Potok42

četvrtak, 27.06.2019.

lijek izvan tebe

obamro si, ne reagiraš na ubode novog dana,
ne podižu te ni mirisne soli interneta ni grubo
drmusanje prijekora tvoje zabrinute suputnice.
moraš izaći, vratiti se u život na ulicama, odgoditi
smak tvog vremena. dok hodaš u tvojim je cipelama
zdrobljeno polineuropatsko neopozivo staklo.
bolestan si od istih misli i istih uglova gledanja,
od pororočkih otkrivenja političkih ivana iz patmosa.

i ugledaš ju nasmijanu, satiniranu, neprolaznu.
ne pristupaš ti njoj, nego ona tebi. ulaziš u
prostranstvo iskrenosti, izlaziš iz bolesničke postelje.
da, idemo na more, u supetar na braču, vozimo
preko bosne. posjetit ću i grob svog tate u d.,
a na povratku ćemo posjetiti manastir krka, kaže.
moj partner je pravoslavni vjernik. nadamo se susretu
s vladikom arhimandritom nikodimom kosovićem.

smijeh joj je iscjeljiteljski, ne hlapi već na površini
njenog lica kao jeftini parfem, širi se prostorom
i rastapa tvoju sleđenu tjeskobu. razdragano se
presavija u struku, a njena neusiljenost podsjeća te
na mirno, čisto, bistro jezero čijom pristupačnom obalom
koračaju ljudi kao ti, s glavama od rubikovih kocki.
i nisi siguran plivaš li ili si se vinuo u azurne visine,
oslobođen od prisilne potrage za lijekom u samom sebi.