GROBLJE HORORA

Sve u svemu: 3,5 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Charley Brewster mladić je koji sumnja kako u susjednoj kući živi vampir i koji je već počinio par ubojstava, no nitko mu od njegovih prijatelja u to ne vjeruje. Odlučio se pozvati poznatog glumca lovca na vampire i zajedno s njim riješiti skepticizam i spriječiti naredna ubojstva...



Iako osamdesete nisu ostale poznate po vampirskim filmovima kao desetljeće poslije, kroz godine se našlo par filmova koji su "održavali" vampirsku tematiku na nekom nivou. Čak se i u ovom filmu spominju šale kako je već dosta ubojica sa skijaškim maskama koji ganjaju male curice po jezeru te se ovdje odlučilo za nešto posve drugačije. Fright Night je veoma popularan horror film, prvenstveno gledajući na to kako je zaradio poveću svota novca na kino blagajnama, cirkulirao je godinama među VHS fanaticima i na kraju krajeva, na temelju priče napravljen je i strip te nešto manje poznatija video-igra. Razlog zašto je tomu tako vjerojatno se krije u posvemašnoj i inovativnoj priči koja će ostati zapamćena po svim svojim obratima i zanimljivostima kako radnja teče. Nisam ljubitelj vampirskih filmova te znam i sam biti pomalo predrasudno nastrojen kada se uputim u gledanje istih, ali ima nešto što me kod Fright Nighta privuklo osim visoke ocjene i interesantne radnje, a to je nešto što me u svakom 80's horroru privuče - izgled antagonista. Što više mašte u smislu šminke, efekata, plastelina koječega, ja sam zadovoljniji. Fright Night sadrži solidan broj vampira i stvorenja, ali ono što sam u globalu vidio nekako mi ne priliči svim velebnim kritikama koje sam pročitao o filmu. Nisam nešto previše očaran niti sam poželio da film traje još i još, ali da sam prisustvovao kultnom horror filmu u smislu nečega novoga u vampirskom svijetu - to svakako. Stoga mogu reći kako sam zadovoljan viđenim, no neću se tako skoro obratiti drugom dijelu koji je nastao 1988. godine, kao ni remakeu i ''nastavku'' remakea iz prošle godine.



S obzirom da se nisam rodio u periodu ovog filma, ne mogu točno reći osim nekih statistika kakav je osjećaj bio proživjeti ovaj film u tom razdoblju te kako je utjecao na gledatelje, no siguran sam da mu konkurencija nije bila visoka i kako se ekipa za marketing pošteno potrudila da bi se za ovaj film čulo narednih nekoliko desetljeća. Radnja je jednsostavna ali zanimljivog tijeka, glavni glumac i gluma ostalih glumaca nisu loši, za film ovakvoga kalibra ništa se pretjerano nije ni trebalo izvoditi, Chris Sarandon, bivši muž Susan Sarandon odličan je negativac ponekad iritantnog, a ponekad uznemirujućeg karaktera, dok je Stephen Geoffreys prisutan kao Evil Ed, vampir vlastite kategorije. Film sadrži nekoliko humorističnih dijelova koji su gotovo neprimjetni pokraj određene usporenosti koja se dogodila negdje pri sredini filma, kada se malo više upoznavalo likove i kada se više obraćala pozornost na tijek radnje nego na dinamičnost, jezive scene ili akciju. Kada stvari krenu u nekom bržem tonu, onda se mogu vidjeti sve ljepote uloženoga truda u film, prepuno akcije, dobro napravljenih vampira i nešto inovativnih scena izvukli su me iz nekakve blage monotonije na koju sam naletio pri sredini filma. Osim toga, moram priznati da sam oduševljen atmosferom, kućom glavnoga vampira (kao da gledamo stari Hammerov prikaz Dracule), odličnim efektima...sve je to na mjestu i stvarno, gledano sa strane kvalitete snimanja, ništa se ne može za film reći, no što da radim kad se jednostavno nisam previše emocionalno spojio s filmom.



Fright Night je za vampiroljupce obavezan film, koliko god je ovo blog subjektivnog karaktera, za kvalitetu filma ne mogu ništa nadodati osim pohvala, no postoji nešto što me nije navuklo na potpuno uživanje u filmu. Vrlo dobro i svježe ostvarenje u tadašnje vrijeme, a devedesete su pak odvele vampirske filmove u totalno drugom smjeru.

Sve u svemu: 3,5 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Djevojka koja je počinila krađu na bankomatu prisiljena je ostati u kući svojih roditelja u kućnom pritvoru. Još joj je veća kazna što će se u svoj toj monotoniji početi događati nadnaravne stvari, nakon što pomisli da kućom šeta duh.



