GROBLJE HORORA

Sve u svemu: 3,5 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Mladi profesionalni snimatelji dokumentaraca dobili su priliku snimiti dokumentarni film o serijskom ubojici modernog doba koji se oslanja na neke serijske ubojice kao što su Jason Voorhees, Freddy Krueger ili Michael Myers. Serijski ubojica s mnogim planovima zove se Leslie Vernon, a nakon što ekipa počne s njim proživljavati njegove planove, stvari se okreću nizbrdo...



Veliki sam obožavatelj slasher filmova i uvijek se radujem nekom novom ostvarenju, koliko god skeptičan bio ili koliko god se moje tvrdnje oko neinovativnosti pokazale istinitima. Jednostavno postoji nešto u filmovima sa serijskim ubojicama, valjda su zato toliko i popularni već gore navedeni fiktivni likovi koji su plašili generacije i generacije, a vjerojatno će i dalje. 2006. godine dobili smo nešto novo i neviđeno, a to je ovaj film koji je na neki način prikazan kao mockumentary o slasher filmovima i stereotipima oko takvih filmova, a radnja se bazira na pokretnoj kameri koju drže snimatelji koji snimaju djela i planove Leslieja Vernona, našeg serijskog ubojice. S doziranim elementima humora i ironije te očitog parodiranja nekih postupaka serijskih ubojica, film je prilično ozbiljan u podosta navrata i nudi nam inovativnost koju dugo nisam vidio u horror žanru u takvome obliku, da se na sve moguće načine preispituju postupci jednog ubojice i da se svi njegovi planovi, ideje i zamke prikazuju dok su u postupku izradnje te se na neki način ''opravdavaju'' filmovi u kojima automobil nikada ne može krenuti ako je neka frka, kako se ubojica pojavi s jednog mjesta na drugom u par sekundi i kako su se neke zamke manifestirale. Pokušaj ''spašavanja'' horror žanra s elementima komedije po meni je uspio, što govore i oduševljenja horror fanova i raznih kritika, a što se tiče mene, možda i jesam u nekoliko navrata očekivao nešto više, no ipak sam zadovoljan onime što mi je ovaj polu-dokumentarac predstavio.



Da stvar bude odmah jasna, film je kroz neke dijelove malo prenategnut i ne nudi nam suvisla objašnjenja za baš sve rupe u scenariju, no ako u tu ozbiljnost uključimo podžanr komedije, nekako se sve čini logičnije i opravdanije, iako vas kroz cijeli film ili ljuti ili oduševljava psihičko stanje našeg serijskog ubojice, kojega pratite od početka do kraja filma, njegove promjene, odluke i namjere. Temeljna priča uključuje skupinu tinedjžera koji će slaviti na napuštenoj farmi koju Leslie Vernon jako dobro poznajte se je pretvorio tu farmu u pravo oružje, koje naravno njemu ide u korist. Gledamo objašnjenja zamki, na koji način će se ubojica gdje pojaviti i kojim tijekom će tko od žrtava nestajati. Interesantan koncept, malo nevjerojatan i nategnut, ali učinkovit. Ovdje se nije toliko gledalo na sam izgled ubojice i na njegovu masku koja ni ne predstavlja neku simboličnost karaktera, tek odjeća s tregerima nešto farmerski, no ovdje to nije ni toliko bitno. Kada krene surova akcija, ako ste željni solidnog slashera, vidjet ćete svakojakih scena koje na početku i nisu bile toliko očekivane, a i omanji twist na kraju filma svakako je dobro upao u scenarističku koncepciju. U filmu možemo susresti i Roberta Englunda, legendarnog Freddyja Kruegera, a u maloj ulozi i Gunnara Hansena, prvog Leatherfacea te Zeldu Rubinstein iz Poltergeist filmova.



Zanimljivo je što se u ovo razdoblje svakojakih horrora punih neinventivnosti, manjka autentičnosti itd. pojavi ovakav tip filma koji u globalu zadovolji gledateljstvo, još da se ovakvi filmovi nastave snimati, odnosno u ovakvoj dozi nečeg novog, horror žanr bi i dalje klijao. Svakako nakon odjavne špice pogledajte i kraj filma te sami prosudite i odgovorite si na pitanja koja ste si postavljali tijekom filma oko ubojice i načina snimanja. Uz nekoliko rupa i nategnutost, Behind the Mask je zabavan i inovativan horror film.

Sve u svemu: 4 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Profesor Henry Jarrod istinski je umjetnik čije su voštane skulpture nalik na prave ljude u životnom obliku. Nakon što mu poslovni partner zbog nesuglasica zapali radnju i ostavi njega u njoj, mjesecima kasnije ispostavlja se da je Henry živ i da je priredio novu egzibiciju, no ovoga puta s puno uvjerljivijim skulpturama s vrlo poznatim licima iz Henryjevog života...



