obamro si, ne reagiraš na ubode novog dana,
ne podižu te ni mirisne soli interneta ni grubo
drmusanje prijekora tvoje zabrinute suputnice.
moraš izaći, vratiti se u život na ulicama, odgoditi
smak tvog vremena. dok hodaš u tvojim je cipelama
zdrobljeno polineuropatsko neopozivo staklo.
bolestan si od istih misli i istih uglova gledanja,
od pororočkih otkrivenja političkih ivana iz patmosa.
i ugledaš ju nasmijanu, satiniranu, neprolaznu.
ne pristupaš ti njoj, nego ona tebi. ulaziš u
prostranstvo iskrenosti, izlaziš iz bolesničke postelje.
da, idemo na more, u supetar na braču, vozimo
preko bosne. posjetit ću i grob svog tate u d.,
a na povratku ćemo posjetiti manastir krka, kaže.
moj partner je pravoslavni vjernik. nadamo se susretu
s vladikom arhimandritom nikodimom kosovićem.
smijeh joj je iscjeljiteljski, ne hlapi već na površini
njenog lica kao jeftini parfem, širi se prostorom
i rastapa tvoju sleđenu tjeskobu. razdragano se
presavija u struku, a njena neusiljenost podsjeća te
na mirno, čisto, bistro jezero čijom pristupačnom obalom
koračaju ljudi kao ti, s glavama od rubikovih kocki.
i nisi siguran plivaš li ili si se vinuo u azurne visine,
oslobođen od prisilne potrage za lijekom u samom sebi.
Post je objavljen 27.06.2019. u 15:54 sati.