Novozelandska horror komedija prilično me iznenadila svojim probitkom u svjetske kritike u kratkom periodu. Novozelandski horrori su, iako malobrojni, prilično efektivni te su ostavili traga u kinematografiji svojim jakim naslovima, bilo to u pozitivnom ili u negativnom kontekstu. Tako tu imamo Jacksonov Bad Taste, Braindead i Frighteners, nove omnibuse ABCs of Death i recimo crnohumorna horror komedija Black Sheep. Housebound propituje tematiku haunted house-a, ali na prilično zanimljiv način...znate da ste prisiljeni biti u kući jer vam je uređaj za praćenje zakvačen za nogu, a ako slučajno pobjegnete od uklete kuće policija će vas zaustaviti u vašem naumu...no, moje mišljenje da će u tom smjeru ići film me pomalo prevarilo. Ovdje doslovno možemo vidjeti svega - provjerenih fora od horrora prethodnika, dosta inovativnosti, back-story, potpuni twist pri sredini filma i svakojake likove, a za neke od njih nikada ne biste pomislili da će doći u neki veći fokus. Upamtite, jest da je ovdje riječ o horroru s elementima komedije, ne dajte se zavarati, koliko god se u nekom većem postotku možda više nasmijali i zabavili, dosta puta će vas i stresti neke scene jer su ipak za film ovakvog kalibra - neočekivane. Makar sam o filmu pročitao pregršt pozitivnih kritika od strane malobrojnih ljudi koji su ga dosad ocijenili i pogledali, mogu reći da ne dijelim jednako oduševljenje s njima. Neki od njih čak govore kako je Tucker & Dale vs. Evil slabiji film od ovoga, no s tom izjavom bih definitivno stao na loptu. Možda jest smiješno, zanimljivo i ponekad napeto, ali da je nešto što zaslužuje odličnu ocjenu - to je već teško.



Fokus filma je na mladoj glumici Morgani O'Reilly koja od početka filma mijenja raspoloženje i emocije kod gledatelja, nekada biste je najrađe poslali u rodni kraj, a nekada u potpunosti navijate za pozitivan ishod. Što se tiče emotivnog pristupa glumcima moram reći da sam stvarno zadovoljan viđenim, glumci su u svakom slučaju pun pogodak i ne mogu vjerovati da su svi odradili svoje uloge (koje su btw veoma šarolike) u takvoj snazi i poletnosti, kao da se svi poznaju godinama. Idemo sada opisati scary i komične elemente odvojeno: što se tiče jezivosti, postoje 2-3 navrata kada vam neće biti potpuno svejedno, pogotovo ako ste gledatelj koji nije stalan pratitelj ovakvih filmova, a ti dijelovi odrađeni su po staroj klasičnoj šabloni, osim scena sa ''horroričnim Tedom''. S druge strane, komične scene po meni su jednako prisutne uz ozbiljne, no kako se film sve više odmiče kraju, humor postaje odlika ovog intrigantno posloženog filma. Ulazak u dubinu nekih likova, istraživanje njihove povijesti i pametno razrađen koncept filma nešto je što je svakako za pohvalu i što je veoma primjetljivo. Iako me malo razočarao konačan koncept priče koja odmiče od tradicionalnih haunted house filmova, mogu reći da je također inovativan unatoč tome što se meni možda nije svidjelo ''ogolijevanje'' misterioznih događaja. Isto tako, sam vizualni identitet filma prekrasno je ukrašen te je zvučna atmosfera u potpunosti pogođena, sve kako bi se podržala ova u najmanju ruku radnja kompleksnije prirode.



Uspoređujući film s ostalim horrorima koji su izašli ove godine možemo reći da je Housebound pri vrhu, ali da ga se kreće uspoređivati s nekim humorističnim prethodnicima koji su zadržali vrh, u to ne bih nikako ulazio. Housebound je dobro i čvrsto i ostvarenje s velikim samopouzdanjem redatelja kojemu je ovo debitantski film, no da sam očekivao nešto više čitajući sve te silne pohvale...jesam.

Sve u svemu: 2,5 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Djevojka promatra napušteno kazalište preko puta svog stana i kada vidi da su se vrata nenadano otvorila, odlučuje otići vidjeti o čemu se radi. Nekoliko pojedinaca sjedi u kazalištu, a na pozornici se pojavljuje lutka koja malobrojnu publiku uvodi u šest impozantnih priča...