Ovo mi je prvi susret s originalnim filmom House of Wax, no vjerojatno je dosta vas po videotekama moglo susresti remake iz 2005. godine s dosta drugačijom radnjom, no sa sličnom temeljnom pričom. Nisam ga nikada komentirao ovdje na blogu, no mogao bih uskoro. Još jedno poznatije djelo Vincenta Pricea svakako je House of Wax, uznemirujuć i prilično intrigantan film, pogotovo za ono razdoblje i na način da ga se predstavlja u 3D obliku, prilično je impresivan. Pedesete su izgleda za Pricea bile jako plodonosno razdoblje jer se ondašnja kinematografija poigravala sa svakojakim manevriranjima kako bi što više stupila u interakciju s gledateljstvom, što sam i spomenuo u prošloj recenziji za Priceov kasniji film The Tingler. Isto tako, ovaj film je jedan od prvih u kojima je glumio legendarni Charles Bronson, no ovdje je imao ponešto omanju ulogu. House of Wax nije nešto strašan film niti ima scary scene, a niti je baziran na njima, no ono što svakako ovaj film sadrži je ono što se na engleskom jeziku kaže: suspense, neku vrstu napetosti, uznemirenosti kada vidite što je sve ljudski um sposoban i spreman napraviti kada mu sve ode u propast. Zadovoljan sam viđenim, pokazalo se da je ovo stvarno jedna od najboljih Priceovih uloga i da se još jednom pokazalo u njegovim filmovima da je glumac istaknutiji od redatelja.



Film čak prikriva i neku mystery crtu koja je zapravo prilično jasna jer se nakon toliko psihološko misterioznih filmova čovjek jednostavno ne može ubaciti u zamku u ovako starijim prikazima, no interesantno je sve posloženo i precizno se posvetilo razvoju radnje da se dogodi što manji broj nepovezanosti i rupa u scenariju. Temeljna radnja zapravo je dosta zorrovski napravljena, osveta u obliku nepravednosti koja na kraju rezultira velikim antagonističkim crtama nekad glavnog protagonista. Uz nekoliko neefektnih prikaza akcijskih scena, svaka scena odiše nekom zanimljivošću te radnja nevjerojatno brzo prolazi, 80 i nešto minuta koliko traje film prođe u brzom periodu. Sama kulminacija događaja s lutkama i nestajanjem likova započinje dosta brzo i dinamično te su neke od skulptura urađene jako dobro i detaljizirano, gotovo da se i sami zapitate o čemu je u pojedinim scenama riječ. Na kraju filma postoji i nekakav oblik plot twista što dodatno dočarava zabavnu kompleksnost radnje. Dovoljno o samom filmu govori i poveća zarada na kino blagajnama za ono doba te je to očiti znak da su gledatelji prihvatili film kao pravo horror djelo, a ujedno jedno i od poznatijih.



Uistinu dobar stari horror, za svakog ljubitelja horror filma i Priceove filmografije, a isto tako, ako vam se donekle svidio koncept remakea, svidjet će vam se svakako i original. Teško je uspoređivati original i remake, prvenstveno zato što se razlikuju po radnji, no moj glas bi u skoro svakom pogledu otišao originalu. Veoma dobar film.

Sve u svemu: 3,5 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Doktor Warren Chapin patolog je koji počinje istraživati elemente straha i ima teoriju po kojoj kaže da je strah rezultat stvaranja neobičnog stvorenja u donjem predjelu ljudske kralježnice, koji se nastavlja povećavati sve dok netko od šoka ne vrisne...upoznavajući nekolicinu osoba koje mu mogu pomoći u istraživanju, nevolje počinju...



Glumačka ostvarenja Vincenta Pricea kroz djetinjstvo prošao sam u dosta slabom intenzitetu, većinom sam gledao remakeove nekih od njegovih bazičnijih djela, no našao se i poneki stariji dragulj. No, prvi put sam čuo prije nekoliko tjedana za film Tingler, jedan od brojnih horror djela Williama Castlea. Ovo je jedan od tipova sci-fi horrora gdje možemo sresti doslovno svega - od psihoterapijske filmske seanse i smirenosti do dinamičnih, uznemirujućih i prilično simbolično-interaktivnih dijelova, a nakon ovoga uratka William Castle postao je jedan od ''godfathera'' interaktivne kinematografije koja je pokretala chilly razdoblje šezdesetih i sedamdesetih, barem u svijetu horrora. Sama ideja Tinglera prilično je zanimljiva te je izazvala brojne podvojene reakcije kod publike, dok su se neki užasavali mogućnosti postojanja takve vrste parazita u nama, neki su film smatrali prilično kontroverznim i u najmanj ruku bezveznim. Dakako, jeftinoća koja obavija film ne ostavlja prvotno pozitivan dojam, no s obzirom na vještine snalaženja s velikim poteškoćama oko kvalitete, može se reći kako se trud isplatio. Alien nije prvi film koji uključuje izlazak parazita, vjerojatno Tingler u tome prednjači, no koliko god parazit izgledao umjetno i loše, toliko je ta činjenica sama po sebi nebitna, koliko je sama ideja oko njega upečatljiva. Upravo tako, ovo što ovaj film odlikuje više je ideja nego sama završna slika.



