Komentari

potok42.blog.hr

Dodaj komentar (10)

Marketing

  • Annabonni

    ovo je slika visokih kreveta, velikih jastuka naslaganih jedan na drugoga, plahta s rišelje vezom, mirisa dunja s ormara.........ovo je urezano u ganglije i nikad prerezano od pupčane vrpce i u konačnici-----nikad ponovljeno jer je brava zaključana prošlim vremenom........

    Sjajan si, to znaš ?

    avatar

    13.06.2019. (18:17)    -   -   -   -  

  • Lastavica

    Ali sve su to tvoji tragovi i tragovi tvojih korijena...

    avatar

    13.06.2019. (18:31)    -   -   -   -  

  • Dinaja

    moćan tekst... divno opisana sjećanja... setih se mog davno napisanog štiva o poeziji uspomena... evo djelića...
    Ponekad se sjetim one mlade djevojke iz vremena koje nazivam poezijom ruža. Mirisi iz tog vremena još uvijek žive u meni, miris dunja crta sliku Rembrantovih boja, sliku spavaće sobe mojih djedova, miris sapuna me vraća u ona jutra kada sam se još snena spremala za odlazak u školu, a onda se sjetim i vremena prvih ljubavnih susreta u zagrljaju svježe opranog tijela, mirisa šampona u njegovoj kosi, miris sutona koji se miješa sa trepravom svjetlosti zvijezda i mirisom pjeska na obali jezera sreće.

    hvala ti... volim uspomene... :)

    avatar

    13.06.2019. (18:55)    -   -   -   -  

  • meroveus

    Osjećaj prolaznosti u ljudima je koban; ne samo to - on je svet u svojoj rudimentarnoj svetosti a koja nema veze s današnjim značenjem svih inih diviniziranja. Zapravo, to je i dionizijska preteča slavljenja života. Taj osjećaj treba užgati jarost života. Gdje smo najživotniji? Među svojim najbližima. U njima se prepoznajemo vlastitom prolaznošću. Je li to neka empatska povezanost krvlju po krvi, je li to zajednička invokacija budućoj prolaznosti, ili jednostavno jedinjenje s brižnostima koje nam izmiču? Mnogo bliskoga nasljeđujemo prije sebe u izmaglici svijesti, čuvamo, njegujemo i kada zatreba, a da ne znamo, predajemo. Ta nit se ne prekida. Traje.

    avatar

    13.06.2019. (21:09)    -   -   -   -  

  • AnaBoni1

    O------ho......veseli me, da su te konačno "objesili" medju postove must be......Zaslužuješ i češće

    avatar

    14.06.2019. (12:16)    -   -   -   -  

  • shadow-of-soul

    još uvijek obilazim malu kućicu u Trnju, provezem se mojim uskim ulicama, pogledam je, uvučena je od ceste i ne vidi se kao što se ni ja nisam vidjela dugi niz godina pa ni sada

    još uvijek obilazim te neke adrese mog života, prođem Utrinama, pogledam prozor gdje se nekad živjelo i disalo, prozor sa kojeg sam 7 godina gledala kao ptica iz zlatne krletke: neslobodna, sama, bogata i tužna

    proći ću još po jednoj ulici i pogledati moj mali balkon koji više nije moj, to je sad balkon gdje stoji neka druga žena i udiše miris lipa koje su me toliko opijale, da su me zaluđivale svojim mirisom

    pitam se, opija li i nju taj miris lipa i ovog lipnja, pitam se vidi li i ona moj mjesec sa mog balkona kako raskošno baca ono svoje svjetlo i raspaljuje maštu?

    proći ću jednom i po toj ulici, toj mojoj zadnjoj životnoj adresi gdje sam ostavila srce....

    sada neke druge ulice pamte moje korake, sada neki drugi javori uvlače svoje grane u mene kao što su to nekad činile srebrne breze, sada isti mjesec obasjava jedan drugačiji prozor bez balkona i žali kao što moje tužno srce još uvijek ne može srasti s ovim mjestom i pokopaj mi ga tamo gdje je najviše voljelo

    rečenica koja zadire u velove ispod nečega, rečenica koja prolazi ispod radara života i spaja se sa nevidljivim, dok se odsutnost ne ispuni u prisutnost

    avatar

    14.06.2019. (17:11)    -   -   -   -  

  • jeka

    Teško mi je ovo čitati. Toliko osjećaja nostalgije i sjete

    avatar

    14.06.2019. (17:42)    -   -   -   -  

  • isabel

    I meni kao i jeki , ipak čitam do kraja, nemjerljivo ni sa kim
    i ni sa čim tako osijećajan post vrhunski ispisan.
    topao ti pozdrav od srca

    avatar

    14.06.2019. (22:57)    -   -   -   -  

  • Sarah

    Vraćamo se stalno, a tragova preko pragova sada
    ima samo naših.
    Lakše je slijediti roditeljske. Utješno je, nalik skloništu.
    Al oni blijede, zato rezbarimo vlastite.
    Na dovratku, nožićem.
    Toliko i toliko sam narastao...vidi me sine.

    avatar

    15.06.2019. (21:47)    -   -   -   -  

  • easy

    duboki ispovijedni kamadi. ali, ne bi trebalo biti mjesta tuzi, ne, nikako.
    ovo su samo uzburkani slijedovi..

    avatar

    16.06.2019. (08:53)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...