Theatre Bizarre je horror omnibus od šest potpuno nezavisnih priča od kojih je šest redatelja moglo napraviti doslovno što god hoće. Ovaj film bi bio nešto slično poput Chillerame, samo što se radnja Chillerame odvija u kinu na otvorenom, a nešto skromnija produkcija odvija se u mračnom kazalištu gdje misteriozna lutka pokreće druge lutke koje predstavljaju određenu priču. Priče su u nekoj uokvirenoj slici potpuno bizarne i vidi se nekakav artističko-egzibicionistički pristup svakom segmentu. To bi mogao biti kao nekakav oblik prešućenog dogovora između redatelja, no unatoč tome što niti jedna od njih nije povezana, jasno se vidi kako svaka priča utječe na samu glavnu priču i kako će se film do kraja završiti. Osobno, veliki sam ljubitelj horror omnibusa i iako se mnogo puta znam razočarati, u svakom omnibusu imate mogućnost da se pojavi neka priča ili dio filma koji će vam ostati u pozitivnom sjećanju. No, naravno, dogodi se u mnogo slučajeva da će vas film jednostavno natjerati da ga prestanete gledati. A Theatre Bizarre je bizaran u punom smislu te riječi i zahtijeva od gledatelja dobar želudac te čvrstu volju za dovršavanjem filma. Ono što je prilično negativno kod ovoga filma jest to da nije previše pametan i ne traži previše razbijanja mozga, jednostavno vam stavi na pladanj šest blago rečeno morbidnih priča i krenite s gledanjem. Ako to jako želite, jer osim što je film dosta težak, toliko zna biti i zamoran i ne previše kvalitetan.



Redatelj prve priče je Richard Stanley, kreator horrora Hardware koji nakon mnogo godina dobiva redateljsku poziciju da napravi nešto kreativno. Radnja govori o paru koji dolazi do prodavaonice antiknih predmeta negdje u Francuskoj i gdje prodavačica zaintrigrira mladog antropologa da posjeduje Lovecraftov originalni Necronomicon. Nevolje nastaju kada se ispostavi da žena nije ljudsko biće, već po naslovu priče Mother of Toads možete zaključiti o čemu je riječ. Ovo je prvi segment koji probija led i nije toliko loš ako gledamo s kreativne strane, no ako uzmemo u obzir kvalitetu snimanja u nekim dijelovima - možemo reći da je dosta neuspješan. Druga priča se zove I Love You i govori o ljubomornom mužu koji ispituje ženu sve načine na koje ga je prevarila. Iako jednostavna radnja, iza nje se krije malo više, makar me je ipak razočarala svojom jednostavnošću i predvidljivošću. Tom Savini režirao je treću priču pod nazivom Wet Dreams, a ako je jedna stvar sigurna, ta je da ću ovaj segment pamtiti jako dugo. Toliko bolesno, ali opet nesuvislo, čak u neku ruku i zamorno. Jedini plus ide razradi ideje, sve ostalo je puno boleština tipa kastriranje genitalija, očnih kapaka itd...bezveze. Četvrta priča govori o djevojčici koja je s mamom vidjela prometnu nesreću te ju ispituje zašto ljudi umiru. Cijelo vrijeme se nečemu nadaš, nekom objašnjenju segmenta, bilo čemu, no jednostavno je sve ostalo na dramskom razgovoru između majke i kćeri, koji je solidno koncipiran, ali nedorečen. Redatelj Karim Hussain donosi nam priču o neobičnom ženskom serijskom ubojici koji svoje žrtve ubija na veoma specifičan način. Ima veze s očima i špricama, to je sve što ću vam reći, a mimo jako morbidne ideje, koncept segmenta dobro je napravljen. I zadnja, ali nikako i najnezapaženija priča je Sweets, a to je nešto što se neće više nikada ponoviti u svijetu filma. Kanibalizam, cijepanje tijela, prežderavanje neobičnim slatkišima samo su neki sitni dijelovi nakupljenog užasa u 15-ak minuta. Grozno i nepredvidljivo.



Kada se pogleda i zaključak ovog filma, može se reći kako je Theatre Bizarre imao svojih trenutaka, ali u mnogo toga je podbacio, odnosno kao da se nitko nije potrudio onoliko koliko je mogao, a oni koji se jesu, napravili su nešto veoma ekscentrično. Omnibus koji nije za svačije oči, ali ako ste ljubitelj, navalite.

Sve u svemu: 2 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Treći dio ovog poznatog horror serijala bazično govori o jurećem sladoledarskom kombiju kojega policija vija diljem grada i o načinu kako mlađa generacija to sve snima i kako se snimke viralnim putem prenose u mnogo gorim verzijama i na puno bolesniji način...