Uvodna scena prepuštena je redatelju koji govori kako će film podijeliti reakcije njegovih gledatelja i kako će mnogi posumnjati u mnoge stvari te da sve što trebamo napraviti je da samo vrištimo ukoliko za to bude potrebe. Ne shvaćajući o čemu točno lik govori na početku, prilično ćete zbunjeni ući u samu priču, no s vremenom sve dobiva svoj smisao i jedva čekate vidjeti što će se dalje dogoditi i tko će od likova biti upleten u loše događaje. Valja za spomenuti i famozni termin Percepto koji je prvi puta upotrebljen u ovome filmu, a to je naziv za mehaničke uređaje koji su micali stolice u kinu u kojemu se film puštao ovisno o sceni koja se događa i o njenoj dinamičnosti. Atmosfere u filmu ne manjka, postoje zanimljive igre kamerom koje će kasnije bivati sve češće te nisam mogao da ne primijetim zanimljivu scenu u crno-bijelom filmu, a to je jedina boja i to crvena koju možete vidjeti u gornjoj slici, što je na neki način interesantno i u neku ruku simbolično. Vincent Price uobičajeno je utjelovio ozbiljnog gospodina koji u svojoj glavi ili previše krije ili previše otkriva ono što razmišlja, a vidjeti Pricea u glavnoj ulozi teško da može biti promašaj. Dok se jezive scene ne upriličavaju te ih skoro pa ni nemamo prilike vidjeti, dobio sam ono što sam htio, a to je klasična uznemirujuća atmosfera za horror filmove toga razdoblja.




Neovisno što je ovaj film rađen isključivo i samo za kino dvorane, i nakon 55 godina ga je zadovoljstvo pogledati, prepun je upečatljivih dijaloga, dobre glume, neobično uznemirujuće prirode i odličnog Vincenta Pricea. Horror i old school fanovi, pogledajte.

Sve u svemu: 2,5 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

U trećoj instalaciji popularnog horrora osamdesetih, grupa mladih buntovnika bježi od policije nakon što je napravila nevolju na jednoj benzinskoj postaji i sklanja se u naizgled napuštenu kuću za koju nemaju pojma da je ukleta...



Evo nas i u trećoj i posljednjoj verziji Night of the Demons serijala. Smatram da su dobro napravili, jer sve što bi se dalje događalo u serijalu ne bi imalo previše smisla, čak su i ovdje neki dijelovi prenategnuti te nemaju preveliki smisao, no sama koncepcija dolaska nanovo u prokletu Hull House je solidno osmišljena. Angela je aktivna i u ovom dijelu te nije nimalo omekšala, glumi je i dalje Amelia Kinkade što mi je posebno zanimljivo da se kao glumica zadržala kroz cijeli serijal, pogotovo nakon činjenice da je nakon serijala otišla raditi kao psihologinja za životinje te se više nikada nije vratila u profesionalnu glumu. Biste li njoj povjerili svog ljubimca nakon što pogledate ovaj serijal? Teško. Angela je jedan od prilično razrađenih horror ikona i ostat će upamćena u horror svijetu, to je zasigurno. Što se tiče kvalitete trećeg nastavka, moram konstatirati da je slučaj kod njega ovakav: ukoliko vam se svide prvi i drugi dio, treći će vam biti prilično nategnut i bezvezan, kao što je u tom slučaju i obrnuta situacija. Treći dio ima svoje kvalitete, pogotovo kad pričamo o low budget filmu, razlikuje se po nekim stvarima od prva dva dijela i neki dijelovi su drugačije napravljeni, čak se ovaj dio i zove pod drugim nazivom Demon House, što je na neki način pokušalo napraviti maleni otklon od serijala. Ja se ipak vodim po prvoj konkluziji, a ta je da je NOTD 3 ipak prilično slabiji uradak koji je na svu sreću ukorijenio serijal te ga (ne)slavno završio.



