Potok42

četvrtak, 27.06.2019.

lijek izvan tebe

obamro si, ne reagiraš na ubode novog dana,
ne podižu te ni mirisne soli interneta ni grubo
drmusanje prijekora tvoje zabrinute suputnice.
moraš izaći, vratiti se u život na ulicama, odgoditi
smak tvog vremena. dok hodaš u tvojim je cipelama
zdrobljeno polineuropatsko neopozivo staklo.
bolestan si od istih misli i istih uglova gledanja,
od pororočkih otkrivenja političkih ivana iz patmosa.

i ugledaš ju nasmijanu, satiniranu, neprolaznu.
ne pristupaš ti njoj, nego ona tebi. ulaziš u
prostranstvo iskrenosti, izlaziš iz bolesničke postelje.
da, idemo na more, u supetar na braču, vozimo
preko bosne. posjetit ću i grob svog tate u d.,
a na povratku ćemo posjetiti manastir krka, kaže.
moj partner je pravoslavni vjernik. nadamo se susretu
s vladikom arhimandritom nikodimom kosovićem.

smijeh joj je iscjeljiteljski, ne hlapi već na površini
njenog lica kao jeftini parfem, širi se prostorom
i rastapa tvoju sleđenu tjeskobu. razdragano se
presavija u struku, a njena neusiljenost podsjeća te
na mirno, čisto, bistro jezero čijom pristupačnom obalom
koračaju ljudi kao ti, s glavama od rubikovih kocki.
i nisi siguran plivaš li ili si se vinuo u azurne visine,
oslobođen od prisilne potrage za lijekom u samom sebi.

četvrtak, 20.06.2019.

godine su provalnici

godine koje stižu neočekivano postaju provalnici.
prestanu ti poklanjati vrijednosti, prekidaju gomilati
blaga u tebi, i iz tvoje kuće započinju otimati i iznositi
najvažnije što imaš: zdravlje, znatiželju, maštu, ljubav, nadu.
ne pomaže zatvaranje sefova sa sabranim dragocijenostima
zamršenim bravama i ključevima nepovjerenja i smotrenosti,
uzaludan je redoviti nadzor prostorija tvoga ja,
beskorisni su protuprovalni alarm, brojač posjetitelja
i druge predostrožnosti koje čuvaju i štite tvoja slaba mjesta.
uzbuna do tebe stiže prekasno, tek kad su zidovi porušeni,
podovi iščupani, prozori porazbijani, čelične blagajne
razvaljene. godine su bez milosti i vješte, kradu s objašnjenima
koja te slamaju volju. a godine ukradena dobra poklanjaju
onima koji dolaze; shvatiš kako si u toj spirali otpremnik
bogatog iskustva koje si katkada dobio nakon što ti je trebalo.
pomireno pristaješ da te darežljive godine obijaju i otimaju ti
sve što sačuvati se ne može i ne treba. i ne smije.

četvrtak, 13.06.2019.

Stiks

I

U kući živi sin njihovog sina. Njih više nema na glavnim prolazima; razgrnula ih je ustranu ralica vremena. U kući prošlost osjećam kao nagomilanu istovremenost hladnoće snijega njihovih kasnih godina života i topline njihove ljubavi i brige.
Moja je krv, ali ne može prolaziti kroz zidove kuće kao ja. On poznaje samo geometriju ploha, njihove omjere važne za krečenje i raspored namještaja. Kuća tek postaje kuća u kojoj će živjeti sin njegovog sina. A u meni su se kao spore zaraze koja usporava kretanje zadržali jedinstven volumen divljenja, osjećaj tajanstva postojanja bez granica, nejasni dječački nagovještaji konačne zrelosti, povijest vlastitog odrastanja. Kada uđem u srednju sobu prepuštam se užitku posredičkog stapanja s prohujalim događajima, s predstavama koje su oblikovali djed i baka mog sina. Kuća je bila skladište iskustva, puno namirnica za preživljavanje, a ja sam bio dijete željno jestvina od kojih se prestaje biti nevažan i postaje snažan. U toj kući izbacujem iz sebe krupne komade prejedanja svojih velikih očekivanja.


II

Ta kuća više ne postoji. Odavno je srušena. U nju sam dolazio nesvjestan majčinih tragova, njenog djetinjstva i priprema za udaju. Moj boravak kod njene majke bio je uvijek i njen povratak. Nisam ni naslućivao da su moja ferija bila ponavljanja njenog života. Životinje, zemlja vrtala iz koje se čupalo povrće za juhu, stogovi sijena, bunar, sobe, kreveti sa strožama, sat i njegov bat, lovačka puška djeda, mesingani avan, rogovi jelena, tepisi ručno izrađeni, bubnjara… ostali su zauvijek u meni. Ponavljanja snabdijevaju naše duhovno tkivo hranjivim sastojcima. Kroz sve naše kapilare teče Slavonija. Bojimo se ugrušaka vremena, bojimo se začepljenja, bojimo ostati bez opskrbe, jer se više ne vraćamo majčinim tragovima, ostacima nečega što je postojalo.

četvrtak, 06.06.2019.

društvene igre

kao u društvenoj igri,
na ploči današnjeg dana,
figurica sam kojoj kretanje određuje
nepredvidiva kockica gubitka ili dobitka;
pomičem se od kućice do kućice,
po ciljnim poljima opstojanja:
podižem odabrane objave za portal,
čitam bilješku sa sastanka
suvlasnika zgrade u kojoj živim,
o najezdi žohara i pokušaju
stanara-plaćenika da se
donese odluka o povećanju naknade
za zajedničko održavanje.
poznanik me obavještava
o zagonetnom lampionu, upaljenom
na grobu mog prvog rođaka dipsomana,
na petu godišnjicu njegove smrti.
odmjeravam ispražnjene klonule rafove
usmrćenog konzuma. slušam karikature
iz političke stranke od živih cigli
kako na svoj zid nabacuju blato kleveta.
(postoje li nasljednici daumiera i georgea grozsa?!)
nosim sinu samcu jelo, moje djelo.
mjesto mi mijenja volja nevidljive kockice.
a hodam u neočekivano pronađenim cipelama,
starim, a novim – zanemarenim dvadeset godina.
koračam po bivšoj sobi mojih sinova, po parketu
izlizanom od njihovih dječjih premještanja.
oni su odavno svoji igrači, kreću se
po svojim pločama dana;
te drage figurice možda mi otkriju
koje su osvojili stanice i ispričaju tajne
o neznanim ishodima vrtnje njihove lude kockice.
društvene igre igraju se i s vlastitom djecom.