Koncept VHS franšize ostao je isti - prvi dio ponudio je pet priča i jednu glavnu radnju koja je bila prilično misteriozna, drugi dio ponudio je četiri priče i još bolju i zanimljiviju tematiku, a treći dio je napravio otklon od prethodnika te se na neki način prebacio ''na ulicu''. Što to znači i što nam je novoga to donijelo? Sama misterioznost oko prva dva dijela natjerala me da zavolim ovaj serijal i da si stvorim razmišljanje kako mi je ovo ustvari bio najiščekivaniji horror 2014. godine, u čemu sam, potpuno nenadano, totalno pogriješio. Iako sam pratio kritike od prvoga dana kada je film izašao na festivalu, nisam se mogao oteti dojmu da se jedan nastavak može toliko srozati i da može cijeli serijal odvesti u potpuno krivom smjeru. Treći dio ponudio nam je tri priče, makar je trebalo biti četiri, kao što se i po traileru može vidjeti, ne znam što je pošlo ukrivo, ali film traje 16 minuta manje tako da smo dobili 80-ak minuta prilično ispraznog i zamornog materijala. Dok su prva dva dijela u sebi imala i scary i bizarnih scena, ovdje ne možemo toga vidjeti. Odnosno, nijednom se nisam trgnuo, nijednom se nisam previše zgrozio i niti jednom se nisam dao impresionirati. Priče su premlake, nedorečene, nesuvisle i bedaste, a unatoč nekim ok početnim idejama, sve ostalo je za potpuni zaborav i koš za smeće. Nevjerojatno mi je krivo zbog toga, prvenstveno zato što je VHS imao nevjerojatan potencijal i tajnovitost prva dva nastavka mogla se savršeno uokviriti u trećem i finalnom dijelu, no ovdje su se stvari jako zabrljale. Jedva da sam film odgledao do kraja.



Prva priča uvodi nas u život jednog mađioničara po imenu Dante the Great, oko kojeg se digla medijska prašina jer su njegovi trikovi neobjašnjivi u svakom smislu te riječi. Vidimo da ima neki tajnoviti plašt pomoću kojega može raditi sve što hoće i nastaju nevolje kada se zaljubi u svoju asistenticu...ok ideja, ali potpuno kriva realizacija, nekoliko dobrih efekata i manjak atmosfere učinili su ovaj segment potpuno beznačajnim, a mogao je napraviti puno, puno više, utoliko zbog svoje otvorenosti mnogim idejama. Druga priča nešto je inovativno, makar podsjeća na neke fantasy horrore osamdesetih u nekom modernijem ruhu...čovjek je napravio u svome podrumu portal u drugu dimenziju, gdje upoznaje svog replikanta s kojim se dogovorio da će obojica na 15 minuta posjetiti tuđu dimenziju, no ono što će vidjeti u drugoj dimenziji ostat će mu zauvijek u pamćenju...također dobra ideja, ali uništili su je blijedi efekti, potpuno nepotrebne čudnovate genitalije i ogroman cepelin s naopakim križem, sve nešto nedorečeno, nesuvislo i nepotrebno, još jedna velika šteta. Treća priča ponudila je pak nešto bolje, buntovni skejteri napadnuti su od strane neobičnog kulta i tu kreću zajebancije s go-pro kamerom i jurnjava po skate-parku s kultom koji je poluzombijski napravljen. Iako je ova priča možda najdinamičnija od svih dosad, nedostaje joj nešto da bude išta više od solidnog prikaza. Sam epilog cjelokupne priče također je nedorečen i ne previše uvjerljiv što mi je ostavilo gorak okus u ustima, a ustvari je trebalo biti potpuno suprotno. Kada se sve zbroji i oduzme, sve tri priče slabije su od najlošije priče iz prethodnih dijelova, što uistinu nije za pohvalu.



Nevjerojatno sam ostao razočaran viđenim, nisam mislio da će mi se serijal s najvećim potencijalom srozati do ove mjere da nikako ne čekam četvrti dio ako ga uopće i bude. Volim horror omnibuse i uvijek mi ih je gušt popratiti, ali stvari se moraju drastično promijeniti da bih ovaj serijal ponovno zavolio. Šteta, šteta...

Sve u svemu: 2,5 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Mladi par putuje u Willow Creek, mjesto koje je postalo poznato po američkoj urbanoj legendi, takozvanom Bigfootu, Sasquatchu ili kako god hoćete. Upoznavajući se s običajima lokalnog stanovništva i uvideći koliko je mjesto zagriženo za famu Bigfoota, gotovo na turističkoj razini, zapućuju se u dubinu šume kako bi istražili postoji li doista fenomen velikog dlakavog čovjeka...