Počevši s uvodnom scenom kada policajac nagrabusi od Angele, pa sve do kraja filma, NOTD je prepun dinamike, praktički jedini dio kada nema nekog efektivnog dijela događa se kada upoznajete likove oko 20-te minute filma, sve dalje se pretvara u makljažu nanovo iritantnih likova, no ajde, pozitivna strana ovog nastavka je što su konačno uveli neke oku ugodne glumice, ono prije je bio manje-više raspad sistema. Nevolje se počinju događati prije uobičajene kulminacije događaja u sredini filma, nova maštovita ubojstva se redaju, a i demoni počinju poprimati neke autentične oblike, nešto kao Pinheadova vojska različitih Cenobita iz Hellraisera, tako i ovi demoni, iako se kratko prikazuju, imaju svoje određene odlike. Malo mašte nikada nije na odmet. Što se tiče same radnje i tijeka događaja, moram reći da sam ipak razočaraniji nego što sam očekivao da ću biti, prvenstveno zbog dosta ponavljanja i neinventivnosti, treći dio dosta pati od prva dva dijela, koliko god se pokušao odvojiti i biti individualan, ali se u toliko scena može primijetiti premalen samostalni identitet filma, unatoč novim demonima i načinima ubojstava, što je sve sreća da se nisu ponavljali, jer bi onda sve izgubilo smisao. Sam kraj filma dodaje zaključnu crtu na Hull House te se na dosta humorističan, ali solidan način upotpunjuje priča.



Remakeu iz 2009. godine neću se tako skoro posvetiti, imam osjećaj da ću se jako razočarati te ću malo pričekati neko vrijeme na Angelu i na događaje s demonima, kada me uhvati želja da se vratim ovakvoj tematici, odlučit ću se za remake koliko god loš bio, kao što sam se i za ovaj treći dio, koji koliko god pravio otklon od serijala i bio slabiji, ipak je zabio posljednji ćavao ovome serijalu i drago mi je što se tako završilo. Posvetite se serijalu, ljubitelji horrora, nemate puno toga za izgubiti, a samostalno gledati ovaj film nemojte nikako.

Sve u svemu: 3,5 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Traumatizirana sestra od Angele iz prvog dijela koja je postala zli demon boravi u katoličkoj školi u kojoj se out-of-the-record priprema proslava za Noć vještica. Nekolicina mladih odlazi proslaviti noć u Hull House, zloglasnu kuću u kojoj se uskoro Angela budi i ponovno nastaju problemi...



Angela se vratila šest godina nakon događaja iz prvog dijela. Krvožedna rospija iz pakla ovoga puta je suočena s većom koncentracijom ljudi iz različitih ''sfera'' života, stoga se ovaj film automatski prebacio i u podžanr komedije, kada vidite da su jedni od protagonista neumorna i luda časna sestra s ubojitim akcijskim metodama. Podžanr komedije je, koliko je i doprinuo samoj trilogiji, toliko je i uništio samu atmosferičnost i napetost kada se demoni pojavljuju. Ako želite pravi horror, držite se prvog dijela samo, sve dalje se pretvara u humoristični krvavi vodvilj s mnoštvo morbidnih, gore i splatter scena. Savršeno se može prikazati razlika između prvog i drugog dijela - prvi je ozbiljno prikazan s povećom količinom jezivosti, dok su drugi i treći dio uglavnom bazirani na humoristici i na splatter prizorima. Da drugi dio nije bio obilježen humorom, možda bi se i pojavio slučaj monotonije i prevelike sličnosti s prethodnikom, no vidjeti demonologa koji puškom na svetu vodu ubija demone ili časnu sestru u akciji - ne može biti loše. Stoga se može reći kako je NOTD 2 zapravo dobro horror ostvarenje koje je po nekima bok uz bok jedinice, no meni se čini kako se tu ipak malo pretjeruje te sam mišljenja da se teško nešto može usporediti s odličnošću koju je scenaristički koncept donio u prvom dijelu. Ako vam se svidio prvi dio, u drugom ćete također pronaći satisfakciju i nekako pozitivniju atmosferu kroz cijeli film.



Soundtrack se ponavlja, naravno ne u smislu pjesama, već se žanr heavy metal i death metal glazbe ponavlja i ovdje, kao što se neke scene i kadrovi potpuno ponavljaju, kao što je Angelin prolazak kroz hodnike, što nije nužno loše, ali je nepotrebno. Scene ubojstva su jako dobro odrađene i nanovo su inovativne, gotovo je rijetkost pronaći ovakvu količinu bizarnih događaja koji uključuju mnoštvo krvavih zgoditaka koje nisam imao prilike prije pronaći, a još je bolja stvar što se radnja više ne događa samo u kući već se dio demona prebacuje i na katoličku školu. Opetovano glupi likovi s iritantnim crtama, no kako se radnja sve više udaljava, ipak ne budu toliko napadni s glupim forama i jeftinim pokušajima preživljavanja, isto tako, razlog odlaženja u prokletu kuću nije bedast već je konceptualno dobro osmišljen, stoga se može reći kako se dio oko priče potrudio da u svoj toj neozbiljnosti proradi i profesionalistički ton. Stvari kulminiraju već prije sredine filma, Angelina sestra doživljava loše stvari kao i ljudi oko nje, a dinamičnost filma neće jenjavati sve do kraja, što je dodatno ubrzalo sami tijek radnje i uspješnost prenošenja dobre energije filma.



