Potok42

petak, 17.05.2019.

cvijet od plastike

ne znam što je potaknulo moja sjećanja
kako sam davno, u studentskom dobu,
u razdoblju romantične pobune protiv
roditeljskih pravila sreće, u eri nade prije ove ere
poraženog optimizma, u vrijeme mutnih
nedoumica o novoj osjećajnosti, napisao stihove
o cvijetu od plastike, bez mirisa i privlačnosti,
ali kojem ne prijeti uvenuće. uglazbio ih je
srna, brat mog prijatelja, i izvodio na korzu
sa svojim sastavom ljutih bučnih rokera.
možda pogled na ruke sa smeđim pjegama,
možda sniženje cijena hrane-smeća zbog isteka
roka trajanja, možda njezin smijeh kao da nikoga
nema, dok s interneta upija shared duhovitosti,
možda nepostojano vrijeme, neodlučne smjene
uporne kiše i prevlasti sunčanih sati? a možda
slutnja da je život koji živim plastificiran,
nepropusan za vlagu mirisne krhkosti?!