Filmovi o prepoznatom Bigfootu u najmanju su ruku ispadali bezazleni, nedorečeni ili nedovoljno popraćeni u najboljem slučaju, jednostavno se nikada nitko nije potrudio od ove već pomalo mitske legende napraviti nešto što bi ostalo upamćeno duže vrijeme, jednostavno, kao da je ta tema teško dokučiva, dok bi po meni recimo filmovi s vampirskom tematikom bili puno teži za snimiti, no nebitna stavka. Poanta svega je da ako se netko barem malo potrudi, može dobiti solidan horror prikaz ove ionako neugodne priče, a Bobcat Goldthwait je u tome samo djelomično uspio putem ovoga filma. Found footage kamera pojavljuje se i u ovome ostvarenju, i bez opetovanog govorenja kako mi je takvih filmova više dosta, zna se pronaći i zanimljivih uradaka koji mi barem nakratko vrate vjeru u takav način snimanja. Willow Creek je prilično kratak film od 70-ak minuta u kojemu se nedovoljno toga reklo, čak i manje od toga, ne shvaćam zašto ovakvi filmovi ne traju malo duže (naravno, kad bi imali smisleniji tijek) nego neki poluproizvodi od 100 i više minuta. Brzo probavljiv, ali i veoma brz za poslati u zaborav. Iako je ovo možda najbolje ostvarenje o Bigfootu koje sam gledao, daleko je to od iole solidnog filma. Jako nedorečena radnja, nepovoljno raspoređene scary scene i manjak neke atmosfere učinili su svoje, iako, u narednom paragrafu objasnit ću zašto me se film u neku ruku dojmio.



Simpatični i dobro raspoloženi glavni glumci (gotovo i jedini) uvode nas u priču oko koje ćete morati biti dosta strpljivi dok ne počne u nekom dinamičnijem smislu. Iako su simpatični i ponekad i humoristični, teško da se njihova gluma u ovom filmu može opisati kao nešto bajno, pogotovo u scenama gdje se treba pošteno bojati. Zamislite da ste podigli šator usred šume pune zvukova gdje postoji naznaka da tamo obitava golemo neotkriveno stvorenje? Naravno da nije to lako za odglumiti i da treba dosta truda. Dok me uporno umarao i odbijao uvodni rastegnuti dio filma, toliko me zadnjih pola sata filma izbilo iz takta. Potpuno neočekivano, totalno se mijenja koncept filma i postaje vam pravi napor za gledati, ali u pozitivnom smislu: par prenoći u šatoru i tijekom noći ih probudi neki zvuk koji se kasnije multiplicira u drmanje šatora i proizvođenje neočekivanih zvukova za koje ne znate kako i kada će se pojaviti. Osim mlake glume, zadnjih pola sata filma odrađeno je stvarno ugodno i jezivo. Neobjašnjiv konačni kraj i nekakva nedorečenost ostavljaju nam utisak da nismo dobili utisak, odnosno, film me nije nimalo pogodio niti me je natjerao na razmišljanje o njemu, no ipak neće brzo pasti u zaborav u mojoj glavi jer je to najbolje što sam mogao od filmova ovakve tematike dobiti, koliko god film pratio legendu na svoj način.



Ako ste ljubitelji američkih prirodnih ljepota ili urbanih legendi ili ste željni malo se stresti a nemate kako drugačije potrošiti vrijeme, pogledajte ovaj film, no ako nije samo jedan od ovih uvjeta ispunjen, film vam se neće svidjeti nimalo. Ovako će vam se možda neki dio svidjeti kao što je to slučaj nažalost bio i kod mene. Razlog zašto je dobio malo veću ocjenu od dovoljnog je upravo taj kraj, sve ostalo je potpuni krah.

Sve u svemu: 2,5 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Neobjašnjiva svjetlost srušila se u obližnjoj šumi gdje se nevolje počinju događati kada neobična stvorenja počinju terorizirati lokalne stanovnike, tinejdžere i jednog dječaka koji izgleda jedini zna što napraviti kako bi se teror spriječio...



Ponovno krećemo sa sličnim uvodom - komet koji pada kod lokalnog stanovništva već je stvarno postao toliko nevjerojatno prisutan da se stvarno možete zapitati što se svega nalazi u tom širokom svemiru. Ovoga puta ponudio nam se stvor koji izgledom podsjeća na Aliena, a po svim ostalim karakteristikama značajno se približio alien attack filmovima koji su žarili i palili par desetljeća prije snimanja. Jeftinoća koja se očituje u filmu i nepripremljenost za neke zahtjevnije scene veoma su primjetni i značajno mogu utjecati na samoga gledatelja, a jedan od tih gledatelja sam ja, kojega u ovome filmu nimalo nije privukla atmosfera osamdesetih, već me pri početnim scenama sve to nekako odbilo, slično bi bilo i s filmom Humanoids from the Deep koji mi nikako nije sjeo, dok su recimo neki drugi slični filmovi ovome bili pun pogodak. Prilično subjektivno, ali gledano s objektivne strane, Deadly Spawn opet nije nešto posebno niti je učinio neke žanrovske promjene, niti je poradio na nekoj inovativnosti, da ostane po barem nečemu poznat. Zarada u kinu (da, prikazivao se i u kinu, što mi je nepojmljivo) impozantno je visoka s obzirom na sam budžet filma, a film je tek kasnije postao nešto popularniji kada je VHS uzeo velikog zamaha. Puno slabe glume, slabih efekata i prilično skučena radnja učinili su mi ovaj film ispodprosječnim, unatoč nekim pozitivno odrađenim scenama i zanimljivo napravljenim stvorenjima.