Nema se što puno za dodati, pogledajte drugi dio ako vam se svidio prvi, nemojte ga gledati zasebno jer ćete moguće imati komplikacija sa shvaćanjem, a treći dio pogledajte ako ste baš zagriženi fanatik, o kojem ću pričati u sljedećoj kritici. Vrlo dobar horror s jako izraženim elementima parodije i humora, no, sa znatno više mana i rupa u usporedbi s jedinicom.

Sve u svemu: 4,5 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Deset tinedjžera svoju Noć vještica odluči proslaviti u napuštenoj kući nazvanoj Hull House, mjestu o kojem se priča da otvara vrata pakla svakog 31. listopada. Nakon hiperaktivne zabave odluče se okupiti pred ogledalom kako bi održali seansu, ne znajući kako će probuditi zlo koje će ih proganjati sve dok posljednji od njih ne uspije izaći iz proklete kuće...



Vjerojatno film kojega sam nebrojeno puta preskakao iz ne znam kojih razloga, Night of the Demons (u daljnjem tekstu NOTD) zadržao se u mojoj glavi otprilike desetak godina. S obzirom da me uhvatio period gledanja filmova koje sam (ne)pravedno zapostavio, pronašao sam NOTD trilogiju i odlučio je pogledati u što bržem navratu. U svim mogućim Halloween filmskim kompilacijama mislim da sam pronašao ovaj naslov kao nešto što se obavezno mora pogledati, no opet, nikada se svi klasici ne mogu pogledati u očekivanom razdoblju, tako da mislim da će mi čitatelji oprostiti. Za sve vas koji niste gledali ovaj film ili trilogiju, valja za znati da je NOTD serijal iznjedrio jednu poznatu horror ikonu, a to je demon Angela, odnosno lik iz prvoga dijela kojega počne opsjedati demon i očito je taj demon toliko zavolio Angelu da je nju počeo koristiti za svoja zla kroz sljedeća dva nastavka iz 1994. i 1997. godine. Odvratnoga izgleda, ubojitih namjera i ponekad britkog humora, Angela je uistinu odličan primjer pravog zla, kao da gledate spoj opsjednute djevojke iz Exorcista i Žene u crnom. Ovaj film prilično dosta izgleda kao da je ispred svog vremena, na stranu kostimi i vizualizacija, no upražnjavanje metal glazbe u neke scene i atmosfera koju film donosi uistinu se može pripisati nekom budućem i modernijem vremenu, a dokaz da se publika zahvatila za prvi dio je snimanje još dva nastavka i remakea 2009. godine za kojega sam čuo da je jako slab. Creepy atmosfera, odličan antagonist i sama tematika zaslužni su da ovom filmu dam odličnu ocjenu, jer me dugo neki film nije ovako ugodno iznenadio, a da je iz toga razdoblja.



Pomalo nestandardni mladi ljudi koji su u fokusu ovog filma za osamdesete, nekako se scenarist odmaknuo od stereotipa klasičnih tinejdžera i ovdje postavio, iako i dalje naporne i iritantne, ali prilično inovativne likove. Svaki od njih ima neku svoju posebnost koja, osim već viđenih, ima karakternu crtu koja će ga ili ju obilježiti do kraja filma, kao i njegovu/njezinu smrt. Ubojstva su brutalna, ne sjećam se kad sam vidio ovako dobre gore i splatter scene spojene u jedno, no sve se to obavlja, što je najbolje od svega - bez ikakve doze humora, što se u kasnijim dijelovima znatno više upražnjava. Angela je brutalno ozbiljna, njezina prolaženja hodnicima vjerojatno su ostala trajna uspomena djeci iz tog razdoblja, a i likovi kad se pretvore u demone ne ostavljaju obris humoristične situacije već su, iako morbidni i ponekad i sarkastično pričljivi, veoma ozbiljni i brutalni. Kako radnja teče, tako se i sve više nevolja događa i sve se oblikuje u smislenu priču koja, uz neke manjkavosti da bude savršena ima i misteriozno-uznemirujuće crte, jer je ovaj film pokazao kako ni snage iz pakla nemaju ipak toliko snage da se odvoje od proklete Hull kuće i da svoje zlo smiju koristiti samo za Noć vještica. Vizualitet Hull Housea je brutalan, mnoštvo svijeća, paučine, starog namještaja prekrivenog plahtama, lijesova i napuštenosti daje stvarno (ne)ugodan dojam dok gledate film, idealno za neku horror noć s nekolicinom prijatelja. Također, serijal je poznat po tome što se implementiraju mnoge sex scene, ne govoreći nužno o samom činu, nego o perverzijama kojima se demoni služe i po nekim situacijama u kojima se protagonisti nalaze prije dolaska demona. Završna scena stvarno je napeto odrađena s primjesama akcije, pentranje po bodljikavoj žici da se preskoči imaginarni zid i pobjegne se od zle kuće stvarno je realistično i bolno napravljen, gotovo svaka scena se predstavila publici kao veoma autentična i dojmljiva.



