a tako se sve odražava i na ostatak filma, privuče vam pažnju odmah (igra ulogu i kraće trajanje) i cijelo vrijeme se pitate što je tu posrijedi. Epidemija demona koji nastanjuju ljudsko tijelo zabrinjavajuće je iskustvo, pogotovo kada se osjećate jedinim u svom okrugu koji je još ostao čovjekom, gledano na to s metaforičke ili doslovne strane. Upravo zbog toga dobiva prefiks psihološkog horor trilera, koji kroz neobičan način snimanja i lepršave scene naizgled napravljene bez narativa dočarava suživot dvaju starih prijatelja u pomalo otužnim i nesretnim situacijama. Dok Christian gubitkom djevojke pokušava dobiti novi posao i gradi svoj mačizam na novim djevojkama, Wyatt u stanu prima pozive od dubokog glasa koji mu govori kako uskoro dolazi rat između demona i preostalih ljudi te u podrumu radi oružja koja će mu pomoći protiv njih.



Nakon što se nagledamo zanimljivih načina snimanja, tmurnoće i na prvi pogled amaterske produkcije, film postepeno kulminira i dolazi do raspleta događaja kojega toliko čekate vidjeti, ne zbog nekvalitete filma, već zbog interesantnosti i mističnosti radnje. Pojavljuju se rijetke, ali dobre scary scene koje su u većini navrata odrađene bez prisustva glazbe, što daje dodatnu težinu i uznemirenost. Ipak, postoje brojne stvari koje su se dodatno mogle ubaciti kako bi film dobio na zanimljivosti i dinamičnosti, a i kako bi se neke polagane scene i neki dijalozi mogli skratiti, ili potpuno izbaciti ukoliko su nepotrebni. Gluma dvojice glavnih likova, kao i onih sporednih odrađena je bez ikakve greške, sve je na razini i ne dobivate osjećaj plastičnosti ili preglumljivanja. Paranoja i sva napeta iščekivanja odglumljena su točno onako kako treba. Jedan od rijetkih primjera filmova kojima želim nastavak jest upravo ovaj, budući da se, slično kao i s Purge serijalom, moglo puno toga više napraviti u klaustrofobičnom stanu, kao i na ulicama, no s obzirom da je riječ o individualnom viđenju i uglavnom psihološkoj problematici spojenoj sa svijetom, na neki način i odgovara skučenost prostora i skromnost scenarija.



Za redateljev premijerni film, ovo je i više nego dobra adaptacija straha, tjeskobe i ludila u glavi pojedinca, ili u glavi šire mase, na vama je da odlučite nakon što ga pogledate. Interesantan triler horor koji daje neki drugačiji uvid u snimanje filma i ekraniziranje jednostavne, ali efektivne priče.