Početak filma prikazuje već nekoliko nelogičnosti koje se kasnije odražavaju na sam tijek filma, pogotovo kada sam pročitao triviu da se film snimao samo vikendima (?) pa se primjećuju i mnoge promjene na glumcima ovisno o vremenskoj udaljenosti između dva snimanja. No dobro...nadalje, sam motiv monstruma da se krene skrivati u podrumu jedne specifične kuće nije objašnjen i tu već gubite volju za daljnjim shvaćanjem filma. ''Čudno ponašanje'' filma nastavlja se s mnogim nelogičnim dijalozima, kao da gledate neke loše sapunice koje su toliko low-budget da izgleda kao da se i normalna komunikacija silovito naplaćuje. No, da ne bi bilo da film nema pozitivnih trenutaka, izgled monstruma stvarno je dohvatio razinu nekih stvorenja iz tog razdoblja, vidi se određeni trud na samoj realizaciji čudovišta koje se za svoje financijske i ostale prilike pojavljuje dosta često u filmu, taman kada poželite ugasiti film nakon neinteresantnih i čudljivih dijaloga. Osim toga, ubojstva su odrađena u neku ruku smiješno, a u drugu ruku interesantno i prilično splatterski brutalno. Za ono vrijeme vjerujem da film nije bio za svačije oči, no sada kada to vidite nećete se dati impresionirati, no sve treba gledati sa stajališta razdoblja i mogućnosti u kojima je film nastajao.



Iako ima svoje zanimljive trenutke i neke korisne utjecaje, Deadly Spawn je jako mlak i dosta opterećen film, opterećen brojnim nekvalitetnim stvarima koje su me u ovom filmu zasmetale, što možda neće tako biti u nekom sličnom filmu iz tih godina. Jednostavno mi nije sjeo onako kako sam očekivao.

Sve u svemu: 3 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video
Disclaimer: Recenziju sam prvotno napisao za stranicu Hororvizija.net te je u potpunosti prepisana i ovdje.

Mladi par s prinovom na putu počinje doživljavati neobične i uznemirujuće događaje koji uključuju starinsku lutku nakon što im dom nenadano posjete pripadnici sotonističkog kulta...



Horor žanr se kod najšire mase zadržava već par godina gotovo jedino preko filmova koji se prikazuju u kinima, oko njih se diže najveća pompa, iako možda nedovoljna, oko njih se čak traži i karta više te se zna dogoditi da se i u potpuno neočekivanim mjestima popuni kino dvorana. Sad, koliko su to neki određeni horori zaslužili to je stvar percepcije. Tako već godinama dobivamo filmove poput Paranormal Activity, Insidious, Sinister i film od prošle godine - The Conjuring, a ne moram ni pričati o side hororima koji nisu dobili priliku za kino dvorane i o njihovoj brojnosti. 2014. godine nekome je na ideju došlo da napravi svojevrsni prequel Conjuringu i od uspješnosti navedenog napravi jednaku ili barem slično dobru zaradu, a riječ je o filmu Annabelle. Annabelle prikazuje događaje nastale prije Conjuringa kroz istinitu priču o ukletoj lutki koja se i dan danas čuva u Muzeju Okultnog od bračnog para Warren čije utjelovljenje možemo vidjeti u Conjuringu. Na nešto banalniji način dobili smo film koji s prijašnjim događajima najavljuje ono što smo već vidjeli i ta formula automatski je manje misteriozna jer otprilike znamo u kojem će se smjeru priča kretati. Gledatelji u kinu bili su (osim manjka osnovne kulture gledanja filma i neprestanog komentiranja svega mogućeg) dobro prestrašeni na neke određene scene, a što se tiče mog osobnog dojma, mogu reći kako me film nije nimalo oduševio, čak mi je i drago što sam išao gledati s vrlo malim očekivanjima i nisam dobio nešto puno više. Annabelle je prilično blijeda kopija svog ''prethodnika'' i osim nešto inovativnih i uistinu interesantnih scena, film nije nešto što će se pamtiti osim ako se netko ne sjeti štancati nastavke i raditi opetovanu glupost od žanra.