U kratkim crtama, NOTD je stvarno film za pogledati i guštati u njemu ako ste ljubitelj takvih filmova, jer se takvi filmovi vjerojatno više nikada neće napraviti. Odlična radnja, odlični demoni, dobri glumci, creepy atmosfera...idealno za nadolazeću Noć vještica, oboružajte se dobrim filmovima, a ovo je svakako jedan od njih.

Sve u svemu: 1,5 / 5
Više o filmu: Imdb.com

Petoro ljudi koji se međusobno ne poznaju čekaju autobus na autobusnoj stanici. Da krate vrijeme, počinju si međusobno pričati svoje noćne more i zamišljanja što su doživjeli i tako nastaje antologija od pet relativno kratkih priča...



Veliki sam ljubitelj horror omnibusa, antologijskih filmova tipa Creepshow ili Vault of Horror te noviji V/H/S oba dijela i još mnogo sličnih filmova. Slično kao i s nekim filmovima, također sam i na Chillerse naišao prije mnogo godina kada sam pretraživao beskrajnu bazu horror filmova na tadašnjoj aktivnoj stranici Horrorflix.com, no ovdje me radnja privukla prvenstveno zbog jednostavne početne ideje, pričanje horror priča nepoznatim ljudima. Naravno, ocjena mi ni tada ni sada na nekim drugim stranicama nije igrala ulogu, ako mi se film gleda, pogledat ću ga neovisno o slabim ocjenama ili pljuvačkim kritikama. Za neke se filmove normalno ispostavi da su s pravom popljuvani, za neke se ugodno iznenadim. Ne znam što me je natjeralo da pomislim da ću se oko Trominog filma ugodno iznenaditi (makar je Troma znala pogoditi s par horrora), jer je film Chillers zapravo toliko jeftin, bedast i prostodušan da sam ga jedva pogledao do kraja, čisto da vidim što će se na kraju s putnicima dogoditi. Uvijek je dobro pogledati neku bljuvotinu da se uvjerite kako osamdesete ipak nisu čisto zlatno razdoblje horror filma.
Priče su poredane tako da se prvo uspavana žena budi s vrištanjem na stanici i krene im prepričavati što je sanjala: profesionalna je plivačica koja se zaljubljuje u momka za kojega je saznala da je mrtav već neko vrijeme i da se utopio u bazenu. Odjednom se radnja prešaltava u drugu dimenziju i svi oko bazena i oko djevojke postaju zombiji i mrtvi ljudi koji su na neki način umrli oko bazena. Putem užasno glupih dijaloga i kretnji, ovo je čak i najbolji segment u cijelom filmu. Bez ikakvog pretjerivanja, ali osim bazično neloše radnje za kratku priču sve je ostalo užasno i nepregledno, od loših efekata do loših kretnji i scena.




Druga priča prebacuje se na dječaka koji prepričava noćnu moru kako putuje s vodičem trojice izviđača u neko planinsko-šumsko područje, gdje se pojavljuje neki šumar koji im govori kako to nije njihov posjed i da ne smiju tamo logorovati, da bi se na kraju saznalo da je glavna problematika skrivena u krvoločnom vodiču. Ova priča je isto bedasto odglumljena, ali nekako ima najuznemirujuću priču i najrealniju, sve ostalo od toga ide ka dnu.
Treći segment prepričava djevojka, a u njenoj se priči ona sama zaljubljuje u televizijskog voditelja koji je jednu večer dolazi posjetiti, da bi na kraju ispalo da je dotični voditelj vampir žedan krvi. Užasna priča, strašni glumci, katastrofalne greške u konceptu i bedasti tijek.
Četvrta priča ispričana je od strane jednog mladića koji je sanjao da ima mogućnost oživljavanja mrtvaca koje pročita u osmrtnicama u novinama. Tako odluči oživjeti svoga brata i jednoga ubojicu za kojega nije znao što je ''po zanimanju''. Užasna priča, jedva da se nisam puknuo smijati koliko jadno nešto može biti snimljeno.
Petu priču ispričat će nam antropolog na stanici koji se s očajnom glumom upućuje u svoju noćnu moru. Sanjao je da mu na predavanju studenti ožive zlokobnog duha iz drevnih indijanskih vjerovanja i na kraju taj duh počinje opsjedati studenticu. Ovo je malo blaža katastrofa od prethodne priče, ali majko mila koliko nešto loše može izgledati, od ideje do realizacije. Turbo loše.
Ustvari, jedina pozitivna stvar su početne ideje i inicijative, sve ostalo, kao što su realizacija, gluma, razvitak priča itd. pada u duboku vodu. Kraj filma isto nije loše osmišljen, ali pogađajte: katastrofa je napravljen.



