Potok42

petak, 31.05.2019.

otpor i razmišljanje

hrabri su usklađeni
s prijetnjama
oštrih njihala strave
kao i usamljeno drvo
s napadima vjetra.
drvo ne popušta
pred olujnim naletima,
raste ukrivo, ali opstaje.
junačnima klatno
iskida košulju i kožu,
dok odlučno stoje.
a ti mi uzvraćaš da je
suprotno, kako smioni nisu
usklađeni sa zaplašivanjem,
kako nisu prilagođeni
mirovanju; odvažni
imaju potrebu kretati se,
ne mogu trpjeti
nepoduzetnost.
Ipak složimo se da je
smjelima nevrijeme
vrijeme za otpor,
a ne za razmišljajnje
kao nama dvojici.

petak, 24.05.2019.

Mogu se vratiti

Napustio me zanos, a vjerovah - nikada,
nisam isti, vrtim se u krug, bez cilja,
i moje tijelo, i moja duša se raspada,
nestalo je čulnosti i drugog izobilja.

Srećom znam se vratiti u doba svježine,
treba mi tek malo ondašnje volje i snovi
da oživim znatiželju, oslobodim se težine,
poletim u mašti, da budem isti ili novi.

petak, 17.05.2019.

cvijet od plastike

ne znam što je potaknulo moja sjećanja
kako sam davno, u studentskom dobu,
u razdoblju romantične pobune protiv
roditeljskih pravila sreće, u eri nade prije ove ere
poraženog optimizma, u vrijeme mutnih
nedoumica o novoj osjećajnosti, napisao stihove
o cvijetu od plastike, bez mirisa i privlačnosti,
ali kojem ne prijeti uvenuće. uglazbio ih je
srna, brat mog prijatelja, i izvodio na korzu
sa svojim sastavom ljutih bučnih rokera.
možda pogled na ruke sa smeđim pjegama,
možda sniženje cijena hrane-smeća zbog isteka
roka trajanja, možda njezin smijeh kao da nikoga
nema, dok s interneta upija shared duhovitosti,
možda nepostojano vrijeme, neodlučne smjene
uporne kiše i prevlasti sunčanih sati? a možda
slutnja da je život koji živim plastificiran,
nepropusan za vlagu mirisne krhkosti?!

četvrtak, 09.05.2019.

kineski vrt

ritam bendža i zviždanje nevidljivih usnica,
stopljenih u čežnjivu muzičku frazu
farewell to cheyenne ennia morriconea,
podsjećaju me na kas proljeća prema netaknutosti.

izazvan raspoloženjem osvajača neviđenog –
duha krajolika okruženja – uskačem u sedlo
proljeća; kao kiša, kao sunce njegujem
unutarnje oblikovanje novostvorene zrelosti.

iz glazbene simetrije i reda magijom dospijevam
u nesrazmjer sa stijenom, vodom i stazama, u
jedinstvo neodređenih veličina i prizore nedirnutosti:
traje izložba u kineskom vrtu mog života.

četvrtak, 02.05.2019.

u kampu

i ovaj dan je nerado boravljenje
u kampu, izvan udobnosti kuće,
i daleko od neotkrivenih staza što
vode do kovitlaca nepredvidivosti.
nadaš se brzom pokretu, nastavku
povezivanja s tvojim opsesijama,
ali putovanje je na čekanju, potraga
je zaustavljena. vjeruješ da kamp neće
postati trajna scenografija u kojoj će se
snimati sve duži kadrovi o tvom umoru,
strahu od smrti i mirenju s mirovanjem.
gradiš li tamo tipičnu osobnu mitologiju,
pišući scenarij na teatralnoj fasadi bloga?
u scenama s anđelima seksa i bićima
tame nikada nisi bio odmetnuti jim stark,
ali ni nepoduzetni oblomov. i u kampu,
u predvorju nepostojanja – glumiš, lažeš.