Idemo malo razgranati ono što se dosad reklo; počinjemo od mirne, tople obiteljske priče gdje se na prvu sve čini idilično, zaposlen muž, brižna majka s velikim trbuhom i nova lutka u već impresivnoj kolekciji lutaka. Idila se prekida kada se u kući pokraj dogodi ubojstvo i kada se pripadnici kulta namjere i na naše protagoniste. Nakon toga, sve što možemo vidjeti ide u jako jednostavnoj oscilaciji - mir od nekih 10-ak minuta, 3-4 minute straha, zatvaranja očiju i jakih zvukova pa onda opet mir u filmu i tako opet i opet i opet...ne sviđa mi se klasična špranca kod filmova, to je jednostavno nešto što se nakon 100 godina kinematografije ne smije dozvoliti, a sve se to može izbjeći ukoliko imate kvalitetne ljude za rad na projektu, no od kvalitetnijih imena jedino sam primijetio Jamesa Wana i to ne u krucijalnoj ulozi. Glavna problematika Annabelle je ta što se film nije trudio odvojiti od prosječne količine sličnih filmova, imam osjećaj da je u očima ekipe zaslužne za film više bio simbol dolara nego želja za pravim i inovativnim zastrašivanjem gledateljstva, kao što je to recimo napravio Conjuring, koji se nikako s Annabelle ne može uspoređivati. Na stranu želja za zaradom koje opet ima nadprosječno puno sudeći po dosadašnjim statistikama, određene scary scene u filmu odrađene su vrlo impresivno. Nema ih nešto puno ako ćemo realno, ali scene koje traju duže od 5 minuta uistinu su dobro koncipirane, primjerice, zadnja scena iz trailera koja u traileru nije trebala biti ili scena u podrumu od koje malo tko može ostati imun. To su scene koje su jako dobro upotpunile bljedilo i prazninu koju ostatak filma donosi, naprosto se nisam mogao uživjeti u samu pojavu lutke ili u neka iščekivanja što bi sljedeće lutka mogla proizvesti, svi ti prizori su naočigled pretenciozni, jer, dok vam kadrovi vremenski pumpaju strah, krajnji ishod je u većini scena ipak ispod očekivanja. Sve vam govori kad je pola kina vikalo što će se dogoditi i kako će se radnja odvijati, to je znak da je riječ o prozirnoj priči koja nema neki twist ili neobičnosti. Gluma je u nekim dijelovima solidna, a u nekim dijelovima odlična, sve pohvale idu glavnoj glumici koja je nosila cijeli film i odlično se uklopila u nemir, sreću, strah, bijes i tugu. Film je isto tako bez problema mogao trajati i 15-ak minuta manje, ako isključimo neke scene koje su se bespotrebno odužile ili su se razvijale u više smjerova.



Mimo nekulturnih osoba s kojima sam dijelio dvoranu, nisam se uspio dovoljno uživjeti u film jer mi nije ponudio očekivanu atmosferu i kontakt. No, kako sam i rekao, nisam išao s nikakvim očekivanjima, tako da se nisam ni razočarao ni oduševio. Daleko od toga da je film iznad prosjeka, ali puno toga mu je nedostajalo da se približi sličnim filmovima koje smo imali prilike vidjeti prijašnjih godina. Nadam se da će fama oko Annabelle prestati i da ćemo se okrenuti nekoj novoj priči.

Sve u svemu: 4 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Misteriozni klaunovi dolaze iz svemira terorizirati omanje mjesto na Zemlji, a problem počinje u nevjerovanju ljudi da su klaunovi skloni osim zabave brutalno masakrirati sve oko sebe...



Godinama nisam primjećivao ovaj film nakon što sam ga uočio, jednostavno sam se zaputio i u ostale žanrove te se nisam toliko posvećivao horrorima, a pogotovo horrorima humorističnog karaktera. KKFOS je ustvari parodijsko - satirični prikaz raznoraznih horror filmova osamdesetih koji su u svojim radnjama često imali ''goste iz svemira'' koji pomoću nekog kometa dolaze na Zemlju iz ne-zna-se-kojeg-razloga i počinju raditi nevolje. Da ovdje ne bi bilo riječ o tek običnim mrljama, izvanzemaljcima ili ostalim sličnim kreaturama, iz svemira su ovoga puta gradić posjetili nitko drugi nego klaunovi. Dokaz da se scenaristički dio potrudio pošteno zabaviti s manjom količinom novaca odražava se u svakoj minuti ovog filma, od razbijanja klasičnih stereotipa o horrorima tog doba, do bacanja urnebesnih fora s klaunovskom opremom te načinima ubojstava. Nema se što dodati, ovaj film je pošteno dobra komedija i pravi je film za ekipno gledanje, tim više što klaunovi i ne izgledaju baš ugodno u većini prizora, a opet, znate da je iza svega ovoga jedna velika šala i želja za nasmijavanjem. Ekipa je to i postigla.