Bježite od Chillersa što dalje možete, ima puno boljih horror antologija kojima se tek treba posvetiti. Ovo nikada neće pasti u zaborav čisto zato što sam se par puta poželio iskreno nasmijati na film kojega sam čekao godinama. Bijedno i jadno.

Sve u svemu: 3,5 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Bračni par koji je u problemima zbog nekih događaja iz prošlosti i njihova slijepa kćer odlaze u Italiju kako bi pogledali stari dvorac iz 12. stoljeća kojega su naslijedili. Tijekom boravka u dvorcu počinju osluškivati razne zvukove, od deranja, neartikulirane buke do grebanja, koraka i razbijenih ogledala, pa čak i do toga da slijepa kćer osjeti da je netko nepoznat u njenoj spavaćoj sobi...



Stuart Gordon me kao redatelj u zadnjih godinu i pol dana otkako sam pogledao poveći broj njegovih filmova neprestano ugodno iznenađuje. Vođen pričama H.P. Lovecrafta (kao što to i ovdje možemo vidjeti), Gordon nas je razveselio filmovima poput Re-Animator, From Beyond i Dagon, a po priči Edgara Allana Poea napravio je The Pit and the Pendulum, kojega još moram pogledati kako bih upotpunio Gordonovu filmografiju. Castle Freak je direct-to-video film koji se opet može okarakterizirati kao istinska Lovecraftova priča, naravno, s primjesama redateljevih morbidnosti i brutalnih scena. Gordon je prilično postao poznat po ekranizacijama priča koje u načelu i nisu toliko bizarno i goreovski napravljene, a to ni u ovome filmu nije bila iznimka. Još jedno poznato horror lice ovdje se pojavljuje, a to je Jeffrey Combs, slavni i vječni Re-Animator i lik iz filmova From Beyond i Jacksonovih Frightenersa. Uistinu ga je ugodno vidjeti u nekoj glavnoj horror ulozi jer koliko god ga Gordon forsirao u svojim filmovima, dobro je što je to i napravio jer Combs može odlično dati život nekom paranoičnom, izgubljenom i zamišljenom liku. Radnja Castle Freaka odmalena me privukla i nikako da se sjetim pogledati film, a vjerojatno ga planiram od 2006. godine, otkako blog službeno postoji. Odlučio sam ispraviti taj nemar i posvetiti mu se i vjerujem kako bi me entuzijastičnije opalio njegov sadržaj kad bih ga pogledao točno kada sam planirao prvi puta, nego danas, kada je ipak puno više horrora iza mene. No, unatoč slabašnoj recepciji koju je ovaj film dobio od strane gledateljstva, Castle Freak je sasvim zabavan, dinamičan i uznemirujući film. Iznenađenje koje nisam očekivao da će biti toliko pozitivno.



Napetost koja se odražava tijekom filma usko je povezana s misterioznošću glavnog antagonista, a to je ''freak'' koji se pojavljuje i na posteru i u samome nazivu filma. Moram priznati da nisam čitao tu Lovecraftovu priču tako da ne znam usporediti ekranizaciju i ''original'', ali ovo što sam vidio i po komentarima da se primijetiti kako je kritičko tijelo zadovoljno viđenim. Dakle, taj ''freak'' se objašnjava sve više kako film teče, precizno, koncizno i pedantno ga sve više predstavljaju publici, njegov izgled je brutalan i podsjeća na nekoliko stvorenja iz starijih filmova, a njegove radnje su u najmanju ruku sablasne i brutalne kada se nađe u sukobu s čovjekom. Film pati od nekih vidnih scenarističkih rupa koje su se mogle pokriti s nekim boljim kadrovima ili snimajućim sposobnostima, poneke scene su ipak malo rastegnute u pretjerivačkom smislu i nisu toliko realno ispale, no generalno gledajući, konačan rezultat ispao je i više nego zadovoljavajuć. Osobnog sam stava da se prostor kao što je jedan ogroman dvorac mogao i kreativnije iskoristiti, no znamo da bi se onda i film odužio i tko zna u kojem bi smjeru film otišao, ali se može reći kako je nekih 10-ak posto dvorca potpuno iskorišteno i scene koje se tamo odvijaju mračnog su stila i ''prašnjave'' vizualizacije, što je jako pripomoglo atmosferi u filmu. Nakon što počnu optuživati Combsa da radi nezgodacije sebi, svojoj ženi i kćeri kao što je to i prije radio u životu (bez spoilanja), Combs nastoji ukazati na problematiku još jedne prisutnosti i tu mu se počinju događati optužbe da je pijanac i da mu halucinacije jako rade, što opet možemo spojiti s nekoliko odličnih horror naslova. Kraj filma je potpuno očekivan i dobro napravljen, a načini na koje stvorenje ubija gnjusni su, morbidni i krvoločni, baš kako Gordon najbolje voli i zna.