Horror komedije pretežito su bazirane na parodiranju nekih klasičnih horror filmova što većinom završi u lošem tonu, a ovdje možemo doista pronaći svega, no interesantno je kako su se dosjetili prilično unikatnih štosova koji su upotpunili klasičan štih osamdesetih i pritom osvojili eru posuđivanja tadašnjih VHS kazeta u videotekama. Maštovita ubojstva puna klaunovske opreme i boja, neloši glumci i likovi i povremene uznemirujuće scene vrlo su se dobro spojile u impresivnu sliku. Osim toga, valja dodati i interaktivnu glazbenu pozadinu koja dodatno upotpunjuje već zavidno dobivenu atmosferu. Svježina koju donosi atmosfera i radnja, ne toliko koliko i priča, unosan su i nevjerojatno pogođen element koji je zaposlio postavu da napravi nešto ne tako jednostavno, a to je kako od već dobro poznate radnje napraviti smislen i stvarno smiješan film koji neće biti još jedan od uzaludnih pokušaja nasmijavanja gledatelja i pravljenja gluposti od dobivenog materijala. Ovdje se stvarno ne može reći kako se resursi nisu maksimalno potrošili, tim više što neki elementi ovog filma i ne spadaju pod komediju nego sadržavaju jezive karakteristike. Ako se dobro mogu sjetiti, tek je Scary Movie na neki način vratio parodiranje u horror filmove na ovako dobroj razini, gledano s osobnog stajališta.



Ovo je baš kvalitetno odrađena zezancija taman da na humorističan način napravi epilog na najplodnije horror razdoblje. Toliko gluposti u pozitivnom smislu, a opet tako brzo i jednostavno prođe film. Idealno za ekipu.

Sve u svemu: 4 / 5
Više o filmu: Imdb.com
Video

Mlada dadilja dobila je posao kod lokalnog biznismena da čuva njegovog nećaka i nećakinju na velikom imanju izvan grada. Pristavši na posao, preselila se na imanje gdje se upoznaje s omanjim osobljem i s djecom oko koje će se iz dana u dan stvarati neugodna prisutnost...



Crno-bijeli horrori početkom šezdesetih godina znatno su promijenili putanju kojom će se horror žanr kasnije kretati. Innocents je jedan od kamena temeljaca tog desetljeća te je unio nešto posebno u haunted house đirove po kojima su sedamdesete postale poznate. Deborah Kerr, jedna od najljepših glumica svih vremena utjelovila je plašljivu, ali dosljednu Miss Giddens koja se suočava sa svakojakim problemima i zarazom koja je ustvari okružila kuću te se počinje propitkivati zašto sam ujak nije preuzeo potpunu brigu nad djecom uz osoblje koje živi u kući, a isto tako, zašto i na koji način je bivša dadilja preminula. Jedna od početnih stvari što moram spomenuti kad komentiram starije horror filmove jest da su rijetki slučajevi u kojima se možete zaputiti u gledanje ovakvih filmova s ciljem da se uplašite ili da vas prođe jeza. Jednostavno, ako želite napraviti pregled nekog starijeg filma, isključite bilo kakvu mogućnost da vas nešto uznemiri ili uplaši pa se u najgorem slučaju možete samo ugodno iznenaditi, kada u gledanje ovakvih filmova krenete bez ikakvih očekivanja gledanja horror filma u njegovoj definiciji. Innocents je pametno razrađen, koncizan, neproblematičan i pitak film u kojega ćete se brzo uživjeti te nećete ni minute razmišljati da radite nešto drugo, naprosto zato što se stalno nešto događa i stalno gledate probleme naše protagonistice koja se sama nalazi u krugu laži, tajni i zlih događaja.




Okosnica radnje događa se u velikoj kući u kojoj su se poneki elementi pametno iskoristili kako bi uznemirili gledateljstvo. Da se sada ne vraćam s klasičnom frazom da je tada publika bila uplašenija nego netko tko bi gledao ovaj film danas, ali unatoč tome što vas film neće naježiti, postoje određene scene koje su uznemirujućeg karaktera, čisto da vas zapita o nekim stvarima vezanima uz priču, misteriozne dijaloge i prokletstvo. Cijelo vrijeme emotivno ste povezani s glavnim likom kojega odlično utjelovljuje već spomenuta Deborah, a njezine probleme ponekad ćete jednostavno osjetiti. Velika i bitna stvar u starijim horror filmovima je bila ta što se nevjerojatno i jedinstveno moglo povezati s glavnim likovima te se više pažnje davalo razvoju priče nego samim efektima koji će u kasnijim desetljećima postati primarna stavka žanra. Uklete stvari u filmu nisu toliko vješto prikazane, no svaki puta kada se o njima samo govori, a ne vidi se o čemu je riječ, bude zanimljivo. Kasnije se možda i razočarate koliko je zapravo koncept jednostavno napravljen dok cijelo vrijeme iščekujete da se nešto sablasnije dogodi.



Bilo kako bilo, osobno sam uživao u utjelovljenju zla kroz ovakav tip priče i film je zasigurno pripomogao budućim autorima radnje sa svojom naočigled jedinstvenom shemom. Šteta je što se s današnjom tehnologijom ne naprave ovako jednostavno, ali opet efektivni filmovi, a to Innocents svakako jest.