Ljubitelji žanra, pogledajte Castle Freak ukoliko volite i Gordonove ranije filmove ili Lovecraftove priče, a uvjeren sam da vas film u globalu neće razočarati. Meni je očekivano zabavan i kao takav predstavlja se kao dobar prikaz horrora osamdesetih godina, iako je dovršen sredinom devedesetih. Posvetite mu se.

Sve u svemu: 2,5 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Noćna smjena lokalnog supermarketa terorizirana je od strane nepoznatog manijaka koji im ne da da napuste prostor, dok se istovremeno prodavačica za blagajnom bori s napornim likom zbog kojega nastaju prijetnje dolaska policije...



Intruder je manje poznatiji klasični horror film s kraja osamdesetih godina, kada se već polako počeo gubiti štimung stereotipa monstruma i mnogobrojnih slashera koji su obilježili to desetljeće. Dio ekipe koji je radio na ovome filmu zaslužan je i za jedan od najpoznatijih i najutjecajnijih horrora svih vremena - Evil Dead, a to su Sam Raimi koji je ovdje glumac, Scott Spiegel kao redatelj i kratka cammeo uloga Brucea Campbella kao policajca pri kraju filma. Radnja filma odvije se pretežito u supermarketu gdje u sat i pol vremena možemo vidjeti razne strojeve, aparate i oruđa koja se mogu iskoristiti kao idealna podloga za dobar slasher. Naravno, u nekim dijelovima sam očekivao više, negdje sam dobio ono što sam želio, a negdje sam se totalno razočarao. Sudeći po komentarima i kritikama, ovaj horror je prilično hvaljen iako nije nikada toliko odjeknuo među horror fanovima. No, nisam ustvari siguran što se tu točno ima toliko za pohvaliti. Mimo stvarno dobrih ubojstava i nekoliko memorijabilnih slasher sklonosti, Intruder je film koji će kod mene brzo pasti u zaborav jer nisam vidio ništa što bi me aktivno zadržalo uz ekran, čak štoviše, neki glupi dijalozi i ponekad presmiješna glumačka (ne)sposobnost znatno me udaljila od konkluzije da je ovdje riječ o kvalitetnom horroru. Stoga sam mu bio prisiljen dati prosječnu ocjenu, iz nekoliko razloga.



Prvi i najveći razlog koji me zasmetao su prenemaganja glumaca i likova koje tumače. Scenaristički podosta loše odrađeno, toliko da me čak i to uspjelo nanervirati što inače teško uspijeva. No, kada imate omanji broj likova u uskom prostoru za snimanje, očekivat ćete barem da glumačka postava bude donekle normalna i složna. Ovdje se vidi da se nije puno uvježbavalo, niti se davalo truda oko poboljšavanja scena. Drugi razlog davanja slabašne ocjene je motiv ubijanja nepoznatoga ubojice. Na kraju se sve razjašnjava, no ne znam kako bih drugačije opisao ovaj poriv osim slabašnim pokušajem imitacija nekih svjetski poznatih serijskih ubojica ili nekih realnih psihičkih nestabilnosti. Prilično spor uvod na svu sreću prekinut je nakon nekih pola sata do 40 minuta kada se ostatak filma počinju događati dinamične scene pune krvi i okrutnih ubojstava, ali postoji jedna zamjerka u svim tim makljažama koje su efektivno dobro napravljene: u svemu tome nema srca ni emocija. Dok smo u Petku 13. uživali u svakome ubojstvu, odnosno u njegovoj razradi i način na koji se ubojstvo dogodilo, u nekolicini posljednjih slashera što sam gledao taj žar jednostavno ne postoji, a dobro je poznato da su slasheri, ako nemaju dobra ubojstva i emocije, generalno loši, kao što je stvar i s drugim žanrovima. Film ima i pozitivnih dijelova kao što su skučenost prostora te neka vrsta inovativnosti na tome polju, na temelju toga što je dosta uzak prostor za razvijanje nekih ideja, ovo što se smislilo u globalu nije loše i prolazi kod gledateljstva, govoreći o tadašnjim godinama. No, ipak mislim da su godine slashera ispred početka devedesetih i da se ovakav oblik inovativnosti ni ne gleda kao takav, da je film izašao početkom desetljeća, priča i povratna informacija gledateljstva bili bi drugačiji.



Intruder je, ako volite slashere, film za pogledati svakako, no sumnjam da je za više puta, zabavit će vas zadnji dio filma, dok će vam sigurno zasmetati sporost prvog dijela i poneke nebuloze glumaca i scenaristički klišeji. No, za pogledati jednom, zašto ne?